ANTIFAŠISTIČKA LEKTIRA: SLAVNI ESEJ VELIKOG TALIJANSKOG PISCA

Esej o vječnom fašizmu

Moguće je skicirati popis elemenata tipičnih za ono što nazivam ur-fašizmom ili vječnim fašizmom. Ovi elementi ne mogu se organizirati u sustav, mnogi od njih su međusobno kontradiktorni i tipični su za mnoge druge vrste despotizma ili fanatizma. No, dovoljan je jedan od njih da otvori prostor fašizmu koji će se oko njega zgrušati, piše Umberto Eco u svom klasiku

Piše: Umberto Eco
  13. srpnja 2021.

Umberto Eco svoj je slavni tekst u kojem daje kriterije prepoznavanja fašizma u javnom djelovanju prvobitno objavio 22. lipnja 1995. u »New York Review of Books«, a potom i u »Utne Reader« u prosincu iste godine. Danas je u najmanju ruku jednako aktualan, ne toliko u Italiji koliko u drugim zemljama – pa i Hrvatskoj, i zaslužuje objavu u integralnom obliku. Donosimo ga u prijevodu Kenana Efendića objavljenom na portalu Peščanik 2016., uz našu obradu i lekturu


Godine 1942, kad mi je bilo deset godina, osvojio sam prvu regionalnu nagradu na Ludi Juvenilesu, dobrovoljnom i obvezujućem takmičenju za mlade talijanske fašiste, što će reći – za svakog mladog Talijana. Retorički vješto elaborirao sam na temu »Trebamo li umrijeti za slavu Mussolinija i besmrtnost Italije«. Odgovorio sam pozitivno. Bio sam pametan dječak.

Proveo sam svoje dvije rane godine među fašistima, SS-ovcima, republikancima i partizanima, koji su svi pucali jedni na druge, pa sam naučio kako izbjegavati metke. Bila je to dobra vježba.

U travnju 1945. partizani su osvojili Milano. Dva dana kasnije došli su u gradić u kojem sam tada živio. Bio je to trenutak radosti. Glavni trg je bio pun ljudi koji su pjevali i mahali zastavama, dozivajući Mima, regionalnog partizanskog vođu. Kao negdašnji maresciallo Carabiniera, Mimo se pridružio pristašama generala Badoglia, Mussolinijevog nasljednika, i izgubio nogu u jednom od prvih okršaja s preostalim Mussolinijevim trupama. Mimo se pojavio na balkonu gradske vijećnice, blijed, oslonjen na štaku i mašući rukom pokušao umiriti okupljenu masu.

Ja sam čekao govor, jer je cijelo moje djetinjstvo bilo obilježeno velikim i historijskim Mussolinijevim govorima, čije smo najznakovitije odlomke učili napamet u školi. Tišina. Mimo je govorio promuklim, jedva čujnim glasom. Rekao je: »Građani, prijatelji. Nakon toliko bolnih žrtava… tu smo. Slava onima koji su pali za slobodu.« I to je bilo to. Vratio se unutra. Građani su vikali, a partizani su podigli svoje puške i svečarski zapucali. Mi djeca požurili smo skupljati čahure, dragocjene stvarčice, no ipak sam imao vremena naučiti da sloboda govora znači oslobođenje od retorike.

Nekoliko dana kasnije vidio sam američke vojnike. Bili su to Afroamerikanci. Prvi Yankee kojeg sam upoznao bio je crnac, Joseph, koji me u uveo u svijet čuda Dicka Traceyja i Li’la Abnera. Njegovi jarko obojeni stripovi lijepo su mirisali.

Jedan oficir (kapetan ili bojnik Muddy) bio je gost u vili obitelji čija kći je bila moja školska kolegica. Upoznao sam ga u njihovom vrtu, gdje su neke dame, okružujući kapetana Muddyja, pričale zavodljivi francuski. Kapetan Muddy znao je nešto francuskog, također. Moja prva slika američkih osloboditelja bila je – nakon toliko bijelaca u crnim košuljama – slika kultiviranog crnog čovjeka u žuto-zelenoj uniformi, koji govori: Oui, merci beaucoup, Madame, moi aussi j’aime le champagne… Nažalost, nije bilo šampanjca, ali sam od kapetana Muddyja dobio svoj prvi Wrigley Spearmint, koji sam žvakao po cijele dane. Uvečer sam svoju žvaku stavljao u čašu vode kako bi sutradan bila svježa.

Fenomen otpora

U svibnju smo čuli da je rat završen. Mir je za mene bio zanimljiva senzacija. Bilo mi je rečeno da je permanentno ratovanje prirodno stanje za jednog mladog Talijana. U narednim mjesecima otkrio sam da Otpor nije bio samo lokalni nego europski fenomen. Naučio sam nove, zanimljive riječi poput: réseau, maquis, armée secrète, Rote Kapelle, varšavski geto. Vidio sam prve fotografije Holokausta, iako sam značenje razumio prije nego sam naučio samu riječ. Shvatio sam od čega smo bili oslobođeni.

U mojoj zemlji danas postoje ljudi koji se pitaju je li Pokret otpora uopće imao realnog vojnog utjecaja na tijek i ishod rata. Za moju je generaciju ovo pitanje irelevantno: mi smo neposredno razumjeli moral i psihološki značaj Otpora. Za nas je predmet ponosa bilo znati da mi Europljani nismo pasivno čekali na oslobođenje. A za mlade Amerikance koji su svojom krvlju plaćali našu slobodu ipak je nešto značilo znati da su tamo iza linija fronta bili neki Europljani koji su unaprijed otplaćivali svoj dug.

U mojoj zemlji danas postoje oni koji govore da je mit o Otporu bio komunistička laž. Istina je da su komunisti Otpor eksploatirali kao da je njihovo osobno vlasništvo, jer su igrali glavnu ulogu u njemu, no ja se sjećam i partizana s maramama različitih boja. Noći i noći proveo sam prilijepljen uz radio i slušao poruke partizanima odašiljane preko Voice of London. Bile su to istovremeno šifrirane i poetične poruke (The sun also rises, The roses will bloom), a većina od njih bile su »messaggi per la Franchi«.

Netko mi je došapnuo da je Franchi, čovjek legendarne hrabrosti, bio vođa najjače ilegalne mreže u sjeverozapadnoj Italiji. Franchi je postao moj heroj. Franchi (čije je pravo ime bilo Edgardo Sogno) bio je monarhist i takav antikomunist da se odmah poslije rata pridružio ultradesničarskim grupama, a potom bio optužen za kolaboraciju u projektu reakcionarnog državnog udara. Koga briga? Sogno je i dalje bajni heroj mog djetinjstva. Oslobođenje je bilo zajednički čin ljudi različitih boja.

U mojoj zemlji danas postoje oni koji kažu da je oslobodilački rat bio tragično vrijeme podjela i da je sve što trebamo nacionalno pomirenje. Pamćenje tih strašnih godina trebalo bi biti potisnuto, refoulée, verdrängt. Ali Verdrängung izaziva neurozu. Ako pomirenje znači suosjećanje i poštovanje za sve one koji su vojevali svoje ratove u dobrim namjerama, onda oprost ne podrazumijeva i zaborav. Mogu čak i priznati da je Eichmann iskreno vjerovao u svoju misiju, ali ne mogu reći »Okej, vrati se i uradi to opet«. Tu smo da bismo se sjetili što se dogodilo i svečano kažemo da »Oni« to ne smiju opet napraviti.

Ali, tko su Oni?

Stari i novi fašizam

Ako još uvijek mislimo na totalitarističke vlade koje su vladale Europom prije Drugog svjetskog rata, onda nam je lako reći da se one ne mogu ponovno javiti u istom obliku u drukčijim historijskim okolnostima. Ako je Mussolinijev fašizam bio zasnovan na ideji karizmatičnog vođe, na korporativizmu, na utopiji imperijalne sudbine Rima, na imperijalističkoj volji za osvajanjem novih teritorija, na razjarenom nacionalizmu, na idealu cijele nacije uniformirane u crne košulje, na odbacivanju parlamentarne demokracije, na antisemitizmu… onda bez ikakvih teškoća mogu potvrditi da današnja talijanska Alleanza Nazionale, nastala iz post-ratne fašističke stranke MSI, a sada desničarska politička stranka, ima, zasad, veoma malo sličnosti sa starim fašizmom.

Na istoj liniji, premda jesam zabrinut zbog raznih nacoidnih pokreta koji se javljaju tu i tamo u Europi, što uključuje i Rusiju, ne mislim da će se nacizam u svom originalnom obliku nanovo javiti kao svenarodni pokret.

Međutim, iako politički režimi mogu biti srušeni, iako se ideologije mogu kritizirati i može ih se odricati, ipak iza režima i njegove ideologije uvijek postoji način mišljenja i osjećanja, mješavina kulturnih navika, opskurnih instikata i nedokučivih nagona. Postoji li još uvijek neki drugi duh koji se šunja Evropom (o drugim dijelovima svijeta da ne govorim)?

Ionesco je jednom rekao: računaju se tek riječi, sve ostalo je puko brbljanje. Lingvističke navike često su važni simptomi dubinskih osjećaja. Shodno tome, vrijedi upitati se zašto su ne samo Otpor nego i cijeli Drugi svjetski rat općenito diljem svijeta (bili) definirani kao borba protiv fašizma. Ako nanovo pročitate Hemingwayov roman »Za kim zvona zvone«, primijetit ćete da Robert Jordan svoje neprijatelje imenuje »fašistima«, čak i onda kada misli na španske falangiste. A Roosevelt je rekao: »Pobjeda američkog naroda i njegovih saveznika biće pobjeda nad fašizmom i mrtvom rukom despotizma kojeg predstavlja.«

Tijekom Drugog svjetskog rata Amerikance koji su odlazili u Španjolski građanski rat nazivali su »prenagljenim antifašistima«, što će reći da je borba protiv Hitlera u 40-im godinama bila moralna dužnost za svakog Amerikanca, a borba protiv Franca, malo ranije, u tridesetima, s druge strane, zaudarala je, jer su je uglavnom vodili komunisti i drugi ljevičari. Zašto su američki radikali trideset godina kasnije koristili izraz fašistička svinja govoreći o policajcu koji ne odobrava njihove pušačke navike? Zašto nisu govorili cagoulardska svinja ili falangistička svinja ili ustaška svinja ili nacistička svinja?

»Mein Kampf« je manifest kompletnog političkog programa. Nacizam je sadržavao rasističku teoriju o izabranosti arijevske rase, precizne opise degenerirane umjetnosti (entartete Kunst), filozofiju volje za moći i filozofiju Übermenscha. Nacizam je bio striktno antikršćanski i neopoganski, dok je Staljinov »Diamat« (dijalektički materijalizam, zvanična verzija sovjetskog marksizma) bio vulgarno materijalistički i ateistički. Ako se pod totalitarizmom podrazumijeva svaki režim koji svaki čin pojedinca i pojedinca samog podređuje državi i njenoj ideologiji, onda su i nacizam i staljinizam bili istinski totalitaristički režimi.

Talijanski fašizam je zasigurno bio diktatura, ali nije bio u potpunosti totalitarizam, ne zbog svoje blagosti, već zbog filozofske slabosti svoje ideologije. Nasuprot općem mišljenju, talijanski fašizam nije imao posebne filozofije. Članak o fašizmu kojeg potpisuje Mussolini, a koji je objavljen u enciklopediji Treccani, u osnovi je inspiriran Giovannijem Gentileom i reflektira kasnohegelijansko razmatranje o apsolutnoj i etičkoj državi, što Mussolini nikada nije realizirao.

Mussolini nije imao nikakvu filozofiju; imao je samo retoriku. Na početku je bio militantni ateist, a kasnije je ipak potpisao konvent s Crkvom i tolerirao biskupe koji su blagosiljali fašističke zastavice. U svojim ranijim antiklerikalnim godinama, u nekom govoru koji je po svemu sudeći legenda, jednom je zatražio od Boga da ga udari ravno u lice, ukoliko postoji. Kasnije je Mussolini često spominjao ime Božje u govorima i nije mu smetalo da ga nazivaju čovjekom Proviđenja.

Talijanski fašizam bio je prva desničarska diktatura koja je zavladala jednom evropskom zemljom, a svi kasniji slični pokreti pronalazili su neku vrstu arhetipa u Mussolinijevom režimu. Talijanski fašizam prvi je zasnovao vojnu liturgiju i folklor, pa čak i način odijevanja sa svojim crnim košuljama, daleko utjecajniji nego li će Armani, Benetton ili Versace ikada biti.

Upravo u tridesetim godinama pojavili su se fašistički režimi, s Mosleyem u Velikoj Britanij, pa u Latviji, Estoniji, Litvi, Poljskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Grčkoj, Jugoslaviji, Španjolskoj, Portugalu, Norveškoj, pa čak i u Južnoj Americi. Upravo je talijanski fašizam uvjerio mnoge europske liberalne vođe da novi režim donosi zanimljivu socijalnu reformu i da osigurava ugodnu revolucionarnu alternativu komunističkoj prijetnji.

Zbrkani kolaž ideja

Ipak, historijsko pravo ne čini mi se dovoljnim argumentom da objasnim zašto je riječ fašizam postala sinegdoha, odnosno riječ koja se upotrebljava za različite totalitarističke pokrete. Sigurno ne zbog toga što je fašizam možda sadržavao, u svom kvintesencijalnom stanju, sve elemente bilo kojeg kasnijeg oblika totalitarizma.

Naprotiv, fašizam nije imao kvintesenciju. Fašizam je bio uzburkan i zbrkan totalitarizam, kolaž različitih filozofskih i političkih ideja, košnica razlika. Je li moguće pojmiti istinski totalitarizam koji je bio u stanju kombinirati monarhiju s revolucijom, Kraljevsku vojsku s Mussolinijevom miliziom, davanje privilegija Crkvi s državnim obrazovanjem koje je slavilo nasilje, apsolutnu državnu kontrolu sa slobodnim tržištem? Fašistička partija rodila se hvaleći se da je donijela revolucionarno novi poredak, a financirali su je najkonzervativniji zemljoposjednici koji su od nje očekivali da bude kontrarevolucionarna. U početku je fašizam bio i republikanski, a ipak je preživio dvadeset godina javno ispoljavajući svoju odanost kraljevskoj porodici, dok je Duce išao ruku pod ruku s kraljem, kojem je čak nudio i titulu cara.

Ali kad je kralj otpustio Mussolinija 1943., partija se ponovo javila dva mjeseca kasnije, s podrškom Njemačke, sa zahtjevom za »socijalnu« republiku, reciklirajući svoju staru revolucionarnu skriptu, obogaćenu skoro pa jakobinskim nadtonovima.

Postojala je samo jedna jedina nacistička arhitektura i nacistička umjetnost. Ako je nacistički arhitekt bio Albert Speer, onda nije bilo mjesta za Miesa van der Rohea. Isto tako, pod Staljinovom vlašću, ako je prihvaćen Lamarck, onda nije bilo mjesta za Darwina. U Italiji su postojali izvjesni fašistički arhitekti, ali tik do njihovih pseudokoloseuma stajale su građevine inspirirane modernim racionalizmom Gropiusa. Nije bilo fašističkog Ždanova koji bi zadao jasan i striktan kulturni pravac.

U Italiji su tada postojale dvije važne umjetničke nagrade. Premio Cermonu je kontrolirao fanatični fašist Roberto Farinacci, koji je podržavao umjetnost kao propagandu. (Mogu se prisjetiti slika kao što su »Slušanje Duceovog govora na radiju« ili »Stanja svijesti stvorena fašizmom«). Premio Bergamo sponzorirao je kultivirani i razumni fašist Giuseppe Bottai koji je štitio koncept umjetnosti radi umjetnosti same, ali i mnoge avangardne koncepte koji su u Njemačkoj proglašeni izopačenim i kriptokomunističkim.

Nacionalni pjesnik bio je D’Annunzio, boem kojeg bi u Njemačkoj ili Rusiji poslali pred streljački odred. Proglašen je režimskim bardom zbog svog nacionalizma i kulta herojstva, koji je ustvari bio dobrano izmiješan s utjecajima francuske fin de siecle dekadencije.

Uzmimo futurizam. Olako se može reći da je i on bio jedno stanje degenerirane umjetnosti, kao što su to bili ekspresionizam, kubizam i nadrealizam. Ali rani talijanski futuristi bili su nacionalisti, podržavali su ideju učešća Italije u Prvom svjetskom ratu iz estetskih razloga; slavili su brzinu, nasilje i izazov, a sve to lako je povezati s fašističkim kultom mladosti. Dok se fašizam samoidentificirao s Rimskim carstvom i nanovo otkrivenim ruralnim tradicijama, Marinetti (koji je tvrdio da je automobil ljepši od Nike sa Samotrake, pa je čak i mjesečinu želio ubiti) proglašen je u međuvremenu članom talijanske akademije, u kojoj se na mjesečinu gledalo s velikim poštovanjem.

Mnogi budući partizani i mnogi budući intelektualci Komunističke partije školovali su se na GUF-u, fašističkoj organizaciji studenata, koja je bila kolijevka nove fašističke kulture. Ovi klubovi bili su svojevrsni kipući lonci u kojima su cirkulirale nove ideje bez ikakve stvarne ideološke kontrole. To ne znači, ipak, da su partijski ljudi bili tolerantni prema radikalnom mišljenju, no neki od njih ipak nisu koristili sredstva za kontrolu.

Tijekom ovih dvadeset godina poezija Montalea i drugih pjesnika okupljenih oko grupe »Ermetici« bila je, zapravo, reakcija na bombastični stil režima, a ovim pjesnicima bilo je dozvoljeno razvijati svoj literarni protest iz svojih, kako je tada viđeno, bjelokosnih kula. Raspoloženje poezije grupe »Ermetici« bilo je potpuno suprotno heroizmu i optimizmu režima. Režim je tolerirao njihovo nesumnjivo, premda društveno nevidljivo, disidentstvo, jer fašisti naprosto nisu obraćali pažnju na tako hermetične jezike.

Ista igra - druga pravila

Sve ovo ne znači da je talijanski režim gajio toleranciju. Gramsci je držan u zatvoru sve do smrti, oporbeni lideri Giacomo Matteotti i braća Rosselli ubijeni su, ukinuta je sloboda tiska, raspušteni su sindikati, a politički disidenti odaslani su na daleke otoke. Zakonodavna vlast je bila prilično fikcijska, pri čemu je izvršna vlast, koja je na sebe preuzela i ovlasti pravosuđa, sama donosila nove zakone, među kojima i one o zaštiti rase (što je formalna gesta talijanske podrške onome što je postalo holokaust).

Kontradiktorna slika koju opisujem nije rezultat tolerancije, nego političke i ideološke neuravnoteženosti i raspršenosti. No, treba naglasiti, bila je to rigidna raspršenost, strukturirana konfuzija. Fašizam filozofski zapravo nije postojao, ali je emocionalno bio čvrsto privezan za neke arhetipske podloge.

Tako stižemo do druge važne točke. Nije postojao samo jedan nacizam. Ne možemo Francov hiperkatolički falangizam označiti kao nacizam, jer je nacizam u suštini poganski, politeistički i antikršćanski. No, fašistička igra može se igrati na mnogo načina, a naziv igre se ne mijenja. Pojam fašizma ovdje nije drukčiji nego Wittgensteinov pojam igre. Igra može biti natjecateljska ili ne, može zahtijevati neke posebne vještine ili ne, može podrazumijevati novac, ali i ne mora. Igre su različite aktivnosti koje pokazuju jednu istu »obiteljsku sličnost«, kako kaže Wittgenstein. Uzmimo sljedeću sekvencu:


1234
abcbcdcdedef

Zamislimo niz političkih grupa u kojem prvu grupu karakterizira element »abc«, drugu grupu »bcd«, treću »cde«, i tako dalje. Prva i druga grupa su slične, jer imaju dva zajednička elementa; na istom temelju slične su druga i treća grupa. Obratimo pažnju na to da je treća grupa slična prvoj, jer imaju »c« kao zajednički element. No, najzanimljivija je zasigurno četvrta grupa, koja je slična drugoj i trećoj, ali nema ništa zajedničko s prvom grupom. Ipak, zahvaljujući neprekinutom nizu opadajućih sličnosti od prve do četvrte grupe, ostaje kao neka vrsta iluzorne tranzitivnosti »obiteljska« sličnost između prve i četvrte grupe.

Fašizam je postao svenamjenski pojam, jer se iz fašističkog režima može ukloniti jedan ili više elemenata, a on će i dalje biti prepoznatljiv kao fašistički. Oduzmite fašizmu imperijalizam i opet ćete imati Franca i Salazara. Oduzmite mu kolonijalizam, opet ćete imati balkanski fašizam ustaša. Dodajte talijanskom fašizmu radikalni antikapitalizam (koji Mussolinija nikada nije impresionirao) i dobit ćete Ezru Pounda. Dodajte kult keltske mitologije i misticizam Svetog Grala (koji je potpuno stran izvornom fašizmu) i dobit ćete jednog od najcjenjenijih gurua fašizma – Juliusa Evolu.

Unatoč cijeloj ovoj zbrci ipak mislim da je moguće skicirati popis elemenata tipičnih za ono što nazivam ur-fašizmom ili vječnim fašizmom. Ovi elementi ne mogu se organizirati u sustav, mnogi od njih su međusobno kontradiktorni i tipični su za mnoge druge vrste despotizma ili fanatizma. No, dovoljan je jedan od njih da otvori prostor fašizmu koji će se oko njega zgrušati.

1. Kult tradicije

Prvi element ur-fašizma kult je tradicije. Tradicionalizam je, naravno, mnogo stariji od fašizma. Nije on tipičan samo za kontrarevolucionarnu katoličku misao nakon Francuske revolucije, nego je rođen u kasnom helenističkom razdoblju kao reakcija na klasični grčki racionalizam. U Mediteranskom bazenu narodi različitih religija (od kojih je većinu prihvatio rimski Panteon) počeli su sanjati o otkrovenju odaslanom u praskozorje ljudske historije. Ovo otkrovenje, prema tradicionalističkoj mistici, dugo je bilo skriveno ispod vela zaboravljenih jezika: u egipatskim hijeroglifima, u keltskim runama, u svitcima malo poznatih religija Azije.

Ta nova kultura trebala bi biti sinkretička. Sinkretizam nije, kako to rječnik tvrdi, tek »kombinacija različitih oblika vjerovanja i praksi«, jer takva kombinacija mora tolerirati određene kontradikcije. Svaka izvorna poruka nosi bljesak mudrosti, i kad se čini da svaka od njih govori drukčije i nespojive stvari to se samo čini, jer svaka od njih aludira, alegorički, na jednu te istu iskonsku istinu.

Posljedica toga je da učenje ne donosi nikakvu korist. Istina je izrečena jednom za svagda, a mi tek možemo interpretirati njezinu zakukuljenu i neshvatljivu poruku.

Dovoljno je samo pogledati program bilo kojeg fašističkog pokreta kako bi se pronašli glavni fašistički mislioci. Nacistički gnosis hranjen je tradicionalističkim, sinkretističkim, okultnim elementima. Najutjecajniji teoretičar suvremene talijanske desnice Julius Evola spojio je Sveti Gral s Protokolima Sionskih mudraca, alkemiju sa svetim Rimskim i Njemačkim carstvom. Činjenica da je suvremena talijanska desnica, s ciljem da pokaže svoju otvorenost, nedavno proširila svoj program uključivanjem radova i ideja De Maistrea, Guenona i Gramscija, čisti je dokaz sinkretizma.

Ako u američkim knjižarama istražujete police koje su označene kao »New Age«, naći ćete tamo čak i Svetog Augustina, koji, koliko ja znam, nije bio fašista. Ali kombiniranje Svetog Augustina i Stonehengea – to je simptom ur-fašizma.

2. Odbacivanje modernizma

Tradicionalizam podrazumijeva odbacivanje modernizma. I fašisti i nacisti obožavali su tehnologiju, dok su je tradicionalisti obično odbacivali kao negaciju tradicionalnih vrijednosti. Međutim, iako je nacizam bio ponosan na svoja industrijska dostignuća, njegova pohvala modernizmu bila je tek površina ideologije zasnovane na krvi i tlu (Blut und Boden). Odbacivanje modernog svijeta bilo je zamaskirano odbijanjem kapitalističkog načina života, ali u biti je podrazumijevalo odbacivanje Duha 1789. (i 1776., naravno). Prosvjetiteljstvo, odnosno Doba razuma, viđeno je kao početak moderne izopačenosti. U svojoj se suštini ur-fašizam može definirati kao iracionalizam.

3. Iracionalizam

Iracionalizam, također, opstoji na kultu čina zarad čina samog. Čin lijep sam po sebi mora biti poduzet prije ili bez bilo kakvog promišljanja. Mišljenje je oblik kastriranosti. Tako kultura postaje sumnjiva čim se poistovjeti s kritičkim stavovima. Nepovjerenje prema intelektualnom svijetu uvijek je bilo simptom ur-fašizma, od navodne Goeringove izjave »Kada čujem riječ kultura, latim se pištolja«, do učestalih izraza kakvi su »degenerirani intelektualci«, »štreberčine i pametnjakovići«, »jalovi snobovi« ili »univerziteti su legla crvenih«. Službeni fašistički intelektualci uglavnom su bili zaduženi za napade na modernu kulturu i liberalnu inteligenciju koja je, navodno, izdala tradicionalne vrijednosti.

4. Neslaganje kao izdaja

Nijedno sinkretističko vjerovanje ne može podnijeti analitičku kritiku. Kritički duh izvodi razlike, a uviđanje razlike je znak modernizma. U modernoj kulturi znanstvena zajednica cijeni neslaganje kao način unaprjeđenja znanja. Za ur-fašizam neslaganje je izdaja.

5. Strah od razlike

Nadalje, neslaganje je znak raznolikosti. Ur-fašizam ojačava i pridobiva podršku time što iskorištava i raspiruje prirodni strah od različitosti. Prvi znak jednog fašističkog ili predfašističkog pokreta upravo je strah od došljaka. Ur-fašizam je tako, po definiciji, rasistički.

6. Individualna ili socijalna frustracija

Fašizam potječe iz individualne ili socijalne frustracije. Zato je jedan od tipičnih elemenata povijesnog fašizma bio poziv frustriranoj srednjoj klasi, klasi koja je trpjela ekonomsku krizu ili patila od osjećaja političkog poniženja, uplašena pritiskom nižih socijalnih grupa. U naše vrijeme, kada su stari proleteri postali malograđanima (a lumpenproleteri uglavnom odstranjeni s političke scene), fašizam sutrašnjice svoju će publiku pronaći u ovoj novoj većini.

7. Opsesija zavjerom

Ljudima koji osjećaju da im je oduzet njihov društveni identitet ur-fašizam kao jedinu privilegiju dodjeljuje činjenicu da su rođeni u istoj zemlji. Ovo je korijen nacionalizma. Osim toga, jedini koji mogu osigurati identitet naciji istodobno su njezini neprijatelji. Tako u korijenima ur-fašističke psihologije leži opsesija zavjerom, po mogućnosti međunarodnom. Pristaše se moraju osjećati opkoljenima. Najlakši način rješavanja zavjere jest poziv na ksenofobiju. No, zavjera također mora dolaziti i iznutra: Židovi su obično najbolja meta, jer imaju prednost da su istodobno i vani i unutra. U SAD-u ćemo najočitiju pojavu opsesije urotom pronaći u The New World Order Pata Robinsona, ali, kao što smo već vidjeli, ima i mnogo drugih.

8. Osjećaj poniženja zbog moći neprijatelja

Sljedbenici se moraju osjećati poniženima zbog očitog bogatstva i moći svojih neprijatelja. Dok sam bio dječak, naučili su me da Engleze vidim kao narod pet dnevnih obroka. Oni su jeli češće nego siromašni, ali smjerni Italijani. Židovi su bogati i jedni drugima pomažu kroz mrežu uzajamne podrške. Sljedbenici, međutim, moraju biti uvjereni da mogu svladati neprijatelje. Neprestanim mijenjanjem retoričkog fokusa neprijatelji su čas slabi čas jaki. Fašističke vlade osuđene su na ratne poraze, jer su temeljno nesposobne točno procijeniti snage neprijatelja.

9. Život je permanentno ratovanje

U ur-fašizmu nema borbe za život nego se prije svega živi da bi se borilo. Otud je pacifizam trgovina s neprijateljem. Pacifizam je loš, jer život je permanentno ratovanje. Ovo, međutim, dovodi do kompleksa Armagedona. Ako neprijatelji moraju biti poraženi onda mora postojati i posljednja bitka, nakon koje će pokret imati potpunu kontrolu nad svijetom. No, takvo »konačno rješenje« podrazumijeva neko duže razdoblje mira, Zlatno doba, što se suprotstavlja načelu permanentnog rata. Nijedan fašistički vođa nije uspio riješiti ovaj problem.

10. Prezir prema slabijem

Elitizam, koji je u osnovi aristokratski, tipičan je aspekt svake reakcionarne ideologije, a aristokratski i militaristički elitizmi po krvi podrazumijevaju prezir prema slabijem. Ur-fašizam može zagovarati samo pučki elitizam. Svaki građanin pripada najboljem narodu na svijetu, članovi partije najbolji su među svim građanima, a svaki građanin može (ili bi morao) pristupiti partiji. Ali patriciji ne mogu postojati bez plebejaca. Zapravo, Vođa koji zna da mu moć nije demokratski data nego je silom uzeta također zna i da je njegova snaga utemeljena na slabosti masa koje su toliko slabe da zaslužuju gospodara. Kako je grupa hijerarhijski organizirana (prema vojnom modelu), svaki od podređenih vođa prezire svoje potčinjene, a svaki od njih, nadalje, prezire one koji su njemu potčinjeni. Upravo to pojačava svijest o masovnom elitizmu.

11. Kult heroizma i herojska smrt

U takvoj perspektivi svakoga se obrazuje da postane heroj. U svakoj mitologiji heroj je iznimno biće, a ur-fašizam herojstvo postavlja kao normu. Ovaj kult heroizma tijesno je povezan s kultom smrti. Nije slučajno parola falangista bila Viva la Muerte (Živjela smrt). U nefašističkim društvima široj javnosti govori se da je smrt neugodna, ali da se s njom mora suočiti dostojanstveno, a vjernicima se kaže da je smrt bolan način dosezanja nadnaravne sreće. Nasuprot tome, ur-fašistički heroj žudi za herojskom smrti koja se reklamira kao najbolja nagradu za herojski život. Ur-fašistički heroj nestrpljivo čeka smrt. U svojoj nestrpljivosti često druge ljude šalje u smrt.

12. Mačizam

Kako su i permanentni rat i heroizam teške igre, ur-fašist svoju volju za moć prenosi na seksualni nivo. Ovo je izvor mačizma, koji podrazumijeva i prijezir prema ženama i osudu neuobičajenih seksualnih navika, od čednosti do homoseksualnosti. Kako je čak i seks teška igra, ur-fašistički heroj radije se igra oružjem, što je surogat falusnog prakticiranja.

13. Selektivni/kvalitativni populizam

Ur-fašizam je zasnovan na selektivnom populizmu, na jednom, takoreći, kvalitativnom populizmu. U demokraciji građani imaju individualna prava, ali građani u cjelini imaju politički utjecaj samo s kvantitativnog aspekta jer pojedinac se mora pokoriti odlukama većine. Za ur-fašizam pojedinci sami po sebi nemaju prava, a Narod se poima kao kvalitet, kao monolitni entitet koji izražava Zajedničku volju. Kako niti jedna velika skupina ljudskih bića ne može imati zajedničku volju, Vođa se nadaje kao njihov tumač. Izgubivši moć demokratskog delegiranja, građani ne djeluju nego se od njih traži da igraju ulogu Naroda. Upravo zbog toga narod nije ništa drugo do teatralna izmišljotina. Kao dobar primjer kvalitativnog populizma ne moramo više uzimati Piazza Veneziju u Rimu ili nirnberški stadion, jer nas u budućnosti čeka svojevrstan TV-populizam ili internetski populizam u kojem će emocionalna reakcija određene odabrane grupe biti predstavljena i prihvaćena kao glas Naroda.

Zbog svog kvalitativnog populizma ur-fašizam se mora usprotiviti »trulim« parlamentarnim vlastima. Jedna od prvih Mussolinijevih rečenica u talijanskom parlamentu glasila je: »Mogao bih ovo gluho i žalosno mjesto pretvoriti u logor za moje manipule.« (Manipule su vojne jedinice u rimskim legijama.) Ustvari je smjesta pronašao bolje mjesto za svoje manipule, ali je malo kasnije ipak uništio Parlament. Gdje god političar iskazuje sumnju u legitimnost parlamenta jer, tobože, više ne predstavlja glas Naroda, tu se može namirisati ur-fašizam.

14. Ur-fašizam govori novogovorom

Novogovor je izmislio Orwell u 1984, kao službeni jezik Ingsoca, engleskog socijalizma. No, elementi ur-fašizma zajednički su različitim oblicima diktature. Svi nacistički ili fašistički udžbenici služili su se osiromašenim vokabularom i osnovnom sintaksom, s ciljem da ograniče sredstva za kompleksno i kritičko razmišljanje. Moramo biti spremni prepoznati nove forme novogovora, čak i kad se pojavljuju u potpuno nevinom obliku talk showa.

Skrivanje iza nevine maske

Ujutro 27. srpnja 1943. saznao sam preko radija da je fašizam pao i da je Mussolini uhićen. Kada me je mati poslala da kupim novine, otkrio sam na najbližem kiosku da novine imaju različite naslove. Štoviše, nakon pregledavanja svih naslova shvatio sam da u svakim novinama piše nešto drugo. Kupio sam jedne, naslijepo, i na prvoj stranici vidio proglas koji je potpisalo pet-šest političkih stranaka, među kojima i Komunistička partija, Socijalistička partija i Liberalna stranka.

Dotad sam vjerovao da u svakoj zemlji postoji jedna stranka, a da se u Italiji ona zove Partito Nazionale Fascista. Sada sam otkrivao da u mojoj zemlji može istovremeno postojati nekoliko partija. Kako sam bio bistar dječak, shvatio sam da one nisu mogle preko noći nastati i da su neko vrijeme djelovale ilegalno.

Poruka na naslovnoj stranici slavila je kraj diktature i povratak slobode: slobode govora, slobode tiska i slobode političkog organiziranja. »Sloboda«, »diktatura«, »prava«… tada sam prvi put čuo za te riječi. Nanovo sam se, uz te riječi, rodio kao slobodan čovjek Zapada.

Moramo paziti da smisao ovih riječi nikad više ne bude zaboravljen. Ur-fašizam je još uvijek oko nas, često neuniformiran i svakodnevno odjeven. Lakše bi nam bilo kada bi se danas pojavio netko tko bi javno govorio »Hoću ponovo otvoriti Auschwitz«, »Hoću da Italijom ponovo paradiraju crne košulje«, ali život nije tako jednostavan. Ur-fašizam se može vratiti pod najnevinijim maskama.

Naša je dužnost da ga razotkrijemo i pokažemo prstom na svaki njegov primjer, svakoga dana, na svakom mjestu na svijetu. Sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nikada nema kraja. Vrijedi se prisjetiti riječi Franklina Roosevelta izgovorenih 4. studenoga 1938:

»Ističem izazovnu tezu da će fašizam jačati u našoj zemlji ne bude li američka demokracija napredovala kao živa sila, tražeći danonoćno mirnim sredstvima načine kojima će donijeti dobrobiti mnogim našim građanima«.

Vezani članci
...
EX-YU
Zlokobna uvertira u nadolazeće krvoproliće

Donosimo ulomak iz šireg eseja sociologa Lovre Bilića pod naslovom »Elementi fašizma u političkom djelovanju Slobodana Miloševića« Povodom nadolazeće obljetnice pada Vukovara vratit ćemo se zastrašujućim posljedicama nastalim kao rezultat ispuštanja iz boce duha agresivnog nacionalizma koji je na prostoru Balkana u krvi ugušio socijalizam. U nastojanju da lociramo fašističke ekscese iz kojih se napajao, povezali smo pojedine elemente iz poznatog eseja Umberta Eca »Ur-fašizam«, često citiranog kao važan doprinos jasnijem...

Lovre Bilić, sociolog     16. studenog 2021.

...
Svijet
Melankolija ljevice i nova lica fašizma

Dvije knjige Enza Traversa »Melankolija ljevice« i »Nova lica fašizma« u izdanju TIM pressa rezultat su autorovog dugogodišnjeg znanstveno-istraživačkog nastojanja na području historiografije 20. stoljeća, u kojima se nazire mnoštvo pronicljivih uvida i spoznaja relevantnih u kontekstu interdisciplinarne društveno-humanističke interpretacije društvene stvarnosti. U podlozi njegovog konceptualnog okvira nalazi se poseban interes prema stradanju Židova u Drugom svjetskom ratu, iz kojeg se potom analitičkom britkošću i dojmljivim...

Lovre Bilić     21. rujna 2021.

...
Hrvatska
Patriotizam nije mahanje zastavama, nego ravnopravnost, mir i pravednost

Zoran Pusić desetljećima je već među prvacima borbe za ljudska prava i prava manjina, civilno društvo i mirno rješavanje konflikata. Cijeli svoj život posvetio je promociji antifašističkih vrijednosti u hrvatskom društvu, a protiv buđenja sentimenata prema takozvanoj NDH i povijesnog revizionizma, bez obzira dolaze li takve težnje od marginalnih grupa, kvaziznanstvenika ili pak od predstavnika vlasti. Nedavno je, kao osvjedočeni prijatelj naše udruge VeDRA, sudjelovao i u mimohodu kojega smo u Splitu...

VeDRA     19. srpnja 2021.

...
Svijet
Može li liberalizam zaustaviti fašizam?

Uzroci jačanja i uspona populističke desnice u suvremenim političkim zbivanjima postali su jedan od središnjih predmeta analize društvenih i humanističkih znanosti. Ne iznenađuje stoga složenost pristupa i svojevrsna višestrukost interpretativnih dimenzija koja se nameće pri bilo kakvoj diskusiji o spomenutom fenomenu. Ovdje ću se baviti primarno kritičkim sagledavanjem nedostataka imanentnih političkoj filozofiji liberalizma u izgradnji snažnog institucionalnog i vaninstitucionalnog okvira za neutralizaciju fašističkih stremljenja u...

Lovre Bilić, sociolog     10. lipnja 2021.

...
Svijet
Jakovina: Idu li antifašisti u ilegalu?

Danas slavimo Dan pobjede nad fašizmom. Prošlo je 76 godina otkako je kapitulirao jedan od najzločinačkijih režima kojega je čovječanstvo ikad upoznalo, onaj nacistički. Toga dana, 9. svibnja 1945. (ili 8. svibnja, kad je primirje zapravo potpisano) i građani Hrvatske bili su čvrsto na pobjedničkoj strani, onoj koja je nakon šest godina rata – u Hrvatskoj i Jugoslaviji nakon četiri godine – konačno pobijedila, i donijela tadašnjem svijetu nadu da će mir trajati vječno, ili bar da se zla koja su donijeli fašizam i nacizam više...

VeDRA     09. svibnja 2021.

...
Hrvatska
Luka Džanko – osvjedočeni domoljub i antifašist

U pojedinim izrazito desničarskim medijima nedavno su se pojavili grubi napadi na našeg člana, generala HV-a Luku Džanka kojem se – očito zbog otvoreno iskazivanog antifašizma – spočitavaju navodne antihrvatske aktivnosti tijekom 1991., a prigovaraju mu i negativan stav prema postrojbama HOS-a. Slijedom takvih objeda naša Udruga veterana Domovinskog rata i antifašista želi još jednom ukazati na osvjedočeno domoljublje generala Džanka, posebno iskazano u Domovinskom ratu. Umjesto izmišljotina nudimo argumente, izvorne...

VeDRA     16. travnja 2021.

...
Svijet
Kad pojedinac postane kotačić u službi nacije...

Prošlo je više od dvadeset pet godina otkako je Umberto Eco u svojem glasovitom eseju »Ur-fašizam«, formulirao arhetipsku konstrukciju fašističkih stremljenja, precizno secirajući fluidnosti i unutarnja proturječja koja ih omeđuju. Svijet je u međuvremenu munjevitom brzinom zakoračio u hiperkompleksnu realnost ekonomske globalizacije, praćenu strelovitim porastom digitalnih inovacija. Oslobođen utopijske energije revolucionarne komunističke borbe, novi je poredak legitimaciju pronašao u liberalnoj političkoj misli, naročito...

Lovre Bilić, sociolog     05. travnja 2021.

...
Šibenik
Udari na Končara - simbol histerije

Prvo se javila Antifa Šibenik, pa je njihove fotografije objavio Antifašistički vjesnik, i zakotrljala se priča o (još jednom) napadu na neko od spomen obilježja kojim se evocira sjećanje na narodnog heroja Radu Končara. Ovoga puta uzbuna se samo dijelom pokazala pogrešnom, a kao »napadač« identificiran je - čempres. Naravno, time se - suprotno očekivanjima odgovornih iz šibenske komunalne tvrtke »Čempresi« - priča samo dodatno zakuhala, ukazujući tko zna koji put na općeniti odnos prema spomen obilježjima iz Drugog svjetskog rata....

VeDRA     10. ožujka 2021.

...
Hrvatska
Hrvatska se treba riješiti »za dom spremni«

Nedavna inicijativa Židovske općine Zagreb, okupljanje predstavnika parlamentarnih stranaka, antifašista i predstavnika nacionalnih manjina zbog dogovora oko zabrane ustaškog pozdrava »za dom spremni« izazvala je ogromnu pažnju domaće, ali sada sve više i međunarodne javnosti. O tom sastanku pisali smo i na našem web magazinu prije nekoliko dana. U međuvremenu se retorika i oko tog pozdrava, ali i spomenutog sastanka razvila u više smjerova, dobar dio političke scene pozdravio je dogovor, ali ima i drukčijih stavova, radikalnije...

VeDRA     02. veljače 2021.

...
Svijet
Ideologija zla koja je odnijela milijune života

Holokaust je grčka riječ koja znači »potpuno spaljen«. U antici je, kod Grka i Rimljana, označavala žrtvu paljenicu bogovima ili dušama pokojnika. U suvremeno doba obilježava razdoblje od 12 godina (od 1933. do 1945.) nacističkog progona Židova. Karakterizira ga neprekidna eskalacija sve brutalnijih mjera nacističkih vlasti i njihovih pomagača i sve veći teritorij na kojem se te mjere primjenjuju. Vrhunac je bilo »konačno rješenje« (Endlösung), što je u nacističkoj terminologiji bio eufemizam za masovno ubijanje i uništenje...

Ivo Goldstein     27. siječnja 2021.

...
Hrvatska
Ustaški simboli: hoćemo li dočekati zabranu?

Sasvim slučajno prošli tjedan su se poklopila dva događaja vezana uz problematiku legalnosti ustaškog pozdrava »za dom spremni«. U Zadru su tako svečanost obilježavanja obljetnice operacije Maslenica zbog prisustva osoba u uniformama i sa znakovljem HOS-a napustili predsjednik Republike Zoran Milanović i – slijedom njegove zapovijedi – cijeli vojni vrh. Naš magazin je o tome izvijestio riječima jednoga od planera te pobjedničke akcije i našeg člana generala Luke Džanka. Istoga dana Židovska općina Zagreb izvijestila je o...

VeDRA     24. siječnja 2021.

...
Svijet
Vrli novi trumpizam

Talijanski pisac i publicist Umberto Eco 1995. je objavio važan tekst »Kako prepoznati fašizam«, jedan od temeljnih za suvremeni antifašizam i razumijevanje opasnosti od fašizma tamo gdje se to ponekad najmanje nadamo. Promatrajući nedavni napad pristaša Donalda Trumpa na zgradu američkog Kongresa – na predsjednikov neskriveni poticaj – postavlja se pitanje je li Eco dijelom pogriješio kad je pokušavao identificirati otkud nas fašizam može zaskočiti. To pitanje, uz ono još važnije o tome u kakav nas svijet može odvesti trumpizam (pojam znatno širi od...

Jurica Pavičić     12. siječnja 2021.

...
Svijet
Stoljeće hrvatskog otpora fašizmu

Vjerojatno svi znaju prepjev talijanske borbene pjesme Bandiera Rossa, bar onaj koji se (najviše po Istri i Dalmaciji) najčešće pjevao: »Mussolini dugoga nosa, za****la te Bandiera Rossa«. Ima, doduše i ona nešto pristojnija, ali jednako podrugljiva verzija s »pobijedit će bandiera rossa«, no ona prva nam je nekako draža. Kako bilo, sudeći po vrlo utemeljenoj teoriji sociologa Renata Matića, ovi stihovi dobijaju sasvim novo značenje. Ovaj zagrebački sociolog, naime, tvrdi da ove godine u Hrvatskoj slavimo stotu godišnjicu antifašizma, u...

VeDRA     23. prosinca 2020.

...
Svijet
Jesu li SAD i EU anti-antifašisti? Nisu.

Ovih dana je kao prilično veliki diplomatski skandal odjeknula informacija da je u Ujedinjenim narodima u New Yorku sa 130 glasova za usvojena rezolucija protiv veličanja nacizma, ali da su protiv nje glasale SAD i Ukrajina, a da su sve zemlje Europske unije (uključujući i Hrvatsku), te praktički sve zemlje članice NATO-a ili bliske tom saveza ostale suzdržane prilikom glasovanja u Glavnoj skupštini UN-a. Primjerice, Slobodna Dalmacija je informaciju o toj odluci donijela pod prilično dramatičnim naslovom »Sramota u New Yorku – SAD i...

Ivica Profaca     19. prosinca 2020.

...
Hrvatska
Novi antifašizam?

Kao klinac imao sam priliku brčkati noge u moru brojnih plaža u Puli, gdje sam tada, do drugog razreda osnovne škole živio, a u blizini jedne od njih bila je i bista antifašista Vladimira Gortana. Gortan? Tada, razumije se, nisam imao pojma, a trebalo mi je poduže i poslije da saznam, da su tu bistu digli komunisti jednom antifašistu koji uopće nije bio »njihov«. Dakle, bio je antifašist, ali nije bio komunist. Da, to je važno podvući. Iako su se komunisti u njegovo vrijeme već bili solidno ušančili u političku mapu nekadašnje, kraljevske Jugoslavije, a...

Marinko Čulić     25. kolovoza 2020.

...
Hrvatska
Lovro Krnić: U Hrvatskoj postoji filter za antifašizam

Izvor: Fališ - festival alternative i ljevice, Šibenik Piše: Andreja Žapčić Revizija povijesti u Hrvatskoj nije nova disciplina, »gašenje sjećanja« marljivo se trenira još od 90-ih kroz promjene naziva ulica i uništavanje spomenika kao sredstava javnog pamćenja, a »rupe u pamćenju« teško je popuniti i obrazovanjem - neke se stvari ne uči dok se neke obljetnice ne komemorira ili se to čini selektivno. Što manje činjenica, to bolje po mitove, iskušana je metoda, ne samo na ovim prostorima, a onih koji pamte da je...

Andreja Žapčić     22. lipnja 2020.

Hrvatska
»Crno pače« EU-a prešućuje antifašizam kojim bi se moralo ponositi!

Diljem svijeta, 9. svibnja, slavi se Dan pobjede nad fašizmom, 75-ta godišnjica velike pobjede antifašističke koalicije u najkrvavijem ratnom sukobu u povijesti čovječanstva. Ove godine skromnije negoli je obično, zbog pandemije. Moderna, demokratska i antifašistička Europa inače slavi taj dan i kao Dan Europe jer je upravo 9. svibnja 1950., za petu godišnjicu završetka Drugog svjetskog rata, potpisana Schumanova deklaracija o integriranju europskih zemalja. U Hrvatskoj, trenutnoj predsjedateljici Europske...

Davorka Blažević     09. svibnja 2020.