SUOČAVANJE S ODGOVORNOŠĆU

Pokajničkom izjavom i haškog osuđenika Milivoja Petkovića hrvatskoj desnici sve omiljeniji Predsjednik Republike se našao u nebranom grožđu. Naime, nekadašnji oficir JNA, a potom časnik Hrvatske vojske koji je nakon slavodobitnog vojevanja u rodnom Šibeniku, a po nalogu generala Janka Bobetka, postavljen na čelo Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini, ovih je dana poslao rukom pisano pismo predsjedniku Mehanizma za međunarodne kaznene sudove (slijedniku Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.) Carmelu Agiusu (predsjedavajućem Žalbenog vijeća koji je 29. studenog 2017. g. čitao pravomoćnu presudu u trenucima kad je osuđeni Slobodan Praljak ispio otrov i počinio samoubojstvo u haškoj sudnici), u kojem je prihvatio odgovornost za djela za koja je osuđen. U pismu Petković, koji je u sklopu procesa »šestorci« visokih dužnosnika Herceg Bosne, osuđen na 20 godina zatvora, izražavajući visoki stupanj emocija, ujedno iskazuje kajanje »za svoja djela ili propuste koji su doveli do počinjenja zločina zbog kojih sam osuđen«. Pritom ističe da »za počinjene zločine nema opravdanja ni izlike« te da zbog toga osjeća »iskreno kajanje i izražava i ovom prilikom, duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima« naglašavajući kako ima »ljudsku potrebu da to kaže, svjestan da su moje žaljenje i izrazi sućuti slaba utjeha svima koji su izgubili svoje najmilije«.

Unatoč snažno izraženim emocijama pokajnička izjava Milivoja Petkovića se može gledati i u kontekstu njegovog zahtjeva za puštanje na slobodu, nakon dvije trećine odslužene kazne. Naime, o prijevremenom puštanju na slobodu odlučuje sudac Agius, a njegov stav je po tom pitanju poznat: dvije trećine kazne ne znače i sigurnu slobodu. Sudac Agius, koji odluku donosi i uz konzultacije sa Tužiteljstvom suda do sada je odbio tri zahtjeva, jer je smatrao da trojica osuđenika koji su ih podnijeli nisu pokazali znakove pokajanja, krivnje i rehabilitacije. Prije njega je bilo uobičajeno da se osuđenici puste nakon dvije trećine »odrađene« kazne, iako nisu prihvaćali zločine za koje su osuđeni, a u nekim slučajevima su čak i aktivno kritizirali i osporavali Sud. Agius je tu praksu zaustavio, naglašavajući da neprihvaćanje odgovornosti za zločine i odbijanje prihvaćanja samog Suda predstavlja ometanje pravde. Takav stav i nije teško razumjeti jer se proteklih godina moglo vidjeti zabrinjavajuće primjere, od glorificiranja haških osuđenika do organiziranja njihovih svečanih dočeka, da se s nacionalističkih pozicija iz struktura vlasti i vladajućih stranaka manipulira s počiniteljima i događajima uz istovremeno relativiziranje počinjenih zločina, te da sami osuđenici osporavaju svoje presude po izlasku iz zatvora i dovode ih u pitanje, čak i kada su priznali krivicu, kao primjerice Biljana Plavšić, ili da je, primjerice, po Radovanu Karadžiću, osuđenom za genocid, nazvan i studentski dom, što sve zasigurno ne doprinosi razvoju mehanizma tranzicijske pravde, pomirenja i dugotrajnog mira.

Povijesni dokument

Ipak, naspram takvom mogućem pogledu na pismo jednog 72-godišnjaka, ono, iako jest u funkciji molbe za prijevremeni otpust iz zatvora, ipak znači mnogo više, upravo zbog činjenice snažno izraženog prihvaćanja odgovornosti. Nema tu pokušavanja traženja opravdanja pa ni pozivanja na razumijevanje za počinjeno. Krivnju i odgovornost prihvaća u cijelosti, ispriku i kajanje izriče nedvosmisleno, bez traženja ikakvih uvjeta. Riječ je o prvom i to jednom od najviše pozicioniranih osuđenika Hrvata koji je priznao odgovornost za zločine koji su mu presudom stavljeni na teret i izrazio grižnju savjesti, ističući kako iskreno vjeruje da je »priznanje počinjenih zločina, iskreno kajanje i izražavanje sućuti obiteljima stradalih jedini način iskrene pomirbe, očuvanja mira i suživota među narodima u BiH i cijele bivše Jugoslavije«. Stoga se njegovo pismo već sada može ocijeniti kao povijesni dokument koji bi mogao imati utjecaj ne samo na ocjenjivanja ratnih zbivanja, nego i na perspektivu odnosa na ovim prostorima.

I baš zbog toga se predsjednik Zoran Milanović nalazi u zahtjevnoj poziciji za koju malo tko može i pretpostavljati kako će se iz nje izvući. Jer, 26. travnja ove godine, u prigodi ugošćavanja zapovjednika HVO-a, među kojima je bio i haški osuđenik Tihomir Blaškić, Milanović je kazao da Milivoj Petković nije ratni zločinac, iako je osuđen na 20 godina zatvora u Haškom tribunalu. Tom prilikom je na novinarsko pitanje zašto je ugostio ratnog zločinca, odgovorio nevjerojatnim kalamburom: »Da je gospodin Blaškić odgovoran za nešto za što je recimo odgovoran Ratko Mladić, ja ga ne bih primio. Ali s obzirom na to da takvih kod nas nema, primio sam njega. A primit ću i Milivoja Petkovića kada izađe iz zatvora. To će, nadam se, biti uskoro, zato što on nije ratni zločinac. To da je odgovarao za određene prijestupe - je. Ovo što je Blaškiću dosuđeno je politička presuda, kao i Petkoviću«, kazao je hrvatski predsjednik. A Petković je bio u najvišem vrhu HVO-a tijekom cijelog razdoblja sukoba HVO-a i Armije BiH: načelnik Glavnog stožera HVO-a bio je od 26. travnja 1992. do 24. srpnja 1993. godine. Ponovo od 26. travnja 1994. do 5. kolovoza 1994., a od 24. srpnja 1993. do 26. travnja 1994. bio je zamjenik zapovjednika GS HVO-a. On nije osuđen jer je osobno činio zločine, već po zapovjednoj odgovornosti, jer je znao za zločine, prihvaćao ih, a nije ih sprječavao, niti sankcionirao. Riječ je o progonima na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubojstvima, silovanjima, deportacijama civila, nečovječnom i okrutnom postupanju, bezobzirnim razaranjima gradova, naselja ili sela, ili pustošenjima koja nisu opravdana vojnom nuždom… Sudjelovao je u udruženom zločinačkom pothvatu protjerivanja Bošnjaka s dijela BiH koji je trebao postati ekskluzivno hrvatski, a u perspektivi i dio Hrvatske te je zajedno s ostalim osuđenicima, kao i čelnicima Herceg Bosne, ali i hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom i drugim hrvatskim čelnicima tog vremena uvršten među »arhitekte tog projekta«.

Predsjednik prešao Rubikon

Priznanje tako visokopozicioniranog osuđenika i s takvim teretom u presudi po nekima bi trebalo imati »efekt osvješćujuće eksplozije«, jer »više ne bi smjelo biti nikakve dvojbe je li presuda šestorici vojnih i političkih čelnika Herceg-Bosne vjerodostojna ili nije – sa svim posljedicama koje to podrazumijeva«, a trebala bi biti i potvrda »vjerodostojnosti rada Suda«, smatra novinar Boris Pavelić. Ipak, takvom očekivanju treba prići s velikom dozom suzdržanosti, s obzirom na već spomenute političke manipulacije, koje su se u Hrvatskoj ogledale primjerice i kroz odnos, prvo prema osuđujućim, a potom oslobađajućim presudama Ante Gotovine i Mladena Markača, ili doček Darija Kordića i komemorativni skup za Slobodana Praljka. Potom, izjava Milanovića u povodu zahtjeva iz BiH da hrvatsko pravosuđe preuzme daljnje procesuiranje osumnjičenih za ratne zločine kako to »neće ići«, ponašanje velike većine medija, poglavito onih najutjecajnijih (ni jedna nacionalna televizija nije dva dana izvijestila o Petkovićevom pismu). Izjavom da »nije svatko tko je osuđen u Haagu ratni zločinac« predsjednik Milanović je prešao Rubikon i ljudi u Hrvatskoj bi se trebali dobro zamisliti nad time. Kao da je imao onostrani susret s pokojnim Milanom Vukovićem i njegovom tvrdnjom da Hrvat ne može počiniti ratni zločin. Jer, logično je postaviti pitanje: Odnosi li se to samo na »naše« ili na sve? Tko je taj tko će to presuditi? On dakle ne relativizira stvar, kako se na prvi pogled čini, već izravno udara na pravni sustav, a takvo ponašanje ne samo da je neprihvatljivo, nego je i sramno. Još sramnije ako se stvarno shvate najdublje poruke koje je Petković izrekao u svom pismu.

Predsjednik, ako ništa drugo a ono kao pravnik – što zna ponekad isticati – zasigurno ne zaboravlja da je sud u Haagu osnovala i Hrvatska, da je dio hrvatskog pravosudnog sustava i kada negira njegov rad, ili njegove presude tretira kao političke odluke, čini isto što i Aleksandar Vučić ili Milorad Dodik. To je pozicija nacionalista koji »naše« grijehe kvalificiraju kao incidente, a »njihove« kao službenu politiku. Time on, kao »nezakoniti politički sin Franje Tuđmana«, kako ga opisuje profesor Žarko Puhovski, ne samo da ide na ruku čak i osporavateljima presude za genocid u Srebrenici, nego i onemogućava proces suočavanja s prošlošću, ali i odgovornošću, što onda onemogućuje društveni iskorak iz zarobljenosti poviješću, postajući time i sam suodgovoran za nestabilnost na ovim prostorima i njihovu besperspektivnost.