Koliko »visoko« se znalo za likvidacije?

»Istina mora izići van«
(Josip Boljkovac, 2009.)

»Jedini zadatak u ratu je ubiti neprijatelja« – ovim riječima Ivana Vekića, nekadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, počinje članak Tihomira Ponoša koji opisuje ratne zločine počinjene nad Srbima u Sisku, gdje je tijekom ljeta i jeseni 1991. ubijeno više od stotinu srpskih civila, a okrutnih likvidacija nisu pošteđeni ni oni koji su potpisali izjave lojalnosti. O svemu je bio informiran tadašnji državni vrh, ali izgleda ništa nije poduzeto.

Rat je stanje rušenja svih normi, vrijednosti, odnosa i svega normalnog. No, i pored svog destruktivnog karaktera ratovi se događaju, uz vječnu raspravu jesu li se mogli izbjeći ili ne. U ratu se neki proglašavaju pobjednicima, a drugi poraženima, ali u njemu svi gube, posebno oni koje se ne poznaju a u njemu se bore po zamisli onih koji se poznaju, ali se ne bore. Na kraju obično pobjednici pišu povijest, o čemu smo se naslušali zadnjih 30-ak godina.

Možemo se složiti da u prethodnom sustavu i državi nije bilo dovoljno slobode da se podigne tepih pod kojim su se skrivale neugodne istine i otvarala neugodna pitanja, za što je plaćena cijena kasnijeg razjedinjenja hrvatskog društva koje je prisutno i danas. Jesmo li naučili tu lekciju?

Mit o bezgrešnosti

Proces demokratizacije društva otvorio je proces objektivnijeg i višesmjernog sagledavanja naše bliže prošlosti, prošlosti iz razdoblja Drugog svjetskog rata i poraća što je naišlo na odobravanje u hrvatskom društvu kao nešto normalno i potrebno. Međutim, dogodio nam se Domovinski rat sa svojim uzrocima i posljedicama, pa takav pristup neumitno čeka pogled vezan za vrijeme neposredno prije, za vrijeme i poslije Domovinskog rata. Čini se da se tog scenarija pribojavaju i priječe ga mitotvorci, »čuvari revolucije«, jer za njih postoji jedna i jedina istina o Domovinskom ratu koja se pod egidom Deklaracije o Domovinskom ratu interpretira javnosti. U znatnom dijelu vodstva braniteljskih udruga provlači se mit koji se glorificira i pokušava pretvoriti u svetinju uz glasne i skoro prijeteće zahtjeve da se o Domovinskom ratu ne raspravlja, jer bi rasprava bila »udar na temelje hrvatske države«. No, slobodna i neovisna Hrvatska koju smo željeli i obranili u Domovinskom ratu demokratska je Hrvatska u kojoj Ustav jamči slobodu izražavanja misli, slobodu govora i javnog nastupa, i u njoj niti jedna tema ne smije biti zabranjena. Stoga nitko ne smije biti iznad svih drugih građana i iznad Ustava te uzimati sebi za pravo određivati što se smije ili ne smije javno govoriti, jer tada ruši temelje Republike Hrvatske kao ustavne države. Upravo u tom kontekstu ovdje ćemo prikazati izvorni znanstveni rad povjesničara Tihomira Ponoša »Sisak 1990-1991: ratni zločini nad Srbima« objavljen u časopisu Tragovi br. 2/2020.

Tihomir Ponoš povjesničar je i novinar koji surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i u regiji. Autor je knjige »Na rubu revolucije: studenti ’71.« iz 2007, koja je opisana kao »prva povijest političkog pokreta studenata u Hrvatskoj ’71«, te urednik zbornika »Vukovar 1991: dokumenti iz srpskih izvora«, kojeg je 2010. objavio Novi liber Slavka Goldsteina. Nakon rada u Večernjem listu i Novom listu vraća se izvornoj struci, historiografiji, zaposlen kao istraživač u Arhivu Srba u Hrvatskoj. Ponoš je po vlastitom priznanju rad »Sisak 1990-1991.: ratni zločini nad Srbima« pisao osam mjeseci. Ponošev rad nije koncentriran samo na ubojstva srpskih civila u Sisku 1991. i 1992. godine, jer bi – kako se kaže u prikazu u Nacionalu (broj od 3.12.2020.) – takav pristup, u smislu historiografske znanosti, značio nedopustivo izvlačenje iz konteksta zločina i ukupnosti ondašnjih zbivanja u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji.

Uloga države

On opisuje okolnosti i događaje koji su multietničku sredinu Siska pretvorili u mjesto smrti više od stotinu civila srpske nacionalnosti. Opisuje i zaoštravanje političkih prilika na Baniji i u Hrvatskoj u razdoblju od izbora 1990. godine do izbijanja rata. U radu detaljnije analizira zaoštravanje i politiku konfrontacije i separatizma koju je vodila Srpska demokratska stranka (SDS). Analizira ulogu države u likvidacijama Srba, posebno policije i policijskih jedinica koje su bile uključene u odvođenja i likvidacije, te sporost i neefikasnost pravosuđa u procesuiranju počinitelja. Članak stoga odlikuje cjelovitost, sveobuhvatnost i činjenična utemeljenost na arhivskoj građi i istraživanju autora.

Rad obuhvaća 62 stranice s 53 bibliografske jedinice i 241 fusnotom. Sastoji se od pet poglavlja: 1. Od izbora do referenduma; 2. Od referenduma do referenduma; 3. Od tjeralice do likvidacije; 4. Krvavi kolovoz i 5. Kako su ubijali Vukovi, u kojima se opisuje politička zbivanja, početak rata i zločine s obje strane na sisačkom području od ožujka 1990. kada je na Baniji osnovan SDS, do 1992., s pravosudnim epilogom.

Na samom početku autor problematizira pitanje »tko je neprijatelj« referirajući se na izjavu Ivana Vekića da je »jedini zadatak u ratu ubiti neprijatelja«, što je kao ministar unutarnjih poslova od 31. srpnja 1991. do 15. travnja 1992. izjavio kao svjedok na suđenju Vladimiru Milankoviću i Dragi Bošnjaku optuženima za ratne zločine počinjenim nad Srbima u Sisku, nakon čega ih je izljubio.

Ovaj potez bivšeg ministra i ne čudi kad se zna da je sveobuhvatnija pravosudna akcija procesuiranja ratnih zločina nad Srbima u Sisku započela tek u ljeto 2011., kada su uhićeni Đuro Brodarac, Vladimir Milanković i Drago Bošnjak.

Ponoš piše da odgovor na pitanje »tko je neprijatelj«, a da nije na suprotnoj strani bojišta, Franji Tuđmanu 2. listopada 1991. godine daje njegov savjetnik Stjepan Herceg u pismenom izvještaju u kojem stoji da »postoje sigurni podaci o nezakonitim uhićenjima mirnih građana srpske nacionalnosti, koji se odvode i za koje nitko ne zna da li su živi ili mrtvi«. Izvještaj je dostavljen i ravnatelju Službe za zaštitu ustavnog poretka Josipu Manoliću. Hercegovi razgovori u Sisku s gardistima, članovima obitelji nestalih i patologom nisu dali nikakve konkretne podatke. Ipak, većina sugovornika aludirala je na bivši krizni štab, te oca i sina Bobetka kao osobe pod čijim okriljem su se događaji odvijali.

Ovim radom Ponoš pokušava odgovoriti na pitanje kako su civili postali neprijatelji i kako su i pod kojim okolnostima u ljeto i jesen 1991. godine ubijani.

Spirala nepovjerenja

U prvom poglavlju Ponoš detaljno daje prikaz društvenih i političkih prilika na etnički izmiješanom prostoru Zajednice općina Sisak na kojem je 1991. godine živjelo 172.359 ljudi, od toga 84.142 (48,82 posto) Hrvata i 71.087 (41,24 posto) Srba. Općina Sisak bila je jedina od njih pet (preostale su Dvor, Glina, Kostajnica i Petrinja) u zajednici općina u kojoj je hrvatsko stanovništvo bilo većinsko.

Područje Banije, kao i drugi dijelovi Hrvatske, krajem 1989. i početkom 1990. godine politički se pluraliziralo. Osnivanjem lokalnih ogranaka HDZ-a i SDS-a započinje spirala međunacionalnog nepovjerenja, uzajamnog širenja straha i napetosti, katalizirana događajima na republičkoj i jugoslavenskoj razini. Na parlamentarnim izborima 22. travnja i 6. svibnja 1990., a zatim na lokalnim izborima 1990. u Sisku pobjeđuje SKH-SDP za koji je glasala i većina tamošnjih Srba. Međutim, promjene su započele vrlo brzo. Povjerenje u SKH-SDP se smanjivalo, sve je više Srba smatralo da se u tu stranku ne mogu pouzdati i da ih ona neće zaštititi, a istodobno su politiku HDZ-a doživljavali kao ugrozu i oživljavanje ustaštva. Tako SKH-SDP, smetajući nacionalistima s obje strane, gubi značaj.

U prvi višestranački Sabor izabran općim pravom glasa od ukupno 351 zastupnika u tri vijeća petero je bilo iz SDS-a koji su za pobjednički HDZ jedini predstavnici Srba u Hrvatskoj i s kojima će se razgovarati o statusu Srba u Hrvatskoj. Predsjednici stranaka Franjo Tuđman i Jovan Rašković otpočeli su sastanke još prije konstatiranja Sabora (11. svibnja 1990. godine), a Ponoš zaključuje da su već na tom razgovoru bile jasne krupne razlike između dviju stranaka. Osnovni prijepor, kako ga pokazuje Ponoš, bio je u činjenici da su za HDZ Srbi u Hrvatskoj bili nacionalna manjina, a SDS ih je smatrao konstitutivnim narodom. Raškovićev je stav bio da su hrvatski narod i Hrvatska nedvojbeno suvereni, ali ako će Hrvati labaviti ili prekidati odnose s Jugoslavijom, onda i Srbi imaju isto pravo u odnosu prema Hrvatskoj.

Na tim stajalištima rasla je popularnost SDS-a koja je dovela do osnivanja Zajednice općina Sjeverne Dalmacije i Like 1. srpnja 1990., zatim do Deklaracije suverenosti i autonomiji srpskog naroda, po kojoj je srpski narod definiran kao suveren narod i na temelju suverenosti ima pravo na autonomiju čiji sadržaj ovisi o tome hoće li Jugoslavija biti federativna ili konfederativna država. Ponoš za buduće događaje na Baniji posebno ističe članak 4. Deklaracije u kojem se navodi da »Srpsko nacionalno vijeće ima pravo da organizuje plebiscitarno izjašnjavanje srpskog naroda po svim pitanjima bitnijim za njegov položaj u Hrvatskoj i Jugoslaviji, kao i drugim pitanjima koja se tiču ostvarivanja srpskog suvereniteta i autonomnosti«, te članak 6. prema kojem je Srpski sabor unaprijed proglasio ništavnim za Srbe u Hrvatskoj ustavne i zakonske promjene koje im negiraju suverenitet kao narodu i umanjuju autonomno pravo.

Raškovićev »ustanak«

Kako iznosi Ponoš, pošto ZO Sjeverne Dalmacije i Like nije zakonito osnovana niti su njezina postupanja bila zakonski utemeljena, SDS ide na masovnu političku mobilizaciju i stalno organiziranje velikih narodnih zborova, a vrhunac tog zborovanja bio je skup u Srbu kao odgovor SDS-a na ustavne amandmane SRH. Tada je Rašković kazao »to što se danas događa sa Srbima u Hrvatskoj je ustanak srpskog naroda, ali ustanak bez oružja«. Hrvatskoj vlasti posebno iritantno bilo je prisustvo Vojislava Šešelja i promocija lista »Velika Srbija«. Dovođenje samozvanog četničkog vojvode Šešelja na skup u Hrvatskoj koji reklamira »Veliku Srbiju« nakon mitingovanja po Srbiji provociralo je i izazivalo gnjev i kod najracionalnijih Hrvata, a da ne govorimo o hrvatskim nacionalistima.

Nakon prihvaćanja amandmana 25. srpnja 1990. Srpsko nacionalno vijeće na prvoj sjednici održanoj 31. srpnja odbilo je sve usvojene amandmane, te je odlučilo raspisati referendum o autonomiji i to »za cjelokupno srpsko stanovništvo koje živi u granicama Republike Hrvatske«, najavljen za razdoblje od 19. kolovoza do 2. rujna.

U drugom poglavlju, Ponoš detaljno opisuje situaciju nakon odluke o raspisivanju referenduma o autonomiji koja je bila sve složenija, uz rast napetosti. Obzirom da su hrvatske vlasti bile uvjerene da bi u dijelu općina u kojima su Srbi bili većina, posebno dalmatinskih, mogla izbiti pobuna, ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac naredio je da se nakon 16. kolovoza iz stanica javne sigurnosti na području moguće pobune izvuče oružje rezervnog sastava, što se nije uspjelo provesti. Naprotiv, odgovor na taj pokušaj hrvatske policije bile su naoružane straže, podjela oružja rezervnog sastava srpskim civilima, te zaprečavanje cesta koje su iz Dalmacije vodile prema unutrašnjosti Hrvatske. Taj se događaj, kasnije nazvan »balvan-revolucijom«, uzima kao početak pobune dijela Srba u Hrvatskoj.

U takvoj atmosferi održava se referendum Srba o kulturnoj autonomiji u Hrvatskoj, za koji nisu postojali propisi, pa je proveden na improviziran način u nedemokratskoj atmosferi. Hrvatske vlasti »referendum« na kojem se 99,96 posto birača izjasnilo za autonomiju nisu priznale. Nakon toga jača obostrano nepovjerenje, straže su bile sve intenzivnije i jače, a nastala je velika potražnja za oružjem, zabilježene su i provale u postaje javne sigurnosti i krađa oružja.

Kako navodi Ponoš, da bi se smirila situacija u Petrinju su 5. listopada došli član Predsjedništva SFRJ Vasil Tupurkovski (poznat po izjavi o »neprincipijelnoj koaliciji« na plenumu CK SKJ) i potpredsjednik Saveznog izvršnog vijeća Aleksandar Mitrović. Međutim, do smirivanja situacije ne dolazi, već su oružani napadi i teroristički akti na Baniji nastavljeni, što je jasno ukazivalo na to da je situacija sve gora. Ovo je uzrokovano proglašenjem srpske autonomije i zbivanjima u Petrinji od 28. i 29. rujna koji su za Hrvate bili pokušaj legalne akcije stavljanja pod kontrolu naoružanja koje pripada Ministarstvu unutarnjih poslova, a za Srbe agresija i – po tumačenju dijela političkog vodstva, posebno tvrdog krila SDS-a – manifestacija ustašoidnosti hrvatske vlasti.

Etnički kotao

Prema Ponoševom viđenju novi izazov za hrvatske vlasti i nova politička akcija koja je nagovještavala secesiju pobunjenih Srba bio je referendum održan u prosincu o pripajanju pojedinih mjesnih zajednica i naselja sisačke općine općinama sa srpskom većinom. Referendum je proveden od 18. do 21. prosinca i to u 22 mjesne zajednice i 32 naselja s većinskim srpskim stanovništvom. SDS je objavio da se više od 80 posto stanovništva izjasnilo za izdvajanje iz Siska. Dok SDS provodi otcjepljenje srpskih naselja i poduzima korake k formiranju »srpske općine Sisak«, s druge strane Đuro Brodarac i HDZ dijele oružje sisačkim Hrvatima i pokreću smjene uglednih Srba. Na taj način Sisak, uz ekonomske probleme, piše Ponoš, postaje užareni kotao etničkih odnosa »u kojem su pripadnici naroda gurani u kolektivitete bez obzira na vlastite političke stavove«.

SDS-u je bilo važno da Privremeno predsjedništvo Zajednice općina Sjeverne Like i Dalmacije pot,vrdi Statut Srpske autonomne oblasti Krajina prije nego što Sabor izglasa novi Ustav Republike Hrvatske (22. prosinca). Božićni Ustav bio je važan demokratski iskorak kojim je verificirana višestranačka demokracija, a kojim je Hrvatska definirana kao suverena i demokratska država, ustanovljena kao nacionalna država hrvatskog naroda. Promijenjen status Srba u Hrvatskoj od konstitutivnog naroda u nacionalnu manjinu za radikale iz srpskog političkog spektra, posebno SDS-a, bila je potvrda zlih namjera i ustašoidnosti hrvatske vlasti.

Ponoš, uz detaljno iznošenje činjenica, opisuje početak 1991. i stanje na području Siska i okolice. Kao značajan događaj izdvaja slučaj Špegelj koji je dramatično odjeknuo, nakon čega je očekivan vojni udar kojim je JNA trebala slomiti hrvatsku vlast. Od Gline, preko Gavrilovića i Mikelića stanje se pogoršava što potvrđuje nepotpisan članak objavljen u Jedinstvu u kojem se sisačke Srbe tretira kao kolektivnu ugrozu. Autor posebno izdvaja slučaj sa Slobodnim tjednikom koji će nekoliko mjeseci kasnije objaviti huškački tekst protiv Srba iz Siska, grada u kojem se svakog tjedna prodavalo tri tisuće primjeraka toga lista.

Kako piše Ponoš, netrpeljivost se više nije prikrivala. Sabor je 21. veljače usvojio Rezoluciju o zaštiti Ustavnog poretka Republike Hrvatske, kojom je kao neustavnu i nezakonitu odbacio Naredbu Predsjedništva SFRJ od 9. siječnja 1991. o razoružanju paravojnih formacija i rezervnog sastava MUP-a Republike Hrvatske. Već sljedećega dana na Rezoluciju je priopćenjem odgovorio Općinski odbor SDS-a Dvora na Uni koji kaže da je Rezolucija o zaštiti ustavnog poretka u Hrvatskoj i razdruživanju od SFRJ Sabora Republike Hrvatske »pravno ništavni akt za narod Opštine Dvor na Uni i svo stanovništvo SAO Krajine«.

Odbijenica u Beogradu

Sukobi na Baniji bili su i stvarni i simbolički, piše Ponoš. Novi simbolički sukob izbio je oko novog praznika, Dana antifašističke borbe, koji se obilježava 22. lipnja u čast Sisačkog partizanskog odreda osnovanog tog datuma 1941. godine, kojeg banijski Srbi nisu priznavali već su Dan ustanka slavili 27. srpnja.

Secesionističke tendencije u SDS-u bivale su sve jače, vidi se to i u događanjima blizu Kostajnice, gdje je noću 30. ožujka održan tajni sastanak kojega je vodio Milan Babić. Na sjednici Skupštine općine Kostajnica 31. ožujka smijenili su predsjednika Skupštine općine Vinka Mijočevića i na tu dužnost izabrali Branka Dmitrovića. Nakon toga usvojena je Odluka o pristupanju općine Kostajnica SAO Krajini. Sljedećeg dana i Skupština općine Vrginmost donijela je odluku o izdvajanju iz Hrvatske te ostanku »u sastavu jugoslavenske federacije i kao dio SAO Krajine«. U Glini je u noći 31. ožujka, nakon sukoba na Plitvičkim jezerima, donesena odluka o pripajanju Gline SAO Krajini, a tamošnje milicije miliciji Krajine.

Nakon događaja u Borovu Selu, kako piše Ponoš, 4. svibnja u Sisku je organiziran prosvjed, kojem je povod bio pokolj hrvatskih redarstvenika, ali i mitinzi SDS-a u Lici i stvarna ili navodna uloga sisačkih poduzeća u tim mitinzima. Na prosvjedu kojega je organizirao Općinski odbor HDZ-a Sisak okupilo se oko 2500 građana, a prosvjedovali su »protiv četničkog i velikosrpskog terora«. Važno je izdvojiti riječi potpredsjednika općinske organizacije HDZ-a Berislava Gmaza koji je na prosvjedu kazao »još do prije godinu dana nismo smjeli reći da smo Hrvati«. Tekst »Sisak će braniti Hrvatsku« završen je rečenicom »U svakom slučaju, subota 4. svibnja, bit će dan koji će ostati upisan u povijesti Siska kao dan kada je hrvatsko pučanstvo Siska odlučno reklo 'NE' svakom četničkom teroru i kada je dalo do znanja da više neće tolerirati i trpjeti bilo kakvo njihovo djelovanje u drevnom hrvatskom gradu Sisku u srcu hrvatske Posavine«. U vrijeme prosvjeda u Sisku žrtava je u Hrvatskoj već bilo, napetost je bila golema, a udomaćila se isključiva i huškačka retorika.

Ponoš naglašava da je prosvjed u Sisku organiziran četiri dana nakon što je Skupština SAO Krajine donijela odluku o raspisivanju referenduma o prisajedinjenju Republici Srbiji, čime je definitivno najavljena secesija. Referendum je bio zakazan za 12. svibnja i njime su vlasti SAO Krajine htjele preduhitriti vlasti Republike Hrvatske koje su referendum o samostalnosti (bez obzira što pitanja nisu bila eksplicitno tako formulirana) zakazale za 19. svibnja.

Na referendumu na području koje je SAO Krajina smatrala svojim ili smatrala da ima pravo na njega glasalo je 179.840 birača (njih 79,48 posto), a »za« se izjasnilo njih 179.490, odnosno 99,8 posto. Ovim su, smatra Ponoš, vlasti SAO Krajine napravile političku štetu vlastima Srbije koje su u javnosti tvrdile da su protiv velike Srbije i protiv pripajanja dijelova drugih republika. Beograd se referendumu s tako formuliranim pitanjem protivio. Izborna komisija SAO Krajine odnijela je nakon referenduma sve papire u Beograd »da ih preda s dokazima da smo mi za SFRJ i da ostajemo u zajedničkoj nam državi«. U Beogradu su im rekli da im to ne znači ništa i da to odnesu tamo odakle su i donijeli.

Ponoš u detaljima opisuje događaje, kako ih naziva, »od tjeralice do likvidacije« s isticanjem Gline kao žarišta sukoba na Baniji u prvoj polovici lipnja kada u Glinu dolaze »martićevci«, pripadnici specijalne milicije SAO Krajine, čime je jačala napetost i nepovjerenje među Hrvatima i Srbima. Glinom su noću odjekivale eksplozije, pet noći zaredom uništavani su ugostiteljski objekti Hrvata i Srba naizmjence.

Medijska priprema

Važno je istaknuti da je s početkom pripreme za obranu Siska započinjala je i medijska priprema za progon Srba u Sisku koja je krajem lipnja intenzivirana pisanjem Slobodnog tjednika koji je objavio članak pod naslovom »Vampiri KOS-a su spremni«, gdje se ukupno 16 osoba iz Siska prokazuje kao suradnike KOS-a i protivnike Hrvatske. Tim člankom zapravo je raspisana tjeralica, po našem mišljenju čak i lijepljenje meta na čelo. Većina prokazanih bili su umirovljenici, uglavnom umirovljeni policajci, pripadnici Službe državne sigurnosti, radnici Željezare. Najmanje dvoje ljudi s tog popisa je likvidirano. Veći broj radnika srpske nacionalnosti zaposlen u sisačkim tvrtkama, posebno Rafineriji i Željezari, bit će ubijen 1991. godine, a zaštitilo ih nije ni to što su potpisali izjave lojalnosti, bili na visokim pozicijama u tvrtkama i to kao stručan kadar. Točna brojka ubijenih nije utvrđena, a za mnoge nisu utvrđene ni okolnosti stradanja.

Ponoš dalje analizira kako je na Baniji postajalo sve nemirnije, uz prve žrtve. Tako je u ponedjeljak, 8. srpnja sahranjena šesnaestogodišnja srednjoškolka, Hrvatica, koju su prema pisanju Jedinstva iz zasjede »ubili velikosrpski teroristi i četnici pred kućnim pragom«. Sredinom srpnja počinjeni su i prvi ratni zločini nad civilnim stanovništvom u više hrvatskih sela, prve izbjeglice s Banije stižu u Sisak, a koncem mjeseca pobunjenici su napali i Sunju. U tom ozračju u Sisku se mijenjao odnos prema Srbima koji su ostali živjeti u njemu. Od početka srpnja do sredine kolovoza policijska uprava evidentirala je najmanje 15 slučajeva podmetanja eksploziva i miniranja kuća i lokala u vlasništva sisačkih Srba.

Od početka kolovoza 1991. godine u Sisku se više nisu događali samo noćni napadi na imovinu Srba, počela su se događati i ubojstva. Početkom kolovoza u stanu u Sisku pronađen je mrtav inženjer i savjetnik u Rafineriji Sisak Đorđe Letić. Više pozornosti privukla je smrt vozača Slavijatransa Vlade Božića, koji je 4. kolovoza neovlašteno uhapšen i izveden iz autobusa.

Krvavi kolovoz

Ponoš navodi da se iz izvještaja sa suđenja vidi da je većina likvidacija sisačkih Srba povezana sa Specijalnom jedinicom policije Vukovi, i pričuvnom jedinicom policije, koju su nazivali »Handžar divizija« jer su je činili muslimani. Već i naziv Handžar divizija govori kakav je bio odnos pripadnika te postrojbe prema Srbima. Pripadnici tih jedinica nisu mogli samostalno, bez znanja barem dijela nadrđenih počiniti zločine u prostorijama Omladinske radne akcije, odnosno Jodnog lječilišta, koje su postale mučilišta i gubilišta. Prema iskazima sa suđenja zločini se dovode u vezu s Đurom Brodarcem i Ivanom Bobetkom.

Ponoš posebno ističe »krvavi kolovoz« koji je bio posebno opasan za Srbe preostale u Sisku zbog nekih od najzloglasnijih likvidacija, od kojih autor ističe ubojstva Zorana Vraneševića, policajca Branka Oljače, kojega se privodi pod optužbom da je na kapi nosio zvijezdu petokraku, da bi potom bio likvidiran. Ubijena su i tri člana obitelji Trivkanović koji su odvedeni bijelim kombijem kojeg su koristili Vukovi pod zapovjedništvom Jadranka Garbina. Najmasovniji zločin bila je likvidacija petero članova obitelji Vila, a taj zločin potvrđuje da nisu sva ubojstva bila planirana nego da su neka počinjena i iz osvete. U samo tri dana, od 24. do 26. kolovoza, ubijeno je desetero sisačkih Srba. Važno je napomenuti da ni za jedno od tih deset ubojstava nisu poduzete prave policijske operativne obrade. Likvidacije su nastavljene i nakon kolovoza i nadomak Siska, a Ponoš naglašava da je o tim zbivanjima bio obaviješten i državni vrh. Savjetnik predsjednika Republike Stjepan Herceg dostavio je 2. listopada Franji Tuđmanu i šefu Službe za zaštitu ustavnog poretka Josipu Manoliću izvještaj kojim nedvosmisleno upozorava na zbivanja u Sisku.

Ponoš ukazuje da likvidacije u Sisku nisu zaustavljene ni nakon što je Tuđman o njima obaviješten. Tako je samo nekoliko dana nakon Hercegovog izvješća nestao Stevo Borojević, ali Brodarac ne zna ništa o tome jer »nije bio na spisku za likvidaciju«. Inače, prema iskazima sa suđenja, u Jodno su ljude dovodili temeljem spiskova koje je radio predsjednik općinskog HDZ-a Josip Brajković. Likvidacije su trajale od 26. lipnja do jeseni 1991., dovedene bi mučili u kotlovnici, nakon čega bi ih odvodili na likvidaciju, a leševe bi bacali u Savu.

Likvidacije Srba u Sisku povezuju se s policijskim postrojbama: jedinicom iz Odre (kojom je zapovijedao Mato Brajković, brat predsjednika Općinskog odbora HDZ-a Josipa Brajkovića), »Handžar divizijom« (kojom je zapovijedao Ekrem Mandal) i Vukovima (kojima je zapovijedao Jadranko Garbin, prijeratni pripadnik RSUP-a u činu samostalnog inspektora). Nadalje, Ponoš prema izvješćima sa suđenja nalazi da linija izravne upletenosti vodi do Đure Bordarca i Ivana Bobetka. Možemo logično zaključivati da linija odgovornosti za likvidaciju civila bez suda seže do samog vrha.

Ubijanje Ustava

Ponoš na kraju zaključuje da su odvođenja, hvatanja, mučenja i smaknuća Srba u Sisku posljedica ekstremne situacije kakvu stvara rat, ali ona su u znatnoj mjeri provođena organizirano i planski, a u tome ne treba zanemariti ni atmosferu koja je postepeno, od proljeća 1990. do ljeta 1991. godine, postala veoma zatrovana, šovinistička na cijelom području Banije. Autor dodaje, kako nije moguće u relativno kratkom vremenu smaknuti tako velik broj ljudi bez organizacije, a postojanje plana, odnosno »lista« u Sisku 1991. spominjali su mnogi, pa i na suđenju. Kao važno napominje da je element nekažnjivosti za počinjeni zločin, pa i nakon što je sam državni vrh bio obaviješten o tome što se zbiva u Sisku, sigurno pridonio eskalaciji. Autor na kraju zaključuje da je u kontekstu rata 1991. godine i međunacionalne mržnje koja je bila usmjerena i prema Srbima koji su ostali u Republici Hrvatskoj i koji su iskazali lojalnost i državi i vlasti, nerealno očekivati da će drugi državni organi, opet primarno policijski, pa potom javnotužiteljski, istraživati zločine koje su počinile njihove kolege. Nevoljkost da se istraži zločine počinjene u Sisku dugo je trajala.

Mi se na kraju vraćamo na izreku Đure Brodarca da Borojević »nije bio na spisku za likvidaciju«. Pitamo se na kojem spisku? Tko je te spiskove radio? Po odluci kojeg suda? U državi u kojoj počinju sukobi, rat, ali ne totalni i sveobuhvatni rat u kojem institucije ne funkcioniraju, nego naprotiv – postoji državni ustroj s državnom upravom i sudstvom, postoji MUP s policijskim upravama (Brodarac je bio na čelu jedne od njih), provode se likvidacije po privatno stranačkim ili tko zna kojim linijama i kriterijima. Isto tako znakovite su činjenice kao: »ubačeni u bijeli kombi«, »došli nepoznata četvorica u fantomkama i pokupili na ulici«, »odveli u nepoznatom pravcu« i slično, a sve se radi o civilima koji su bili dostupni pravosuđu ako su išta krivi. Ovo nam govori o tome da u predratno i ratno vrijeme institucije hrvatske države nisu imale potpunu kontrolu na procesima i događajima, odnosno politička vlast nije bila djelotvorna i nije uspjela zaštititi nevine građane, odnosno osigurati im temeljna ljudska prava. Tadašnje institucije hrvatske države počev od predsjednika Republike Hrvatske koji se kao državni poglavar brine za poštivanje Ustava i redovno djelovanje državne vlasti, do svih tijela državne vlasti od Vlade do pravosuđa nisu osigurale provedbu i zaštitu temeljnih vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske – slobode, jednakosti, nacionalne ravnopravnosti, mirotvorstva, socijalne pravde, poštivanja prava čovjeka, nepovredivost vlasništva i drugog. Nisu osigurali da svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, da su svi pred zakonom jednaki. Dopustili su kršenje ustavnih normi o nepovredivosti doma, o tome da se nikomu ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud, da nitko ne može biti uhićen ili pritvoren bez pisanoga, sudbenog i na zakonu utemeljenog naloga, o tome da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. Isto tako, za ovakvo postupanje, odnosno nepostupanje tijela državne vlasti ne može biti izlika ustavna odredba da se u doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države mogu ograničiti pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom, jer ratno stanje nije proglašeno, a niti je zakon u tom smislu donesen.

Što možemo reći, Hrvatska unatoč ustrojstvu svih državnih institucija nije djelovala kao ustavna država.