Posljednji pozdrav Juraju Đuki Hrženjaku (1917 – 2020)

Sreli smo se dosta godina nakon njegova umirovljenja, zato ću ostaviti po strani godine u kojima je bio direktor Instituta za društveno samoupravljanje, zastupnik u Saveznoj skupštini Jugoslavije, sudac Ustavnog suda SR Hrvatske i direktor Političke škole Josip Broz Tito.

Sprijateljili smo se u devedesetima kad je u vlastitom izdanju objavio publikaciju o pravima prigovarača savjesti. Njegova plemenita nastojanja puno su značila svima koji nisu mogli i željeli uzeti oružje u ruke. Tada je prihvatio i nezahvalnu ulogu urednika knjige »Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj 1990 – 2000« i zbornika radova »Bleiburg i Križni put 1945.« u izdanju Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske. Nadomak stotog rođendana angažirao se u pokretanju Antifašističke lige RH i postao njen počasni predsjednik, tražeći nove puteve suprotstavljanja revizionizmu.

Proširene dnevničke zapise iz partizanskih godina i poraća objavio je u »Anjuti« koju je posvetio pokojnoj supruzi Janji, rođenoj Krajnović, djeci i unucima. U tragičnom epilogu pisao je o uskrslom ustaštvu nadajući se da »ako čovjek, kad mu u ruke dođe moja knjiga, bude osjetio njenu poruku da se zlo Jasenovca, Dotršćine, Jadovnog, Vukovara i drugih stratišta širom Hrvatske ne smije ponoviti, onda, bez obzira što pojedinci zatrovanog srca i uma opravdavaju i šire mržnju prema drugima i drugačijima, oni neće uspjeti pogasiti vrijednosti za koje su dali živote i svoje zdravlje, borci i branitelji za slobodu hrvatskih građana.«

U drugoj autobiografskoj knjizi »Stoljeće života« pojasnio je da je »kao sudionik burnih zbivanja u 20. i 21. stoljeću želio zabilježiti te značajne trenutke i ostaviti mladim naraštajima kao autentično i živo svjedočanstvo jednog vremena s namjerom da se ne zaboravi i ne iskrivljuje naša prošlost.« Nakon objave knjige u nizu javnih nastupa i intervjua posvećenih afirmiranju antifašizma kao borbe za prava, slobodu i poštovanje čovjeka, poručio je i »Treba govoriti i o Teznom i Hudoj jami, ali i o Jasenovcu i Jadovnom. Pritom obavezno treba suprotstaviti činjenice tako da se jasno vidi što je uzrok, a što posljedica nekog događaja. Bez takvog načina učenja nema istine ni objektivnosti.«

Na dugom životnom putu od rodnog Negovca, preko školovanja u Valetiću i u Zagrebu, gdje se počeo družiti s lijevim intelektualcima i sindikalistima, do smiraja na zagrebačkom Trnju, vjerovao je u rad, poštenje i društveni napredak. U našim razgovorima uz čaj zajedno smo pretresali kako se suprotstaviti zlu isključivosti i fašizma. Sada davanje odgovora na izazove opisane u Đukinim knjigama ostaje nama.

Posljednji ispraćaj će se održati na Krematoriju u četvrtak 18. lipnja u 15:00.

Vesna Teršelič

Izvor: Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću, 16. lipnja 2020.