Manipulacije Jasenovcem treba shvatiti ozbiljno

Da se između Hrvata i Srba izgrade porušeni mostovi, nisu dovoljne godine; još nema pravih graditelja, osobito na strani koja je mostove rušila. Da se sruši i ono što je s mukom izgrađeno, dovoljan je jedan neoprezan, nepromišljen ili promišljen potez, pa da sve padne u vodu. U Beogradu, na žalost, još uvijek nisu shvatili da se pomirenje ne može graditi po volji Srbije i po njezinim diktatima. Postoji i Hrvatska, u svakom pogledu. I nju se nešto mora pitati, čak i kad netko želi doći s cvijećem u ruci. Jednom je uzaludno bačeno u Dunav, drugi put su spaljene kopije nevažnih dokumenata; treći dolazak morao bi se bolje pripremiti, da opet ne bude više štete nego koristi. Takvo je stanje stvari u hrvatsko-srpskim odnosima.

Što bi Aleksandru Vučiću da poželi privatno doći u Jasenovac i da o tome obavijesti samo Milorada Pupovca? Kao da dolazi doma, u »srpski svijet«, a ne u drugu državu, s kojom Srbija održava delikatne veze i s kojom ima neraščišćene odnose, dijelom i zbog takvih postupaka. Srbija se voli stavljati iznad drugih, brojiti svoje žrtve, što je njezino pravo i obveza, a ignorirati žrtve svojih susjeda. Nije njezin predsjednik htio doći na neko neutralno mjesto, nego u ustaški logor iz Drugog svjetskog rata koji i dalje predstavlja točku prijepora između današnje Srbije i današnje Hrvatske, uglavnom zbog toga što vlasti u Beogradu nevjerojatnom lakoćom guraju povijesno smeće pod nos Hrvatima. Radi pune istine, ne radi ravnoteže, mora se reći da hrvatske vlasti nisu do posljednjeg zareza raščistile s ustaškim nasljedstvom. Svatko ima svoj dio odgovornosti, a da nitko nije do kraja u pravu; tko se više upušta u manipulacije, taj više gubi na vjerodostojnosti u pitanju o kome se ne bi smjelo manipulirati. Povijest je teška da bi je itko smio otežavati.

U Jasenovcu su stradali Srbi; oni su najbrojniji među žrtvama tadašnjeg ustaškog logora, u kome su stradavali i Židovi, najviše razmjerno njihovu broju, zatim Romi, također masovno, i Hrvati, i oni u velikom broju. Razumljivo je što se šef matične srpske države želi pokloniti žrtvama dalekih sunarodnjaka. Kad bi bilo moguće da Aleksandar Vučić dođe u Jasenovac, a da ne dolazi u Hrvatsku, mogao bi dolaziti svaki dan, ako hoće. Ova država nije stvorila logor u Jasenovcu, mjesto Jasenovac nalazi se u Hrvatskoj, hrvatske vlasti upravljaju spomen-područjem. Žrtve ustaškoga terora, ne samo Srbi nego i druge ratne žrtve, zaslužuju pamćenje i poštovanje, pogotovo kad se zna da su pale zbog ludila jednoga režima koji je provodio teror nad cijelim narodima. U ratnoj hrvatskoj državi, koja je služila silama koje su je formirale, Srbi su bili lokalne žive mete, uz Židove i Rome, koje je nacistički režim posebno obilježio posvuda u Europi, i uz Hrvate, koji su mu se suprotstavljali, iz nacionalnih i iz ideoloških razloga. Govoriti samo o srpskim žrtvama ugrožava obveze svakog govornika spram istine. Sve su žrtve u nekom dubljem, etičkom i ontološkom smislu jednake; razlikuju se u broju. A kad se i broj žrtava napuhava, onda strada ne samo istina nego i politička etika i elementarno poštenje.

Može li uopće šef jedne države biti privatna osoba kad dolazi na obilježeni javni prostor koji je Josip Broz odbijao posjetiti iz nekih razloga koji nikad nisu do kraja razjašnjeni. Moguće je da je znao da ne može promijeniti brojku od 700 stotina tisuća ili milijuna žrtava, s kojom se tada baratalo, a nije htio biti jamac takve konstrukcije. Kad dolazi u Jasenovac, Vučić dolazi na mjesto nabijeno emocijama i s političkom težinom koja pritišće žive, u drugu državu s kojom se razilazi u bitnim povijesnim pitanjima, pa i oko Jasenovca. Nemaju Hrvati što skrivati: za Jasenovac je i nadbiskup Stepinac na vrijeme, usred rata, govorio da predstavlja »veliku mrlju« na biću hrvatskoga naroda. A i budućeg se kardinala i Titova uhićenika tereti da je bio slab prema ustašama. To što je jedan pop zapovijedao ustaškim logorom, i što je bilo još katoličkih svećenika koji su se krivo svrstali, ne optužuje cijeli katolički kler da je bio uz ustaški pokret. Isto vrijedi i za hrvatski narod koji nije bio listom uz ustaše, nego je formirao takav pokret otpora protiv stranih sila i protiv ustaškoga režima da se na Hrvate ne bi mogla stavljati nikakva stigma fašizma. Kad je formirao novu državu, Franjo Tuđman je među temelje hrvatske državnosti uvrstio i hrvatski antifašizam, nasuprot ustaške države. Kome Hrvatska treba još dokazivati da moderna država nije stvorena na ustaškim temeljima ili da je – što proizlazi iz Vulinovih eskapada – moguća samo kao ustaška država. Ima u Hrvatskoj nostalgičara, pa i u krugovima koji nisu daleko od vlasti. Ali, i u Njemačkoj, koja ne nosi kompleks nacizma, i koja je najradikalnije, i na političkom i na duhovnom planu, raskinula s nacizmom, ima nacističkih ispada koliko i u Hrvatskoj. Jesu li ondje nacisti na vlasti?

Bilo bi dobro da vodeće nacionalne institucije, hrvatske i srpske, počnu razgovarati o pitanjima o kojima mogu razgovarati. Ali, u Beogradu poslije snova o jedinstvenoj srpskoj državi maštaju o »srpskom svijetu«. Inače bi, uz nešto političke volje i znanstvene rigoroznosti, o Jasenovcu mogli razgovarati; mogli bi se suglasiti kako je osnovan, tko ga je osnovao, tko je njime zapovijedao, tko je u njemu stradao, i kome je odgovarao. Postoje i vjerodostojne brojke o tome koliko je ljudi stradalo, i koje nacionalne i vjerske pripadnosti. Ako srpski političari, i to ranga ministara, koji bi morali znati o čemu govore, kategorički tvrde da je u Jasenovcu pobijeno (neki kažu »zaklano«, da izgleda teže) »više stotina tisuća žrtava«, neki preciziraju i »više stotina tisuća Srba«, onda s njima razgovor nije moguć. Nekad se govorilo o milijunu žrtava, na tome se u pripremama za posljednji rat gradila konstrukcija o »genocidnosti hrvatskoga naroda«; zločin je grozan i da u konačnici ne prijeđe bitnije brojku od 85 tisuća žrtava, koju je vrlo minucioznim istraživanjem utvrdila Nataša Jovičić, i koja se uglavnom poklapa s brojkom koju su u neovisnim istraživanjima ustanovili jedan srpski i jedan hrvatski demograf, Bogoljub Kočović i Vladimir Žerjavić. Jasenovac je najveće stratište u ratnoj hrvatskoj državi i jedno od najvećih u nacističkoj Europi. Pokloniti se žrtvama može, i treba, svatko tko vjeruje u njihovu nevinost i u zločinački karakter poretka koji ih je likvidirao. U svim su logorima stradavali nevini ljudi. Ako u Srbiji Jasenovac i danas koriste da se razračunaju s Hrvatima i da im nabijaju kompleks krivnje, onda je to njihov problem. Zna li se da su s istim tezama baratali u pripremi rata za Veliku Srbiju, onda cijelu orkestraciju treba ozbiljnije shvatiti. Ne da Hrvati i Hrvatska kažnjavaju Srbe i Srbiju, nego da osude i odbace takvu politiku. Da grobovi mogu biti čuvari mira.

S nekadašnjom »neovisnom državom« današnja Hrvatska ima manje nego što Srbija ima s Miloševićevim režimom, koji je u sebi imao neke fašistoidne ideje, ili s četničkim pokretom koji je naknadno priznat kao udarna snaga srpskog antifašizma. Treba li dokazivati kako su se četnici »borili« u Hrvatskoj, ako se ne vjeruje Churchillu da su u Srbiji kolaborirali s nacistima; zato im je uskratio vojnu pomoć. Može netko, ili svatko, napadati Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića zbog sto stvari koje rade na svoju štetu, nekad i na štetu države, ali ih nitko ne može optuživati da rehabilitiraju ustaštvo. Između njih je dolazilo do razlika i na tome pitanju, isključivo oko toga smiju li neke braniteljske formacije iz Domovinskoga rata koristiti simbole koje su koristile i kompromitirale ustaše. Ustaštvo u Hrvatskoj nije ni službena ni neslužbena politika; tko poštuje današnju državu i njezin demokratski poredak, mora priznati da u Hrvatskoj nisu na vlasti ustaše ni na koji način. Kad Vučićev libling Vulin govori opet o »stotinama hiljada zaklanih Srba, Židova i Roma«, opravdava odluku hrvatskih vlasti da ne dopusti zloupotrebu Jasenovca za novo pogoršavanje hrvatsko-srpskih odnosa. U tom teškom pitanju, Hrvatskoj ne trebaju ni šutnja ni laži.

Umjesto da gradi mostove s Hrvatskom, Vučić ih ruši. Prije svega ostaloga što mu se može osporiti, nije poštovao da je Hrvatska suverena država da ne može upadati na hrvatski teritorij bez znanja hrvatskih vlasti. Nije on nikad privatna osoba da može dolaziti kad hoće i gdje hoće. A Jasenovac je jedno od onih bolnih mjesta, i za Hrvate, ne samo za Srbe, gdje se ne potpaljuju nove vatre. Tamo bi predsjednik Srbije trebao doći u društvu svoga kolege iz Hrvatske, kad bi odnosi među državama bili normalni. Samovoljnom gestom Vučić ih stavlja u još veći problem, jer njome gura hrvatsku državu na optuženičku klupu svojih poltrona, zbog zločina ustaškoga režima s kojima je ova Hrvatska i ustavom odbacila svaku vezu. Ako ćemo do kraja otvoreno, hrvatski partizanski pokret bio je jedan od najmasovnijih i najuspješnijih u Europi (s mnogo hrvatskih Srba u svome sastavu); četnike Draže Mihailovića nigdje ne priznaju, osim u Srbiji. Churchill im je uskratio podršku i usmjerio je na Tita. Hrvatski nacionalisti, i ustašofili među njima, zbog Tita, njegove ideologije i poslijeratnih zločina njegova režima, odrekli su se i antifašizma i ratne pobjede, na štetu Hrvatske. Tuđman je o tome drukčije mislio i govorio.

Hrvatske vlasti dobro su postupile što nisu dolijevale ulje na vatru i što na teške kvalifikacije iz Srbije nisu reagirale po sistemu odgovora pastira pastirici. Vučiću je ostavljena perspektiva da dođe, ali po protokolu koji vrijedi za šefove država. Oko nekadašnjeg logora ne može se podizati nikakva žica; postoje druge granice. Hrvatska misli na to da Srbija treba u Europu, ponekad i više od nje same. Mora da su u Beogradu izračunali kako će Hrvatska primiti Vučićev performans pa su unaprijed pripremili teške riječi i oštre mjere odmazde. Možda je od svih srbijanskih ministara Aleksandar Vulin u najtežem sukobu interesa, zna li se da je on u Hrvatskoj već dulje »nepoželjna osoba«. Njemu se ne može dogoditi da propusti priliku da udari po »ustašama« koji su i danas na vlasti u Zagrebu! Sad bi on sve službene osobe iz Hrvatske podvrgnuo režimu stroge kontrole, da im ne bi smjelo pasti napamet da idu u Srbiju; vratit će ih s granice, ako nemaju valjano obrazloženje zašto – ili za što i po što – dolaze. Kad bi se tog ministra pitalo, zatvorio bi granice, možda bi i prekinuo diplomatske odnose. Kako napreduje na političkoj ljestvici, ne bi trebalo čuditi da nekadašnji socijalist postane kandidat za Vučićeva nasljednika. Ako mu se opet ne nametne Vojislav Šešelj koji se kao paun šepuri Srbijom, na sramotu Haaškoga suda.

Kako članovi vlade i cijela njegova kamarila brane predsjednika Vučića, ne bi se reklo da u Srbiji vlada demokratska atmosfera koja je nužna za razuman odnos prema osjetljivim pitanjima; nema sumnje u ispravnost njegovih odluka, tipično za svakog Velikog Vođu da ne može pogriješiti ni kad griješi. Jesu li se uz njega okupili ljudi s greškama koji moraju prati vlastitu savjest, koji ne mogu bez vlasti, makar skakali s magarca na konja, koji karijeru grade na ljubomori prema Hrvatskoj, nekad i na mržnji prema Hrvatima. Kad premijerka Srbije kaže da je uskraćivanje gostoprimstva Vučiću »najveći skandal u modernoj povijesti odnosa Srbije i Hrvatske«, ostavlja dvojbu što smatra skandalom i otkad računa vrijeme. A kad čini usporedbu Srbije i Izraela (?!), i kaže da je to što je Hrvatska učinila Vučiću isto kao da se predsjedniku Izraela zabrani posjet Auschwitzu, ona neće reći da predsjednik Izraela neće u nekadašnji logor smrti doći inkognito, ni ilegalno. Valjda bi netko od izraelskih vlasti poštovao toliko poljsku državu da bi je obavijestio o posjetu. U Srbiji se, inače, vole i u drugim prigodama uspoređivati sa Židovima i s Izraelom, jer vide sebe kao izabrani narod i (samo) kao žrtve. Ako se Povijest ne slaže s takvim usporedbama, tim teže za njezine loše učenike.

Nisu sporne činjenice: Auschwitz je na tlu Poljske, osnovale su ga i »koristile« nacističke vlasti za brutalnu likvidaciju Židova. Nije nepoznato da je Poljska imala svoj antisemitizam, ali s nacističkim logorom nema ništa, da joj netko danas ispostavlja račun. Jasenovac se nalazi na hrvatskome tlu, osnovale su ga, po nacističkom modelu i po njihovim nalozima, ustaške vlasti, i tu vrstu terora masovno prakticirale protiv Srba, protiv Židova, protiv Roma, ali i protiv Hrvata, koji nisu pristajali na nacizam ili su se borili protiv njega. Ustaška je država imala svoj holokaust; Tomislav Tomašević je ispravio namjeru da se na spomeniku na zagrebačkom kolodvoru falsificira povijest, kao da u Hrvatskoj nije bilo holokausta. Hrvatska je zadržala visoku razinu iskrenosti. U Beogradu, poslije svega, barataju brojkama o »nekoliko stotina tisuća« žrtava, da povećaju Hrvatima povijesnu krivnju, iznad uobičajene odgovornosti za ustaške zločine. Da je jedan čovjek ubijen na taj način, to bi bio zločin vrijedan osude i pamćenja; da su ubijene tisuće, bio bi strašan zločin koji se ne smije zaboravljati. Ali, onima koji čine zločin od zločina tako da višestruko uvećavaju broj žrtava, ni 90 ili sto tisuća žrtava, do kojih se još može doći, nije dovoljno za osudu ustaškoga režima, nego treba dodavati, da se stigmatizira cijeli narod. Tko to čini, nema poštene namjere; više žele osuditi Hrvate za kolektivnu krivnju nego oplakivati žrtve. Politička korektnost, ako ništa drugo, obvezuje da se među žrtvama spomenu i Hrvati; za Vučićeve ministre, Hrvati nisu stradavali u Jasenovcu! Nijedan narod, ni Srbi, ne mogu se uspoređivati sa Židovima; bili su žrtva ustaškoga režima, to je povijesna i politička istina; nikakvi nedorasli »istraživači« ni njihove knjige ne mogu poreći zločine iz Jasenovca. Ali, Srbi nisu žrtve u svakome ratu; bilo je i u Domovinskome ratu nedužnih srpskih žrtava, hrvatske su vlasti podbacile što nisu na vrijeme otkrile i kaznile krivce. Ali, u Domovinskome ratu, žrtve su najprije bili Hrvati; nije Hrvatska izvršila agresiju na drugu zemlju niti je okupirala njezine teritorije. Mladi Aleksandar Vučić je nešto o tome govorio.

S Jasenovcem se nije igrati, ni na ovaj ni onaj način. Ni da se tamo traže samo srpske žrtve, ni da se potvrđuje hrvatska krivnja, ni da se negira da su u ustaškome logoru smrti Srbi bili najbrojnije žrtve. Ali, Hrvatska ne može prepuštati Vučiću i Vulinu da tumače što je bila ustaška država, a što je današnja hrvatska država i da kažu da je to isto. Takav amalgam jednostavno vrijeđa. Zato bi, ne zbog njih, nego radi Hrvata, Andrej Plenković trebao nadograditi Kusićev kompromisni protokol i osloboditi današnju državu posljednjih ostataka ustaške prošlosti. Vučićeva politika i dalje će manipulirati Jasenovcem; ako joj to treba za unutrašnje potrebe, nije manje opasno da se u Srbiji ne razvije antihrvatsko raspoloženje, uz sva slatkorječiva obećanja da će se raditi suprotno, da će Hrvatska dobiti na važnosti dobroga susjeda. Milorad Pupovac pokušava obraniti dvije pozitivne ideje, da smanji štetu u hrvatsko-srpskim odnosima koje bi i njega mogle odnijeti s nečistom vodom – da treba obnoviti dijalog i da se Vučića ne može onemogućiti da u Jasenovcu oda počast srpskim žrtvama. O potrebi dijaloga ne bi smjelo biti spora; susjedi moraju razgovarati i kad se ne slažu, barem da bolje vide u čemu se ne slažu. Vučićev dolazak nešto je delikatnija operacija, jer on dolazi u Hrvatsku, dolazeći u Jasenovac. Hrvatska nije samo Jasenovac. Ne može dolaziti iznebuha. Politički vođa hrvatskih Srba održava ambivalentan odnos koji počinje iritirati i nemali dio hrvatske javnosti koja, inače, cijeni njegovu spremnost da uključi srpsku zajednicu u hrvatsku državnu politiku, u čemu je uspješniji, i da smanji razdaljinu između Srbije i Hrvatske, ako ih ne može približiti; u tome će biti manje uspješan, sve dok previše stoji na jednoj strani.

Milorad Pupovac će morati revidirati svoj odnos s Vučićem, ako želi zadržati vjerodostojnost u hrvatskoj politici. Predsjednik Srbije nije mu napravio uslugu kad ga je sveo na svoga predstavnika u Hrvatskoj, ostavivši mu na volju hoće li o njegovu planu da posjeti Jasenovac obavijestiti hrvatsku Vladu. Da je nije obavijestio, preuzeo bi na sebe veću odgovornost; time što ju je obavijestio, nije se do kraja oslobodio odgovornosti, jer ga nije uspio odgovoriti od plana koji – izveden na takav način – ne koristi ni Srbima ni Hrvatima. Vučić u Jasenovac ne može doći kao diverzant, nego kao šef države. Politički vođa hrvatskih Srba morao bi se izjasniti, kad olako brani Aleksandra Vučića, o optužbama koje prate Vučića – da su u Jasenovcu ubijene, Vulin kaže zaklane, »stotine tisuća« ljudi, isti ministar govori o zaklanim Srbima i jesu li ustaše na vlasti u Hrvatskoj. A ako ustaše i danas vladaju Hrvatskom, onda su Hrvati – jer nema razlike između Hrvata i ustaša – odgovorni za zločine u Jasenovcu! Pupovčevu zabrinutost za odnose Hrvata i Srba treba razumjeti, može se s njime dijeliti strah da bez komunikacije može biti i gore nego što je sada. Ali, Pupovac će više učiniti za hrvatsko-srpsko pomirenje – i povjerenje – ako bude radio na tome da se predsjednici Srbije i Hrvatske, kako se različito zvali, mogu naći u Jasenovcu. Da je došao sam, Vučić bi zadovoljio sebe i one koji misle kao on. Što bi učinio ostalima?

Kako se u dosta delikatnih pitanja, pa i oko nadležnosti srbijanskoga pravosuđa, stavio na Vučićevu stranu, Pupovčev most gubi potrebnu nosivost, da može povezivati dva naroda i dvije države, koje teško izlaze iz psihoze rata. Taj je most potreban; bit će prohodan, ako se ne naginje na jednu stranu. Pupovac može legitimno postavljati pitanje odgovornosti za srpske žrtve u Oluji, ali ne u društvu Aleksandra Vučića, nego svoga koalicijskog partnera Andreja Plenkovića. On može kritizirati stavove Zorana Milanovića, ali ne tako da osporava njegov legitimitet i ignorira njegove birače. Predsjednik Republike grubo je vrijeđao političara Milorada Pupovca; ako to spada u njegov brzi um i pogani jezik, kako objasniti da je veoma mirni i umjereni Ivo Josipović koristio jake riječi. Kad pokazuje nepoštivanje institucije hrvatskoga predsjednika, a ne samo ličnosti koja je obnaša, Pupovac bi morao voditi računa da se njegove kritike ne odraze negativno na odnos srpske manjine, koja je izabrala njega, i hrvatske većine, koja je izabrala Milanovića. On bi prvi trebao braniti svoje mjesto u hrvatskoj politici.

U teškim vremenima za srpsku manjinu u Hrvatskoj, Pupovac je igrao veoma aktivnu ulogu, izlažući se kritikama hrvatskih nacionalista da radi protiv Hrvatske. Sad kad su problemi integracije hrvatskih Srba značajno riješeni, on se ne oslobađa prava i odgovornosti da kritizira vladajuću, dakle, većinsku politiku. Ali, da ne prelazi granice koje manjinu i većinu povezuju, da bi ih ne bi opet razdvajale.

Predsjednika Srbije nitko u Hrvatskoj ne bi trebao sprečavati da se pokloni srpskim žrtvama Jasenovca. Minimalno bi bilo da se Aleksandar Vučić prije toga dogovori sa svojim suradnicima ide li u nekadašnji ustaški logor ili u sadašnju ustašku državu.

(Preneseno iz Večernjeg lista)