Nacionalnost i čovječnost

Potpredsjednik vlade Republike Srbije i njezin ministar vanjskih poslova Ivica Dačić sudjelovao je na tradicionalnom božićnom prijemu SNV-a u Zagrebu. Ne ulazeći u detaljnu sadržajnu analizu njegovog obraćanja prisutnima valja ipak ukazati na neka opća mjesta nacionalnog i nacionalističkog diskursa koja su svojstvena svim govornicima iz te perspektive. Naime, kad se ljudsko biće svede samo ili prvenstveno na nacionalnu odrednicu svog mnogostrukog identiteta, tada se svi ostali aspekti njegovog identiteta u većoj ili manjoj mjeri poništavaju, odnosno oduzima im se dio ili čitava vrijednost i smisao. Radi se o redukciji čovjekovog identiteta. Međutim, kad se bilo koji dio identiteta ili pak identitet u cjelini pretpostavi činjenici da je onkraj svih odrednica i identiteta u cjelini čovjek prvenstveno čovjek, onda se radi o poništavanju čovjeka. Ako se čovjeku prvenstveno ili samo prilazi kao Hrvatu ili Srbinu, ljevičaru ili desničaru, vjerniku ili nevjerniku, muškarcu ili ženi itd. onda se, ustvari, ne prilazi njemu kao čovjeku već predodžbi o njemu koja može biti istinita ili lažna, smislena ili besmislena ali koja ga nikada ne može obuhvatiti u onoj temeljnoj istini o njemu samome a ta je da je on prvenstveno čovjek.

Ivica Dačić u svom obraćanju prisutnima uglavnom nije govorio o ljudima a nije se ni obraćao prvenstveno ljudima. On je govorio o Srbima i Hrvatima i obraćao se sunarodnjacima i onima koji to nisu. Iz takve spoznajne, antropološke i etičke pozicije on je i mogao reći štošta što sa stvarnošću ljudskih bića s jedne i druge strane granice nema nikakve, ili barem ne bitne veze, ali sa Srbima i Hrvatima ima. Veliki problem nacionalizma koji je ujedno i velika opasnost za humanizam i građansko društvo jest da on ne vidi ljude. On uvijek vidi samo države, nacije i nacionalnosti. On je uvijek nacionalan i kolektivan, nikad ljudski i individualan. Kad se to ima na umu, štošta što su rekli predstavnici država na tom primanju ustvari nema smisla, bar ne iz čisto ljudske perspektive i za konkretnog čovjeka. Srbi i Hrvati mogu biti neprijatelji samo ako prethodno odbace činjenicu da su prvenstveno i u bitnome ljudi te se svedu na nejasnu i konstruiranu odrednicu nacionalnosti. Ali konkretni ljudi kao ljudi ne mogu biti u kolektivnim sukobima ili optužbama već isključivo na pojedinačnoj razini, kao konkretan čovjek prema konkretnom čovjeku ali to nema veze s ničim osim sa malom, individualnom, osobnom i stvarnom situacijom koja se može dogoditi i često se događa između bilo koja dva čovjeka na Zemlji. Ako se pak, stvari promatraju iz ljudske pozicije i građanskog svjetonazora, građani Srbije i Hrvatske imaju sve razloga ovoga svijeta da jedni prema drugima budu ljudi, dobri ljudi, a nijedan razlog da jedni u odnosu na druge budu prvenstveno ili samo Srbi i Hrvati.

U takvom pogledu na čovjeka i život različite granice i sukobljeni interesi ustvari ne postoje. Jer i granice i interesi prvenstveno su stvari srca i uma a oni nemaju niti mogu imati nacionalnost.

Sretna budućnost Hrvata i Srba ne nalazi se u njihovoj nacionalnosti već u njihovoj čovječnosti.

Sugrađanima pravoslavne vjeroispovijesti neka je sretan Božić.

Mir Božji, Hristos se rodi!