Dalmacija i sloboda

Knin je pao 4. prosinca 1944. nakon duge, iscrpljujuće bitke, s velikim brojem mrtvih na objema stranama. Tom je operacijom oslobođena kontinentalna Dalmacija i gotovo svi njezini otoci. Oslobođena? Možda glagolski oblik nije prikladan. Dalmacija se oslobodila. Sama.

Naravno, ne bi mogla protiv fašističkih sila sama. Da Sovjetski Savez, nakon početnog i neoprostivog paktiranja s Hitlerom, nije pronašao izgubljen obraz i na svoja pleća primio najteži udarac (plaćen s 20 milijuna mrtvih) i zatim ga uzvratio nemilosrdno, od Staljingrada preko Kurska do Berlina, da Anglo-Amerikanci nisu 1943. otvorili južnu frontu, a 1944. i zapadnu, našim partizanima bilo bi znatno teže, ali ni ovako im nije bilo lako.

Te 1941. nastupio je je jedan od onih momenata kada se trebalo opredijeliti između pravednoga i lakšega. Lakše je bilo prihvatiti »Novi poredak« nego se baciti u neravnopravnu borbu Davida protiv Golijata, ne samo jednoga.

Samoorganiziranje u nevolji

Počelo je loše. Prvo je »Nezavisna« Država Hrvatska dala Italiji znatan komad Dalmacije, a teritorij koji joj je odobren razdijeljen je na njemačku i talijansku operativnu zonu. Onda su drugovi u Zagrebu, ne poznajući ni teren ni Dalmatince, poslali ultimativne shematske naredbe o formiranju prvih partizanskih odreda s najboljim predratnim aktivistima, koji su tako takoreći na pladnju servirani neprijatelju: organizatori predratnih štrajkova, sva Splitova prva momčad koja nije čekala Vis 1944. itd. Doduše, drugovi u Zagrebu su spiskali i naše vodeće antifašističke intelektualce koje su haesesovci predali ustašama u Kerestincu, pa ne treba pomisliti da ih je pamet gonila samo protiv Dalmacije.

Dalmacija se, u nevolji, organizirala sama, poput Ižana koji su umjesto u internaciju otišli u borbu, poput Vice Buljana koji je držao »Vicinu vojsku« za samoobranu, sve dok našim seljacima nije postalo jasno tko je tko (svakako prije nego biskupima), pa gotovo sve njih odveo u partizane.

U gradovima je vođena gradska gerila, u rujnu 1941. od ostataka razbijenih odreda i pridošlih Splićana formiran je Dinarski odred, pa Sinjski, Solinski, Livanjski, a grupe i čete oko Knina, Vrlike, Makarske, Metkovića, na Pelješcu… Napadane su komunikacije, žandarske i karabinijerske postaje. Već je počeo »izvoz« dalmatinskih partizana: u Liku, u Bosnu. »Uvoz« nije bio nužan. I tako je dočekana 1942.

Snaga ustanka

Već od lipnja 1942 formirani su općinski i kotarski narodnooslobodilački odbori. U to doba su partizanske snage u Dalmaciji vezivale 54.000 talijanskih vojnika, 4000 četnika i 3000 ustaša, domobrana i žandara. Dva mjeseca kasnije, pored nekoliko odreda sastavljenih od po 2-3 bataljuna, formirane su prve dvije brigade, a 2000 dalmatinskih partizana upućeno je u proleterske brigade.

O snazi dalmatinskog ustanka dovoljno je reći da je Dalmacija dala pet divizija. Naime, IX. divizija, poslije teških gubitaka na Neretvi gdje su je zapali najteži zadaci, formirana je još jednom. Poslije kapitulacije Italije formirane su još tri – XIX., XX. i XXVI. divizija – od kojih je u listopadu 1943 sazdan VIII. korpus. Sama je Dalmacija tada dala više boraca nego Srbija i Makedonija zajedno. Osmi korpus je u prosincu 1943. brojio 16.390 boraca. Vezivao je Nijemcima 264. i 118. diviziju, dijelove 7. SS-divizije, i 114. divizije, jednu obalsku i jednu pohodnu pukovniju, a »Nezavisnoj« 5. i 6. ustaški djelatni zdrug, 15. domobransku pješačku pukovniju, tri žandarmerijska puka i 4000 četnika.

Unatoč pojačanom teroru okupatora i kvislinga, u ožujku 1944. počele su sistematske operacije čišćenja Dalmacije od njihovih snaga, a 5. rujna je VIII. korpus počeo operacije završnog oslobođenja Dalmacije, kada je protiv sebe imao njemačke snage brojnije od svojih (dvije divizije i dijelove još dviju, šest samostalnih artiljerskih diviziona te neke samostalne pukovnije), zatim 6. i 7. ustaški zdrug, dvije domobranske bojne, 7. žandarmerijski puk, te 4500 četnika. Na sjeveru se u Liku i Dalmaciju vratila IX. divizija. Do kraja listopada u rukama neprijatelja ostao je na kontinentu samo prostor Šibenik-Vrlika-Knin-Obrovac. U prvom tjednu studenoga oslobođeni su Šibenik i Drniš, uz rasulo četničkih snaga i zarobljavanje ustaških. Napokon, u koncentričnom napadu od 25. studenoga do 4. prosinca VIII. korpus je razbio njemačke snage i oslobodio Knin.

Dalmatinski partizani nastavili su pobjednički ratni put do Rijeke, s teškim borbama na Svetoj Katarini, i do Trsta. Prije toga je, 1. ožujka, VIII. korpus prerastao u IV. armiju.

Dalmacija je dala 71.000 boraca jedinicama Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda, a broj njezinih sudionika narodnooslobodilačke borbe, zajedno s organiziranim aktivistima, iznosio je oko 110.000. U periodu prije mobilizacije Dalmacija je dala oko četvrtine ukupnog broja jugoslavenskih partizana.

Ti podaci i te brojke govore da je u Dalmaciji zaista bio na djelu ne pokret otpora niti gerila, nego istinski narodni ustanak.

Osporena pobjeda

Na žalost, ni jedna pobjeda nije za vazda, pa tako ni oslobođenje Dalmacije od fašizma, uvoznoga i domaćega. Razlog gubitka oslobodilačkog entuzijazma ne treba tražiti izvan Jugoslavije.

U prvoj polovini devedesetih godina, kada su talijanski postfašisti došli na vlast u koaliciji s Berlusconijem, s punim uvjerenjem sam tvrdio da je doba fašizma prošlo, da realnih fašista ima zanemarivo malo. Potcijenio sam snagu i brojnost domaćih profašista u Dalmaciji. Srpski su eliminirani zajedno sa svojom »Krajinom«, davši se zavesti vlastitom megalomanijom i podlom manipulacijom iz Srbije. Ostali su u Dalmaciji domaći, ojačani prilivom preko granice. Djeluju na dva načina.

Jedni, a tih je više, djeluju podlo, kamuflirani među glasačima i simpatizerima stranaka centra i umjerene desnice, kroz koje guraju fašističke ideje i parole kao dio njihove agende. Drugi djeluju otvoreno, koristeći fašističke simbole raznih tipova: od crnih uniformi i hitlerovskog brčića do uhatog U, kojemu je među uši stjeran križ. Taj križ, bogohulan, imao bi simbolizirati savez neofašizma i političkog kršćanstva. Institucionalna Katolička crkva u Hrvatskoj ne osuđuje takvu uporabu križa unutar tradicionalnoga ustaškog simbola, omogućujući da vjernici povjeruju da je to njihov znak. Izbori pokazuju da znatna većina vjernika nije nasjela. Ali da neki jesu.

Slobodna Dalmacija i zbog toga ostaje ne samo uspomena na prosinac 1944. ili utopijski ideal, nego aktualna zadaća dalmatinskih antifašista.

Uspjeli su se othrvati i devedesetih nasljednicima Momčila Đujića i Mane Rokvića, ne posustaju pred nasljednicima Ante Pavelića i Mile Budaka.

Sloboda - pravo svih prava

Izvojštiti političku pobjedu protiv neprijatelja koji se podlo kamuflira, koji propagandno djeluje iz potaje odnosno dvoznačnim parolama težak je zadatak, možda nemoguć. Baš zato ne valja sustati. To nije zadatak samo jedne generacije ili dviju njih.

Cijena pobjeda izvojštenih 1945. odnosno 1995. dobar su razlog za nastojanje da nikada više ne zatreba vojna vještina i da budu dovoljni demokratski instrumenti.

Sjećanje na pobjedu prije 76 godina ne smije biti moment samozadovoljstva i opuštanja, nego poticaj da nastavimo i ojačamo nastojanja da Dalmacija bude slobodna sve do granice koja se zaustavlja tek pred slobodom drugoga. Riječ je o slobodi kao jednome od temeljnih ljudskih prava, prvome nakon prava na život, i preduvjetom sljedećih ljudskih prava: na potragu za srećom, na rad, na ravnopravnost, na zdravlje i sigurnost. Riječ je o slobodi protiv ikakve negativne diskriminacije, a uz pozitivnu diskriminaciju slabih, ugroženih, potlačenih.