Dva mjerila za hrvatske borce za slobodu: jednima cvijeće, drugima zaborav

Nastavlja se gotovo svakodnevno dvomjesečno obilježavanje 30-te godišnjice bitke za Vukovar. Ovih dana je tako obilježena pogibija generala Blage Zadre. Hrvatska televizija je u svojim informativnim emisijama posvetila značajnu minutažu tom heroju Domovinskog rata, pridodavši nespretno vjesticu od nekoliko sekundi i o poginulom zapovjedniku satnije Vojne policije u Vukovaru i ne manjem junaku, bojniku Alfredu Hillu – Atili. U srijedu 20. listopada, Vukovar su u »prigodi 30. obljetnice bitke za Vukovar u Domovinskom ratu« posjetili članovi Vlade demokratskog jedinstva, poručivši, kako su to javili mediji, »kako je današnjoj Hrvatskoj potrebno jedinstvo koje je krasilo njihovu Vladu«. Mnoštvo izvještaja o obljetnicama vezanim uz Domovinski rat, poglavito uz događanja koja se odnose na 30-tu godišnjicu borbi za Vukovar, primjetio je i iskusni »novinarski vuk« Miroslav Lilić 15. listopada u svojoj kolumni u tjedniku Express, spomenuvši kako su u Dnevniku HTV-a 6. listopada plasirana čak »tri izvještaja s proslava važnih godišnjica vezanih za Domovinski rat«.

Metodologija rabljenja rituala, koji snažno podsjećaju na one od prije 50-60 godina, ali sada »oslonjeni na nacionalne osjećaje i ideologiju nacionalizma«, kako to ocjenjuje Dunja Rihtman Auguštin, koristi se ne samo radi potvrđivanja legitimiteta aktualne vlasti. Iz njih snažno izranja i podsjećanje na neprihvatljivost kritičkog preispitivanja nove simbolike i rituala, a time i biti sadržaja vladajuće politike i elita koje je nose. A s tim u vezi i tjeranje u zaborav dijelova prošlosti (pogotovo onih »socijalističke povijesti« i događaja na kojima je ona počivala) kako ne bi dolazilo do usporedbi, od kojih bi neke bile, ili pak jesu, zasigurno vrlo neugodne za aktualnu vlast i društvenu zbilju koju ona svakodnevno projicira i producira.

VUKOVAR KAO PREKRETNICA

U takvoj »proizvodnji« nove povijesti posebno mjesto zauzima Vukovar, koji je proglašen i mjestom od posebnog pijeteta, a bitka za Vukovar se proglašava najvećom u hrvatskoj ratnoj povijesti. Zbog geopolitičkog i vojnog značaja, a još više, pače prvenstveno zbog tragičnosti bitke za Vukovar, nitko se baš previše ne upire kritički valorizirati okolnosti koje su uopće dovele do višemjesečne bitke, koja je na kraju završila bestijalnim pokoljem zarobljenika na Ovčari. Također i stvarne posljedice, odnosno učinke po daljnji razvoj ratnih zbivanja na prostoru Hrvatske, ali i na širem prostoru, prvenstveno Bosne i Hercegovine. U tom smislu onda i ocjene, poglavito davane ovih dana, kako je ona (iako održana na samom početku) »prekretnica Domovinskog rata«, da je »odigrala i ključnu ulogu u sazrijevanju hrvatske demokracije«, kako je riječ o »moralnoj pobjedi«, da je »brutalnost napada i opsade grada razotkrila i kod najskeptičnijih u međunarodnoj zajednici prave namjere agresora i pokazala njegove teritorijalne pretenzije«, kao i da je »uistinu malo bitaka u povijesti s kojom bi se Bitka za Vukovar mogla usporediti po svojoj geostrateškoj važnosti za obranu Hrvatske, po svom velikom psihološkom naboju koji je samo učvrstio hrvatski narod u svojoj odlučnosti da se obrani«.

Promatrajući sve te ocjene u oči upada činjenica da, unatoč sve većem vremenskom odmaku, imamo sve više obilježavanja događanja iz Domovinskog rata (u nesmanjenom ritmu medijskog praćenja), a Vukovarska bitka se, sa svim izrečenim ocjenama, eto sada obilježava dva mjeseca – koliko ni jedna povijesna bitka na ovim prostorima, a bilo ih je, velikih i važnih, ne samo za sudbinu ovih prostora, već i šire, od značaja i za cijelu Evropu. Međutim, njih se ne obilježava, ili dobiju tek koju minutu u TV kalendaru. Eventualno njihovi glavni akteri dobiju kadikad, u prigodi neke velike okrugle obljetnice malo više pažnje, ali inače ni to. Teško je govoriti i o polaganju cvijeća, a kamo li o nekom višemjesečnom obilježavanju. To je, očito, teško očekivati od hrvatske vlade, bilo koje političke orijentacije, kad ni sama ne obilježava datum svog osnutka, odnosno dan osnutka Vlade Države Hrvatske, poznate kao Narodna Vlada Hrvatske (osnovana u Splitu 14. travnja 1945. g.).

SIGETSKA BITKA SPASILA CIVILIZACIJU

Tako primjerice treba spomenuti opsadu Sigeta, koja je trajala od 5. kolovoza do 8. rujna 1566. g. U povjesnici, a i u narodnom predanju, bitka za Siget je zapamćena po hrabroj pogibiji zapovjednika Nikole Šubića Zrinskog i cijele braniteljske posade. Oko 3000 vojnika, većinom Hrvata, branilo je utvrdu koja je sprječavala prodor Turaka prema Beču. Sulejman I Veličanstveni, uz kojeg je bio veliki vezir Mehmed Sokolović, predvodio je vojsku od 100.000 Osmanlija sa 300 topova. Nakon jednomjesečne opsade Turci su izgubili, što u borbi, što od bolesti oko 20-30 tisuća vojnika. Bila je to Pirova pobjeda Turaka, jer su se Osmanlije zbog velikih gubitaka morali povući. Povijesno gledano, taj događaj je naznačio početak slabljenja Osmanskog carstva. Naime, do novog pokušaja osvajanja Beča 1683. g. proći će više od 100 godina. Šubić Zrinski je postao i hrvatski i mađarski nacionalni heroj, ali i širom Evrope. Značaj te bitke u kojoj su svojom žrtvom branitelji spasili Mađarsku, Hrvatsku i Austriju od pada u turske ruke, ogleda se i u izjavi francuskog kardinala Richelieua, »prvog ministra« na dvoru Luja XIII., koji ju je nazvao »bitkom koja je spasila civilizaciju«. Herojstvo Nikole Šubića Zrinskog i njegovih suboraca ušlo je u legendu ovjekovječenu 1876. godine u operi Ivana pl. Zajca, čiji je napjev »U boj, u boj« danas izrazito popularan među hrvatskim navijačima.

Ali za velike događaje i bitke koje su u povijesti ostavile duboki trag i bile prijelomnice ne treba ići tako daleko u prošlost. Ne treba spominjati ni one u kojima su Hrvati imali drukčiju ulogu od one sigetske, kao primjerice u Magdeburgu ili na ruskom frontu pa nisu podobne za slavljeničko obilježavanje. Dovoljno je posegnuti za događajima na ovdašnjim, bližim prostorima i u bližem vremenu, čijih sudionika ima još živih.

BITKA NA SUTJESCI BEZ PREMCA

Tu bez premca spada bitka na Sutjesci (njemačko kodno ime Schwarz/Crno), koja je trajala od 15. svibnja do 16. lipnja 1943. i u biti bila nastavak bitke na Neretvi (Fall Weiss), poznate i kao Bitka za ranjenike, koja se održala od siječnja do travnja 1943. g. Sile osovine su u ovoj (petoj) ofanzivi htjele zajedničkim snagama (Njemačka, Italija, NDH i Bugarska) uništiti partizane i njihovo vodstvo, koje se nakon bitke na Neretvi nalazilo u jugoistočnoj Bosni. U tu svrhu je pod zapovjedništvom generala Alexandera Löhra te operativnim vodstvom generala Rudolfa Lütersa bilo angažirano 127.000 vojnika i 300 aviona, nasuprot 22.148 partizana (uključivo u tom broju i oko 4.000 ranjenika i osoblje Centralne bolnice).

Bitka je uslijedila nakon bitke na kojoj su partizanske snage od 40.000 sudionika imale gotovo 13.000 poginulih i 2.000 zarobljenih boraca. S obzirom na blisku vremensku povezanost te da su partizani bili nedovoljno oporavljeni a i dalje imali velik broj ranjenih, što im je otežavalo manevarsku sposobnost, ove dvije bitke je gotovo nemoguće gledati odvojeno. U mjesec dana borbi poginula su 7.543 partizana. Nijedna divizija NOVJ nije imala manje od 30% poginulih, a 7. banijska divizija je imala čak 52,96% ubijenih boraca. Povjesničar Davor Marijan kaže kako je to bila »više klaonica nego bitka«. Udio Hrvata, ne samo u borbenom sastavu nego i među poginulima, bio je iznimno velik. Od četiriju divizija, dvije: 2. proleterska i 3. udarna su imale većinski hrvatski sastav. Pritom treba napomenuti da je i 7. banijska, iako stopostotnog srpskog sastava, bila s teritorija Hrvatske. Na Sutjesci je izginulo oko 5200 hrvatskih partizana od kojih 3000 Dalmatinaca (Druga dalmatinska brigada je, po Marijanovim riječima, »u samoubilačkom zadatku da čuva odstupnicu Vrhovnom štabu pretrpjela stravične gubitke, gubeći dnevno po 100 ljudi«).

Povjesničari različitih provenijencija slažu se da je to bila »hrvatska bitka«, ali ne i oko ishoda. Jedni smatraju da je riječ o prekretnici, koja je definitivno pokazala tko je na »pravoj strani povijesti«, da glavni cilj okupatora nije ostvaren te da je krajem te godine u Jajcu održano zasjedanje AVNOJ-a gdje su udareni temelji postmonarhističke Jugoslavije. Tvrtko Jakovina tako kaže da je Bitka na Sutjesci unatoč strašnim gubicima donijela nemjerljivu političku korist u vidu konačnog zaključka da su partizani, a ne četnici jedina antifašistička snaga na ovom području, zahvaljujući britanskoj vojnoj misiji pri Vrhovnom štabu. »…britanski vojni izaslanici su na temelju tih bitaka izvijestili tko je taj tko se bori protiv Nijemaca… i od tog trenutka je priča sa Saveznicima koji se okreću prema partizanima, odnosno prema Titu, počela dobivati svoju konačnu formu«, kaže Jakovina. Drugi pak, među njima i Marijan, smatraju da je riječ o »mitu, klaonici i promašaju, bez ikakvog realnog značenja« te da Bitka na Sutjesci »nije bila pobjeda, već jedan od najtežih poraza partizana«. On ključnom bitkom smatra onu na Neretvi, u kojoj su se »partizani riješili svog najopasnijeg protivnika – četnika«. Takav pogled otvara prostor za razmišljanja s početka teksta, ako je uopće po veličini događaja usporedivo, može li se na takav način razgovarati i o najvećoj bitki Domovinskog rata.

PREMIJEROV VIJENAC NA TJENTIŠTU

Ipak, stvari očito, doduše presporo, dolaze na svoje mjesto. Još nedavno, 2017. godine, odbijen je zahtjev SDP-ovskog saborskog zastupnika Ranka Ostojića da Sabor bude pokrovitelj obilježavanja 75. obljetnice bitke. Tim povodom se okuražio i Luka Bebić, bivši predsjednik Sabora. U razgovoru za Novi list je kazao kako je 1991. Franju Tuđmana podržao i zato što je bio Titov general te naveo da je među poginulima u Bitki na Sutjesci bilo više od 40 posto Hrvata, a među njima i njegov otac. Toga se nije sjetio kada je ispred njega za saborskom govornicom Vice Vukojević govorio o partizanima kao zločincima, kriminalcima i ubojicama. Tadašnji zastupnici i danas vladajuće većine prijedlog su ipak glatko odbili s obrazloženjem da ne vide razlog pokroviteljstva nad mitološkim bitkama i datumima »neke druge države«, da je »Bitka na Sutjesci jedan od sinonima i mitova komunističkog sustava«, kao i da je održana na teritoriju izvan Hrvatske, zaboravljajući da je Sabor stalni pokrovitelj komemoracije na Bleiburgu koji se također nalazi izvan Hrvatske. A onda je 2019. godine Tomislav Ivić, državni tajnik u Ministarstvu obrane, kao izaslanik premijera Andreja Plenkovića, na Tjentištu položio vijenac s natpisom »Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske«.

Je li taj vijenac bio spin premijera čiji su korijeni dalmatinski i koliko ti korijeni mogu odigrati ulogu u daljnjoj obnovi i revitalizaciji 30 godina revizionizmu izloženoj recentnoj prošlosti, poglavito onoj iz vremena Narodnooslobodilačkog rata, vrlo brzo će se pokazati. Naime, pred nama je obljetnica još jedne važne bitke održane u studenom i prosincu 1944. godine. Riječ je o Kninskoj operaciji – Bitki za oslobođenje Dalmacije. Riječ je o završnoj fazi ofenzive Osmog dalmatinskog korpusa NOVJ-a za oslobođenje Dalmacije od okupacije. Naime, u drugoj polovici 1944., nakon što su partizani oslobodili Split i Šibenik, Nijemci su, radi sprječavanja daljnjeg prodora partizana prema sjeveru i zapadu, uz podršku legionarskih, ustaških, domobranskih i četničkih postrojbi organizirali obranu na tzv. »Zelenoj liniji« od Karlobaga preko Knina do Mostara i Nevesinja. Knin je kao glavno željezničko i cestovno čvorište bio centar obrane, jer su se preko njega trebale izvući preostale osovinske snage iz Dalmacije. Za obranu Knina raspoređen je 15. brdski korpus, legionarska divizija, ustaše i domobrani te Dinarska divizija četnika Momčila Đujića. Operacija je počela još 13. rujna. Završni napad (opkoljavanje i uništenje njemačkih položaja na području Knina) trajao je od 25. studenog do 5. prosinca.

Na strani NOVJ bilo je 27.000 boraca pod zapovjedništvom generala Petra Drapšina, a na strani okupatora 23.000 vojnika s pripojenih oko 5000 ustaša i domobrana te istim brojem četnika, uglavnom u Dinarskoj diviziji vojvode Momčila Đujića. U samome Kninu i okolici 14.000 Nijemaca, 1500 ustaša i domobrana te 4500 četnika. Svi zajedno pod zapovjedništvom generala Gustava Fehna. Za sam Knin su se vodile ogorčene borbe prsa o prsa. Partizani su teško porazili njemačke snage. Prema podacima NOVJ Nijemci su imali 6555 poginulih i 4285 zarobljenih. Osmi korpus NOVJ-a je imao 677 poginulih, 2439 ranjenih i 126 nestalih.

OBNOVITI SPOMENIK OSLOBODIOCIMA DALMACIJE

Zauzimanjem Knina 3. prosinca 1944. NOVJ je postigla glavni cilj – oslobođenje gotovo cijele Dalmacije. U počast toj pobjedi 1969. godine je iznad Knina podignut »Spomenik oslobodiocima Knina«, visok 25 metara, koji je svojom monumentalnošću svjedočio o najvećoj bitki u povijesti Dalmacije. Spomenik, rad Đorđa Romića, Grozdana Kneževića i Mihaila Kajfeša, u modernističkom stilu bez ideoloških natruha, zajedno s kosturnicom, 1995. g. je, nakon Operacije Oluja, miniran i devastiran i tako stoji do danas, svjedočeći izravno o odnosu vlasti prema Narodnooslobodilačkoj borbi, a posredno i prema antifašizmu.

Udruga Veterana Domovinskog rata i antifašista pokrenula je inicijativu za obnovom tog spomenika. Da se do obljetnice 2022. godine obnovi podršku je dao niz udruga, a pozitivne vibracije se osluškuju i iz Vlade. »Cilj nam je stvoriti društvenu klimu u kojoj će se cijeniti žrtve koje su podnijeli naši preci u oslobađanju Hrvatske u onom ratu, jednako kao i one u Domovinskom ratu«, kaže predsjednik VeDRA-e Ranko Britvić. Skora, 77., obljetnica bitke prilika je da Vlada javno iskaže podršku toj ideji te konačno i na taj način pokaže da cvijeće na Tjentištu i druge manifestacije sa cvjetnim aranžmanima nisu tek prigodničarska pokazivanja svog opredjeljenja uz istovremeno držanje fige u džepu.

U tom smislu isticanje povijesnih događaja koji su podudarni s općeprihvaćenim civilizacijskim i antifašističkim vrijednostima ne mora imati dvomjesečno trajanje i ne smije biti prikazivano u međusobnom nadmetanju, ali mora biti iskazivano dosljedno u sukladnosti s tim vrijednostima, bilo da je riječ o nečemu što se zbilo jučer ili što se događa danas. U toj dosljednosti je i potvrda iskrenosti, a onda i vjerodostojnosti.