PROFESOR DR. NIKOLA VISKOVIĆ O UZROCIMA I POSLJEDICAMA RATA U UKRAJINI

Za rat su odgovorni i Putin i NATO

To što o ovom ratu šute stariji državnici – Merkel, Hollande, Prodi, Kissinger – indikativno je, jer su svjesni da je odgovornost za rat podijeljena, za razliku od strahovito grube crno-bijele propagande s obje strane. Ta podijeljena odgovornost je, nažalost, sramotno izvan vidokruga medija. Čim kažete da je odgovornost podijeljena, ispadate ruski ili proruski čovjek.
Ruski napad na Ukrajinu je potpuno neopravdano kršenje međunarodnog prava i humane politike, s ogromnim ljudskim i materijalnim žrtvama. Nikakav osjećaj ugroženosti Rusije i ruskog življa u Donbasu i shvaćanje nužnosti preventivnog protunapada na ukrajinski planirani napad ne može opravdati toliku upotrebu vojne sile. Postoje drugi načini da se na te eventualne ugroženosti odgovori.

Piše: Damir Pilić
  07. studenog 2022.

S professorom emeritusom Splitskog sveučilišta dr. Nikolom Viskovićem razgovarali smo o ratu u Ukrajini i globalnoj krizi koju je taj sukob uzrokovao, analizirajući sve uzroke koji su do njega doveli, kao i moguća rješenja. Među ostalim, prof. Visković smatra da je jedna od posljedica ukrajinskog rata i micanje fokusa s gorućeg problema naše civilizacije – klimatskih promjena.

Kad smo zadnji put razgovarali za Slobodnu, prije dvije i pol godine, rekli ste da tadašnja pandemija predstavlja biološku i socijalnu vježbu za ono što će doći, a to su klimatske promjene. Tada ste poručili da će pandemija pokositi mnogo ljudi i napraviti veliku ekonomsku štetu, ali da će biti manje dramatična od klimatske krize. Vrijedi li to i za aktualni rat u Ukrajini?

— Vrijedi, osim ako se ne dogodi nuklearni incident, što najvjerojatnije neće, jer nikome nije u interesu. Zbog epidemije i rata čovječanstvo je izgubilo dvije i pol ili čak tri godine u provođenju obećanih promjena za smanjenje efekta staklenika i drugih uzroka klimatskih promjena. Ne samo što nismo smanjili te uzroke, nego su se oni još i povećali. A javnom mnijenju i političarima je ta najveća opasnost za civilizaciju pala u zaborav i postala anegdotski dio dnevnih događanja, što pokazuju medijske reakcije na recentne omladinske akcije po europskim muzejima, odnosno simboličke napade klimatskih aktivista na slike Van Gogha, Moneta i Vermeera.

Dakle, ukrajinski rat je gurnuo borbu protiv klimatskih promjena u drugi plan. A što se u međuvremenu događa s klimom?

— Nastavljaju se vrlo brzo zatopljavanje atmosfere, uragani i poplave, suše i nedostatak vode, požari, dezertifikacija, topljenje polarnih glečera, otapanje permafrosta, izumiranje vrsta, podizanje mora, propadanje poljoprivrede u ekvatorijalnom dijelu i milijunske migracije.

A što onda ipak znači taj rat u Ukrajini? I čija je odgovornost za taj sukob?

— Već sam u jednom ranijem intervjuu rekao da je odgovornost više-manje podijeljena. To što o ovom ratu šute stariji državnici – Angela Merkel, Francoise Hollande, Romano Prodi, Henry Kissinger – indikacija je toga, jer su svjesni da je odgovornost podijeljena, za razliku od strahovito grube propagande s obje strane, koje daju crno-bijelu sliku. Ta podijeljena odgovornost je, nažalost, sramotno izvan vidokruga medija. Čim kažete da je odgovornost podijeljena, ispadate ruski ili proruski čovjek.

Bivši talijanski premijer Massimo D'Alema je nekidan izjavio da je Zapad jako pogriješio što nakon propasti Sovjetskog Saveza nije poradio s tada spremnom Jeljcinovom Rusijom na jednom novom europskom sistemu sigurnosti, koji bi tako uključio i Rusiju, kako bi gasnuli strahovi s jedne i s druge strane o mogućim vojnim i ekonomskim ugroženostima, a samim time bi se i pomoglo Rusiji u procesu demokratizacije.

Davljenje Kube

Papa Franjo kaže da je do raspirivanja sukoba doveo »lavež NATO-a pred vratima Rusije«. Kako to komentirate?

— U svemu tome je i uloga NATO-a. Prestankom Hladnog rata NATO se morao barem reformirati, ako ne i ukinuti. Nasuprot tome, a i protiv dogovora s Gorbačovom – a zapravo sve to potaknuto imperijalnim interesima SAD-a, a ne toliko Europe – NATO se ništa nije promijenio i čak se proširivao prema ruskim granicama, i u svojoj doktrini stalno imao Rusiju kao opasnost koja opravdava takvo ponašanje. Međutim, jasno je da Rusije pred 20-30 godina nije bila više nikakva opasnost za Europu, što se jasno pokazuje danas u njenoj nemoći da pobijedi jednu Ukrajinu. Noam Chomsky i drugi strateški mislioci upravo na to ukazuju, a time i da NATO nema više obrambene i mirotvorne funkcije.

Koliko je NATO ne-mirotvoran i ne-obramben, vidjeli smo po 60-godišnjem američkom davljenju Kube i po ponašanju njegovih glavnih članica – Amerike i Britanije – u agresiji na Irak, kao i po američkom mrcvarenju Afganistana, francuskoj kaotizaciji Libije, turskom tlačenju Kurda.

Zapad kaže da tim vojnim agresijama oslobađa svijet od diktatora i čini ga boljim mjestom?

— Argument da pritom padaju diktature je smiješan, jer su po njemu trebali onda padati i krvava diktatura Pinocheta u Čileu, apsolutizam u Saudijskoj Arabiji, apartheid u Južnoj Africi itd. Naravno, udara se selektivno, na države koje ometaju imperij i imaju naftna i druga bogatstva, pa u tom okviru dolazi onda i iskorištavanje političkih događaja u Ukrajini, poticanje njenog konfrontiranja s Rusijom i njenog zahtjeva ulaska u NATO, umjesto da upravo članice EU jasno kažu Porošenku i Zelenskom da Ukrajini ne može biti mjesta u NATO-u, kao što je dobro rekao naš Milanović.

Ako smo odgovornost Zapada apsolvirali, što je s odgovornošću Rusije?

— Njena odgovornost u podržavanju pobune u Donbasu i u referendumu na Krimu pokušala se sanirati Minskim dogovorom iz 2015., i ovdje ne možemo ulaziti u to koliko su i Kijev i Moskva odgovorni zbog neostvarenja tog sporazuma. Pritom se i u tom dogovoru izbjeglo tretirati Krim, što se tada shvaćalo kao prešutno priznanje Zapada na posebna ruska prava u toj regiji, oduvijek ruskoj i s većinskim ruskim stanovništvom. Ali ruska odgovornost za sukob u Ukrajini je izrazito velika od veljače 2022., i to u dva aspekta.

Koji je prvi aspekt?

— Ruski napad na Ukrajinu je potpuno neopravdano kršenje međunarodnog prava i humane politike, s njegovim ogromnim ljudskim i materijalnim žrtvama. Nikakav osjećaj ugroženosti Rusije i ruskog življa u Donbasu i shvaćanje nužnosti preventivnog protunapada na ukrajinski planirani napad ne može opravdati toliku upotrebu vojne sile. Postoje drugi načini da se na te eventualne ugroženosti odgovori. Rusija je najveća država svijeta, s neizmjernim resursima, i stoga nimalo nemoćna prema Zapadu.

Putinov govor uoči napada mene je jako iznenadio – s obzirom na racionalnost njegova diskursa u intervjuima s Oliverom Stoneom – a posebno zbog njegove neočekivane nacionalističke motivacije, s negacijom ukrajinske državnosti.

A drugi aspekt?

— Drugi aspekt odgovornosti Rusije ili Putina je to što je i sa stanovišta interesa same Rusije ovaj ratni napad ogroman promašaj. Politička je naivnost i strateška neobaviještenost da se bez opće mobilizacije i sa 100-150 tisuća vojnika jedne armade bornih kola i zastarjele tehnike pred suvremenim protuoklopnim oružjem prodre na teritorij od preko 40 milijuna stanovnika i hoće za kratko vrijeme zauzeti Kijev i Harkov, a ujedno naivno pozvati narod i vojsku Ukrajine da svrgne svoje vladare. Ponavljam, to je nečuvena naivnost i neobaviještenost, koje su imale višestruke posljedice za Rusiju.

Slabost ruske sile

Koje?

— Prvo, sebe je osudio na politički i vojni neuspjeh, jer niti je zauzeo veće gradove, niti je poboljšao položaj Rusa u Donbasu. Drugo, pokazao je slabost svoje vojne sile, oduvijek u svijetu veličane, kao odjednom nesposobne da savlada jednu Ukrajinu. Treće, previdio je sigurnosnu i vojnu pomoć NATO-a Ukrajini i učinio je da sukob bude ne samo između Rusije i Ukrajine, nego i Rusije i NATO-a preko Ukrajine.

Četvrto, osnažio je položaj Zelenskog i vojnu moć Ukrajine. Peto, učinio je položaj ruske manjine u Donbasu i na Krimu gorim nego što je bio prije napada, pa će to možda u budućnosti dovesti do preseljenja dijela ruskog stanovništva iz Ukrajine. Šesto, doveo je Rusiju u situaciju da ne zna kako izići iz rata, jer više ne može uspješno pregovarati o miru.

I konačno, spominje nuklearno oružje kao krajnju nuždu – po Lavrovu usporedivo s Kubanskom krizom iz 1962. godine – znajući da je u tome toliko inferioran da ga ne smije upotrijebiti.

Koji je udio odgovornosti Zelenskog?

— Ukratko, povrijeđen agresijom, osokoljen bezuvjetnom vojnom i političkom pomoći, te ohrabren slabošću napadača, Zelenski sada ima maksimalističke zahtjeve. Dok je prije rata ili na početku mogao pregovarati o Donbasu, ali teško za Krim, sada otvoreno zahtijeva povratak Krima i cijeli ga Zapad u tome podržava. Čak i Macron, donedavno subjekt uravnoteženih stavova – sjetimo se njegove rečenice: »Nećemo poniziti Ruse« – sada kaže u razgovoru s Giorgijom Meloni da će Ukrajinci odlučiti kad će biti primirje na frontu i kako će se pregovarati.

To znači bez utjecaja posrednika, nego silom na silu. Ukrajinska vojska je udaljena 100-ak kilometara od Sevastopolja, s mogućnošću da američkom i francuskom mobilnom artiljerijom gađa ruske brodove, a Rusi zapravo više nemaju mogućnosti odgovora na to, ako ne taktičkim nuklearnim udarom ili možda termobaričnim bombama, na koje se još nisu odlučili jer bi zauzvrat dobili protuudar istih.

Je li realno očekivati povratak Krima u Ukrajinu?

— Hoće li se u pregovorima ti maksimalistički zahtjevi ispuniti, to je dosta upitno, jer bi NATO-u i Zapadu moralo biti jasno da je Krim za Rusiju crvena linija, i da vojno ih tjerati s Krima stvarno znači izazvati nuklearni rat. Međutim, danas je skoro nemoguće prognozirati što će biti za nekoliko mjeseci, i u ratu i u mogućim pregovorima. Je li moguće u ovom trenutku vratiti se na razumne postavke Minskog dogovora, sklopljenog pod patronatom Merkel i Hollandea, koji je prešutno uključivao ruski Krim i ukrajinski Donbas u stanju određenog stupnja autonomije? Nažalost, u to bismo posumnjali s obzirom na sve što se dogodilo zadnjih mjeseci.

Ali to je bilo najpametnije rješenje, pa je stoga i jako nepravedno što se u Njemačkoj danas propituje tzv. proruska uloga gospođe Merkel i njena sadašnja šutnja u odnosu na rat, makar je ipak izjavila da je napad na Ukrajinu barbarsko djelo.

Bilo bi najbolje vratiti se Minsku, jer mislim da je to bio period najrazumnijih stavova jednih i drugih, koji bi danas bilo teško nastaviti u smislu obnove duha Minskog dogovora. Ali će dogovori ići u tom pravcu. Putin i Lavrov tvrde da se pregovori moraju voditi sa SAD-om, a ne sa Zelenskim, jer Zelenski ne bi ništa popustio, dok bi SAD mogao u strateškim kalkulacijama još uvijek se nešto s Rusijom dogovoriti.

Neopravdano pripajanje Rusiji

Kako komentirate mirovni plan koji je nedavno predložio američki poduzetnik i najbogatiji Zemljanin Elon Musk, po kojem bi Krim ostao u sastavu Rusije, dok bi se u anektiranim regijama proveli novi referendumi pod nadzorom UN-a, čime je Musk izazvao veliko negodovanje Zelenskog i ukrajinskog vrha?

— Što se tiče Krima, mislim da taj prijedlog više-manje prešutno dijeli većina političkih faktora u svijetu, ma koliko to u ovom trenutku bilo nepopularno reći. Krim je stoljećima ruski teritorij, jedina ruska pomorska baza na Crnom moru, s jasnom većinom ruskog stanovništva, a ušao je u sastav Ukrajine poklonom Hruščova 1954. godine.

A što se tiče Donbasa, sumnjam da bilo kakav referendum, po sadašnjem sastavu stanovništva, može opravdati pripajanje Rusiji, s obzirom na to da se u posljednjih desetak ratnih godina promijenio sastav stanovništva odlaskom većine Ukrajinaca iz tih regija; kad bi udio ruskog stanovništva bio 50 posto, ni to nije osnova za odcjepljenje, već za ozbiljni stupanj kulturno-političke autonomije – kao što bi bilo tako i s Kosovom da je udio Albanaca u njemu samo 50 posto, a ne preko 90 posto.

Europa bez autonomije

Kakva je u svemu tome uloga Europske unije?

— Europska unija nema, nažalost, nikakvu autonomnu politiku, npr. Kakvu je vodio za Francusku, otpuštanjem američkih vojnih baza, general De Gaulle. Europa nije naslijedila De Gaulleovu politiku, ona je danas NATO privjesak Amerike. Ni Scholz, ni Macron ni ostali nisu spremni ništa riskirati da bi nešto učinili sami, bez dopuštenja Ujaka Sama.

Kako se, po vama, ponaša njemački kancelar Scholz, kao šef ekonomski najjače europske države?

— Iznenađujuće podanički. Ne čudim se da Scholz šalje oružje Zelenskom – ma koliko su snažni razlozi filozofa Jürgena Habermasa protiv toga – ali čudi me da se barem ne namršti i ne prigovori onima koji su uništili baltičke plinovode, financirane i njemačkim novcem, kao sigurni izvor energije poslije mirovnih pregovora. I da Scholz ne pita tko mi je to učinio?! Začuđujuće odustajanje od vlastitih interesa zbog igara koje se vode između Moskve i Washingtona. Amerika sada prodaje Europi plin koji je puno skuplji od ruskog. I Scholz pokorno šuti što umjesto jeftinog ruskog plina kupuje taj znatno skuplji američki LNG, koji je uz to i ekološki problematičan.

Kad su prisluškivali Angelu Merkel, ona je protestirala, a sada ruše njemačke cjevovode, a Scholz šuti i niti da kaže: »Dečki, to su moji plinovodi.« Apropo toga, zašto istraga o tim eksplozijama traje već više od mjesec dana? Za jedan tako snažni incident kao što je dinamitiranje dvostrukog plinovoda na rubu teritorijalnih voda Njemačke i Danske najnormalnija istraga bi trebala otkriti počinitelje za tjedan dana.

Hoćete li reći tko su počinitelji?

— Gotovo nema sumnje da takav pothvat nisu počinili sami Nijemci, nevjerojatno je da su to počinili Skandinavci, već to mogu biti samo specijalne američke ili britanske jedinice. Zapadna propaganda će te plinovode vrlo brzo označiti kao ratni cilj koji je bio opravdan. Ali za njemačku privredu je to vrlo važan izvor energije i važna tvorevina njemačke, pa i europske industrije. Ponavljam, to se ne bi moglo dogoditi jednom De Gaulleu, jednom Adenaueru, jednom Churchillu.

Razgovor vodio: Damir Pilić (Slobodna Dalmacija)

Vezani članci
...
Rusija
Nuklearna prijetnja

Kako »specijalna vojna operacija«, kako voli reći Kremlj, ne ide planiranim tokom, nuklearna prijetnja koju Moskva navlači nad svijet sve je jača, dok je scenarij koji je prethodio invaziji na Ukrajinu najbolji primjer da se prijetnje ruskog lidera Vladimira Putina, koje nerijetko uključuju i nuklearne snage, ne smiju podcjenjivati. Hoće li Putin odlučiti da u određenoj mjeri iskoristi dio moćnog ruskog potencijala od 5.977 komada nuklearnog oružja kako bi izbjegao poniženje i preokrenuo situaciju na ukrajinskom bojištu, na kojem gubi ranije osvojene...

VeDRA     30. rujna 2022.

...
Rusija
Što donosi »Četvrta politička teorija« Aleksandra Dugina

U osvit ruske invazije na Ukrajinu ime Aleksandra Dugina stalo je poput mračne utvare opsjedati medijske naslovnice pojavljujući se frekvencijom prijeteće nepoćudnosti, galopirajućim asocijacijama na neofašizam, ruski imperijalizam, okultizam i desni ekstremizam, čime se medijska reprezentacija njegovog inače posve opskurnog lika prigodno skončala bespotrebnim mistifikacijama i senzacionalističkim bunilom. Reklo bi se kako Dugin, dugogodišnjim šurovanjem s istaknutijim predstavnicima svjetske i europske desnice, brojnim...

Lovre Bilić     21. travnja 2022.

...
Rusija
Pucanj u budućnost i prošlost

Kolumnist »Expressa« i »Novosti« Boris Rašeta osvrće se na filmove o Vladimiru Vladimiroviču Putinu, emitirane na HTV-u, na temu što je dovelo ruskog predsjednika do rata u Ukrajini. Od konferencije u Münchenu 2007., preko niza skupova na kojima je poručivao NATO-u da su Gruzija i Ukrajina crvena crta čije prelaženje neće tolerirati, do 24. veljače, datuma kad je pokazao da ne blefira. Vidjeli smo Putinov put prema invaziji, najneočekivanijem ratu naših života. Film je, naravno, posve nekritičan prema zapadnoj strani – Americi koja je...

Boris Rašeta     05. travnja 2022.

...
Rusija
Ukrajina se ne osvaja tek tako

— Ruski predsjednik Vladimir Putin objasnio je da je cilj invazije na Ukrajinu zaštita ljudi koji su izloženi zlostavljanju i genocidu od kijevskog režima te demilitarizacija i denacifikacija Ukrajine. Kako vi kao netko tko je godinama proučavao europsku historiju i holokaust shvaćate pojam »denacifikacije« i kontekst u kojem ga je upotrijebio Vladimir Putin? — Rekao bih da je Putinov narativ potpuno orwelovski. U Ukrajini nema nikakvog nacističkog režima. Sasvim slučajno, i ukrajinski predsjednik i premijer židovskog su podrijetla. Ukrajina je...

Omer Bartov     30. ožujka 2022.

...
Rusija
Vladimir Putin sjedi na vrhu piramide moći koja se raspada

Dana 24. veljače otpao je s Vladimira Putina oklop »prosvijećenog autokrata« što ga nosio proteklih dvadeset godina i raspao se u komadiće. Svijet je ugledao monstruma – sumanutog u svojim željama i nemilosrdnog u svojim odlukama. Čudovište je postupno raslo, dobivajući snagu iz godine u godinu, marinirajući se u vlastitom apsolutnom autoritetu, imperijalističkoj agresiji, prijeziru prema zapadnoj demokraciji i zlonamjernosti potaknutoj ogorčenjem izazvanim padom SSSR-a. Sada se Europa mora nositi, ne s bivšim...

Vladimir Sorokin     22. ožujka 2022.

...
Rusija
Zapad ne može okrenuti leđa običnim Rusima

Tek nekoliko sati nakon što je Vladimir Putin napao Ukrajinu, Marina Davidova, cijenjena ruska kazališna kritičarka, napisala je otvoreno pismo izjašnjavajući se protiv rata. Ruska Duma odgovorila je pripremljenom, brzopoteznom legislativom kojom je kritiziranje invazije kriminalizirano i zaprijećeno zatvorskom kaznom do petnaest godina. Davidova je ubrzo postala meta žestokog uznemiravanja. Primila je niz poruka mržnje a na svojim vratima, sljedećeg dana, naslikano našla je notorno bijelo slovo »Z« kojima su iscrtana ruska oklopna...

Ivan Krastev     22. ožujka 2022.

...
Rusija
Rat čije su posljedice još nesagledive

Boris Buden je doktorirao na berlinskom sveučilištu Humboldt, nakon čega je ostao živjeti i raditi u Berlinu, jednom od glavnih intelektualnih središta današnje Europe. Objavljuje na engleskom i njemačkom jeziku. — Jeste li šokirani ratom u Europi? Nisam šokiran ratom u Evropi nego ruskim napadom na Ukrajinu. Nisam to očekivao jer sam, kao vjerojatno i mnogi, pretpostavljao da Putin nije glup, da neće kao zadnja budala zagristi i progutati tako očigledni mamac. Vjerovao sam da se iza figure tog naizgled lukavog, hladno proračunatog...

Denis Romac     11. ožujka 2022.

...
Rusija
Je li Rusija s Putinom na vlasti na putu prema fašizmu?

Fašizam je pojam koji se danas koristi u javnosti kao malo koji. Došli smo toga da i uvođenje epidemioloških mjera, posve opravdanih i logičnih u doba strašne pandemije, mnogi ocjenjuju kao fašizam. Postoje i termini koji sugeriraju da društvo kreće prema fašizmu ili poprima neke njegove značajke (»fašizacija«, »fašistoidnost«). Nakon što se originalno odnosio na Mussolinijevu Italiju, pojam se koristi da bi se definiralo diktatorske vlasti s radikalno nacionalističkim obilježjima u 20. stoljeću i na takve...

Ivo Goldstein     10. ožujka 2022.