Tri godine bez Slavka Goldsteina

Tri su godine prošle otkako je 13. rujna 2017. u 90. godini umro Slavko Goldstein, jedan od vodećih hrvatskih intelektualaca, neumorni borac za pravdu, vječni antifašist koji nije dozvoljavao da Hrvatska ogrezne u povijesni revizionizam, boreći se da ostane tamo gdje joj je i mjesto, na strani pobjednika u Drugom svjetskom ratu. Prenosimo članak koji je povodom ove tužne godišnjice objavio zagrebački Nacional https://www.nacional.hr/prije-tri-godine-umro-je-slavko-goldstein/.

Publicist, izdavač, novinar i aktivist Slavko Goldstein rođen je u Sarajevu 1928. godine, obitelj mu je podrijetlom iz Tuzle, a djetinjstvo je proveo u Karlovcu, gdje mu je otac, Ivo Goldstein, bio ugledni trgovac knjigama. Početkom Drugoga svjetskoga rata, ustaše su ubile njegova oca, a on je, zajedno s majkom i bratom Danijelom, pobjegao i pridružio se partizanima.

Kada je umro 13. rujna 2017. godine, njegov prijatelj Zoran Pusić je napisao: »Slavko Goldstein bio je ugledni novinar, jedan od osnivača »Vjesnika u srijedu«, urednik Radio Zagreba, filmski scenarist, uspješni izdavač, jedan od najaktivnijih promotora židovske kulturne baštine u Hrvatskoj i Jugoslaviji i predsjednik Židovske općine u Zagrebu do 1990. Ali u jednom njegovom dijelu, onom najkreativnijem, ostao je trag malog židovskog dječaka kojem su tragični događaji iz 1941. naprasno prekinuli djetinjstvo i bacili ga u svijet odraslih. Na različite ljude to bi djelovalo različito. Slavko je znao da bi vjerojatno završio kao još jedna žrtva holokausta, kao što je, uostalom, i završio dobar dio njegove šire porodice, da nije bilo odlučnosti njegove Muti, kako su Slavko i mlađi brat Danko zvali svoju mamu, koja je s dvoje djece otišla u partizane. To nije bio izbor sigurnosti, odlazak u partizane krajem 1941. ili početkom 1942. bio je sve samo ne garancija sigurnosti, bio je to izbor ljudskog dostojanstva svim vrlo realnim opasnostima i prijetnjama unatoč. S iskustvom zla koje je donio fašizam i koje ga je pogodilo još u dječačkoj dobi, Slavko Goldstein mogao je postati isključiva i netolerantna osoba. Slavko je, međutim, prepoznao upravo isključivost i netrpeljivost kao osobine koje vode ka bezosjećajnosti za patnje drugih i ka zlu koje je sam iskusio. Kao da se cijeli život držao načela koje mu je u svom posljednjem pismu iz ustaškog zatvora napisao njegov otac, pisma koje će čudnom igrom slučaja Slavko ipak dobiti, ali 64 godine nakon što je pisano: ‘Bolje je trpjeti nepravdu nego je činiti!’