Krvavi Uskrs: uvod u rat

Prije točno trideset godina, 31.3.1991., na sam Uskrs te prve ratne godine, na Plitvicama je došlo do prvog oružanog okršaja snaga reda Republike Hrvatske sa srpskim pobunjenicima iz »SAO Krajine«. U sukobu do kojeg je došlo zbog toga što su »krajinski« milicajci nešto prije zauzeli Plitvice i barikadama ih odsjekli od ostatka zemlje poginuo je Josip Jović, prva hrvatska žrtva u Domovinskom ratu. Na pobunjeničkoj strani smrtno je stradao Rajko Vukadinović iz Korenice. Ranjeno je nekoliko desetaka ljudi, a hrvatski policajci uhitili su 29 pobunjenika.

Bio je to početak krvavog rata u Hrvatskoj koji je odnio tisuće života, raselio cijele gradove, u kojem je uništena neprocjenjiva imovina, a čije repove osjećamo sve do danas. Tadašnja JNA u trenutku kad se dogodio sukob na Plitvicama još uvijek se prikazivala (i činila) neutralnom, čak su i predstavnici hrvatskih vlasti smatrali da bi se vojska trebala postaviti između sukobljenih snaga. Nažalost, uskoro se pokazalo da od takve uloge nema ništa, i bivša federalna armija potpuno se stavila na stranu srpskih pobunjenika, postavši tako – nasuprot temeljima na kojima je osnovana – oruđe u rukama šovinista koji su izazvali rat zbog svojih nacionalnih ciljeva.

Prisjećajući se toga dana, koji je u hrvatskoj kolektivnoj memoriji dobio naziv »Krvavi Uskrs«, prenosimo reportažu koju je za Slobodnu Dalmaciju s lica mjesta napisao Mario Profaca, jedan od najuglednijih hrvatskih novinara, reporter iz više ratnih sukoba u cijelome svijetu. On se kobnog jutra zaputio iz Zagreba prema Plitvicama, prateći policijski konvoj, i nakon okršaja produžio za Split gdje je tadašnjem glavnom uredniku Slobodne Dalmacije Jošku Kulušiću donio ekskluzivni tekstualni i fotografski materijal kakvoga nisu imale ni jedne tadašnje novine. Njegovu reportažu, pisanu rasnim reporterskim nervom, donosimo u cjelosti, a cijeli blok tekstova koji su toga dana objavljeni u Slobodnoj (među ostalim i vrijedan komentar Danka Plevnika) dostupan je za pregled u njihovoj online arhivi.

Izostalo iznenađenje

Jake policijske snage Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske što su prethodne noći upućene iz Zagreba i Karlovca da bi uspostavile narušeni red, mir i pravni poredak u Nacionalnom parku Plitvička jezera, okupiranom od strane kninske odmetničke milicije tzv. SAO Krajina, stigle su nadomak Plitvica nešto poslije pet sati ujutro. Te uskrsne nedjelje na valovima Hrvatskog radija urednik jutarnjih vijesti ponavljao je jučerašnje priopćenje MUP-a RH kojim se od kninskih uzurpatora ultimativno tražio »povrat u prijašnje stanje«, da policijske vlasti ne bi morale uzeti stvar u svoje ruke, ali bez određenog ultimativnog roka.

Osim dijelova iz uskrsne poruke kardinala Kuharića, bila je to jedina »vijest iz zemlje« za malobrojne budne slušatelje Hrvatskog radija. No policijski konvoj u kojem je bio jedan autobus pun »specijalaca«, nekoliko bojnih oklopnih vozila (BOV) i »landroveri« sa zaštitnim rešetkama na vjetrobranima i prozorima, nisu uspjeli »uhvatiti na spavanju« kninske odmetnike i njihove terorističke grupe.

Policijski konvoj upravo je kroz gustu maglu prošao Koranski most iznad kojeg se na visokom jarbolu lelujala velika jugoslavenska trobojnica sa zvijezdom, kojom tzv. SAO Krajina u posljednje vrijeme sve dalje od Knina prema Zagrebu »obilježava svoj teritorij«, kad su naizgled idiličnu atmosferu Plitvica pod snijegom iznenada proparali reski rafali iz automatskog oružja. Iz šumom obraslih obližnjih brežuljaka kninski su teroristi iz zasjede sasuli paljbu na onaj autobus pun »specijalaca«, upravo u trenutku kad se policijska kolona morala zaustaviti naišavši na prepreke od bukovih balvana od kojih su neki bili promjera i do pola metra.

Međutim, ne bi se moglo reći da su i kninski napadači svojim »faktorom iznenađenja« mnogo postigli u tom, po svemu sudeći, obostrano očekivanom oružanom sukobu. Većina specijalaca (osim nekolicine teško ranjenih) začas je izašla iz autobusa i zauzevši borbeni raspored uzvratila žestokom vatrom iz najmodernijeg automatskog oružja. Kako se još nije bilo sasvim razdanilo, iz policijske kolone ispaljeno je nekoliko signalnih raketa, a dvije grupe specijalaca iz policijskih »landrovera« pritrčale su barikadama (bile su četiri jedna za drugom odmah nakon Koranskog mosta) s ručnim motornim pilama, vješto komadajući bukova debla dok ih je »pokrivala« mitraljeska paljba iz njihovih bojnih oklopnih kola u svim smjerovima iz kojih su prije toga zamijećeni neprijateljski rafali.

Vatreno krštenje

Pred evidentno jačim policijskim snagama MUP-a kninski »desperadosi« morali su se povući dalje prema hotelu »Jezero« i zgradi Pošte, ostavljajući za sobom svoje ranjenike, a već u tom prvom okršaju policajci MUP-a uspjeli su uhititi ili bolje rečeno zarobiti nekolicinu i vezati im ruke na leđima.

Nakon kratkotrajnog zatišja, koje su u napredovanju prema hotelu »Jezero« prekidali tek sporadični pucnjevi i poneki rafal, do najžešćeg okršaja došlo je prilikom opsade i oslobađanja poštanske zgrade, nekoliko stotina metara od hotelske zgrade u pravcu Titove Korenice. Žestoka paljba iz svih obostrano raspoloživih oružja ponovno je počela oko osam sati i potrajala oko pola sata, što će dugo ostati u jezivom sjećanju osoblju hotela »Jezero« i prestravljenoj grupi talijanskih turista koji toga jutra nisu trebali naručiti buđenje. U međuvremenu sanitetskim su kolima ranjenici s jedne i s druge strane »fronta« hitno prevezeni u Karlovac, a teži ranjenici helikopterima su prebačeni u Zagreb.

Nešto poslije toga u Plitvice je stiglo još nekoliko kamiona sa »specijalcima« MUP-a kao pojačanje onima što su duboko u šumi s jedne i druge strane tog dijela ličke magistrale, neki u bijelim, a neki u pjegastim maskirnim uniformama s automatskim puškama »na gotovs« napregnuto osmatrali u pravcu Titove Korenice, kamo su potisnuli kninske odmetnike Milana Martića, samozvanog »sekretara SUP-a SAO Krajine«.

Što duž tog dijela ceste, što gazeći snijeg do koljena u šumarsku iznad ceste razgovarao sam s mnogim mladim specijalcima i policajcima MUP-a, kojima je to bilo prvo »vatreno krštenje«. Na pragu poštanske zgrade, čije je pročelje od debela stakla bilo izrešetano mitraljeskim rafalima, zatekao sam nekolicinu tih hrabrih mladića što su šutke neko vrijeme stajali nad mrtvim tijelom Rajka Vukadinovića, mještanina iz Titove Korenice, kojeg je metak pogodio u vrat. Tragovi u snijegu pokazivali su da je pao stotinjak metara iza poštanske zgrade u šumi odakle su ga tu dovukli.

Upravo sam pokušavao proniknuti u njihove misli, kad je jedan podigao pogled prema meni i odgovarajući na nepostavljeno pitanje tiho rekao:

— Ovo mi je prvi put u životu da vidim ubijenog čovjeka... A zatim je, kao za našu kolektivnu savjest, dodao nešto tiše:

— I oni su ubili jednog našeg...