Sve dimenzije »Dare iz Jasenovca«

Srpski film »Dara iz Jasenovca«, neslavno propao u utrci za Oskarima ali rekordno gledan prije nekoliko dana na RTS-u, i dalje je jedna od glavnih tema u – kako se to obično kaže – regiji. Na stranu skandali koji su pratili produkciju i načine distribucije, jer oni su problem Srbije i njihove filmske industrije. No, nakon premijere polemike su se samo zahuktale, a ocjene se, ovisno o tome s koje strane hrvatsko-srpske granice dolazile, kreću u rasponu od »veličanstvene epopeje o žrtvi« do »propagandne manipulacije«. Lošim konotacijama koje taj film budi, bez obzira na legitimnu i potrebnu temu o ustaškim zločinima, veliki su doprinos dali i sami autori u svojim izjavama. Prednjači u tome redatelj Predrag Antonijević, koji je na jednoj neovisnoj srpskoj TV kući dao ili podržao čitav niz skandaloznih teza o srpskim zločinima u ratovima devedesetih.

Tko je film propustio na RTS-u, a nisu mu pri ruci kina u Srbiji, film može naći na internetu, no kako nismo sigurni da se u toj distribuciji poštuju autorska prava radije nećemo dijeliti link. Kao pripremu za gledanje, ili kao procjenu vlastitih dojmova nakon gledanja, nudimo vam dva pogleda iz različitih pozicija, jedne kritičarske, druge povjesničarske. Prva je tekst filmske i TV kritičarke T-portala Zrinke Pavlić »'Dara iz Jasenovca': Dva sata sadizma i opasne manipulacije u kojoj su žrtve bezimena sirotinja, a ustaše stripovska čudovišta«. Drugi je od povjesničara Hrvoja Klasića, koji je na portalu Net.hr napisao tekst »POVIJESNI POGLED NA 'DARU IZ JASENOVCA': Film nije antihrvatski, ali su usporedbe ustaškog logora s Olujom i Kosovom potpuno sulude«.

Donosimo najzanimljivije izvatke iz obaju tekstova.

Zrinka Pavlić: Zločeste strelice prema današnjoj Hrvatskoj

Nijedne jedine sekunde i nijednom jedinom mišlju ne sumnjam u to da su ustaše u Jasenovcu činili zvjerstva kakva si normalan čovjek ne može i ne želi zamisliti. Ne sumnjam ni u to da su se u Jasenovcu događali užasi kakve prikazuje film 'Dara iz Jasenovca'. Teško je takvo što gledati čak i u filmu jer ne možete ostati ravnodušni na prizore u kojima Ante Vrban, upravitelj logora Jasenovac – Stara Gradiška, 'srbosjekom' kolje logoraše koje je natjerao da 'plešu' oko stolaca dok on večera s uglednim gostima iz Njemačke. I naravno da je tužno gledati kako u svem tom nasilju i užasu desetogodišnja djevojčica pokušava preživjeti te uz to spasiti svojeg dvogodišnjeg brata.

No unatoč toj potresnoj priči i unatoč povijesnoj tragediji koje te ne mogu ostaviti ravnodušnima, 'Dara iz Jasenovca' jednostavno je loš film. Osim što je u njega nabacana hrpa novca pa se to s tehničke strane i vidi – raskošne panoramske snimke, hrpetina statista i glumaca – film je loše režiran, izrazito je tanak s pričom, većini se likova ne posvećuje dovoljno da bismo ih upoznali pa oni ostaju izrazito plošni, a iznad svega – vidi se da nije smišljen ni snimljen s dobrom namjerom.

(...) Likovi u 'Dari iz Jasenovca' nemaju nikakvog portreta. Ili su zlikovci ocrtani kao stripovska čudovišta ili je njihova jedina osobina to što su žrtve. Daleko od toga da Luburić, Vrban ili Šakić zaslužuju bilo kakvo ljudsko suosjećanje, ali kada se kao likovi prikažu samo kroz to kako kolju, strijeljaju, bacaju plin na nedužnu dječicu – onda djeluju kao neka zla rasa izvanzemaljaca koja je sletjela na Zemlju i radi zvjerstva, no mnogo je strašnija istina to da su bili ljudi. Logoraši su pak, s možebitnom iznimkom same Dare, svedeni na generičku masu sirotih seljanki koje redom odlaze u smrt a da im nismo uspjeli ni zapamtiti imena, kamoli bilo kakvu crtu ličnosti.

Kroz takvo se plošno tretiranje likova i podjelu na tipove žrtve i zvijeri zapravo vidi da film nije čista srca htio ispričati priču o stradanju logoraša u Jasenovcu, pa čak ni o stradanju Srba u Jasenovcu, nego mu je namjena podosta manipulativna, da ne kažem propagandna. Uza sve to, priča je izvučena iz bilo kakvog osobnog i povijesnog konteksta – jedva da ima ikakvog spomena o tome što se u to doba zbivalo na tom području osim Luburićeva i Vrbanova klanja Srba, pa se stvara dojam da su u to doba u Hrvatskoj jedino postojale ustaške zvijeri i srpske žrtve. Tu i tamo bi se iz polja zatrčala koja naivna Hrvatica koja bi spasila srpsku bebu iz majčina naručja, Diana Budisavljević pojavljuje se kao deus ex machina bez ikakvog objašnjenja tko je i što je, partizani se spominju samo u jednoj jedinoj rečenici, kada demonski zla časna sestra govori o njima kao o 'tim vašim partizanima' – sve u svemu, ništa pokret otpora ustašama, ništa partizanski pokret, nitko drugi četrdesetih po ovom filmu nije postojao na tom području.

(...) Jedan od najmračnijih manipulativnih trenutaka u filmu jest onaj u kojem Maks Luburić drži govor djeci koju časne sestre u logoru nastoje preobratiti u mlade ustaše. Pozivajući se na 'stare vrednote hrvatskog naroda' i potrebu da se djecu i mladež odgaja u njihovu duhu, Luburić barem dvaput ponavlja da 'trebamo raditi na tome da naša Hrvatska bude ovakva i sada i 2000. godine!', čime ovaj film čak prelazi okvire paušalnog prikazivanja svih Hrvata u NDH kao ustaša te taj okvir širi na budućnost. Dolazi tako i do točke u kojoj se svaki suvremeni gledatelj koji gleda ovaj film u Hrvatskoj osjeća podosta defanzivno.

(...) Zanimljiva je i usporedba koju je na svojem profilu na Facebooku objavila srpska dramatičarka Biljana Srbljanović. Ona je naime pogledala 'Daru iz Jasenovca' i usporedila je sa scenarijem za nikad realizirani film 'Djeca Kozare', koji je napisao ugledni pisac i scenarist Arsen Diklić, a trebao ga je režirati Lordan Zafranović. Autori 'Dare iz Jasenovca' vrlo su očito preuzeli neke glavne točke fabule sve do jedne točke. U nerealiziranom filmu Diklića i Zafranovića djevojčica Rada – a ne Dara – završava u logoru s mlađim bratom, kojega, doduše, ne spašava Diana Budisavljević, već ga ustaše daju na usvajanje ustaškoj obitelji u Zagrebu te ga Rada nalazi nakon što izađe iz logora. Ta razlika u priči ujedno je produbljenje priče – Radin mlađi brat pati za jedinom obitelji i ocem kojeg je znao, a Rada ga svejedno odvodi kući i pitanje je kako će to dvoje djece živjeti nakon onoga kroz što su prošli i nakon različitog 'odgoja'. Riječ je dakle o mnogo dubljoj razradi priče, likova, pa i povijesnih okolnosti koje su utjecale na tragediju brata i sestre u vrtlogu rata i bratoubilačke mržnje.

'Dara iz Jasenovca' mogla je poći sličnim putem, slojevitije razraditi i svoje likove, svoju priču i povijesni kontekst u kojem su se odvili svi ti užasi i tragedije. To nije učinjeno, a nakon gledanja ovoga filma stječe se dojam da se to i nije željelo učiniti. Važnije je očito bilo izazvati šok i muku te neugodan dojam da se neke stvari i Luburićeve vrednote 'neće promijeniti ni u 2000. godini'.

Hrvoje Klasić: Govoriti o zločinima nije antihrvatstvo

Odgledao sam film o kojem se mjesecima naširoko priča, a koji je do prije koji dan pogledala tek nekolicina ljudi. O filmu su svi imali svoje unaprijed izgrađeno mišljenje, svi su znali što će im se u njemu svidjeti, odnosno što će u njemu biti problematično. Od filmski ispričane priče koju su čekale generacije do propagandističkog i nacionalističkog projekta, u tom su se rasponu kretale ocjene filma »Dara iz Jasenovca«. Na stav ili bolje rečeno preduvjerenje sigurno su utjecale i negativne kritike uglednih američkih filmskih kritičara, kao i brojne potpuno nepotrebne, patetične i ispolitizirane izjave redatelja i scenaristice filma. Sve navedeno je sigurno nanijelo štetu filmu. Nažalost, neopravdano. Jer film je dobar.

(...) Mogu li se filmu pronaći mane ili barem »problematična« mjesta? Naravno da mogu. Ali kojem visokobudžetskom holivudskom blockbusteru, uključujući i neke Oscarom nagrađene filmove, ne može? Međutim, kritike koje smo mogli čitati potpuno su neutemeljene. Film nije nacionalistički, antikatolički niti antihrvatski kako to spomenuti kritičari sugeriraju.

Ako je srpski nacionalizam govoriti o najvećoj tragediji u povijesti srpskog naroda, bez izmišljanja događaja i manipuliranja brojem žrtava, onda je svatko tko istražuje period NDH vođen načelima povijesne znanosti srpski nacionalist. U filmu ne samo da se ne spominju brojke nego bih rekao da neupućeni gledatelj na temelju prikazanog niti ne može steći dojam o razmjerima tragedije. Npr. iako se u jednoj sceni da naslutiti kakva sudbina očekuje dvadesetak teško bolesnih dječaka i djevojčica činjenice govore o daleko većem broju djece koja su svoj kratki život skončala u jasenovačkom kompleksu logora.

(...) Film nije niti antikatolički, iako je s tim u vezi napravljena i možda najveća činjenična pogreška. Naime, važnu ulogu u logorskom sustavu autori filma daju časnim sestrama kojih tamo u stvarnosti nije bilo. Naravno bilo ih je u Jastrebarskom i Sisku, tj. logorima u koje su djeca dovođena nakon što su oduzeta od majki u Jasenovcu i Staroj Gradišci. Osim toga, nije antikatolicizam prikazati da je dio hrvatskog katoličkog klera aktivno podupirao ustaški pokret, nosio oružje i sudjelovao u zločinima. Pa i u samom logoru Jasenovac, u kojem se baš nekoliko svećenika i isticalo po okrutnosti. Međutim, to da se neki pripadnici Katoličke crkve u Hrvatskoj, svećenici i vjernici, još uvijek nemaju snage i volje suočiti s povijesnim činjenicama, i što mnogi od njih i danas gaje simpatije prema ustaškom režimu, predstavlja drugi tip problema. A upravo to je, po mom mišljenju, pravi primjer antikatolicizma.

Film pogotovo nije antihrvatski. Više je nego jasno dano do znanja da su krivci za zločine ustaše, a ne Hrvati. Što će naravno svi oni koji podržavaju javnu upotrebu pozdrava »Za dom spremni«, koji ne vide ništa sporno u tome da ulice hrvatskih gradova nose imena po ustaškim ministrima, koji negiraju zločinački karakter i broj žrtava logora Jasenovac, koji nasilno oduzimanje srpske djece od njihovih roditelja i njihovo otpremanje u »prihvatilišta« za preodgoj po ustaškim načelima nazivaju »činom kršćanskog milosrđa«, vjerojatno doživjeti antihrvatskim činom. Ali to također nije problem ovog filma nego problem, odnosno sramota, hrvatskog društva.

Treba li »Daru iz Jasenovca« prikazati gledateljima u Hrvatskoj? Apsolutno! Hoće li se »Dara iz Jasenovca« prikazati u Hrvatskoj? Teško. Neki od razloga daju se iščitati iz ovog teksta, a odnose se na neprimjeren način suočavanja s prošlošću očito još uvijek prevelikog broja onih koji odlučuju o hrvatskoj budućnosti. Drugi razlog također je već spomenut. Potpuno nepotrebnim populističko-politikantskim izjavama redatelja (Predrag Antonijević) i scenaristice (Nataša Drakulić) filma, tj. stalnim inzistiranjem na usporedbama stradanja srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu sa stradanjima Srba na Kosovu i nakon »Oluje« filmu se nanosi velika šteta. Ne samo što jednom filmu ne treba da ga se veže uz neke druge priče i projekte, nego se radi i o banaliziranju, a samim time i omalovažavanju tragedije oko koje bi trebao postojati konsenzus bez obzira na državljanstvo, pripadnost naciji ili vjeri.

(...) Slično je i s traženjem analogije između genocida i etničkog čišćenja Srba tijekom Drugog svjetskog rata i sudbine Srba u ratovima 1990-ih, posebno tijekom i nakon vojne operacije »Oluja«. Jer, prije nego su morali napustiti svoja ognjišta u ljeto 1995., a zatim i brojnih (i nažalost još uvijek nesankcioniranih) slučajeva hladnokrvnih ubojstava srpskih civila koji su ipak odlučili ostati, velik broj Srba iz Hrvatske je pet godina ranije pod vodstvom osoba kasnije osuđenih za ratne zločine uzeo oružje u ruke i pobunio se protiv demokratski izabrane vlasti. I baš oni, s istomišljenicima iz Srbije, snose najveću odgovornost za protjerivanje svojih hrvatskih susjeda s njihovih ognjišta, za masovna ubojstva Hrvata i svakodnevna granatiranja civilnih objekata po hrvatskim gradovima. Ove činjenice ne umanjuju tragediju koju će mnogi Srbi doživjeti nakon »Oluje«, ali ukazuju da su usporedbe s tragedijom iz perioda NDH pokušaj selektivnog, tendencioznog i malicioznog povijesnog revizionizma i jeftinog politikantstva.

»Dara iz Jasenovca« je film koji je trebalo snimiti i koji bi trebalo pogledati. Još kada bi samo režiser, scenaristica i svi koji se u Srbiji desetljećima obračunavaju isključivo s tuđim, ali nipošto i vlastitim grijesima i avetima prošlosti, odlučili ovog trena zašutjeti i pustiti filmu da govori sam za sebe.