Izjava druge žene Europe kojoj se smije Hrvatska

Pred nekoliko godina, jedan se splitski komunalni aktivist dohvatio borbe protiv nelegalnih reklama u gradskoj jezgri. Mjesecima je bez uspjeha pokušavao natjerati komunalne i konzervatorske službe da odrade svoj posao. Stoga se odlučio na promijenjenu, neortodoksnu taktiku. Sam je postavio na jednom trgu u Getu nelegalnu reklamu i otišao u konzervatorski zavod prijaviti sam sebe.

Ono što se događalo u konzervatorskom uredu danas znamo zahvaljujući tome što je aktivist – kao pionir žanra hrvatskih »basement tapes« – snimao razgovor. Činovnik državne uprave na sve se načine izmotavao ne bi li izbjegao djelovati, a onda sugovorniku ponudio kulturološko objašnjenje za to. Protiv nereda i bezakonja nema se previše smisla boriti, rekao mu je zdvojno. Za taj nered i metež krivi su – pazite sad – »Turci«. Stotine godina ovdje je bila turska granica, tumačio je konzervator stranci u analitičkoj ognjici, i ne možeš tu sad zavest pravila i red.

Nije – naravno – siroti splitski konzervator ni prvi ni jedini koji je jade i posrtanja mlade hrvatske države tumačio u orijentalističkom ključu. Turke se na Balkanu krivilo i krivi za štošta, od prekomjernog pušenja do darivanja doktora. Još je Radomir Konstantinović svoju filozofiju pripisivao, eto, baš »palanki«, a hrvatski nacionalisti sve provincijalno i grezo pripisuju »čaršiji«. U mladu Republiku Hrvatsku visoku je institucionalnu korupciju, danas znamo, uvezla banka iz austrijskog Klagenfurta. Ipak – iz nekog misterioznog razloga kultura korupcije u Hrvatskoj nikad se ne pripisuje Habsburzima: pripisuje se Osmanlijama.

Tako izgleda podjela povijesnih zasluga u hrvatskoj ideološkoj srednjoj struji. Kad se hvale svojim infrastrukturnim podvizima, hadezeovski se ministri hvale da se »ovoliko nije gradilo od Marije Terezije«, a to čine i u dijelovima Hrvatske u kojima gospođa nikad nije vladala – recimo, u Dalmaciji. Za ono što je u Hrvatskoj funkcionalno, uspješno i dobro nauljeno, za sve što je sagrađeno od velikih i lijepih tesanaca zaslužni su Marija Terezija, Franjo Josip i/ili Plenkovićevi ministri. Za ono drugo, krivi su ili Turci ili Jugoslavija.

Jugoslavija je, uz Turke, drugi veliki belzebub kojem orijentalističko hrvatstvo pripisuje nacionalne boljetice. Jugoslavija je kriva za parafiskalne namete, samoupravni mentalitet i antipoduzetničke zapreke. Kriva je što u Hrvatskoj nikako da zaživi funkcionalni kapitalizam. Za svašta je tako bila kriva Jugoslavije u ovih trideset godina. No, nikad je dosad barem nisu krivili za jednu stvar: a to je javno zdravstvo. Dok se nije našao netko da se i toga dosjeti.

A taj netko je Dubravka Šuica, potpredsjednica Europske komisije, koja je prije nekoliko dana za hrvatsko zaostajanje u cijepljenju protiv covida optužila – Jugoslaviju. U njoj su se, objasnila je, provodila »centralistička rješenja«, ljudi to pamte i ne vole, pa tako eto ni dan danas zbog toga ne vole cijepljenje.

Izjava druge žene Europe koja za poraz hrvatske vakcinacijske politike krivi SFRJ izazvala je u hrvatskom medijskom prostoru razumljiv val ismijavanja. Jer, država i sistem koji Šuica krivi za slom vakcinacijske politike napravila je za svog postojanja za javno zdravstvo, bome, više od Osmanlija, Marije Terezije i HDZ-a zajedno. Bila je to zemlja koja je Andriju Štampara praktički iz ustaškog logora dovela da bude dekan medicine. Koja je u kratkom roku sustavno provela njegova načela javnog zdravstva. Koja je razgranala mrežu ambulanti i područnih liječnika koju i danas koristimo, istrijebila endemsku malariju i tuberkulozu, podigla na noge sustav lječilišta i toplica.

Sagradila je golemu većinu bolničkih zgrada koje danas koristimo, a nekima je od njih, poput splitskih, ova država u trideset godina samo ukrala pogled na more. Ta je država uvela neke frivolne novotarije, poput dječjih dispanzera, školskih poliklinika, zaštite na radu i preventivnih onkoloških pregleda. Provela je prve operacije srca, zračenje kobaltnom bombom i umjetnu oplodnju. Za ovu priču nije nevažno i to da je ista ta zemlja provela i prvi sveobuhvatni, opsežni program cijepljenja. Taj sam program kao školarac i ja prošao. Dugujem mu sitnu piknjicu na ramenu, ali i činjenicu da u životu nisam fasovao dječju paralizu, boginje i tetanus.

Da, ta je država bila prilično sklona, kako bi to sročila Šuica, »centralističkim rješenjima«. A kako su izgledala ta »centralistička rješenja«, imali su prilike vidjeti građani Jugoslavije kad je u veljači 1972. u Jugoslaviji izbila epidemija velikih boginja koju je na Kosovo iz Meke donio jedan prizrenski hodočasnik. Kad su tadašnji liječnici shvatili s čime imaju posla, u karantenu su smjestili 10.000 ljudi, osigurali su karantenu vojskom, dali se na lokalnu proizvodnju cjepiva i u nekoliko tjedana procijepili praktički cijelu zemlju.

Danas dirljivo-jezivo izgleda naslovnica Večernjeg lista iz tih dana na kojoj je vijest da je u SR Hrvatskoj u tri dana cijepljeno 1,8 milijuna građana. Ono što je čini dirljivom je činjenica da su mediji kritični zbog – sporosti cijepljenja! Javnosti se činilo da je reakcija vlasti bila spora i neodlučna, »sporo« cijepljenje i konspirativnost bili su predmet kritike čak i u poludirigiranom tisku, a Goran Marković snimio je tek koju godinu potom horor-film »Variola vera« koji upravo počiva na tom osjećaju: dojmu da se država paralizirala, da se boji javnosti i djeluje neodlučno. Kad čovjek to gleda i uspoređuje s današnjicom, shvati kako su stvari relativne.

Kontekst u kojem su te 1972. djelovale zdravstvene vlasti Jugoslavije te kontekst u kojem danas djeluju Capak i Beroš – naravno – potpuno je drukčiji. Capak i Beroš danas na raspolaganju nemaju neke »sitnice« koje SR Hrvatska jest imala, a to su imunološka proizvodnja i Služba državne sigurnosti. Godine 1972. država je mogla proizvesti brzo svu silu cjepiva jer je imala specijalizirani zavod. Tadašnja je zemlja proizvodila cjepiva kao što je proizvodila i kamione, šporete, frižidere, televizore i kalkulatore. Capak i Beroš, s druge strane, danas ratuju s dvije blagodati koje doista jesu blagodati, ali im ne idu na ruku – a to su demokracija i Internet.

Da su 1972. postojali Lidija Gajski, pater Knežević i Srećko Sladoljev, njih – za početak – nitko ne bi čuo. Bez društvenih mreža njihov bi se društveni utjecaj sveo na kružok iz kavane i obližnje mještane. K tome, da je nekomu 1972. palo napamet širiti protivljenje cijepljenju, bio bi vjerojatno priveden u SDB i pospremljen po nekom od onih krajnje problematičnih članaka protiv kojih sam kao student 80-ih potpisivao peticije. Ne kažem da je bilo dobro da je bilo tako – ali jest. Tako su izgledala ta »centralistička rješenja« o kojima govori Šuica.

Pa dobro, jesu li onda doista ta »centralistička rješenja« kriva što današnji hrvatski građani ne vjeruju politbirou, pardon – zdravstvenim vlastima? Je li iracionalna antivakserska stihija za koju vidimo da se valja pred bolničkim portama stvarno zakasnjeli pokret otpora protiv »Jugomilicije 1974.«, kako je glasio grafit protiv lockdowna na splitskoj Barutani? Je li odbijanje javno-zdravstvene politike simptom masovne nevjerice u vlast i njezino top-down odlučivanje koje hrvatski građani nasljeđuju od jedne druge zemlje sklone top-down odlučivanju?

Za početak, antivaksersko ludovanje nije uopće naš specifikum pa ni postjugoslavenski, čak ni postkomunistički. S malim čestotnim i idejnim varijacijama, nalazimo ga od Tennesseeja do Brazila i od splitske Barutane do beogradskog jet-seta. Iste su i okolnosti medijskog pejzaža koje tu ludovanje oblikuju: zahvaljujući internetu i fejsu, glupani se uspjelije povezuju.

Kriza prosvjetiteljske vjere u racio nije samo hrvatski, nego globalni fenomen, fenomen koji se – vidimo to i u nas – pretvara u točku ideološkog rasjeda. Taj ideološki rasjed danas izgleda tako da oni koji kude stečevine Francuske revolucije sad više ne kude samo Montesquieua, Voltairea, Dantona ili Jeffersona, nego i Pasteura i Jonasa Salka. »Centralističko rješenje« protiv kojeg se bore zove se prosvjetiteljstvo.

Taj globalni ideološki virus u Hrvatskoj je, nažalost, učestaliji no u prosvjećenijim zemljama. Učestaliji je nego u liberalnim zemljama i nego u sekularnim zemljama. On je i unutar zemlje učestaliji u konzervativnim dijelovima zemlje no u liberalnim. A ma koliko god Dubravki Šuici to ne bilo milo čuti, za to ne može kriviti SFRJ. Za to može kriviti onaj svjetonazor koji je antiprosvjetiteljstvo uveo na velika vrata u hrvatsko društvo. Koji je sagradio sanitarni kordon skepse spram sekularizma i modernizacije. Koji je vjeru i vjeronauk pretvorio u državnu ideologiju. Koji je planiranje i »centralistička rješenja« proglasio komunjarskim reliktom – ne samo u zdravstvu, nego i u urbanizmu, turizmu, energetici.

Šuica, Capak i Beroš danas ratuju s epidemijom iracionalizma koju je iz laboratorija pustila jedna druga Partija. Sorry – moram to reći: njihova vlastita. (Jutarnji list)