POJAM FAŠIZMA U SUVREMENOM KONTEKSTU I FILOZOFSKI KORIJENI FAŠISTIČKE IDEOLOGIJE

Kad pojedinac postane kotačić u službi nacije...

Više od četvrt stoljeća nakon slavnog eseja Umberta Eca o »ur fašizmu«, ali i nakon što je svijet zakoračio u ekonomsku globalizaciju, vrijedi pokušati definirati što je fašizam u uvjetima digitalne revolucije

Piše: Lovre Bilić, sociolog
  05. travnja 2021.

Ilustracija: Igor Drača

Prošlo je više od dvadeset pet godina otkako je Umberto Eco u svojem glasovitom eseju »Ur-fašizam«, formulirao arhetipsku konstrukciju fašističkih stremljenja, precizno secirajući fluidnosti i unutarnja proturječja koja ih omeđuju.

Svijet je u međuvremenu munjevitom brzinom zakoračio u hiperkompleksnu realnost ekonomske globalizacije, praćenu strelovitim porastom digitalnih inovacija. Oslobođen utopijske energije revolucionarne komunističke borbe, novi je poredak legitimaciju pronašao u liberalnoj političkoj misli, naročito u idejama političkog filozofa Francisa Fukuyame, kojem posudba hegelijanske dijalektike, središnjeg teorijskog oružja kritičke teorije služi u svrhu potvrde individualnih prava i demokracije kao univerzalnih težnji čovjeka u suvremenom društvu. Liberalna demokracija shvaćena je kao najviši evolucijski stadij dugotrajne ideološke borbe i najoptimalniji vid razrješenja napetosti u vrijednosnim određenjima slobode i jednakosti.

Podvrgnuta empirijskom testu danas, Fukuyamina paradigma uzdrmana je turbulentnim političkim i ekonomskim promjenama; neuspjesima vanjske politike SAD-a, usponom autoritarne Kine, makroekonomskim nestabilnostima, ekološkim kolapsom i disruptivnim učincima moderne tehnologije. Informacijska protočnost moderne civilizacije iznjedrila je široko rasprostranjenu svijest o ranjivost državnih institucija na eksterne šokove i vanjske ugroze kao i zabrinjavajuću činjenicu da političke elite nacionalnih država – o kakvoj god da je vlasti riječ – ne mogu učinkovito upravljati opsegom nagomilanih rizika izvan okvira globalne koordinacije i međunarodne suradnje.

Pritisci globalizacije

Pritisci globalizacije izvana nedvojbeno transformiraju unutarnje društvene strukture u gotovo svim područjima – od zdravstva preko obrazovanja, pa sve do socijalne i ekonomske politike. Jedna od posljedica takvih procesa je i amplifikacija društveno-političkih i ideoloških sukoba. Uzevši u obzir da je ideologija optika kroz koju razmatramo društvo, uputnije je na mjestu narativa o »post-ideologiji« analizirati suvremene pojavne oblike klasičnih političkih ideologija i njihovu promjenu u globalizacijskom kontekstu. U ovom dijelu eseja iznosim fragmentarne oglede o značenju fašizma u suvremenom diskursu, a u nastavku podsjećam na uvijek aktualne manifestacije nekih elemenata fašizma iz Ecovog eseja, naglašavajući njihovu čvrstu, nepromjenjivu jezgru – istovremeno poštujući fluktuirajuće trendove, društvenu dinamiku i sveprožimajuću globalizacijsku stvarnost 21. stoljeća, imajući na umu činjenicu da je, na kraju krajeva, jedina konstanta – promjena.

Definirati fašizam još je uvijek, možda i više nego ikad, opresivan intelektualni izazov. Jedan od razloga tome leži u nezaustavljivoj entropiji širenja njegovog pojmovnog opsega od početka 20. stoljeća, kada se prvi put pojavljuje kao oblik autoritarnog nacionalizma u Italiji, pa sve do današnje inkarnacije izražene u prekomjernoj uporabi u javnom diskursu, s frustrirajućim rezultatom semantičkog nereda, inflacije pojma i raširene arbitrarnosti tumačenja.

Fašizmom se tako opisuje bilo kakva vrsta nepoželjnog postupanja usmjerenog protiv ljudske slobode i jednakosti, pa se u praktične svrhe instrumentalizira od strane aktera uzduž čitavog političkog spektra kao teška ideološka optužnica s ciljem diskvalifikacije sugovornika. Postaje emocionalni refleks, instinktivna reakcija posezanja za streljivom protiv kontrirajućeg mišljenja, prazno opće mjesto za upražnjavanje ideoloških projekcija i predrasuda, te kolektivno »nesvjesno« političke retorike i javnog govora. Takva globalna kakofonija nije samo odraz aktivnog djelovanja političkih subjekata, već i širenja suvremenih komunikacijskih kanala – posebice društvenih mreža – s nerijetko polarizirajućim učinkom na javnu raspravu.

Gromoglasna mreža

U uvjetima disperziranih glasova unutar slobodnog komunikacijskog prostora, naivno je očekivati ispravan hermeneutički pristup fašizmu inzistiranjem na pojmu u njegovom izvornom značenju ili pak ispravnom povijesnom kontekstu. Digitalna revolucija je ireverzibilna, a glasove »na mreži« gotovo nemoguće utišati, stoga se čini konstruktivnije, u fenomenološkom ključu, obuhvatiti intersubjektivnu dimenziju kaotičnog i osebujnog suvremenog diskursa o fašizmu. Time se otvara mogućnost pronalaska analitičkih alata potrebnih za identificiranje njegovih čvrstih uporišnih točaka koje bi, u najboljem slučaju, vodile pažljivijoj upotrebi pojma i – naposljetku – jasnije artikuliranoj opoziciji spram praktične dimenzije istoga.

U tom kontekstu bi stajalištu progresivne ljevice, premda apsolutno opravdanom u prokazivanju i suprotstavljanju fašizmu, valjalo poraditi na povišenoj razini opreza i auto-refleksije zbog proliferacije nabujalog leksičkog fašizma, kako bi se lakše obračunalo s optužbama za bauk takozvanog »lijevog fašizma« od strane pojedinih liberalnih, a ponajviše konzervativnih krugova.

Drugi važan aspekt očituje se u nužnom oslobođenju od straha kakav nosi vječna avet fašizma. Permanentno stanje užasa i paranoje pred mogućnošću grozomornog povratka fašizma na veliku političku pozornicu urezalo se duboko u središnji živčani sustav lijevo-liberalne političke orijentacije, stvorivši time duboku neurozu s posljedicom povišenih emocionalnih tonova i afektivnih nastupa u javnoj sferi. Naime, nemogućnost zbiljske pobjede nad fašizmom – njegovo jamstvo vječnosti – svoje korijene ima u ljudskoj psihologiji, kao nepromjenjivoj evolucijskoj datosti. Iz toga slijedi da se niti razboritošću, kritičkom analizom i staloženošću u razlaganju argumenata neće promijeniti destruktivni ljudski porivi, ali zato se mogu podići čvrste brane za sprečavanje njihove erupcije. Ovaj esej inspiraciju pronalazi upravo u prosvjetiteljskoj tradiciji povjerenja u racionalno mišljenje te moć ljudskog uma u prosudbi humanističkih moralnih vrijednosti. Iz tog teorijskog naslijeđa crpi se kritika fašizma.

Kontradikcije fašizma

Najveća snaga fašizma nalazi se paradoksalno u njegovoj najvećoj slabosti – filozofskoj nedorečenosti i inherentnoj proturječnosti proklamiranih ideoloških načela. Fašizam vješto manipulira kontradikcijama; u njemu se kapitalizam pojavljuje usporedno sa snažnom državnom intervencijom, odanost monarhiji zajedno s republikanizmom, a opsesija znanstveno-tehničkim napretkom koegzistira skupa s fetišizacijom mitologije, vjerom u jednu Istinu i svetošću tradicije.

Premda se zbog brojnih koketiranja s modernošću fašizam u kontekstu vremenske pojavnosti nerijetko smatra modernim političkim fenomenom, u suštini je riječ o izrazito reakcionarnoj ideologiji koja svoj mobilizacijski potencijal, inspiraciju, energiju i kolektivni imaginarij izgrađuje u opreci prema dvama središnjim postulatima modernizma – racionalizmu, u kojemu se apostrofira ljudsko mišljenje i intelekt, te individualizmu kao ideološkom temelju liberalizma. Zbog toga Eco na listu važnih čimbenika »ur-fašizma« navodi odbacivanje modernizma, iz kojega se potom derivira snažan anti-intelektualizam i anti-individualizam.

U fašizmu nema mjesta apstraktnoj filozofiji, ideji napretka ljudskog duha, moralnom sazrijevanju čovjeka niti konstantnom preispitivanju fundamentalnih kategorija društvenog života. Naprotiv, društvenoj zbilji pristupa se dogmatski slijedom minimalnih principa redukcionističkog biologizma; čovjeka se uzima kao nepobitnu prirodnu silu kojom upravljaju snažni porivi i nezaustavljiva nagonska energija. Hijerarhijski ustroj, prirodna nejednakost između ljudi, sklonost zajedništvu i pripadnosti kolektivu, te stalni ratni sukobi između različitih etničkih i narodnih skupina čine konstitutivne odrednice društvene stvarnosti o čijoj neospornoj istinitosti svjedoči tradicija – široki amalgam kulturnog pamćenja koji vrijedi utoliko što aludira na istinu koja nije i ne može biti predmet spora. Kako je bogatstvo tradicije gotovo neiscrpno uvijek je nužno njezino selektivno iščitavanje, pa nije slučajno što je suvremena desnica poput Zlatne zore u Grčkoj pri svome osnutku favorizirala helenistički neopaganizam i politeizam, Slobodarska stranka Austrije ideal pangermanizma, dok je Nacionalna fronta u Francuskoj gajila simpatije prema rimokatoličkom monarhizmu. Svi elementi su dakako tek parcijalni dijelovi tradicije, iskorišteni kao sredstva političke legitimacije nacionalnog suvereniteta i kao svjedočanstvo posvećeno slavnoj prošlosti koje upućuje na neuništivost narodnog jedinstva. Time se djelomično objašnjavaju i različiti pojavni oblici fašizma kao reakcije na socijalni i kulturni kontekst u kojem djeluju, unutar kojeg se formiraju te pronalaze smisao i legitimacijsku osnovu djelovanja. Nisu svi elementi fašizma podjednako zastupljeni u jednakom intenzitetu u različitim društvenim sredinama.

Država iznad svega

Prodorni kolektivistički impuls fašizma potiče bezuvjetno štovanje države kao temeljnog čovjekovog bitka, ostvarenje ljudskog duha, te krajnju evolucijsku i moralnu činjenicu. Volja pojedinca i njegova moralna intuicija posve je bezvrijedna ako nije podvrgnuta zajedničkoj volji države. Narod međutim nije u stanju izraziti autonomnu volju bez usmjerenja i snažnog vodstva. Otuda u fašizmu bipolarna stratifikacijska podjela društva na elite i mase. Zadatak elita sastoji se u uspostavi autoritarnog državnog sustava, s jasnim neprekinutim hijerarhijskim lancem, po uzoru na vojni organizacijski model.

Za ovladavanje državnim aparatom moći najviša se razina časti dodjeljuje besmrtnoj, herojskoj figuri vođe, koja istovremeno implicitno zrcali ukupnu vrijednosnu strukturu ljudskog života u fašizmu; samo je život hrabre podređenosti općoj volji utjelovljenoj u državi, kakvo god mjesto zauzimao u hijerarhijskoj strukturi – istinski vrijedan življenja.

Odbacujući bilo kakav univerzalizam kao obmanu i laž, naglašavajući umjesto toga etničke, vjerske ili rasne partikularizme i državu kao svevišnju kategoriju društvene egzistencije, fašizam nije u stanju iznjedriti trajne principe u vanjskoj politici i međunarodnim odnosima što rezultira vječnom spremnošću na ratni sukob i slavljenje militarizma kao najveće vrijednosti. Kod fašizma, savezi su u najboljem slučaju privremeni, a logika afirmacije rata kao prirodnog stanja, perpetuira u državi kontinuirano stanje pripravnosti za vojni sukob, uz pretpostavljenu obavezu borbe protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelji. U oštroj opreci prema Kantovom konceptu vječnog mira, pacifizam je u fašizmu kukavičluk, izdaja i najobičniji jecaj slabašnog duha, nespremnog na suočavanje s jedinim modusima življenja koje fašizam glorificira – herojskim životom i herojskom smrću.

Suvremena kultura uvijek je na snažnom udaru fašista. Ona je trula, degenerirana vanjskim utjecajima, zatrovana demagogijom intelektualaca i uvijek na vrhuncu svoje dekadencije. U takvom stavu krije se duboka averzija prema slobodi pojedinca ali i suvremenoj demokratskoj kulturi zasnovanoj na dijalogu. Dugotrajnom pregovaranju i politici kompromisa fašisti suprotstavljaju predodžbu romantizirane slavne prošlosti, ideal »dobrih starih vremena« jasno postavljenih granica i pravila društvenog poretka. Već spomenuto veličanje tradicionalne istine očitovane u lako razumljivom, pučkom iskazu vodi odbacivanju bilo kakve apstraktne umjetnosti otvorene za interpretaciju, prožete skrivenim značenjima ili pak motivima ambivalentnosti, sumnje i neodređenosti. Ipak su, dakako, moguća i odstupanja – što jasno ilustrira primjer avangardnog umjetničkog pravca futurizma u Italiji, koji je unatoč oštrom protivljenju tradiciji izbjegao sudbinu ognja i mača otvorenom podrškom fašističkoj filozofiji – naročito u segmentima ratne proizvodnje, brzine donošenja odluka, razvojne dinamike društva i štovanja kulta mladosti.

Liberalizam i socijalizam

Duh prosvjetiteljstva ujedno je i duh modernosti na čijim su širokim plećima i dugotrajnoj tradiciji sazdane fundamentalne svjetonazorske paradigme iz čijeg se okvira ocrtavaju veliki narativi u kojima suvremeni čovjek pronalazi odgovore na središnje dileme ljudskog stanja, te spoznaje vlastitu bit i odgovore na patnju. Liberalizam i socijalizam najveći su izdanci prosvjetiteljstva i utopijski projekti; u liberalizmu je povijest i evolucija čovjeka uronjena u konstantnu bitku za priznanjem identiteta i društvenog statusa, a okončava se eshatologijom racionalnog mišljenja – međusobnim priznanjem ravnopravnosti svih od sviju i afirmacijom individualne slobode. Putanja budućnosti kreće se prema eksponencijalnom porastu liberalnih demokracija, priznavanju međunarodnog prava, pacifizmu i širenju globalnog tržišta. Socijalizam s druge strane apostrofira princip jednakosti iz kojeg izvodi slobodu. Utopiju vidi u emancipaciji čovjeka-radnika od okova eksploatacije, poniženja, isključenosti i mukotrpnog rada. Budućnost otkriva neometano i svrsishodno zadovoljenje svih ljudskih potreba, nestanak privatnog vlasništva, opresivnih struktura moći i klasne nejednakosti.

Dok je objema narativima svojstveno teleološko tumačenje društvenog vremena, fašizmu najčešće nedostaje takav dalekosežan, vizionarski pogled. U njemu se bitak vremena upražnjava u sadašnjosti, djelatni čin nadređuje mišljenju, a društvene strukture uzimaju zdravo za gotovo, kao organske činjenice iz kojih uvijek izvire jedna te ista, imanentna sila i nedjeljiva esencija. Takvo apriorno priznavanje statike, uz inzistiranje na nepromjenjivosti temeljnih kategorija društvene stvarnosti i ljudskog života, gotovo je univerzalna konstanta fašizma u svim njegovim inkarnacijama – a upravo ga takva perspektiva smješta na desnu stranu političkog spektra i čini konzervativnom ideologijom.

Povjesničar i autor Timothy Snyder analizirajući uspon populističke desnice u Europi i SAD-u, agresivni nacionalizam naziva politikom vječnosti (Snyder, T.: Put do neslobode: Rusija, Europa, Amerika. Naklada Ljevak, 2019.) – politikom bez ikakvog pravca u budućnost, sa središtem u naciji koja vječno perpetuira mit o vlastitoj žrtvi i nedosanjanoj autarkiji. Fašizam ogoljuje ljudsko biće na najmanji nazivnik jedinice u nacionalnom tkivu države, ostavljajući ga bez ikakvog transcendentalnog okvira i samospoznaje. Prosvjetiteljstvo je prema takvom stajalištu u nemilosrdnom kotaču povijesti samo aberacija, kamen spoticanja i intelektualna prevara koja snažno odmiče od prihvaćanja nedjeljive istine o naciji kao ostvarenju povijesnog bitka.

Zaključak

Prepoznavanje anti-prosvjetiteljskih impulsa iz kojih se fašizam napaja i njegovih autoritarnih tendencija, uz opasni potencijal da se oko istih koncentrira snažna kolektivna energija i dalje je jedna od temeljnih građanskih obaveza i odgovornosti intelektualne zajednice. Pri tome se ne može dovoljno naglasiti koliko svi elementi fašističkog političkog djelovanja; javni nastupi, strastveni izljevi energije, pozivi na akciju, uz svu popratnu estetsko-propagandu kamuflažu omogućenu suvremenom tehnologijom – prekrivaju njegovu nepotpunu jezgru i hladnu distopijsku narav u kojoj se čovjek rađa samo kako bi se, bez izbora, robovski stavio na raspolaganje općenarodnoj volji države te za istu naposljetku i umro – i tako uvijek iznova – potvrđujući nihilistički prirodni ciklus u vječnost.

Vezani članci
...
Hrvatska
Patriotizam nije mahanje zastavama, nego ravnopravnost, mir i pravednost

Zoran Pusić desetljećima je već među prvacima borbe za ljudska prava i prava manjina, civilno društvo i mirno rješavanje konflikata. Cijeli svoj život posvetio je promociji antifašističkih vrijednosti u hrvatskom društvu, a protiv buđenja sentimenata prema takozvanoj NDH i povijesnog revizionizma, bez obzira dolaze li takve težnje od marginalnih grupa, kvaziznanstvenika ili pak od predstavnika vlasti. Nedavno je, kao osvjedočeni prijatelj naše udruge VeDRA, sudjelovao i u mimohodu kojega smo u Splitu...

VeDRA     19. srpnja 2021.

...
Svijet
Esej o vječnom fašizmu

Umberto Eco svoj je slavni tekst u kojem daje kriterije prepoznavanja fašizma u javnom djelovanju prvobitno objavio 22. lipnja 1995. u »New York Review of Books«, a potom i u »Utne Reader« u prosincu iste godine. Danas je u najmanju ruku jednako aktualan, ne toliko u Italiji koliko u drugim zemljama – pa i Hrvatskoj, i zaslužuje objavu u integralnom obliku. Donosimo ga u prijevodu Kenana Efendića objavljenom na portalu Peščanik 2016., uz našu obradu i lekturu Godine 1942, kad mi je bilo deset godina, osvojio sam prvu regionalnu nagradu na Ludi...

Umberto Eco     13. srpnja 2021.

...
Svijet
Može li liberalizam zaustaviti fašizam?

Uzroci jačanja i uspona populističke desnice u suvremenim političkim zbivanjima postali su jedan od središnjih predmeta analize društvenih i humanističkih znanosti. Ne iznenađuje stoga složenost pristupa i svojevrsna višestrukost interpretativnih dimenzija koja se nameće pri bilo kakvoj diskusiji o spomenutom fenomenu. Ovdje ću se baviti primarno kritičkim sagledavanjem nedostataka imanentnih političkoj filozofiji liberalizma u izgradnji snažnog institucionalnog i vaninstitucionalnog okvira za neutralizaciju fašističkih stremljenja u...

Lovre Bilić, sociolog     10. lipnja 2021.

...
Svijet
Jakovina: Idu li antifašisti u ilegalu?

Danas slavimo Dan pobjede nad fašizmom. Prošlo je 76 godina otkako je kapitulirao jedan od najzločinačkijih režima kojega je čovječanstvo ikad upoznalo, onaj nacistički. Toga dana, 9. svibnja 1945. (ili 8. svibnja, kad je primirje zapravo potpisano) i građani Hrvatske bili su čvrsto na pobjedničkoj strani, onoj koja je nakon šest godina rata – u Hrvatskoj i Jugoslaviji nakon četiri godine – konačno pobijedila, i donijela tadašnjem svijetu nadu da će mir trajati vječno, ili bar da se zla koja su donijeli fašizam i nacizam više...

VeDRA     09. svibnja 2021.

...
Hrvatska
Luka Džanko – osvjedočeni domoljub i antifašist

U pojedinim izrazito desničarskim medijima nedavno su se pojavili grubi napadi na našeg člana, generala HV-a Luku Džanka kojem se – očito zbog otvoreno iskazivanog antifašizma – spočitavaju navodne antihrvatske aktivnosti tijekom 1991., a prigovaraju mu i negativan stav prema postrojbama HOS-a. Slijedom takvih objeda naša Udruga veterana Domovinskog rata i antifašista želi još jednom ukazati na osvjedočeno domoljublje generala Džanka, posebno iskazano u Domovinskom ratu. Umjesto izmišljotina nudimo argumente, izvorne...

VeDRA     16. travnja 2021.

...
Šibenik
Udari na Končara - simbol histerije

Prvo se javila Antifa Šibenik, pa je njihove fotografije objavio Antifašistički vjesnik, i zakotrljala se priča o (još jednom) napadu na neko od spomen obilježja kojim se evocira sjećanje na narodnog heroja Radu Končara. Ovoga puta uzbuna se samo dijelom pokazala pogrešnom, a kao »napadač« identificiran je - čempres. Naravno, time se - suprotno očekivanjima odgovornih iz šibenske komunalne tvrtke »Čempresi« - priča samo dodatno zakuhala, ukazujući tko zna koji put na općeniti odnos prema spomen obilježjima iz Drugog svjetskog rata....

VeDRA     10. ožujka 2021.

...
Hrvatska
Hrvatska se treba riješiti »za dom spremni«

Nedavna inicijativa Židovske općine Zagreb, okupljanje predstavnika parlamentarnih stranaka, antifašista i predstavnika nacionalnih manjina zbog dogovora oko zabrane ustaškog pozdrava »za dom spremni« izazvala je ogromnu pažnju domaće, ali sada sve više i međunarodne javnosti. O tom sastanku pisali smo i na našem web magazinu prije nekoliko dana. U međuvremenu se retorika i oko tog pozdrava, ali i spomenutog sastanka razvila u više smjerova, dobar dio političke scene pozdravio je dogovor, ali ima i drukčijih stavova, radikalnije...

VeDRA     02. veljače 2021.

...
Svijet
Ideologija zla koja je odnijela milijune života

Holokaust je grčka riječ koja znači »potpuno spaljen«. U antici je, kod Grka i Rimljana, označavala žrtvu paljenicu bogovima ili dušama pokojnika. U suvremeno doba obilježava razdoblje od 12 godina (od 1933. do 1945.) nacističkog progona Židova. Karakterizira ga neprekidna eskalacija sve brutalnijih mjera nacističkih vlasti i njihovih pomagača i sve veći teritorij na kojem se te mjere primjenjuju. Vrhunac je bilo »konačno rješenje« (Endlösung), što je u nacističkoj terminologiji bio eufemizam za masovno ubijanje i uništenje...

Ivo Goldstein     27. siječnja 2021.

...
Hrvatska
Ustaški simboli: hoćemo li dočekati zabranu?

Sasvim slučajno prošli tjedan su se poklopila dva događaja vezana uz problematiku legalnosti ustaškog pozdrava »za dom spremni«. U Zadru su tako svečanost obilježavanja obljetnice operacije Maslenica zbog prisustva osoba u uniformama i sa znakovljem HOS-a napustili predsjednik Republike Zoran Milanović i – slijedom njegove zapovijedi – cijeli vojni vrh. Naš magazin je o tome izvijestio riječima jednoga od planera te pobjedničke akcije i našeg člana generala Luke Džanka. Istoga dana Židovska općina Zagreb izvijestila je o...

VeDRA     24. siječnja 2021.

...
Svijet
Vrli novi trumpizam

Talijanski pisac i publicist Umberto Eco 1995. je objavio važan tekst »Kako prepoznati fašizam«, jedan od temeljnih za suvremeni antifašizam i razumijevanje opasnosti od fašizma tamo gdje se to ponekad najmanje nadamo. Promatrajući nedavni napad pristaša Donalda Trumpa na zgradu američkog Kongresa – na predsjednikov neskriveni poticaj – postavlja se pitanje je li Eco dijelom pogriješio kad je pokušavao identificirati otkud nas fašizam može zaskočiti. To pitanje, uz ono još važnije o tome u kakav nas svijet može odvesti trumpizam (pojam znatno širi od...

Jurica Pavičić     12. siječnja 2021.

...
Svijet
Stoljeće hrvatskog otpora fašizmu

Vjerojatno svi znaju prepjev talijanske borbene pjesme Bandiera Rossa, bar onaj koji se (najviše po Istri i Dalmaciji) najčešće pjevao: »Mussolini dugoga nosa, za****la te Bandiera Rossa«. Ima, doduše i ona nešto pristojnija, ali jednako podrugljiva verzija s »pobijedit će bandiera rossa«, no ona prva nam je nekako draža. Kako bilo, sudeći po vrlo utemeljenoj teoriji sociologa Renata Matića, ovi stihovi dobijaju sasvim novo značenje. Ovaj zagrebački sociolog, naime, tvrdi da ove godine u Hrvatskoj slavimo stotu godišnjicu antifašizma, u...

VeDRA     23. prosinca 2020.

...
Svijet
Jesu li SAD i EU anti-antifašisti? Nisu.

Ovih dana je kao prilično veliki diplomatski skandal odjeknula informacija da je u Ujedinjenim narodima u New Yorku sa 130 glasova za usvojena rezolucija protiv veličanja nacizma, ali da su protiv nje glasale SAD i Ukrajina, a da su sve zemlje Europske unije (uključujući i Hrvatsku), te praktički sve zemlje članice NATO-a ili bliske tom saveza ostale suzdržane prilikom glasovanja u Glavnoj skupštini UN-a. Primjerice, Slobodna Dalmacija je informaciju o toj odluci donijela pod prilično dramatičnim naslovom »Sramota u New Yorku – SAD i...

Ivica Profaca     19. prosinca 2020.

...
Hrvatska
Novi antifašizam?

Kao klinac imao sam priliku brčkati noge u moru brojnih plaža u Puli, gdje sam tada, do drugog razreda osnovne škole živio, a u blizini jedne od njih bila je i bista antifašista Vladimira Gortana. Gortan? Tada, razumije se, nisam imao pojma, a trebalo mi je poduže i poslije da saznam, da su tu bistu digli komunisti jednom antifašistu koji uopće nije bio »njihov«. Dakle, bio je antifašist, ali nije bio komunist. Da, to je važno podvući. Iako su se komunisti u njegovo vrijeme već bili solidno ušančili u političku mapu nekadašnje, kraljevske Jugoslavije, a...

Marinko Čulić     25. kolovoza 2020.

...
Hrvatska
Lovro Krnić: U Hrvatskoj postoji filter za antifašizam

Izvor: Fališ - festival alternative i ljevice, Šibenik Piše: Andreja Žapčić Revizija povijesti u Hrvatskoj nije nova disciplina, »gašenje sjećanja« marljivo se trenira još od 90-ih kroz promjene naziva ulica i uništavanje spomenika kao sredstava javnog pamćenja, a »rupe u pamćenju« teško je popuniti i obrazovanjem - neke se stvari ne uči dok se neke obljetnice ne komemorira ili se to čini selektivno. Što manje činjenica, to bolje po mitove, iskušana je metoda, ne samo na ovim prostorima, a onih koji pamte da je...

Andreja Žapčić     22. lipnja 2020.

Hrvatska
»Crno pače« EU-a prešućuje antifašizam kojim bi se moralo ponositi!

Diljem svijeta, 9. svibnja, slavi se Dan pobjede nad fašizmom, 75-ta godišnjica velike pobjede antifašističke koalicije u najkrvavijem ratnom sukobu u povijesti čovječanstva. Ove godine skromnije negoli je obično, zbog pandemije. Moderna, demokratska i antifašistička Europa inače slavi taj dan i kao Dan Europe jer je upravo 9. svibnja 1950., za petu godišnjicu završetka Drugog svjetskog rata, potpisana Schumanova deklaracija o integriranju europskih zemalja. U Hrvatskoj, trenutnoj predsjedateljici Europske...

Davorka Blažević     09. svibnja 2020.