Ne govorite u naše ime, jer Palmina zaslužuje počast

Zapravo je neobično da nisu i ranije reagirali, ali bar su ispunili očekivanja što se tiče sadržaja. Govorimo o reakciji triju organizacija ili koordinacija koje sama za sebe tvrde da predstavljaju splitske i dalmatinske branitelje bez da im je itko takav mandat dao, na inicijativu da se vrtiću na padinama Marjana vrati izvorno ime splitske heroine iz Drugog svjetskog rata Palmine Piplović. Ta se tri tijela zovu Koordinacija udruga ratnih postrojbi Splitsko-dalmatinske županije, Koordinacija braniteljskih udruga grada Splita i Stradalničke udruge iz Domovinskog rata grada Splita i SD županije. Iz imena bi se dalo zaključiti da okupljaju sve braniteljske i stradalničke udruge, no zapravo predstavljaju samo njih nekoliko. Naša udruga VeDRA, recimo, nije član koordinacije, nisu to ni veterani Hrvatske ratne mornarice, da spomenemo samo neke koje »na prvu« padaju na pamet. S obzirom da je potpisnik dopisa čelnik samo jedne od članica svih tih koordinacija, predsjednik splitskog Hrvatskog časničkog zbora Zoran Buzdovačić (inače i otprije poznat po brojanju krvnih zrnaca, sve do prozivanja ljevičara za »genetsko antihrvatstvo«) pitanje je i koliko članova navedenih tijela dijeli njegov stav. Pa ipak, Buzdovačić u dopisu objavljenom u medijima proziva gradskog vijećnika Antu Zoričića zbog službenog pokretanja spomenute inicijative pred predstavničkim tijelom grada Splita, i to sve krupnim riječima i frazama. Oni žele »dati smjernice«, oni znaju što je »važno i potrebno« za grad, oni »traže« da se poštuje isključivo njihova volja, oni znaju tko je populist (svi osim njih, naravno), oni znaju i čije djelo zaslužuje počast, a čije ne. Ukratko, znaju sve i određuju sve, oni su mjerilo svakog i svačijeg djelovanja.

To je obilježje totalitarista. Preciznije, to je »posao« koji su u našoj prošlosti sebi prisvajali zaslužnici iz SUBNOR-a, koji su određivali ili željeli određivati sve, od mjerila domoljublja do kvalitete nečije glazbe. Možemo ići i na globalnu razinu, pa ovakvo ponašanje usporediti s iranskim Čuvarima revolucije, kineskom Crvenom gardom, ili još dalje u prošlost, među jurišnike režima kojem se Palmina Piplović herojski usprotivila. No, »koordinatorima« su njezina žrtva i odavanje počasti toj žrtvi »mediokritetska ideologija«. Jer oni, opet, »znaju« da je Domovinski rat temelj hrvatske državnosti. Pročitajte Ustav, pažljivo, i otkrit ćete da se neovisnost Republike Hrvatske očituje i »u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947) i poslije u Ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963-1990)«. Palmina Piplović život je dala baš za tu rečenicu u Ustavu.

Potpisnici (ili preciznije potpisnik) dopisa suprotstavljaju odavanju počasti Palmini Piplović »svojih« 417 imena mladih ljudi koji su dali život za slobodu u Domovinskom ratu. Zašto? Tko je od sudionika inicijative za povratkom počasti jednoj partizanskoj heroini (a VeDRA se ponosi što je dio te priče) i jednom rječju doveo u pitanje herojstvo i žrtvu bilo kojeg drugog borca za slobodu? Upravo potpisnik/potpisnici su ti koji dijele, koji prisvajaju kriterije po kojima netko jest, a netko nije heroj, po kojima nečija žrtva jest, a nečija nije vrijedna obilježavanja. Nisu Buzdovačić i njegovi suautori izmislili takvu praksu. Istim načelima vodili su se kreatori potpunog brisanja uspomene na antifašističku prošlost Splita kad su – zajedno s Palmininim vrtićem – skinuli imena baš svih ulica i trgova koji su na tu prošlost podsjećali. Buzdovačić bi sigurno sada spomenuo i praksu komunista nakon NOB-a, koji su također donijeli »svoja« imena. Usporedite popise, neusporedive su dužine i »temeljitosti«, nakon 1945. većinom su vraćena predratna, hrvatska i slavenska imena. Da, među ostalim je Riva Adolfa Hitlera preimenovana u Obalu maršala Tita.

Dopis kojim se nažalost moramo baviti ima i svoj zabavni dio, tko zna čime motivirano pozivanje na Splitski kažiput, neveliki dokument splitske općine iz 1913., dakle vremena vlasti Austro-ugarske monarhije. Riječ je o sjajnom i iznimno vrijednom materijalu za proučavanje splitske prošlosti, i pokušaja uređivanja jedne komune koja je tada imala malo više od 20.000 stanovnika, desetak tisuća manje od, recimo, Šibenika. Iz nekih potpuno nerazumljivih razloga, pak, Buzdovačić u Kažiputu nalazi i mnogo dublja značenja, jer – kaže – u Kažiputu je sustavnim imenovanjem ulica »pokrenuto nešto što je imalo svrhu i smisao« nasuprot kasnijih ideoloških frustracija. Možda se možemo dijelom i složiti s tom konstatacijom, pa je najbolje posegnuti za Kažiputom (dostupan je na stranicama Gradske knjižnice Marka Marulića) i ulice imenovati onako kako je on propisao, pa da u centru grada – jer to je tada bio cijeli Split – imamo među ostalim Beogradsku, Balkansku, Bizantinsku...

Na kraju, podržavamo gradskog vijećnika Antu Zoričića, ne samo u inicijativi za odavanjem počasti Palmini Piplović nego i u hajci koju su protiv njega pokrenuli Buzdovačić i suautori dopisa. Njegov odgovor dovoljno je rječit, jer brisanje Palmine – i mnogih drugih – nije ništa nego, kako kaže Zoričić, »bezumna nepravda koju je naša demokratska vlast nanijela devedesetih godina«.

Palmina zaslužuje ispravljanje te nepravde.