Što je nama 11. rujan

Na 20. godišnjicu terorističkog napada na Sjedinjene Američke Države, ovjekovječene u memoriji rušenjem njujorških »blizanaca«, svi hrvatski mediji su na naslovnicama te sa opširnim prilozima iskazali podsjećanje na taj događaj, a nacionalne televizije su u svim svojim informativnim emisijama posvetile značajnu pa čak i neuobičajeno veliku minutažu sa snimkama samog događaja i komemoracije kojoj je prisustvovao i predsjednik SAD Joe Biden. Iako i s nekom pretjeranom patetičnošću i kojom minutom više u suosjećanju s Amerikancima, uz isticanje da se taj događaj »duboko urezao u kolektivno pamćenje Amerikanaca«, tv kuće su više brojnošću i dužinom priloga obilježile taj povijesni trenutak, dok su tiskani mediji pružili više analitike vezano za uzroke, ali i posljedice tog događaja. A on, uz sav pijetet prema nevinim žrtvama, danas prvenstveno tako treba biti promatran.

11. rujan američki

Tako »Jutarnji list« iz pera povjesničara Tvrtka Jakovine navodi da je »ono što se dogodilo u New Yorku bilo poput atentata u Sarajevu 1914., ili japanskog napada na Pearl Harbor 1941.«, uz ocjenu da je »11. rujna 2001. označio kraj 'međuraća', vremena između Hladnog rata i početka rata protiv globalnog terorizma«. Pritom zaključuje da je »pad tornjeva radikalizirao sve politike i sve religije«, uz napomenu da je nakon toga »dolazilo vrijeme nedemokratskih režima«. Vezano za razvoj događaja nakon 11. rujna komentator Denis Romac u »Večernjem listu« kaže kako je »trebalo zaštititi slobodu i demokraciju od terorizma, a upravo je demokracija najprije žrtvovana na oltaru novog rata«, zaključujući kako je »nova paradigma žrtvovala slobodu u zamjenu za sigurnost, a na tome počiva diktatura«. Sociolog Dražen Lalić ističe da su »posljedice u američkom društvu bile iznimne« te da su »napadi kao 'nulta točka' velikih promjena pokazali da su se ljudi iz te zemlje najviše trebali plašiti sebe samih i poglavito svojih upravljača«. U tom kontekstu zaključuje da bi »obuhvatni popis krivih procjena, propuštenih reagiranja na prijetnje i opasnosti, neadekvatnih mjera, narušavanja ljudskih prava i drugih grijeha vezanih za vodeće političare u tom razdoblju mogao biti znatan prilog općoj povijesti gadosti i gluposti«. Podsjećajući da SAD ima čak 19 milijuna veterana, a samo 3,5 milijuna učitelja, politologinja Marijana Grdešić kaže da je »Amerika stalno u ratu. Ratovi su njezina prošlost i sadašnjost, društvena rutina i važan dio grandiozne nacionalne mitologije«. Upravo je to dio odskočne podloge za iskorak koji su u tom kontekstu, koristeći atmosferu rata protiv terorizma, SAD napravile ratom u Iraku.

»Ono u što se ta, dotad najdemokratičnija supersila, klela prije 11. rujna 2001. naprasno je prestalo važiti. Iz forsiranog rata Amerike protiv terorizma proizlazilo je njezino pravo na 'zoniranje'. Volja američke vlade da bilo koji dio svijeta smatra zonom svog vitalnog interesa ili totalnog neinteresa«, naglašava komentator Danko Plevnik. Upravo u tom smislu Ivan Grdešić, veleposlanik Republike Hrvatske u SAD u vrijeme napada, govoreći i o odgovoru i putu kojeg je SAD odabrao nakon napada kaže kako je »ono gdje je američka borba protiv terorizma dramatično zabrazdila je Irak. Intervencija u Iraku je točka u kojoj je rat protiv terorizma zloupotrijebljen za neke druge ciljeve, potpuno neopravdano, s izmišljenim i konstruiranim razlozima i sve je to otišlo u nekom drugom smjeru. Da nije bilo intervencije u Iraku, možda bi ta borba protiv terorizma imala neke druge oblike, možda bi se išlo na uklanjanje uzroka. Možda ja na to gledam altruistički, ali doista se moglo krenuti na uklanjanje siromaštva umjesto na uklanjanje nepoželjnih režima. Irak je, u stvari, bio prekretnica odnosa prema Americi i prema borbi protiv terorizma«, zaključuje Grdešić.

11. rujan čileanski

U tom kontekstu značajno je da tog istog datuma hrvatski mediji nisu ni jednom riječju, ni jednom sekundom, čak ni u »TV kalendaru« Hrvatske televizije, podsjetili na 11. rujna 1973. godine, kada je u Čileu, pod patronatom Sjedinjenih Država, odnosno kada su čileanske oružane snage uz političku pripremu te financijsku i propagandnu podršku u izvedbi CIA-e izvršile državni udar i ubile predsjednika Salvadora Allendea. Pučisti, organizirani u huntu pod vodstvom Augusta Pinocheta, su idućih dana nakon udara započeli strahovladu tijekom koje su provođene masovne represalije, uhapšene i mučene desetine tisuća ljevičara i Allendeovih pristaša (na samom početku puča na gradski stadion u Santiagu zatvoreno je oko 40.000 osoba), pri čemu je likvidirano 3200 ljudi (u rušenju njujorških »Twin Towersa« poginulo je 2.997 nevinih građana), među kojima je i niz uglednih osoba. Tako se kao »sumnjiva« vodi smrt istaknutog pjesnika Pabla Nerude.

Pinochetov režim je zahvaljujući podršci SAD i snažnim represalijama ostao na vlasti sve do 1990. godine, provodeći radikalne neoliberalne ekonomske reforme te se i danas ocjenjuje kao jedan od najvažnijih, ali i najtraumatičnijih događaja u povijesti, ne samo Čilea. Razmjeri represije i krvoprolića svijetu su bili nepojmljivi s obzirom da je Čile doživljavan kao oaza stabilnosti i »uredne« liberalne demokracije u Latinskoj Americi. U tom ambijentu je i bilo moguće da na izborima 1964. pobijedi Kršćansko-demokratska stranka koju je vodio Eduardo Frei Montalva i koja je obećala reforme u korist siromašnijih seljaka i provođenje agrarne reforme te nacionalizaciju najvećih rudnika bakra. Frei se međutim suočio s otporom na oba kraja političkog spektra, tako da je u radikaliziranoj političkoj klimi na izborima 1970. za predsjednika izabran marksistički senator Salvador Allende, vođa koalicije »Narodno jedinstvo« koja je uključivala socijaliste, komuniste, radikale i socijaldemokrate te disidente Kršćansko-demokratske stranke. Allende, koji je bio prvi socijalistički mandatar u povijesti izabran demokratskim putem na slobodnim višestranačkim izborima, htio je nastaviti agrarnu reformu i uvesti društveno vlasništvo nad najvećim gospodarskim subjektima. Tome su se snažno usprotivili strani investitori i započeli s povlačenjem uloga iz čileanskog gospodarstva, a zbog približavanja zemljama Istočnog bloka Allendeu su se suprotstavile i SAD koje su iskoristile svoj utjecaj u međunarodnim financijskim institucijama za otežavanje gospodarskog položaja Čilea. Već 1972. godine je gospodarstvo počelo posrtati, a politička situacija se zaoštrila. Tijekom 1973. inflacija se otela kontroli i zaredali su štrajkovi u mnogim djelatnostima. Dana 11. rujna 1973. Allende je zbačen u vojnom udaru.

Čile kao krvavo vježbalište

Čile je tako postao vježbalište za instaliranje (ako treba i krvavo) ultraliberalnog koncepta društva po modelu čikaške ekonomske škole, a uz izravno vođenje tadašnjeg američkog predsjednika Richarda Nixona i njegovog glavnog savjetnika Henryja Kissingera. National Security Archiv je u rujnu 2020. godine objavio prve transkripte deklasificiranih dokumenata, odnosno snimki razgovora iz Bijele kuće između predsjednika Nixona i njegovog savjetnika, budućeg dobitnika Nobelove nagrade za mir (i to baš 1973. godine), Kissingera, iz kojih se jasno vidi kako je građena strategija destabilizacije, a zatim i organiziranja krvavog vojnog puča i rušenja legalne čileanske vlade na čelu s Allendeom. Tako su objavljeni tekstovi naslovljeni »The CIA and Chile: Anatomy of an Assassination« i »Allende and Chile: Bring him Down«. Tim Nixonovim pozivom, kao izravnom naredbom iskazana je sva bit načina na koji SAD razumijeva demokraciju na područjima koja smatra svojom interesnom zonom, makar bila riječ o potpuno suverenim državama. Raskrinkano je, po tko zna koji put, da je američka priča o zaštiti demokracije tlapnja iza koje se kriju najprizemniji imperijalni antidemokratski i materijalni interesi i pretenzije makar za to bilo potrebno i nametanje nedemokratskih, sluganskih pa čak i profašističkih režima.

Osjećajnosti hrvatskih medija nije pomoglo ni to što su uz Allendea tada »pali« i njegovi najbliži suradnici Hrvati. Među njima je Radomiro Tomić, vlasnik novina i političar, jedan od osnivača Kršćanske demokratske stranke. Rođeni Čileanac hrvatskog porijekla, koji je predstavljao progresivno krilo čileanskih demokršćana te se kandidirao 1970. na predsjedničkim izborima. Bio je treći s 28 posto glasova, iza socijalista Allendea (37%) i nezavisnog kandidata Jorgea Alessandrija (35%), ali je na kraju podržao Allendea pod jednim uvjetom: da ne krši Ustav. Drugi je Pedro Vušković, rođeni Čileanac hrvatskog porijekla, ekonomist i direktor Ekonomskog instituta na Sveučilištu u Santiagu. Iako nije bio socijalist nego kejnzijanac, koalicija je pred izbore od njega tražila da napravi politički plan za postupnu i mirnu tranziciju gospodarstva iz kapitalizma u socijalizam, što je on prihvatio. Dolaskom Allendea na vlast postao je ministar gospodarstva i počeo primjenjivati ono što se popularno zvalo »Vuškovićev plan«, nešto kao »čileanski New Deal«. Vušković je 1970. postao nakon Allendea najznačajnija osoba u čileanskoj politici.

Ništa to nije pomoglo. Vjerojatno je netko u medijima razmišljao kako nije riječ o okrugloj godišnjici. Zato su minute na HTV posvećene Danu hrvatskih mučenika. Možda je riječ o dobroj uredničkoj procjeni, ali kako objasniti da su minute na javnoj televiziji posvećene i 31. godišnjici osnivanja Mladeži HDZ-a. Niti je riječ o okrugloj godišnjici, niti su mučenici!