Može li liberalizam zaustaviti fašizam?

Uzroci jačanja i uspona populističke desnice u suvremenim političkim zbivanjima postali su jedan od središnjih predmeta analize društvenih i humanističkih znanosti. Ne iznenađuje stoga složenost pristupa i svojevrsna višestrukost interpretativnih dimenzija koja se nameće pri bilo kakvoj diskusiji o spomenutom fenomenu. Ovdje ću se baviti primarno kritičkim sagledavanjem nedostataka imanentnih političkoj filozofiji liberalizma u izgradnji snažnog institucionalnog i vaninstitucionalnog okvira za neutralizaciju fašističkih stremljenja u demokratskim društvima. Na ontološkoj razini, polazim od sociološke tradicije realizma i objektivističke teorije shvaćanja društva – naspram sociološkom nominalizmu i metodološkom individualizmu.

Odabir takve perspektive nije motiviran negiranjem autonomije pojedinačne svijesti i uloge subjektiviteta u društveno-političkim procesima, niti odbacivanjem važnosti temeljite i iscrpne empirijske analize, koliko nastojanjem da se u makrosociološkom duhu razjasni dinamika ideoloških previranja kao strukturalnih determinanti ljudskog ponašanja. Za polazišnu točku uzima se premisa kako ideološke konstrukcije tvore strukture koje istovremeno omogućuju i ograničavaju djelovanje, pojavljujući se u empirijskoj realnosti kao specifične inkarnacije onoga što je legendarni filozof Karl Popper, u vlastitoj epistemološkoj varijanti, opisao kao 'treći svijet' – osebujnu domenu autopoetičnih ljudskih umotvorina. Iz takvog rakursa, držim da je legitimno raspravljati na apstraktnoj razini, s ciljem detekcije širih procesa, otkrivanja zamršenih uzročno-posljedičnih odnosa na »tržištu« ideja – i što je najvažnije – pukotina i slijepih mrlja svojstvenih svim velikim idejnim narativima.

Poriv za sigurnošću

Pod fašizmom podrazumijevam humanističku tradiciju tumačenja istoga, naslonjenu na elemente fašizma kakve je Umberto Eco opisao u svojem eseju. Premda je osnovna zamjerka takvom pristupu što ustraje na pokušaju da konceptualne značajke fašizma zahvati u izvanvremenskom, ahistorijskom smislu, upravo se iz širokokutnog objektiva utkanog u takvu perspektivu otvara mogućnost analize sličnosti i razlika između uspona povijesnog fašizma i njegovih suvremenih inačica. Već i sama ustrajnost njegova pojavljivanja u jezičnom diskursu kreira društveni proces i stvarnost po sebi, s opipljivim i realnim društvenim posljedicama. Fašizam se iznova pojavljuje kao specifičan protu-prosvjetiteljski, idejno-vrijednosni konglomerat, unatoč tome što je u svojoj revolucionarnoj, imperijalističkoj i nasilnoj inkarnaciji pretrpio poraz. Društveni se kontekst njegova djelovanja, dakako bitno izmijenio u suvremeno doba, u odnosu na povijesne okolnosti kakve su bile na snazi kada se uspeo na političku pozornicu, ali čitav niz nerijetko kontradiktornih i fluidnih ideoloških elemenata, kakve naglašava Eco, još je uvijek raspršen društvenim tkivom, te samim time predstavlja podlogu za mogućnost ozbiljne političke ugroze.

U socio-psihološkom smislu, emocionalni porivi za sigurnošću, predvidljivošću, te pripadanjem harmoničnoj cjelini, i dalje se politički artikuliraju na desnoj strani političkog spektra, gdje se pojedini kognitivni putokazi u razumijevanju svijeta – kako ih je nazvao sociolog Enzo Pace – radikaliziraju ovisno o političkom i ekonomskom kontekstu. Upadljiva je razlika u tome što je fašizam danas lišen globalne projekcije i vanjskopolitičkih pretenzija klasičnog fašizma. Osim što se nije u stanju nametnuti kao 'treći put', kroz određeni model države koji bi predstavljao alternativu liberalizmu i komunizmu, fašizam je gurnut u defanzivni položaj; njegova središnja politička jezgra izvire iz obrane nacionalnog i etničkog identiteta – čime potvrđuje svoju izvornu konzervativnu dimenziju, istovremeno se elegantno uklapajući u dominantan politički prostor identitetske politike.

Odbacivanje globalizma

Još su dvije distinkcije suvremenog fašizma vrijedne napomene: odbacivanje globalizma kao produkta liberalnih, kozmopolitskih elita, te afirmacija demokratskih mehanizama u ostvarivanju političkih ciljeva. U prvom slučaju parcijalno je riječ i o reanimaciji antisemitskih predrasuda klasičnog fašizma; uz napomenu da se ideja o sveprisutnoj vanjskoj ugrozi utjelovljenoj u liku Židova kao arhi-neprijatelja, sada nadogradila podužom listom osumnjičenika s naizgled nezaustavljivom tendencijom inkluzivnosti prema potrebi situacije – imigrantima, odnarođenim nacionalnim elitama, domaćim urbanim elitama, vlasnicima krupnog kapitala itd.

Ovdje je važno istaknuti kako se mobilizirajući potencijal desnih opcija – makar u europskom kontekstu – nazire u pokušaju stjecanja legitimacije putem interesa za očuvanje socijalne države, iako suštinski izvire iz namjere oduzimanja socijalnih beneficija čitavim grupama stanovništva. Opasna praksa subverzije na koju se suvremena desnica u potpunosti oslanja, a koja upućuje na očigledan diskontinuitet u odnosu na klasični fašizam, jest afirmacija demokratske procedure – nastojanje da se ksenofobni i šovinistički svjetonazorski pogledi asimiliraju u mainstream politiku, kao još jedno od motrišta na određeni problem.

Ovo su tek površne opservacije koje ilustriraju izvanrednu širinu, kompleksnost i metamorfozu suvremenog fašizma – kojem je nesumnjivo jedna od trajnih praktičnih značajki snažna reakcija i jačanje u uvjetima društvene anomije i krize vrijednosnog konsenzusa oko važnih društvenih pitanja. Fašizam se nameće kao rješenje za korumpirane i gramzive stranke lijevog i desnog centra, odgovor na vraćanje povjerenja u državne institucije, jačanje veze između građana i predstavnika vlasti, kao i obrambeni štit od svih turbulencija globaliziranog svijeta – kolebanja i kriza na međunarodnim tržištima, imigracije i »dekadentnih« liberalnih vrijednosti.

Otpor diskriminaciji

Liberalizam, u ideološkom i svjetonazorskom smislu, najviše je na meti političkim akterima fašističkih sklonosti, pa nije iznenađujuće što se u medijskim krajobrazu tijekom posljednjih godina, uvriježio pojam »neliberalne demokracije« – kako bi se opisali politički procesi u državama poput Rusije, Turske ili Mađarske. Primat općenarodne potpore jakoj državi, naglašavanje moralnog bankrota liberalnih ideja, kojima se obično u dramatičnim, eshatološkim tonovima pridaju osobine nezaustavljivog zla, otvorena skepsa i odbacivanje mogućnosti racionalnog suzbijanja sukoba između suprostavljenih pojedinaca, kao i otvorena podrška državnom paternalizmu, koji štiti »slabe« od »jakih« najvažniji su retorički elementi suvremene desnice, a njihov sadržaj donekle se može smatrati produžetkom propagandnog arsenala klasičnog fašizma.

Ako je fašizam prožet uzastopnim mijenama i transformacijama, isto vrijedi i za antifašizam. Padom komunizma i širenjem liberalne hegemonije na svjetskoj razini nastupa ushićenje uslijed ispraćaja drugog totalitarizma na povijesno spremište, čime liberalizam učvršćuje status dominantne ideološke sile suvremenog društva. Međutim, eteričnost svojstvena liberalizmu pretvara ga u preširoku, apstraktnu poveznicu, čiji se nominalni antifašizam upražnjava u aktivizmu građanskog društva, sazdanom od široke konstelacije brojnih pokreta i mnoštva partikularnih glasova – nerijetko ujedinjenih tek na osnovi civilizacijskih normi otpora prema diskriminaciji, ugnjetavanju i opresiji. Takva antifašistička koalicija stoga se umjesto protjerivanja nevidljivih opsjena i »fantomskih« prijetnji, radije usmjerila na aktivnu borbu protiv najširih oblika društvenih nepravdi, kao i na unaprjeđenje statusa i prava marginaliziranih društvenih skupina.

Disperzijom antifašističke scene najzad se otvorila platforma za formuliranje pitanja višestrukih identiteta te njihovog socijalnog, pravnog i političkog priznanja. Često se zaokret ka takvoj politici zamjera političkoj ljevici, ali valjalo bi imati na umu i činjenicu kako su društveni pluralizmi ukorijenjeni u institucionalnom okviru liberalnih društvenih vrijednosti; disperziji moći, slobodi u organiziranju i djelovanju, te ključnoj ulozi civilnog društva u suvremenim demokracijama. Politički liberalizam strukturira i oblikuje društvenu dinamiku u mnogim područjima društvenog života.

Upravo je zbog tih razloga svaka kritika aktivizma građanskog društva nepotpuna bez kritike liberalizma kao pravne i vrijednosne osnove na kojoj počiva. Bilo da pod liberalizmom podrazumijevamo političku ideologiju, društveni pokret, principe ekonomskog upravljanja, viziju međunarodnog poretka ili pak dominantno raspoloženje nekog povijesnog razdoblja – osnovna preokupacija liberalnog mišljenja gotovo je uvijek problematizacija iskustvenog doživljaja načela slobode i njezine implementacije u društvenoj praksi.

Nesavršenost čovjeka

Premda je iz povijesti i bogate intelektualne baštine liberalizma vidljivo kako tu nije riječ o sklopu homogenih ideja, iščitavanjem njihove zajedničke tendencije rezoniranja postaju očigledna dva važna elementa: prihvaćanje slobode kao konstitutivnog temelja ljudskog djelovanja, ali i mukotrpna svijest o nužnosti da se istu ograniči u praktične, političke ili pak moralne svrhe. Takvo rastvaranje prvobitne etičke dimenzije u antropološkom shvaćanju čovjeka, uz sve ambivalencije kakve pojam slobode nužno sa sobom nosi, otvara put heterogenim perspektivama i pravcima čime liberalizam teško zadržava čvrstu jezgru.

Prosvjetiteljska vizija liberalizma, s naglašenom predodžbom emancipacije čovjeka od tradicionalnih okova te njegovim moralnim i duhovnim razvojem, nije se ostvarila bez destruktivnih posljedica nehumanih razaranja i uspona kolektivističkih, antiliberalnih ideologija na svjetskoj pozornici. Takvom progresivnom stajalištu o ljudskoj naravi, oštro je suprostavljena tradicija ekonomskog liberalizma, s najznačajnijim predstavnikom F.A Hayekom, koji polazi od pesimistične filozofske antropologije – uvjerenja o ljudskim slabostima i nesavršenostima, koje se potom kanaliziraju u društvenu produktivnu energiju u okviru slobodnog tržišta, uz minimalnu ulogu državne regulacije. U prvoj inačici, sadržaj liberalizma upotpunjen je aspirativnim značenjem i povjerenjem u ljudsko usavršavanje, dok se u potonjoj inačici pojavljuje tek kao »manje zlo« – jedini oblik državno organizirane vlasti koji sprječava nepopravljivo Hobbesovo stanje rata »svih protiv sviju«. Dok se u prvom slučaju participacija građana u političkim životu, odnosno poredak zasnovan na demokraciji, smatra jednim od najvažnijih derivata liberalnih načela, u drugom slučaju se demokraciji prilazi skeptično – kao potencijalnom instrumentu dokidanja slobodnog tržišta i sredstvu distorzije poretka utemeljenog na dobrovoljnoj tržišnoj razmjeni.

Evolucija liberalnih ideja stoga se može razumjeti kao žustra unutarnja polemika raznovrsnih pristupa u pokušaju da se ustanovi optimalan trade off između slobode i jednakosti. Iako je nesumnjivo da je takva otvorenost često indikator žilavosti i otpornosti liberalnih ideja, katkad je rezultat neumorno traganje i vrludanje prožeto nizom pokušaja i pogrešaka; balansiranje po tankoj žici od jedne do druge krize, uz uvijek postojeću realnu opasnost od posklizavanja u totalitarizam. Čak i ako bismo prihvatili relativno rasprostranjeno stajalište među liberalima o tome kako uzrok kolektivističkim diktaturama nije sam liberalizam već upravo njegov izostanak, pitanje koje se ponavlja jest: zašto proces uspješne liberalizacije uvijek nailazi na brojna institucionalna previranja i integracijske poteškoće?

Nemoć pred novim izazovima

Problem s kojim se suočava većina tranzicijskih zemalja vezan je uz preciziranje odgovora na pitanje kakvom se točno liberalizmu teži, u kojem opsegu, i kojim intenzitetom ga primjenjivati, s kojim konačnim ciljem te – naposljetku – kakve su očekivane društvene posljedice njegove implementacije. Ako se nekom kombinacijom liberalnih ekonomskih politika izazove šok za pojedine segmente društva, neminovno je kako će takvo stanje generirati otpor i negativnu društvenu percepciju, što će na koncu mogućnosti liberalnih reformi usporiti ili efektivno zapriječiti njihovu daljnju provedbu.

Liberalizam – a naročito ekonomski – skupo plaća društvenu cijenu pogrešaka. Na takve pogreške nisu imuna ni visokorazvijena društva s dugačkom tradicijom političkog i ekonomskog liberalizma, posebice kada je riječ o suočavanju s izazovima suvremenih društvenih kretanja. Naime, ne postoji jasan i nedvosmislen set liberalnih politika u izazovima nošenja s nekontroliranom imigracijom, restrukturiranjem mirovinskog sustava na pravednim načelima uslijed demografskih promjena, socioekonomskim posljedicama transformacije industrijskih politika potaknutih automatizacijom, rastućim ekološkim rizicima, pritiskom monopolističkih tendencija u pojedinim ekonomskim sektorima, kao ni očiglednog institucionalnog rješenja u aktualnoj pandemijskoj krizi. Dakako, još je veći izazov zemljama u razvoju, koje su se našle izvan modernističkog trajektorija, konvergirati prema bogatim zemljama te se integrirati u globalnu trgovinu i međunarodni poredak.

Jedan od najčešćih prigovora liberalizmu kojemu se posebno teško othrvati nalazi se u opravdavanju ekonomskih nejednakosti. Bez ikakve namjere da ulazim u složene nijanse vrijednosnih procjena poželjnih i nepoželjnih tipova društvenih nejednakosti, najsuptilniji aspekt kompleksne rasprave o ovome pitanju krije se manje u mjerljivim, ekonomskim pokazateljima nejednakosti, a više u percipiranoj nejednakosti i osjećaju nepravde – odnosno u nejednakosti kao socijalnoj činjenici. Ovdje se dobro prisjetiti čuvenog principa, poznatog u sociologiji kao Thomasov teorem: ako ljudi definiraju situaciju kao stvarnu, ona će to biti u svojim posljedicama.

Magloviti koncept

Što je dublje razočaranje i snažnija percepcija o korupciji mainstream političkih stranaka, produbljuje se politička frustracija i smanjuje aktivan politički angažman građana. Univerzalnost liberalizma počinje se doživljavati kao iluzija i sredstvo koje služi partikularnim interesima političkih i financijskih elita, stoga se koncept građanstva i zajedničkog identiteta zamjenjuje neiskvarenim, neposrednim iskazima društvenog djelovanja, odnosno posebnim identitetima. Drugim riječima, stanovnici se više počinju osjećati kao pripadnici zasebnih skupina, a manje kao građani zajedničke države, čime se otvaraju neslućeni razmjeri jačanja političkih sukoba i širi nepovjerenje u vlast. Dodatni je problem što se takvo samoispunjavajuće proročanstvo još snažnije profilira u kriznim razdobljima, stvarajući duboke rupture u liberalnim sustavima, jačajuću populističke pokrete i ostavljajući društvo bez jasnog moralnog i vrijednosnog kompasa, ranjivo za ekstremističke prevrate. Liberalizam ne uspijeva lako premostiti opreku između univerzalnog i konkretnog pa na mjestu gdje se tvrdoglavo pojavljuju njegovi kratki spojevi teško izgrađuje vrijednosni konsenzus – temeljnu pretpostavku funkcionalnog društvenog razvoja.

U suvremenom diskursu, liberalizam se pojavljuje kao maglovit i mutan koncept; neodređeni osjećaj refleksije i snažne nagonske težnje suvremenog čovjeka da se usprotivi autoritetu. Kako je čežnja za slobodom duboko inkorporirana u samu bit zapadne civilizacije, njezinu fundamentalnu ideološku matricu, nije iznenađujuće što se u razvijenim zemljama gotovo svi akteri na političkoj sceni propinju na zadnje noge ne bi li se prikazali čuvarima slobodarskih ideala – čak i kada je očito da im autonomija pojedinaca nije osobito važna stavka na ljestvici prioriteta. Pitanje o tome što jest liberalno, a što nije, odavno je iz zatvorenih akademskih krugova odlepršalo u sferu zakučastog hermeneutičkog labirinta virtualnog prostora, postavši sastavnim dijelom prodorne galame javne rasprave. Ako se tome pridoda užarena atmosfera nepovjerenja među političkim neistomišljenicima, posebice u SAD-u, liberalni bi se projekt, bez konsenzusa na vidiku, mogao početi postupno urušavati sustavnim previranjima, nestabilnostima, političkim paralizama i prijetnjama radikalizacije političkog sukoba. Za suočavanje s brojnim krizama u nadolazećim godinama liberalizmu je potrebna obnova, čvršće vrijednosno određenje i jasnija vizija – kako na unutarpolitičkom, tako i na vanjskopolitičkom planu.