Budimir Lončar – hodajuća povijest

O KRAJU JUGOSLAVIJE

— Često sam razmišljao o tome bi li Jugoslavija mogla opstati, ali zaključak je bio vidljiv još i u vrijeme internacionalizacije krize, da je dotrajala, da opstanka nema. Ljudi, pa i države, imaju svoj vijek trajanja. Žalosno je što je kraj Jugoslavije bio krvav, što internacionalizacija, koja je bila korisna, nije mogla zaustaviti pokretače sukoba i agresije.

***

O OSTAVCI

— Ostavku sam dao u pravom času. Ali u zadnjem času, 18. studenoga, na dan pada Vukovara i mjesec dana prije nego što je Badinterova komisija ocijenila da je Jugoslavija prestala postojati kao međunarodni subjekt. Ipak sam još 1989. inicirao internacionalizaciju jugoslavenske ustavne krize. Naime, inicirao sam asocijaciju s Europskom zajednicom, s dva cilja. Željeli smo pomoć u reformama i transformaciji zemlje ka tržišnoj orijentaciji, političkom pluralizmu i vladavini prava, ali i spriječiti rat koji je već bio na pomolu. To su sve bili i uvjeti za ulazak Jugoslavije u Europsku uniju s kojom su i do tada postojali sui generis odnosi već 20 godina.

***

O EMBARGU NA UVOZ ORUŽJA

— Kad god dođe do oružanih sukoba u nekoj zemlji, UN po automatizmu uvodi embargo na izvoz oružja u ta područja. To je conditio sine qua non. I mi, ali i američki državni sekretar James Baker, imali smo informaciju da JNA želi kupiti oružje od SSSR-a u vrijednosti od dvije milijarde. Alarmantni događaj je bio tajni odlazak admirala Staneta Broveta u Moskvu. JNA je igrala na kartu nezadovoljstva vojske prema Gorbačovu. S raspadom Jugoslavije, s Badinterovim priopćenjem, embargo je postao praktički irelevantan. Politički je bilo važno to što su kontakti JNA s ruskom armijom išli mimo Gorbačova. Ambasador u Moskvi, Vereš, Vojvođanin i lojalni prijatelj, to je doznao od vojnog izaslanika pa smo mi obavijestili Gorbačova. I Amerikanci su imali tu informaciju. Njima je bilo najvažnije da se ne da povoda sovjetskom vojnom vrhu da sruši Gorbačova. Zato je američka prisutnost u jugoslavenskoj krizi u početku bila niskog intenziteta. (...) To što mene optužuju za uvođenje embarga je glupost i kardinalno neznanje. Čak i da sam bio protiv embarga, a po svojem uvjerenju nisam mogao biti, ja nisam mogao učiniti ništa, jer nisam imao pravo glasa. (...) Ja sam prvi ministar vanjskih poslova u povijesti Ujedinjenih naroda koji je svoju zemlju stavio na dnevni red VS-a, zato što ugrožava svjetski mir. Moj govor nije tajan - u UN-u sam između ostalog rekao: »Nitko od jugoslavenskih faktora nije nevin, niti potpuno čist', ali 'jasno je gdje su generatori konflikta i gdje su glavni motivatori nepovjerenja«. Na to se pozvao i američki državni tajnik James Baker i podvukao kako je jasno da sam mislio na Slobodana Miloševića.

***

O HRVATSKO-SRPSKOM SUŽIVOTU

— Rekao sam i da Srbi i Hrvati stoljećima zajedno žive. Hrvatska je »njihova domovina«, Srba u Hrvatskoj, da oni »moraju nastaviti živjeti zajedno i ostati... u okviru postojećih granica«. Rekao sam i kako »mehanizmi koji su trebali štititi mir i živote svih ljudi nisu odgovorili svojoj funkciji«, već su »proizveli suprotne učinke«, što je izravno adresiranje JNA. Da kod hrvatskih 'analitičara' postoji interes za istinu, ona bi se lako mogla utvrditi.

***

O ODNOSU S FRANJOM TUĐMANOM

— Upoznali smo se u Beogradu preko grupe Hrvata iz DSIP-a koji su se družili kod dr. Zlatka Rukavine. Dolazio je Tuđman, Ivo Robić, ne pjevač nego Štamparov zet, Zvonko Komarica koji je s Murtićem i Tuđmanom išao u Obrtnu školu. Prevladavale su dvije teme: sukob sa Staljinom i nogomet. Ja sam bio hajdukovac, Tuđman i Rukavina veliki pristaše Partizana, a Robić i Komarica navijali su za Dinamo. Poslije smo se viđali kod Ede Murtića u ateljeu, inkubatoru pluralizma. Tu su dolazili, osim Tuđmana, i Gotovac, Čedo i Zlatko Prica, Jure Kaštelan, Dalibor Parać i Neven Šegvić... Imali smo različite političke stavove, ali sve unutar partizanskog konteksta. (...) Kad je Tuđman postao predsjednik, otišao sam k njemu ne samo da mu čestitam nego da mu kao hrvatski kadar u Beogradu ponudim svoj mandat na raspolaganje. Doista, već tada sam razmišljao da odstupim, ali Tuđman je rekao: 'Ni govora, moraš ostati, ti si demokratski orijentiran i sa svjetskom reputacijom'. Pitao sam ga planira li izlazak Hrvatske iz Jugoslavije. Rekao je da ne, nego da želi reintegraciju na demokratskoj osnovi, s političkim pluralizmom i tržišnom orijentacijom.

— Ponudio mi je tri mogućnosti: položaj hrvatskog ministra vanjskih poslova, potpredsjednika Vlade za koordinaciju odnosa s inostranstvom ili da mu budem savjetnik. Rekao sam mu da sam se već obavezao u New Yorku, da sam siguran da s njim ne bih imao problema, ali da on ima ljude oko sebe koji su njemu potrebni, ali s kojima ja ne mogu. Kaže on: Tko? Rekao sam mu – Gojko Šušak. Jer ne vjerujem da bi on i još neki mene prihvatili, da razumijem potrebu za njima, ali ja s njima ne bih mogao funkcionirati. Tuđman je zaključio da možda imam pravo, iako bi on našao rješenje i za to, te da ja Hrvatskoj mogu pomoći i kroz UN.

— Mi smo se generalno oko orijentacije prema zapadu slagali, ali oko nekih pitanja, kao što je hrvatsko-muslimanski rat u BiH – nismo. Mislio je da mu Zapad treba honorirati odnos prema Muslimanima u BiH, jer su oni prijetnja, mogu postati baza islamskog terorizma. Ja sam tvrdio obrnuto, da Amerika misli kako odnos prema BiH može biti obrana od toga. Tu smo se zakačili.

***

O HRVATSKOJ DIPLOMACIJI

— Velik broj diplomata u vrhu države nije loš. Vjerojatno njima nedostaje neko iskustvo iz ekonomije, ali u diplomaciji su naučili puno. Oni se i na ovim funkcijama i dalje moraju baviti vanjskom politikom. Inače mislim da hrvatska diplomacija nije dovoljno profilirana. Početna faza poslije priznanja je bila vrlo dobra. Nakon ulaska u šire svjetske integracije počeli smo zaostajati. Mislim da naše predsjedanje EU nije bilo naročito uspješno, premda je tome pridonijela i korona. Diplomacija bi morala biti inventivnija. Suviše je determinira odnos prema regiji i bivšoj državi. Mesić i Josipović su izlazili iz tog okvira gledanja na svijet samo kroz prizmu zadnjeg rata. Oni su imali širu stratešku viziju. Poslije je hrvatska diplomacija počela raditi vrlo rutinski. Diplomati su nam vrlo obrazovani, odlični po znanju jezika i vrlo kvalificirani. Ali, diplomacija nam nije kreativno vidljiva, nije nadahnuta. Imali smo tri prioriteta. Najprije stabilizaciju u regiji i normalizaciju odnosa. Zatim ulazak u EU. Treći prioritet je bio veća prisutnost u multilateralnim organizacijama. Ulaskom u Vijeće sigurnosti mi smo od objekta kojim se to isto Vijeće bavilo postali subjekt, pa čak i predsjedali njime. Priznanje za ovu ideju zaslužuje ambasador Ivan Šimonović koji je nju inicirao.

***

O PARTIZANIMA I BRANITELJIMA

— Hrvatska je usprkos hipoteci NDH preko Jugoslavije postala pobjednica. Došlo je do proširenja na teritorije koje nikada nije imala, od Istre, Rijeke, do nekih otoka i moga Zadra. Hrvatska se procentualno u odnosu na svoju veličinu proširila najviše među zemljama pobjednicama. Ta ostavština Jugoslavije je neprocjenjiva za integritet Hrvatske. I pravilno je što se veterani iz ovog rata ne zovu borci za slobodu nego branitelji. Oni su branili ono što je stvoreno za vrijeme NOB-a, za vrijeme partizana, Tita, jer je Milošević želio mijenjati granice.

***

O DANAŠNJEM SVIJETU

— Svijet je danas u dubokoj multidimenzionalnoj krizi. Kaos i neizvjesnost su dominantne karakteristike. Kriza liberalnog kapitalizma počela je u Americi. SAD je u najdubljoj društvenoj krizi otkako postoji. Miješaju se socijalni i rasni sukobi. Možemo očekivati da će se ta kriza, koja je na površinu izbacila jednog Trumpa, početi rasplitati. Ali to neće ići lako. Mora doći do nove preraspodjele, do društvenog preobražaja. Amerika je i dalje najveća svjetska sila, ali više nije ono što je bila. Imat ćemo multipolarni sistem u kojem će dvije sile, SAD i Kina, biti izdvojene, ali neće imati monopol. Europa se mora mijenjati, osigurati unutarnju koheziju, produbiti integraciju, težiti zajedničkoj fiskalnoj i socijalnoj politici i ojačati unutrašnju koheziju. Potrebno je da ima jedinstvenu vanjsku i sigurnosnu politiku. Drugim riječima, treba se emancipirati od američkog pokroviteljstva. Ali ne da se udalji od američkog prijateljstva. Prvi europski prioritet je pronalazak zajedničkog jezika s Rusijom, koja se i sama mora temeljito mijenjati. Drugi prioritet je Afrika.

— Citirao bih nedavni govor generalnog tajnika UN-a na otvaranju virtualnog zasjedanja ovogodišnje skupštine UN-a (jubilarne 75.). On kaže: »Danas smo suočeni s našom 1945. Među nama su 'četiri jahača apokalipse': najviše geopolitičke napetosti, egzistencijalna klimatska kriza, sve veće globalno nepovjerenje, mračna strana digitalnog svijeta. I peti jahač - pandemija - koja galopira planetom i pojačava bijes svih drugih jahača. Ljudi pate. Planet gori. Svijet se muči pod stresom i traži pravo vodstvo i akciju.« Zatim: »Moramo osigurati da se moć, bogatstvo i šanse dijele široko i pravedno. Da globalizacija bude pravedna, zasnovana na pravima i dostojanstvu svakog ljudskog bića, na življenju u ravnoteži s prirodom i na našoj odgovornosti prema budućim generacijama. Ne možemo reagirati na ovu krizu vraćajući se na ono što je bilo ili povlačeći se u nacionalne ljuske. Trebamo više međunarodne suradnje, jače multilateralne institucije i bolje globalno upravljanje. Pandemija je preokrenula svijet, ali taj je preokret stvorio prostor za nešto novo«.

Izvor: Jutarnji list : veliki intervju s Budimirom Lončarom