Kako agitiraju ekstremisti

Hrvatska je javnost zahvaljujući brojim studijama koje tematiziraju kritičku teoriju frankfurtskog Instituta za društvena istraživanja imala mogućnosti upoznati se sa političkom teorijom Theodora W. Adorna. Riječ je o filozofu čija je marksistička misao bila dio ideologije koje je tražila novi, samoupravni put u socijalizam. Doduše, kritička teorija Frankfurtske škole nije uvijek u potpunosti bila prihvaćena od strane vladajuće elite, no nije bilo dvojbe da se radi o filozofiji pomoću koje je bilo legitimno tumačiti svijet života. Političke ideje Frankfurtske škole bile su izrazito popularne i kod ljevice na Zapadu. Adorno je zahvaljujući svojim interesima za psihologiju i glazbu bio osobito popularan. Opraštalo mu se čak i to što je – iz perspektive njemačkih građanskih salona – preferirao klasičnu glazbu a prema tada izrazito popularnom jazzu bio krajnje rezerviran. Nije cijenio ni američku kulturu koja mu je izgledala ispraznom kulturnom industrijom koju zanima isključivo profit, a ne ljepota ili duhovni razvoj čovjeka. Štoviše, smatrao je da cijela kulturna industrija služi porobljavanju, a ne emancipaciji.

Od NPD-a do AfD-a

Adornovoj popularnosti doprinosila je i njegova slika u njemačkoj javnosti – slika njemačkog intelektualca židovskog porijekla koji je razumio i upozoravao da nacizam Njemačku vodi u propast, koji je u SAD-u stekao nove uvide u razvoj zapadnjačke civilizacije te pomoću njih želi ne samo emancipirati njemačko društvo nego i cjelokupno društvo Zapada. U velikom dijelu javnosti, sklonom idejama emancipacije pojedinca, društvene jednakosti i solidarnosti, pa i rušenju kapitalizma, smatralo se da Adornove ideje pružaju nezaobilazne putokaze. Njegova su djela bila u svakoj sveučilišnoj biblioteci, tematizirala su se na seminarima društvenih i humanističkih znanosti svih važnijih svjetskih sveučilišta. Sam Adorno je pak bio svojevrsna sveučilišna zvijezda čija su predavanja punila dvorane. Smatralo se da su u cijelosti poznata javnosti sve dok u arhivima Saveza socijalističkih studenata Sveučilišta u Beču nije pronađen tonski zapis njegova predavanja Aspekti novog desnog radikalizma iz 1967. godine. Vrlo brzo nakon što je otkriven, zapis je objavio nakladnik Shurkamp. Predavanje je naišlo na velik odjek u njemačkoj javnosti. Nije bilo uglednijih novina, televizijske i radio-emisije koja nije objavila osvrt na knjigu, odnosno predavanje. Svi komentari, i u konzervativnim i u liberalnim medijima, isticali su kako je Adornovo predavanje iz 1967. i danas izrazito aktualno. Adorno je, naime, upozoravao na opasnost koju je za demokraciju predstavljao politički uspon Nacionalno-demokratske stranke Njemačke (Nationaldemokratische Partei Deutschlands / NPD), ekstremno desne stranke koje je 1965. uspjela ući u nekoliko pokrajinskih parlamenta SR Njemačke. To je potaknulo njemačku javnost da ondašnji uspon NPD-a usporedi s današnjim usponom radikalne desnice okupljene u Alternativi za Njemačku (Alternative für Deutschland / AfD). Štoviše, za razliku od NPD-a, koji nikada nije uspio ući u savezni parlament, AfD-u je izborni rezultat od 12,6 % glasova omogućio da 2017. godine postane parlamentarna stranka. Nakon toga u njemačkoj se javnosti razvila diskusija o razlozima AfD-ovog uspjeha. Zahvaljujući toj raspravi Adornovo predavanje iz 1967. godine postalo je ponovo aktualno. Naime, nedvojbeno je da njegova analiza značajki ondašnjega desnog radikalizma omogućuje da se bolje razumiju i današnje političke okolnosti. To ne vrijedi isključivo za njemački desni radikalizam i ekstremizam, nego ujedno pruža osnovu za razumijevanje fenomena desnog radikalizma u aktualnim hrvatskim okolnostima. Adornova objašnjenja utemeljena su u njegovim tumačenjima ekonomskih, društvenih i političkih značajki kapitalističkog poretka, koje su relevantne ne samo za njemačko nego i za hrvatsko društvo. Dakle, iako u Hrvatskoj ne postoji tako snažna parlamentarna stranka radikalne desnice poput AfD-a, vidljivo je da se političari tog svjetonazora nastoje ujediniti i organizirati ne bi li postali novi bitan čimbenik hrvatske politike. Njihovo djelovanje kroz udruge desnoga civilnog društva sve je zapaženije u javnosti. Okuplja ih protivljenje svemu modernome, onome što dolazi s Francuskom građanskom revolucijom i prosvjetiteljstvom. Liberalne ideje proglašavaju ostacima komunizma ne bi li ih delegitimirali, pa se pod krinkom borbe protiv komunizma bore protiv liberalne ideje slobode pojedinca i političkih institucija koje su na temelju ove ideje izgrađene. Jedna od glavnih teza radikalne desnice je da fašizam, u hrvatskoj varijanti ustaštvo, ako i jest postojao, jednostavno više nije moguć. Poput njemačkih radikalnih desničara koje tematizira Adorno, i hrvatski tvrde da nemaju nikakve veze s političkim ekstremizmom, nego sebe predstavljaju kao ljude koji se bore za suverenost vlastite nacije. Tomu su prilagodili i vlastito ime, pa sami sebe zovu »suverenistima«.

Nejednakost, autoritarnost i negiranje fašističkih zločina

Vrijednost Adornova predavanja stoga nije isključivo u tomu da nam omogućuje uvid u politička promišljanja lijevog intelektualca koji austrijskoj publici tumači njemačku politiku šezdesetih godina 20. stoljeća, nego u aktualnosti iznesenih teza, odnosno u njihovoj spoznajnoj funkciji u razumijevanju današnjih hrvatskih i uopće europskih okolnosti. Ona proizlazi iz Adornove osnovne teze prema kojoj društvene pretpostavke za razvoj fašizma još uvijek postoje. Smatra da se one nalaze u samoj strukturi kapitalizma, odnosno da proizlaze iz tendencije koncentracije kapitala koja uzrokuje veliku socijalnu nejednakost. Ovom tezom Adorno je anticipirao današnju raspravu o nejednakosti, središnju raspravu ne samo u ekonomiji nego i u društvu te politici uopće. Drugu važnu pretpostavku za razvoj fašizma vidi u autoritarnim značajkama osobnosti suvremenog čovjeka koju proizvodi kulturna industrija. Treću pretpostavku javljanja i jačanja desnog radikalizma Adorno vezuje uz njemačke prilike nakon Drugoga svjetskog rata. Nalazi ih u politikama povijesti koje umanjuju ili negiraju fašističke zločine ili pak poriču zločinačke značajke političkog poretka Trećeg Reicha. U slučaju hrvatskih desnih radikala to se odnosi na fašistički poredak NDH-a. Odnos prema fašističkoj prošlosti u središtu je Adornove raščlambe. Naime, njegovo bečko predavanje iz 1967., Aspekti desnog radikalizma, nastavlja se na njegovo predavanje iz 1959. pod naslovom Što znači prerada prošlosti?

Adornove teze možda će dijelu hrvatske čitateljske javnosti biti suviše provokativne, ali upravo su zbog toga nedvojbeno poticajne za daljnje društvene analize. Njegova promišljanja imaju sve pretpostavke da postanu nezaobilazno štivo za sve one koji žele bolje razumjeti aktualna politička zbivanja. Naravno, svatko će sam donijeti sud o tomu postoje li pretpostavke za razvoj fašizma, koje Adorno navodi, i u današnjemu hrvatskom društvu. Ono što se čini nedvojbenim jest da njegova razmatranja pružaju izvrsne teorijske uvide za ovu tezu. Adorno govori o tomu da njemačka radikalna desnica umanjuje broj žrtava Auschwitza, i da to ne čini zbog toga jer želi ustanoviti točan broj ubijenih, nego zato da bi mogla tvrditi da nacisti zapravo i nisu počinili masovne zločine. Ne čini li hrvatska ekstremna desnica isto sa žrtvama Jasenovca? Adorno kaže da njemačka neonacistička stranka uzima u demokratskom poretku prihvatljivo ime »nacionalno-demokratske«, kako bi na taj način građanima postala prihvatljiva. Ne čine li to i hrvatski desni radikali kada se nazivaju »suverenistima«? Adorno ističe kako se pojam »komunisti« koristi u svrhu zastrašivanja i dobivanja političke pozornosti jer je u SR Njemačkoj komunistička stranka bila zabranjena. Ne čine li slično i hrvatski radikalni desničari kada šire tezu o komunističkim sablastima koje kruže Hrvatskom iako kod nas ne postoji niti jedna parlamentarna stranke radikalne ljevice? Ne čini li se to, zapravo, ne bi li se napalo liberalne tekovine zapadnih društava? Važan dio Adornova govora čini analiza značajki autoritarne osobnosti koje je istraživao u vrijeme boravka u SAD-u. Smatra da je autoritarni karakter središnji aspekt novoga desnog radikalizma. Upravo socijalno-psihološkim pretpostavkama fašizma, koje proizvodi kulturna industrija kasnog kapitalizma, poklanja veliku pažnju. Adorno drži da se iza fašistoidne psihe krije strah, agresija i kukavičluk; u ono vrijeme nije, naravno, mogao predvidjeti da će elektronske mreže postati raj za kukavice koji nekažnjeno šire govor mržnje. Da će se ekstremisti. čak i prema pristojnom građanskom ophođenju – ljudima koji govore, molim, hvala, oprostite – upravo zbog njihove pristojnosti, odnositi s prezirom. No, nema sumnje da njegova analiza omogućuje da se stekne bolji uvid u suvremene društvene okolnosti. U slike društva koje su oblikovane novim medijima, medijima koji ujednačuju sva mišljenja i dovode u pitanje autoritet znanja.

»Suverenističkoj« desnici sve je crno

Adorno je, naime, dobro uvidio da se na taj način dovodi u pitanje i sama sloboda. A bijeg od slobode i preuzimanja osobne odgovornosti ne samo da je glavna značajka autoritarne osobnosti nego čini temelj za razvoj pokreta nove radikalne desnice. Pridjev »nova« može se, naravno, uzeti s rezervom. Naime, Adornovo predavanje pokazuje upravo na kontinuitet takvog načina mišljenja i djelovanja. Autoritarni karakter politički aktivira i usmjerava u svrhu svojih ciljeva radikalno desna propaganda, koja slijedi pravila koja su ustanovili još nacistički ideolozi. Zanimljivo je da se to ni u umreženom društvu novih medija nije bitno promijenilo. Danas se radi samo o tomu da desničarska propagandna manipulacija brže dopire do publike, a »nepodučljivost« koju spominje Adorno i dalje postoji. Zbog sustava medijskog akvarija koji omogućuje da se istomišljenici susreću isključivo s tezama koje ih učvršćuju u njihovim predrasudama, izgleda još snažnijom nego prije. Adorno u temeljima sustava propagande vidi potrebu autoritarnog karaktera za katastrofom. Ovu tezu potvrđuju i najnovija psihologijska istraživanja koja naglašavaju vezu između straha, prijemčivosti osobe za paranoične projekcije i njezine sklonosti idejama ekstremne i radikalne desnice. Hrvatska istraživanja o vezi između vjerovanja u urote i političke orijentacije također potvrđuju Adornove nalaze. Urotničke radikalno desničarske projekcije, naglašava Adorno, utemeljene su u podsvjesnoj težnji za katastrofom. Pri tomu navodi fundamentalno pitanje koje izgovara lik Wagnerove opere pitajući »Znaš li što Wotan želi?« i odmah odgovarajući da želi »Kraj!«. Naime, u tome tipu mišljenja, tek nakon kraja, nakon katastrofe, moguća je obnova nacije. Težnja za novim početkom koji se javlja nakon katastrofe, a navodno jamči potpunu obnovu nacije, koja će ponovo postati suverena, osnova je ideologije i nove hrvatske radikalne desnice. Ne slika li »suverenistička« desnica sve fenomene hrvatskog društva najcrnjim bojama? Ne razvijaju li mediji pod kontrolom radikalne desnice prizore potpune nacionalne katastrofe? Kao da Hrvatskoj nema spasa dok oni ne dođu na vlast i iz temelja u potpunosti sve promjene. Kao da bez konzervativne revolucije nema budućnosti. Hrvatski će čitatelj u Adornovu govoru moći pronaći analizu aspekata desnog radikalizma koji će mu omogućiti da razumije socijalnu psihologiju hrvatske nove desnice. Uvidjet će da su organizacije i propaganda njezina racionalna sredstva koja nastoji primijeniti u iracionalne svrhe. Adorno se, naravno, pita može li se i na koji način boriti protiv radikalno desnih pokreta. Nisu li njihovi članovi, kako kaže, »nepodučljivi«, skloni ludilu, socijalnom bijesu, pa se na njih i ne može utjecati? Na to pitanje daje klasični marksistički odgovor koji polazi od toga da su ljudi vođeni svojim materijalnim interesima i da su, kako bi ih zadovoljili, spremni prihvatiti osnovna pravila demokratskog poretka.

Kasno oblikovanje samostalne države, koja je u hrvatskom slučaju oblikovana nakon obrambenog rata, također može biti poticaj za usporedbu njemačkih i hrvatskih okolnosti. Hrvatskoj publici može nedostajati analiza odnosa vjerskih organizacija spram desnog radikalizma, ali očito je da su u Njemačkoj crkve imale sasvim drugačiji odnos prema političkom djelovanju, nego li je to danas slučaj u Hrvatskoj. Adorno ih zbog toga jednostavno nije uvrstio u svoju analizu. No, čini se da bi hrvatska javnost mogla povući usporedbu između tumačenja javne politike u njemačkom i hrvatskom radikalno desnom diskursu. Naime, Adorno navodi kako njemačka radikalna desnica nema oblikovane javne politike, nema konkretnih prijedloga vezanih uz zdravstvenu, obrazovnu ili ekonomsku politiku. Ističe kako je razgovor s vođama NPD-a od konkretnih stavova iznjedrio samo njihovo zalaganje za smrtnu kaznu. Naravno, odmah je ukazao i na etičku nedosljednost njihove pozicije, jer dok zagovaraju smrtnu kaznu istovremeno se protive suđenjima za njemačke ratne zločine. Nije li to vrlo slično stavu koji se može čuti i u radikalno desnom dijelu hrvatske javnosti koje zagovara uvođene smrtne kazne dok istovremeno tvrdi da se u obrambenom ratu nisu mogli počiniti zločini?

Sloboda i znanje

Nedvojbeno je da će Adornov govor zanimati i hrvatsku javnost. Riječ je o poticajnoj analizi koja ne samo da sjajno tumači uzroke i značajke njemačkog desnog radikalizma nego omogućuje da se bolje razumiju i aspekti hrvatskoga desnog radikalizma. Adorno ne samo da postavlja pitanja nego daje i odgovore koji pokazuju da u osnovi njegova marksistička i socijalno-psihologijska analiza još uvijek funkcionira. Njezina je vrijednost u brižnom tkanju veze između slobode i znanja, a Adorno je to učinio vješto, pomoću neospornih znanstvenih činjenica. Zbog toga nema dvojbe da će hrvatska javnost pronaći odgovore na pitanja koja se obzirom na fenomen hrvatske radikalne desnice uvijek iznova postavljaju.