Sve naše Oluje

Kolovoz je tradicionalno mjesec srpsko-hrvatskog zlopamćenja, ove godine dodatno potpomognut Vučićevim provokativnim pokušajem dolaska u Jasenovac i sveopćim čuđenjem u Hrvatskoj oko optužnice za granatiranje izbjegličke kolone. Govorim, jasno, o Oluji koja se od ‘95. do danas obilježava na način da svaka od nekoć zaraćenih strana pamti samo ono što su drugi napravili njima. A i tu opet nismo načisto koja je uloga Srbije u čitavoj priči, budući da je državna politika oduvijek takva da se pravi kako nije imala ništa s onim što se događalo. Ovo, naravno, ne znači da zanemarujem hvalevrijedne pomirbene inicijative zadnjih godina, među kojima je ona od pretprošle godine, s dolaskom potpredsjednika hrvatske Vlade Borisa Miloševića u Knin i ministra branitelja Tomislava Medveda u Grubore, odjeknula više od Josipovićevo-Tadićeve pomirbene turneje, ali je brzo potisnuta u sjećanju.

Priča s Olujom je jednostavna i zapravo je svi znaju, ali je malo tko želi priznati. Ništa nije počelo tragičnim i masovnim egzodusom Srba iz Hrvatske ‘95., nego je počelo puno prije, s barikadama u Kninu ‘91. Jednako kao što nakon Oluje nisu prvi put pljačkane kuće i gorjela sela u tim krajevima, ovog puta srpska, nego se to prvi put dogodilo ‘91. godine s hrvatskim selima i stanovništvom koje je protjerano iz zavičaja. Hrvatska je, naravno, imala puno pravo osloboditi zemlju, ali nije imala pravo spaliti kuće ljudima, niti granatirati izbjegličku kolonu, niti napraviti sve da zakonski onemogući i oteža povratak onim ljudima koji su to željeli. S druge pak strane, da se ne lažemo, nikoga u Srbiji nikad nije bilo briga za te ljude, uključujući sve one koji su ih poticali na pobunu protiv vlastite zemlje, a to su manje-više bili kompletan politički vrh i intelektualna elita zemlje, uključujući aktualnog predsjednika Vučića. Niti je danas novosadskog gradonačelnika Vučevića, koji u pauzama pogodovanja krupnom kapitalu i plaćanja zaštitarskoj agenciji koja nasrće na građane, organizira masovno obilježavanje Oluje u središtu Novog Sada.

Svima njima ti su ljudi ili višak ili tek korisni glasači i oni u čije ime je zgodno stati na branike onoga što se danas naziva srpskim svetom, a čega je u Hrvatskoj ostalo tek u tragovima staraca koji su odlučili ostati ili umrijeti u zavičaju, svjesni da ih čeka bijedan i siromašan, a često i šikanirajući život do kraja te ljudi po gradovima koji se sve više asimiliraju i na kraju njihova djeca, da se ne bi izdvajala, prihvaćaju hrvatski identitet. I što god uradio Milorad Pupovac, ovaj proces neće zaustaviti. Zbog čega je još tužnije to da je u posljednje vrijeme odlučio napustiti svoj ljevičarski background i zbližiti se s Vučićem, Dodikom i Porfirijem.

Što se pak Hrvatske tiče, u njoj i dalje u političkom vrhu vlada trijumfalizam i vode se operetni sukobi između tragikomičnog predsjednika i isto takvih Plenkovićevih ministara oko toga tko će što organizirati i gdje doći i da li će biti crvenog tepiha ili neće.

A za sve to vrijeme, kompletno zaleđe Dalmacije, zajedno s mitskim Kninom, čitava Lika, Banija, Kordun i Slavonija, skupa s tužnim Vukovarom, izumiru i nestaju pred očima tih istih političara i turista namjernika. A sve, barem u slučaju Dalmacije, niti sat od razvikanih turističkih središta.

E tog svijeta koji je na koncu iščeznuo iz vlastite zemlje mi je jako žao, neovisno o tome što su povjerovali u bajke o tome da im je Beograd bliži nego Zagreb i neovisno o tome što ovi drugi i dalje vjeruju da im je HDZ dao sve. Makar ih zdrave oči svaki dan uvjeravale da žive na spaljenoj zemlji.