Remek-djela i kaznena djela

Glasanje splitske komisije za priznanja, čiji su članovi stranački predstavnici ali i ugledni pojedinci koji nisu izravno povezani s politikom, proteklih je dana izazvalo dosta reakcija, nakon što je objavljen popis dobitnika Nagrade grada Splita. Mnogo je iznimno zaslužnih pojedinaca koji su se našli među laureatima koji će svoje nagrade primiti na Dan grada 7. svibnja, no oko dva prihvaćena prijedloga brojna su se koplja slomila - posthumnog priznanja za životno djelo velikom novinaru i književniku Miljenku Smoji, te godišnje nagrade 72. bojni Vojne policije. Sasvim su različiti motivi za polemike. Nagrada Smoji po skoro općem sudu je zakašnjela, posebno kad se uzme u obzir tretman kojega je doživio posljednjih godina života, na početku devedesetih. S druge strane, kod odavanja počasti 72. bojni Vojne policije zanemarena je činjenica o pravomoćnoj presudi nekoliko njezinih pripadnika za ratne zločine, ubojstva civila i zarobljenika u zatvoru u Lori za koji je bojna bila zadužena, o čemu je odličnu analizu pripremio Vladimir Matijanić na portalu Index. Za ilustraciju, navodimo važan pasus: »U Hrvatskoj nikada nije bilo onog što se zove političkom voljom da se precizno rekonstruira zapovjedna piramida u Lori ni da se utvrdi zašto su tamo dopremani civili, pa ni kako je moguće da su jedinim krivcima proglašeni zatvorski čuvari, pripadnici 72. bojne, kao da su u Lori, u čuvanoj vojarni Hrvatske vojske, vodili privatni rat.«

Od nekoliko tekstova koji su na tu temu objavljeni, izabrali smo jedan od sveobuhvatnijih, kolumnu »Jučer, danas, malo sutra« koju za Slobodnu Dalmaciju potpisuje Ivica Ivanišević, autor biografije Miljenka Smoje. Kolumnu prenosimo u cjelosti.

Bolje nikad nego ikad

Ovoj zemlji nasušno treba pučki pravobranitelj za pokojnike. Jer, koja mogućnost danas stoji na raspolaganju Miljenku Smoji da se obrani od svoga grada koji mu se dvadeset i šest godina nakon smrti odlučio nakloniti? Da ustane iz groba? Teško, jer ni za života nije bio bogzna kako žvelat.

Netko bi me sada mogao upitati u čemu je problem. Ako je priša umrit, nije priša pokopat, mudro je zborio slavni Netjak. Okej, priznanje je malo zakasnilo, zapravo puno, ali bolje ikad nego nikad, zar ne? Ako mene pitate, naravno da ne! Za početak, treba reći kako je svaka posmrtna nagrada izraz nečiste savjesti onoga koji je dodjeljuje. Htjeli-ne htjeli njome se priznaje da je laureat za života bio uredno ignoriran. Od takvoga posipanja pepelom koristi nema ni pokojnik (on je, kako to već s pokojnicima biva, savršeno ravnodušan) ni njegova obitelj (koju se može samo uzrujati zakašnjelim priznanjem), nego isključivo onaj tko nagradu dijeli, jer je dobio još jednu priliku da se osjeća važnim.

Dodijeliti, pak, nagradu nekome piscu čak dvadeset i šest godina nakon smrti nije ništa drugo nego zajebancija. I to potpuno neukusna. Podsjećam, Miljenko Smoje nije umro kao Franz Kafka, dakle, relativno mlad (ne dočekavši 41. rođendan) i relativno nepoznat (jer je za života objavio samo malešni dio svoga opusa). Da nije bilo Maxa Broda koji je iznevjerio oporuku svoga prijatelja, pa ne samo što je odbio spaliti njegove rukopise, nego ih je još dao tiskati, nitko nikada ne bi čuo za povučenog i samozatajnog praškog pisca. Franza Kafku nije bilo moguće slaviti u realnome vremenu, dakle, za njegova života. Sva priznanja kojima je počašćen stigla su nakon njegove smrti, jer prije nisu ni mogla stići.

S druge strane, Miljenko Smoje možda nije baš umro u dubokoj starosti, ali nije bio ni prva mladost: preminuo je u 73. godini. Zadnjih četvrt stoljeća života bio je, danas bismo rekli, celebrity. I to ne bilo kakav. Uživao je u reputaciji jednog od najpopularnijih novinara u cijeloj Jugoslaviji, omiljenog scenarista dviju televizijskih serija čije je premijerno emitiranje praznilo ulice svih gradova nekadašnje države te autora knjiga koje su se doslovce prodavale na palete. Kad je 25. listopada 1995. godine, nakon duge i teške bolesti, izdahnuo, nikome nije trebalo objašnjavati tko je on bio i čime se bavio. I onima koji su ga voljeli i onima koji su ga u međuvremenu prestali voljeti bilo je jednako jasno kako se radi o piscu koji je podigao spomenik svome gradu, trajniji od bilo kojeg kamenog ili brončanog monumenta.

Opara show

Smoje, naravno, nije klapa po makinjeti očekujući da mu Split uzvrati ljubav. I Split mu je, logično, nije ni uzvratio. Gradu koji se voli hvaliti da je, zaslugom Marulića, kolijevka hrvatske pismenosti, trebalo je – ne šest, ne šesnaest, nego – dvadeset i šest godina da konačno shvati kako ga je Miljenko Smoje zadužio.

Da farsa bude ridukuloznija, to se dogodilo u mandatu poteštata koji je prije nekoliko godina autora »Malog mista« optužio da je lupež koji je od Ivka Kovačića, brata Oparinog djeda, tobože maznuo jednu priču. Zamislite taj kopernikanski obrat, da jedan HDZ-ovac nekoga optužuje da je plagijator, i to ni manje ni više nego Miljenka Smoju, čovjeka koji nije samo pisao o Splitu, nego je i stvorio masovnu predodžbu o tome što Split jest. Sva opća mjesta neizbježna u svakome govoru o ovome gradu, stvorio je on i nitko drugi. Što, naravno, nije spriječilo poteštata da režira neukusni Opara Show.

Utoliko ni nagrada kojom se Split prijeti velikome pokojniku nije ništa drugo nego nastavak iživljavanja na novinaru i piscu kojemu ovaj grad nikad nije oprostio autorski i ljudski integritet. Miljenko Smoje zadnjih je godina života u svome zavičaju bio tretiran kao javni zahod. Naime, po njemu je pišao i srao tko god je to poželio. Dvadeset i šest godina nakon njegove smrti, odnosno zatvaranja konduta, koncesionar je odlučio kupiti osvježivač zraka i objesiti ga iznad školjke.

Takvu, naime, simboličku težinu ima nagrada kojom se želi de jure počastiti, a de facto poniziti staroga meštra. I kao da to samo po sebi nije dosta, nagrađen je u istome laufu s postrojbom čijih je šest članova pravomoćno osuđeno za ratne zločine. Pisac »Velog mista« i opslužitelji malog konclogora na kraju grada tretiraju se jednako. Valjda zato što u Splitu još uvijek ima ljudi koji nisu u stanju razlikovati remek-djela od kaznenih djela.