Balašević – čovjek koji vas nije izdao

Ne pamti se kad je nečija smrt tolikom snagom odjeknula na cijelom prostoru bivše Jugoslavije, kao što je to slučaj ovih dana sa Đorđem Balaševićem. Netko je čak primijetio da taj »prostor« koji je nekad bio zajednička država tako tugovao nije još od 4. svibnja 1980. Društvene mreže eksplodirale su sjećanjima i emocijama, javne televizije u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini iste su večeri prikazale dokumentarne filmove ili snimke koncerata, pridružila im se i Al Jazeera Balkan, moguće i još neka manja postaja, na zagrebačkoj Ilici netko je ćirilicom napisao »bećarac«, baš kako je Balašević poželio u jednoj od svojih »milijardu« pjesama... Sigurno je ponegdje neki portalski komentator ili nacionalni vitez društvenih mreža istresao po koju kantu mržnje, no od 19. veljače oni su stisnuti u svoje male moždane prostore.

U moru napisanog, želite li se podsjetiti na jednu karijeru divovskih razmjera, dobro je pročitati »inventuru« koju je na portalu Mixer napisao Zlatko Gall, podsjećajući na sve etape Balaševićevog stvaranja, ponekad i na lutanja. No, za naš web magazin odlučili smo ipak u cjelosti prenijeti emotivni tekst Vladimira Matijanića objavljen na Indexu pod naslovom »Odlazak čovjeka kojem je bilo lakše izdati naciju nego publiku«.

Deset uzaludnih godina

Vrag će ga znati jesu li Ćićo i Mosor sve organizirali ili su, kao licencirani obožavatelji, samo prisvojili pravo na dijeljenje pozivnica kako bi događaj bio što masovniji, ali to više nije ni važno.

Uostalom, nekoliko sati nakon što smo se u Splitu potrpali u autobus kojim ćemo dovijugati do Pule, ispostavit će se da je nekom višem poretku stvari sasvim nevažan bio i dolazak nas pedesetak, što fanova s veteranskim stažem na Njegovim koncertima, što znatiželjnika. Da je bilo i dvjesto ljudi manje, sigurno je da bi se ono čemu smo svjedočili te oblačne lipanjske večeri u Areni, prije ravno 20 godina, moglo nazvati povijesnim, kada bi takvo tituliranje događaja više imalo smisla.

Te je večeri, naime, prvi put nakon deset uzaludnih godina Đorđe Balašević izašao na neku hrvatsku pozornicu. Ili, kako bi se to maksimalno precizno i kontekstualizirano reklo, prvi put poslije rata. Blio je to, neće se ljutiti kolege sportski novinari što im parafraziram ionako prekomjerno upotrebljavanu sintagmu, više od koncerta.

Dolje, pred njim, legendarnim kantautorom, ili majstorom patetike, ili oboje, satima će se ljuljati klasje tijela kao da sa svakim novim ritmičnim povijanjem, sa svakom minutom te večeri i svakim taktom, od Ringišpila, preko Katrin, Bože zvanog Pub, Lepe protine kćeri, pa do Odlaska cirkusa sa sebe skida teško, skoreno blato devedesetih, kao da iz nas otječe prljava voda godina u kojima je bilo nemoguće da neki Đorđe bude na nekoj hrvatskoj pozornici, čak i kad Đorđe nije uradio ili rekao ništa zbog čega ne bi smio stajati na hrvatskoj pozornici.

Pokazat će se ubrzo nebitnom i iluzija te večeri. Možda je nestala odmah, s paljenjem reflektora, ali na koncertu je, svega mi, bila stvarna. Savršeno je pamtim.

Dobri sin, čist i fin

Nekome tko je u osamdesetima proživio pubertet, Balašević nije mogao biti prvi muzički izbor. Uz gnjev, bunt i rezignaciju godina u kojima divljaju hormoni bolje je pristajala Štulićeva dvosmislenost i prkosno slobodarstvo ili drska jezičavost Bore Đorđevića, nego ples s patetikom nacionalne zvijezde.

Balašević je pobjeđivao na festivalima, osvajao srca, punio dvorane, udarne radijske i televizijske termine, opjevao vođu i ideju, njegovi albumi i stihovi nisu bili skandalozni, ni zabranjivani, ni šokantni, ni opsceni. Roditelji nisu upozoravali na njega, više je bio kao Bane, dobri sin, tih i miran, čist i fin, nego pubertetska ikona. A kada će u zadnjim predratnim godinama ustati u zaštitu svojih bagrema, učinit će se da se pridružio dugoj povorci onih kojima je bilo lakše izdati publiku nego naciju. S »polako komšije/ne može samo da se uđe, da se ruši tuđe, lepo sam im rekao«, Balašević je protumačen kao još jedan nositelj nacionalne zastave, trubadur ideje koja će se tih godina spremati za oružane bitke.

Neće proći ni petoljetka, a bitke će početi i sve će se obrnuti: Štulić će nestati u egzilu, Đorđević će se ugušiti u četništvu, a u Split devedesetih, mračan bukvalno i preneseno, nekim čudnim kanalima stizat će kasete koje će polako nagrizati željeznu odbojnost prema ravničarskom poeti.

Prvo Marim ja s fotokopiranim omotom, sjetnim Ringišpilom i Nevernikom koji će nas opomenuti da smo ga u tumačenju onog bagrenja ili pogrešno shvatili ili je možda on pogrešno shvatio sebe, a potom i višesatne loše snimke koncerata s konferansama iz Sava centra na kojima se nedvosmisleno sprdao s onim što je vladalo Srbijom.

Riskirao je sve

Nazivat će ga prije i kasnije kraljem patetike i majstorom podilaženja publici, izvlačit će mu i pripisivati štošta, ali nije ih bilo mnogo koji su devedesetih imali tako jasan, dobar i angažiran stav kao Balašević. Jest, pacifizam je vladao dobrim dijelom beogradske rock scene, Gile, Cane, EKV nisu padali u nacionalni zanos poput mnogih hrvatskih kolega, samo, za razliku od rockera, Balašević je s otvorenim oponiranjem režimu gubio znatno više: oni su oduvijek bili na margini i s antiratnim angažmanom među narodima željnim oružja ostat će u prirodnom ambijentu. Naviknuti da ih se ne voli, njihov svijet nisu bili udarni televizijski termini i raskošne dvorane, nego polumračni, zagušljivi klubovi gdje je razglas loš, prvi red pijan, a gazda nervozan.

On, pak, nije bio pjesnik bunta, nego ravničarskog bluesa, mutne vode, dobre hrane i nesretne ljubavi. Uz njega se nije preziralo vlast, nego ismijavalo stanovite devijacije u samoupravnim kombinatima. Kada je devedesetih počeo govoriti ono zbog čega se u Miloševićevoj Srbiji gubila glava, Balašević je prvi put ozbiljno riskirao.

Svjesnim se izborom našao među neprijateljima režima. Među najboljima. Nije se tražio u unutarnjem egzilu, nije šutio, gledao u daljinu i bježao u maglovite stilske figure i prenesena značenja. Pred publikom se zajebavao s Miloševićem i Karadžićem, govorio i pjevao protiv rata, nacionalizma, razaranja Sarajeva, opjevao besmisao rušenja Vukovara. Ako vam je malo, sjetite se pjesama koje su ovdašnji autori napisali protiv hrvatskog razaranja Mostara i Ahmića. Ili protiv Varivoda i Grubora. Ne ide, zar ne?

Kozmička pravda

O Balaševiću će se pričati kao o čudesno proračunatom tipu s nevjerojatnim osjećajem za podilaženje publici. Ima toga kod mnogih muzičara, glumaca, nažalost i novinara, i bilo bi glupo osporiti mu osjećaj za masu. No u onome što je bio devedesetih, matematike nije moglo biti jer nitko tada nije vjerovao da će jednoga dana opet biti moguće da neki Đorđe stane na hrvatsku pozornicu, čak i kad Đorđe nije uradio ili rekao ništa zbog čega ne bi smio stajati na hrvatskoj pozornici.

Zato se one večeri u Puli nije dogodio koncert, nego kozmička pravda. A ona se, kao što znamo, ovdje, u ovoj državi, u ovim državama, »na ovim prostorima«, javlja samo kao naznaka ili nada.

Bilo bi nepristojno sada sumnjati u vrijednost Balaševićevih pjesama, a on nam se ne čini čovjekom u čijoj smrti valja biti nepristojan. I da nam se to ne čini, koga briga? Njemu je sada, pouzdano, svejedno, a stihovi su mu nadživjeli mnoge sumnje, pobjegli od autora, oteli se i pjesmama te započeli svoj život u kojem se čini da je »princip je isti, sve su ostalo nijanse«, na primjer, rekao ili napisao bilo tko. Čujemo i citiramo ga i kada ne mislimo na njega, slušali smo ga večeras čak i na splitskoj ispostavi državnoga radija, ali samo nakratko. Nisu, valjda, još nisu sigurni smiju li, je li vrijeme, hoće li netko zamjeriti.

Nije ni bitno.

Ostat će koncert u Puli, sjećanje na put na koji su nas vodili ili samo pozvali Đoletovi licencirani obožavatelji Ćićo i Mosor. Sada su, kaže stara laž, sva trojica negdje gore, sa starim Nestorovim, gosn. Čedom i još jednim.

Nek večeras živi stara laž.