ZLOĆUDNO ANTISLOBODARSTVO

U oštroj opreci naspram povjerenja u neprekinuti razvoj liberalnih demokracija u post-socijalističkom svjetskom poretku, prevladavajući narativ koji ustrajno odzvanja suvremenim diskursom poput kakvog zloćudnog refrena, jest onaj o krizi demokratskih institucija. Premda snažni pojedinačni glasovi iz intelektualne zajednice među kojima je svakako i renomirani autor Steven Pinker, upućuju na impozantno bogatstvo empirijskih dokaza u prilog ljudskom napretku u brojnim životnim područjima na globalnoj razini, u dvadeset i prvom stoljeću svjedočili smo dramatičnim događajima i procesima koji su – baš kao što je Franics Fukuyama suptilno dao naslutiti još u devedesetima – povijest ponovno vratili na »dnevni red«. Kriza međunarodnog liberalnog poretka koja se tijekom posljednjih dana očituje u tragičnom epilogu neuspješnog projekta izgradnje nacije-države u Afganistanu od strane SAD-a, upućuje na zabrinjavajuće distorzije kao i trenutak približavanja mogućem sumraku pax americane – geopolitičkom primatu SAD-a kao neupitnog vojnog i kulturnog hegemona.

Opadanje američke moći potaknulo je samouvjerenost autoritarnih država – predvođenih Rusijom i Kinom – u formuliranju konzervativnog odgovora na zapadnjački liberalizam. Osim toga, uspješan model liberalno -demokratske države posljednjih je godina pretrpio težak udarac u Mađarskoj, Poljskoj, Turskoj i Tajlandu, dok se učinak Arapskog proljeća na demokratizaciju Bliskog Istoka pokazao izrazito skromnim. U visokorazvijenim zemljama pojavila se snažna antiglobalistička reakcija, nošena usponom populističkih pokreta koji od svojih država traže odgovore na nakupljene društvene probleme nezaposlenosti, imigracije i korupcije. Posljednji izazov u nizu pojavio se nemogućnošću postizanja ujedinjenog odgovora liberalnih zemalja u strategiji nošenja s pandemijom uzrokovanom koronavirusom.

U takvom kontekstu valja napomenuti kako je bitka protiv drugog, po tekovine liberalne civilizacije možda najopasnijeg virusa – virusa autoritarnog nacionalizma – jedna od najvažnijih zadaća liberalnih demokracija. Naime, dinamika globalizacije obojena je konstantnim suprotstavljanjem i prožimanjem dihotomija progresa i regresa. Reakcionarni pokreti nacionalističkog predznaka zalažu se za ponovno uspostavljanje i učvršćivanje starih granica poput spola, obitelji, vjere i nacije, pa na taj način postaju svojevrsni protumoderni akteri u suvremenom društvu. Na listi zemalja u kojima jačaju konzervativne snage, našla se i Crna Gora, gdje je besprizornu političku instrumentalizaciju žrtve odigrala Srpska pravoslavna crkva – koja raspirivanjem nacionalističkih strasti generira razdor uzduž čitavog tkiva crnogorske nacije, potvrđujući još jednom bolnu spoznaju kako Crkva u svojem institucionalnom djelovanju – kao i nekadašnje komunističke vlasti koje su joj često na nišanu – nije u stanju transcendirati okvir nacionalne države. Crkva se služi arhivom kolektivnog sjećanja, aparatom rituala i simbola u službi nacionalističke mitomanije, postajući time nadgradnja dominantnoj ideologiji, usput gubeći gotovo svaku natruhu univerzalističkog sadržaja religije koju načelno propovijeda. U većini europskih zemalja institucionalna religija nerijetko slijedi isti obrazac, pa se često postavlja kao legitimacijsko sidrište desnice.

Ideološke sukobe u suvremenom dobu prožimaju brojne transformacije. Jedna od najznačajnijih odvija se u okviru pitanja integracije nacionalnih država u globalnu zajednicu. Prvu skupinu čine proponenti globalizacijske otvorenosti, koji se pozivaju na vrijednosti prosvjetiteljstva i univerzalnih ljudskih prava, a drugu etnički nacionalisti koji zagovaraju neupitni autoritet države. Premda nacionalne države pojedincima još uvijek pružaju identitet, smisao i osjećaj povezanosti, ekonomska globalizacija s visokim stupnjem specijalizacije rada snažno je dovela u pitanje autarkijske težnje pojedinih nacionalnih gospodarstava, učinivši svijet zaokruženom, međuovisnom ekonomskom cjelinom. Globalno tržište u nastavku vodi dubljoj globalnoj koordinaciji, koja će zauzvrat zahtijevati konsenzus o temeljnim vrijednosnim pitanjima, na koja je nemoguće pronaći odgovor ukoliko se ne uvaži zajednički ljudski osjećaj za moralnu prosudbu i želju za dostojanstvom. Pronalaženje delikatne ravnoteže između individualnog i kolektivnog identiteta pokazat će se jednim od najvećih političkih izazova čovječanstva u 21. stoljeću.