KRITIČKI OSVRT NA POLITIČKU FILOZOFIJU U KOJU SE SVI – ISKRENO ILI NE – ZAKLINJU

Može li liberalizam zaustaviti fašizam?

Kako je čežnja za slobodom duboko inkorporirana u samu bit zapadne civilizacije, njezinu fundamentalnu ideološku matricu, nije iznenađujuće što se u razvijenim zemljama gotovo svi akteri na političkoj sceni propinju na zadnje noge ne bi li se prikazali čuvarima slobodarskih ideala – čak i kada je očito da im autonomija pojedinaca nije osobito važna stavka na ljestvici prioriteta

Piše: Lovre Bilić, sociolog
  10. lipnja 2021.

Ilustracija: Igor Drača

Uzroci jačanja i uspona populističke desnice u suvremenim političkim zbivanjima postali su jedan od središnjih predmeta analize društvenih i humanističkih znanosti. Ne iznenađuje stoga složenost pristupa i svojevrsna višestrukost interpretativnih dimenzija koja se nameće pri bilo kakvoj diskusiji o spomenutom fenomenu. Ovdje ću se baviti primarno kritičkim sagledavanjem nedostataka imanentnih političkoj filozofiji liberalizma u izgradnji snažnog institucionalnog i vaninstitucionalnog okvira za neutralizaciju fašističkih stremljenja u demokratskim društvima. Na ontološkoj razini, polazim od sociološke tradicije realizma i objektivističke teorije shvaćanja društva – naspram sociološkom nominalizmu i metodološkom individualizmu.

Odabir takve perspektive nije motiviran negiranjem autonomije pojedinačne svijesti i uloge subjektiviteta u društveno-političkim procesima, niti odbacivanjem važnosti temeljite i iscrpne empirijske analize, koliko nastojanjem da se u makrosociološkom duhu razjasni dinamika ideoloških previranja kao strukturalnih determinanti ljudskog ponašanja. Za polazišnu točku uzima se premisa kako ideološke konstrukcije tvore strukture koje istovremeno omogućuju i ograničavaju djelovanje, pojavljujući se u empirijskoj realnosti kao specifične inkarnacije onoga što je legendarni filozof Karl Popper, u vlastitoj epistemološkoj varijanti, opisao kao 'treći svijet' – osebujnu domenu autopoetičnih ljudskih umotvorina. Iz takvog rakursa, držim da je legitimno raspravljati na apstraktnoj razini, s ciljem detekcije širih procesa, otkrivanja zamršenih uzročno-posljedičnih odnosa na »tržištu« ideja – i što je najvažnije – pukotina i slijepih mrlja svojstvenih svim velikim idejnim narativima.

Poriv za sigurnošću

Pod fašizmom podrazumijevam humanističku tradiciju tumačenja istoga, naslonjenu na elemente fašizma kakve je Umberto Eco opisao u svojem eseju. Premda je osnovna zamjerka takvom pristupu što ustraje na pokušaju da konceptualne značajke fašizma zahvati u izvanvremenskom, ahistorijskom smislu, upravo se iz širokokutnog objektiva utkanog u takvu perspektivu otvara mogućnost analize sličnosti i razlika između uspona povijesnog fašizma i njegovih suvremenih inačica. Već i sama ustrajnost njegova pojavljivanja u jezičnom diskursu kreira društveni proces i stvarnost po sebi, s opipljivim i realnim društvenim posljedicama. Fašizam se iznova pojavljuje kao specifičan protu-prosvjetiteljski, idejno-vrijednosni konglomerat, unatoč tome što je u svojoj revolucionarnoj, imperijalističkoj i nasilnoj inkarnaciji pretrpio poraz. Društveni se kontekst njegova djelovanja, dakako bitno izmijenio u suvremeno doba, u odnosu na povijesne okolnosti kakve su bile na snazi kada se uspeo na političku pozornicu, ali čitav niz nerijetko kontradiktornih i fluidnih ideoloških elemenata, kakve naglašava Eco, još je uvijek raspršen društvenim tkivom, te samim time predstavlja podlogu za mogućnost ozbiljne političke ugroze.

U socio-psihološkom smislu, emocionalni porivi za sigurnošću, predvidljivošću, te pripadanjem harmoničnoj cjelini, i dalje se politički artikuliraju na desnoj strani političkog spektra, gdje se pojedini kognitivni putokazi u razumijevanju svijeta – kako ih je nazvao sociolog Enzo Pace – radikaliziraju ovisno o političkom i ekonomskom kontekstu. Upadljiva je razlika u tome što je fašizam danas lišen globalne projekcije i vanjskopolitičkih pretenzija klasičnog fašizma. Osim što se nije u stanju nametnuti kao 'treći put', kroz određeni model države koji bi predstavljao alternativu liberalizmu i komunizmu, fašizam je gurnut u defanzivni položaj; njegova središnja politička jezgra izvire iz obrane nacionalnog i etničkog identiteta – čime potvrđuje svoju izvornu konzervativnu dimenziju, istovremeno se elegantno uklapajući u dominantan politički prostor identitetske politike.

Odbacivanje globalizma

Još su dvije distinkcije suvremenog fašizma vrijedne napomene: odbacivanje globalizma kao produkta liberalnih, kozmopolitskih elita, te afirmacija demokratskih mehanizama u ostvarivanju političkih ciljeva. U prvom slučaju parcijalno je riječ i o reanimaciji antisemitskih predrasuda klasičnog fašizma; uz napomenu da se ideja o sveprisutnoj vanjskoj ugrozi utjelovljenoj u liku Židova kao arhi-neprijatelja, sada nadogradila podužom listom osumnjičenika s naizgled nezaustavljivom tendencijom inkluzivnosti prema potrebi situacije – imigrantima, odnarođenim nacionalnim elitama, domaćim urbanim elitama, vlasnicima krupnog kapitala itd.

Ovdje je važno istaknuti kako se mobilizirajući potencijal desnih opcija – makar u europskom kontekstu – nazire u pokušaju stjecanja legitimacije putem interesa za očuvanje socijalne države, iako suštinski izvire iz namjere oduzimanja socijalnih beneficija čitavim grupama stanovništva. Opasna praksa subverzije na koju se suvremena desnica u potpunosti oslanja, a koja upućuje na očigledan diskontinuitet u odnosu na klasični fašizam, jest afirmacija demokratske procedure – nastojanje da se ksenofobni i šovinistički svjetonazorski pogledi asimiliraju u mainstream politiku, kao još jedno od motrišta na određeni problem.

Ovo su tek površne opservacije koje ilustriraju izvanrednu širinu, kompleksnost i metamorfozu suvremenog fašizma – kojem je nesumnjivo jedna od trajnih praktičnih značajki snažna reakcija i jačanje u uvjetima društvene anomije i krize vrijednosnog konsenzusa oko važnih društvenih pitanja. Fašizam se nameće kao rješenje za korumpirane i gramzive stranke lijevog i desnog centra, odgovor na vraćanje povjerenja u državne institucije, jačanje veze između građana i predstavnika vlasti, kao i obrambeni štit od svih turbulencija globaliziranog svijeta – kolebanja i kriza na međunarodnim tržištima, imigracije i »dekadentnih« liberalnih vrijednosti.

Otpor diskriminaciji

Liberalizam, u ideološkom i svjetonazorskom smislu, najviše je na meti političkim akterima fašističkih sklonosti, pa nije iznenađujuće što se u medijskim krajobrazu tijekom posljednjih godina, uvriježio pojam »neliberalne demokracije« – kako bi se opisali politički procesi u državama poput Rusije, Turske ili Mađarske. Primat općenarodne potpore jakoj državi, naglašavanje moralnog bankrota liberalnih ideja, kojima se obično u dramatičnim, eshatološkim tonovima pridaju osobine nezaustavljivog zla, otvorena skepsa i odbacivanje mogućnosti racionalnog suzbijanja sukoba između suprostavljenih pojedinaca, kao i otvorena podrška državnom paternalizmu, koji štiti »slabe« od »jakih« najvažniji su retorički elementi suvremene desnice, a njihov sadržaj donekle se može smatrati produžetkom propagandnog arsenala klasičnog fašizma.

Ako je fašizam prožet uzastopnim mijenama i transformacijama, isto vrijedi i za antifašizam. Padom komunizma i širenjem liberalne hegemonije na svjetskoj razini nastupa ushićenje uslijed ispraćaja drugog totalitarizma na povijesno spremište, čime liberalizam učvršćuje status dominantne ideološke sile suvremenog društva. Međutim, eteričnost svojstvena liberalizmu pretvara ga u preširoku, apstraktnu poveznicu, čiji se nominalni antifašizam upražnjava u aktivizmu građanskog društva, sazdanom od široke konstelacije brojnih pokreta i mnoštva partikularnih glasova – nerijetko ujedinjenih tek na osnovi civilizacijskih normi otpora prema diskriminaciji, ugnjetavanju i opresiji. Takva antifašistička koalicija stoga se umjesto protjerivanja nevidljivih opsjena i »fantomskih« prijetnji, radije usmjerila na aktivnu borbu protiv najširih oblika društvenih nepravdi, kao i na unaprjeđenje statusa i prava marginaliziranih društvenih skupina.

Disperzijom antifašističke scene najzad se otvorila platforma za formuliranje pitanja višestrukih identiteta te njihovog socijalnog, pravnog i političkog priznanja. Često se zaokret ka takvoj politici zamjera političkoj ljevici, ali valjalo bi imati na umu i činjenicu kako su društveni pluralizmi ukorijenjeni u institucionalnom okviru liberalnih društvenih vrijednosti; disperziji moći, slobodi u organiziranju i djelovanju, te ključnoj ulozi civilnog društva u suvremenim demokracijama. Politički liberalizam strukturira i oblikuje društvenu dinamiku u mnogim područjima društvenog života.

Upravo je zbog tih razloga svaka kritika aktivizma građanskog društva nepotpuna bez kritike liberalizma kao pravne i vrijednosne osnove na kojoj počiva. Bilo da pod liberalizmom podrazumijevamo političku ideologiju, društveni pokret, principe ekonomskog upravljanja, viziju međunarodnog poretka ili pak dominantno raspoloženje nekog povijesnog razdoblja – osnovna preokupacija liberalnog mišljenja gotovo je uvijek problematizacija iskustvenog doživljaja načela slobode i njezine implementacije u društvenoj praksi.

Nesavršenost čovjeka

Premda je iz povijesti i bogate intelektualne baštine liberalizma vidljivo kako tu nije riječ o sklopu homogenih ideja, iščitavanjem njihove zajedničke tendencije rezoniranja postaju očigledna dva važna elementa: prihvaćanje slobode kao konstitutivnog temelja ljudskog djelovanja, ali i mukotrpna svijest o nužnosti da se istu ograniči u praktične, političke ili pak moralne svrhe. Takvo rastvaranje prvobitne etičke dimenzije u antropološkom shvaćanju čovjeka, uz sve ambivalencije kakve pojam slobode nužno sa sobom nosi, otvara put heterogenim perspektivama i pravcima čime liberalizam teško zadržava čvrstu jezgru.

Prosvjetiteljska vizija liberalizma, s naglašenom predodžbom emancipacije čovjeka od tradicionalnih okova te njegovim moralnim i duhovnim razvojem, nije se ostvarila bez destruktivnih posljedica nehumanih razaranja i uspona kolektivističkih, antiliberalnih ideologija na svjetskoj pozornici. Takvom progresivnom stajalištu o ljudskoj naravi, oštro je suprostavljena tradicija ekonomskog liberalizma, s najznačajnijim predstavnikom F.A Hayekom, koji polazi od pesimistične filozofske antropologije – uvjerenja o ljudskim slabostima i nesavršenostima, koje se potom kanaliziraju u društvenu produktivnu energiju u okviru slobodnog tržišta, uz minimalnu ulogu državne regulacije. U prvoj inačici, sadržaj liberalizma upotpunjen je aspirativnim značenjem i povjerenjem u ljudsko usavršavanje, dok se u potonjoj inačici pojavljuje tek kao »manje zlo« – jedini oblik državno organizirane vlasti koji sprječava nepopravljivo Hobbesovo stanje rata »svih protiv sviju«. Dok se u prvom slučaju participacija građana u političkim životu, odnosno poredak zasnovan na demokraciji, smatra jednim od najvažnijih derivata liberalnih načela, u drugom slučaju se demokraciji prilazi skeptično – kao potencijalnom instrumentu dokidanja slobodnog tržišta i sredstvu distorzije poretka utemeljenog na dobrovoljnoj tržišnoj razmjeni.

Evolucija liberalnih ideja stoga se može razumjeti kao žustra unutarnja polemika raznovrsnih pristupa u pokušaju da se ustanovi optimalan trade off između slobode i jednakosti. Iako je nesumnjivo da je takva otvorenost često indikator žilavosti i otpornosti liberalnih ideja, katkad je rezultat neumorno traganje i vrludanje prožeto nizom pokušaja i pogrešaka; balansiranje po tankoj žici od jedne do druge krize, uz uvijek postojeću realnu opasnost od posklizavanja u totalitarizam. Čak i ako bismo prihvatili relativno rasprostranjeno stajalište među liberalima o tome kako uzrok kolektivističkim diktaturama nije sam liberalizam već upravo njegov izostanak, pitanje koje se ponavlja jest: zašto proces uspješne liberalizacije uvijek nailazi na brojna institucionalna previranja i integracijske poteškoće?

Nemoć pred novim izazovima

Problem s kojim se suočava većina tranzicijskih zemalja vezan je uz preciziranje odgovora na pitanje kakvom se točno liberalizmu teži, u kojem opsegu, i kojim intenzitetom ga primjenjivati, s kojim konačnim ciljem te – naposljetku – kakve su očekivane društvene posljedice njegove implementacije. Ako se nekom kombinacijom liberalnih ekonomskih politika izazove šok za pojedine segmente društva, neminovno je kako će takvo stanje generirati otpor i negativnu društvenu percepciju, što će na koncu mogućnosti liberalnih reformi usporiti ili efektivno zapriječiti njihovu daljnju provedbu.

Liberalizam – a naročito ekonomski – skupo plaća društvenu cijenu pogrešaka. Na takve pogreške nisu imuna ni visokorazvijena društva s dugačkom tradicijom političkog i ekonomskog liberalizma, posebice kada je riječ o suočavanju s izazovima suvremenih društvenih kretanja. Naime, ne postoji jasan i nedvosmislen set liberalnih politika u izazovima nošenja s nekontroliranom imigracijom, restrukturiranjem mirovinskog sustava na pravednim načelima uslijed demografskih promjena, socioekonomskim posljedicama transformacije industrijskih politika potaknutih automatizacijom, rastućim ekološkim rizicima, pritiskom monopolističkih tendencija u pojedinim ekonomskim sektorima, kao ni očiglednog institucionalnog rješenja u aktualnoj pandemijskoj krizi. Dakako, još je veći izazov zemljama u razvoju, koje su se našle izvan modernističkog trajektorija, konvergirati prema bogatim zemljama te se integrirati u globalnu trgovinu i međunarodni poredak.

Jedan od najčešćih prigovora liberalizmu kojemu se posebno teško othrvati nalazi se u opravdavanju ekonomskih nejednakosti. Bez ikakve namjere da ulazim u složene nijanse vrijednosnih procjena poželjnih i nepoželjnih tipova društvenih nejednakosti, najsuptilniji aspekt kompleksne rasprave o ovome pitanju krije se manje u mjerljivim, ekonomskim pokazateljima nejednakosti, a više u percipiranoj nejednakosti i osjećaju nepravde – odnosno u nejednakosti kao socijalnoj činjenici. Ovdje se dobro prisjetiti čuvenog principa, poznatog u sociologiji kao Thomasov teorem: ako ljudi definiraju situaciju kao stvarnu, ona će to biti u svojim posljedicama.

Magloviti koncept

Što je dublje razočaranje i snažnija percepcija o korupciji mainstream političkih stranaka, produbljuje se politička frustracija i smanjuje aktivan politički angažman građana. Univerzalnost liberalizma počinje se doživljavati kao iluzija i sredstvo koje služi partikularnim interesima političkih i financijskih elita, stoga se koncept građanstva i zajedničkog identiteta zamjenjuje neiskvarenim, neposrednim iskazima društvenog djelovanja, odnosno posebnim identitetima. Drugim riječima, stanovnici se više počinju osjećati kao pripadnici zasebnih skupina, a manje kao građani zajedničke države, čime se otvaraju neslućeni razmjeri jačanja političkih sukoba i širi nepovjerenje u vlast. Dodatni je problem što se takvo samoispunjavajuće proročanstvo još snažnije profilira u kriznim razdobljima, stvarajući duboke rupture u liberalnim sustavima, jačajuću populističke pokrete i ostavljajući društvo bez jasnog moralnog i vrijednosnog kompasa, ranjivo za ekstremističke prevrate. Liberalizam ne uspijeva lako premostiti opreku između univerzalnog i konkretnog pa na mjestu gdje se tvrdoglavo pojavljuju njegovi kratki spojevi teško izgrađuje vrijednosni konsenzus – temeljnu pretpostavku funkcionalnog društvenog razvoja.

U suvremenom diskursu, liberalizam se pojavljuje kao maglovit i mutan koncept; neodređeni osjećaj refleksije i snažne nagonske težnje suvremenog čovjeka da se usprotivi autoritetu. Kako je čežnja za slobodom duboko inkorporirana u samu bit zapadne civilizacije, njezinu fundamentalnu ideološku matricu, nije iznenađujuće što se u razvijenim zemljama gotovo svi akteri na političkoj sceni propinju na zadnje noge ne bi li se prikazali čuvarima slobodarskih ideala – čak i kada je očito da im autonomija pojedinaca nije osobito važna stavka na ljestvici prioriteta. Pitanje o tome što jest liberalno, a što nije, odavno je iz zatvorenih akademskih krugova odlepršalo u sferu zakučastog hermeneutičkog labirinta virtualnog prostora, postavši sastavnim dijelom prodorne galame javne rasprave. Ako se tome pridoda užarena atmosfera nepovjerenja među političkim neistomišljenicima, posebice u SAD-u, liberalni bi se projekt, bez konsenzusa na vidiku, mogao početi postupno urušavati sustavnim previranjima, nestabilnostima, političkim paralizama i prijetnjama radikalizacije političkog sukoba. Za suočavanje s brojnim krizama u nadolazećim godinama liberalizmu je potrebna obnova, čvršće vrijednosno određenje i jasnija vizija – kako na unutarpolitičkom, tako i na vanjskopolitičkom planu.

Vezani članci
...
Hrvatska
Patriotizam nije mahanje zastavama, nego ravnopravnost, mir i pravednost

Zoran Pusić desetljećima je već među prvacima borbe za ljudska prava i prava manjina, civilno društvo i mirno rješavanje konflikata. Cijeli svoj život posvetio je promociji antifašističkih vrijednosti u hrvatskom društvu, a protiv buđenja sentimenata prema takozvanoj NDH i povijesnog revizionizma, bez obzira dolaze li takve težnje od marginalnih grupa, kvaziznanstvenika ili pak od predstavnika vlasti. Nedavno je, kao osvjedočeni prijatelj naše udruge VeDRA, sudjelovao i u mimohodu kojega smo u Splitu...

VeDRA     19. srpnja 2021.

...
Svijet
Esej o vječnom fašizmu

Umberto Eco svoj je slavni tekst u kojem daje kriterije prepoznavanja fašizma u javnom djelovanju prvobitno objavio 22. lipnja 1995. u »New York Review of Books«, a potom i u »Utne Reader« u prosincu iste godine. Danas je u najmanju ruku jednako aktualan, ne toliko u Italiji koliko u drugim zemljama – pa i Hrvatskoj, i zaslužuje objavu u integralnom obliku. Donosimo ga u prijevodu Kenana Efendića objavljenom na portalu Peščanik 2016., uz našu obradu i lekturu Godine 1942, kad mi je bilo deset godina, osvojio sam prvu regionalnu nagradu na Ludi...

Umberto Eco     13. srpnja 2021.

...
Svijet
Jakovina: Idu li antifašisti u ilegalu?

Danas slavimo Dan pobjede nad fašizmom. Prošlo je 76 godina otkako je kapitulirao jedan od najzločinačkijih režima kojega je čovječanstvo ikad upoznalo, onaj nacistički. Toga dana, 9. svibnja 1945. (ili 8. svibnja, kad je primirje zapravo potpisano) i građani Hrvatske bili su čvrsto na pobjedničkoj strani, onoj koja je nakon šest godina rata – u Hrvatskoj i Jugoslaviji nakon četiri godine – konačno pobijedila, i donijela tadašnjem svijetu nadu da će mir trajati vječno, ili bar da se zla koja su donijeli fašizam i nacizam više...

VeDRA     09. svibnja 2021.

...
Hrvatska
Luka Džanko – osvjedočeni domoljub i antifašist

U pojedinim izrazito desničarskim medijima nedavno su se pojavili grubi napadi na našeg člana, generala HV-a Luku Džanka kojem se – očito zbog otvoreno iskazivanog antifašizma – spočitavaju navodne antihrvatske aktivnosti tijekom 1991., a prigovaraju mu i negativan stav prema postrojbama HOS-a. Slijedom takvih objeda naša Udruga veterana Domovinskog rata i antifašista želi još jednom ukazati na osvjedočeno domoljublje generala Džanka, posebno iskazano u Domovinskom ratu. Umjesto izmišljotina nudimo argumente, izvorne...

VeDRA     16. travnja 2021.

...
Svijet
Kad pojedinac postane kotačić u službi nacije...

Prošlo je više od dvadeset pet godina otkako je Umberto Eco u svojem glasovitom eseju »Ur-fašizam«, formulirao arhetipsku konstrukciju fašističkih stremljenja, precizno secirajući fluidnosti i unutarnja proturječja koja ih omeđuju. Svijet je u međuvremenu munjevitom brzinom zakoračio u hiperkompleksnu realnost ekonomske globalizacije, praćenu strelovitim porastom digitalnih inovacija. Oslobođen utopijske energije revolucionarne komunističke borbe, novi je poredak legitimaciju pronašao u liberalnoj političkoj misli, naročito...

Lovre Bilić, sociolog     05. travnja 2021.

...
Šibenik
Udari na Končara - simbol histerije

Prvo se javila Antifa Šibenik, pa je njihove fotografije objavio Antifašistički vjesnik, i zakotrljala se priča o (još jednom) napadu na neko od spomen obilježja kojim se evocira sjećanje na narodnog heroja Radu Končara. Ovoga puta uzbuna se samo dijelom pokazala pogrešnom, a kao »napadač« identificiran je - čempres. Naravno, time se - suprotno očekivanjima odgovornih iz šibenske komunalne tvrtke »Čempresi« - priča samo dodatno zakuhala, ukazujući tko zna koji put na općeniti odnos prema spomen obilježjima iz Drugog svjetskog rata....

VeDRA     10. ožujka 2021.

...
Hrvatska
Hrvatska se treba riješiti »za dom spremni«

Nedavna inicijativa Židovske općine Zagreb, okupljanje predstavnika parlamentarnih stranaka, antifašista i predstavnika nacionalnih manjina zbog dogovora oko zabrane ustaškog pozdrava »za dom spremni« izazvala je ogromnu pažnju domaće, ali sada sve više i međunarodne javnosti. O tom sastanku pisali smo i na našem web magazinu prije nekoliko dana. U međuvremenu se retorika i oko tog pozdrava, ali i spomenutog sastanka razvila u više smjerova, dobar dio političke scene pozdravio je dogovor, ali ima i drukčijih stavova, radikalnije...

VeDRA     02. veljače 2021.

...
Svijet
Ideologija zla koja je odnijela milijune života

Holokaust je grčka riječ koja znači »potpuno spaljen«. U antici je, kod Grka i Rimljana, označavala žrtvu paljenicu bogovima ili dušama pokojnika. U suvremeno doba obilježava razdoblje od 12 godina (od 1933. do 1945.) nacističkog progona Židova. Karakterizira ga neprekidna eskalacija sve brutalnijih mjera nacističkih vlasti i njihovih pomagača i sve veći teritorij na kojem se te mjere primjenjuju. Vrhunac je bilo »konačno rješenje« (Endlösung), što je u nacističkoj terminologiji bio eufemizam za masovno ubijanje i uništenje...

Ivo Goldstein     27. siječnja 2021.

...
Hrvatska
Ustaški simboli: hoćemo li dočekati zabranu?

Sasvim slučajno prošli tjedan su se poklopila dva događaja vezana uz problematiku legalnosti ustaškog pozdrava »za dom spremni«. U Zadru su tako svečanost obilježavanja obljetnice operacije Maslenica zbog prisustva osoba u uniformama i sa znakovljem HOS-a napustili predsjednik Republike Zoran Milanović i – slijedom njegove zapovijedi – cijeli vojni vrh. Naš magazin je o tome izvijestio riječima jednoga od planera te pobjedničke akcije i našeg člana generala Luke Džanka. Istoga dana Židovska općina Zagreb izvijestila je o...

VeDRA     24. siječnja 2021.

...
Svijet
Vrli novi trumpizam

Talijanski pisac i publicist Umberto Eco 1995. je objavio važan tekst »Kako prepoznati fašizam«, jedan od temeljnih za suvremeni antifašizam i razumijevanje opasnosti od fašizma tamo gdje se to ponekad najmanje nadamo. Promatrajući nedavni napad pristaša Donalda Trumpa na zgradu američkog Kongresa – na predsjednikov neskriveni poticaj – postavlja se pitanje je li Eco dijelom pogriješio kad je pokušavao identificirati otkud nas fašizam može zaskočiti. To pitanje, uz ono još važnije o tome u kakav nas svijet može odvesti trumpizam (pojam znatno širi od...

Jurica Pavičić     12. siječnja 2021.

...
Svijet
Stoljeće hrvatskog otpora fašizmu

Vjerojatno svi znaju prepjev talijanske borbene pjesme Bandiera Rossa, bar onaj koji se (najviše po Istri i Dalmaciji) najčešće pjevao: »Mussolini dugoga nosa, za****la te Bandiera Rossa«. Ima, doduše i ona nešto pristojnija, ali jednako podrugljiva verzija s »pobijedit će bandiera rossa«, no ona prva nam je nekako draža. Kako bilo, sudeći po vrlo utemeljenoj teoriji sociologa Renata Matića, ovi stihovi dobijaju sasvim novo značenje. Ovaj zagrebački sociolog, naime, tvrdi da ove godine u Hrvatskoj slavimo stotu godišnjicu antifašizma, u...

VeDRA     23. prosinca 2020.

...
Svijet
Jesu li SAD i EU anti-antifašisti? Nisu.

Ovih dana je kao prilično veliki diplomatski skandal odjeknula informacija da je u Ujedinjenim narodima u New Yorku sa 130 glasova za usvojena rezolucija protiv veličanja nacizma, ali da su protiv nje glasale SAD i Ukrajina, a da su sve zemlje Europske unije (uključujući i Hrvatsku), te praktički sve zemlje članice NATO-a ili bliske tom saveza ostale suzdržane prilikom glasovanja u Glavnoj skupštini UN-a. Primjerice, Slobodna Dalmacija je informaciju o toj odluci donijela pod prilično dramatičnim naslovom »Sramota u New Yorku – SAD i...

Ivica Profaca     19. prosinca 2020.

...
Hrvatska
Novi antifašizam?

Kao klinac imao sam priliku brčkati noge u moru brojnih plaža u Puli, gdje sam tada, do drugog razreda osnovne škole živio, a u blizini jedne od njih bila je i bista antifašista Vladimira Gortana. Gortan? Tada, razumije se, nisam imao pojma, a trebalo mi je poduže i poslije da saznam, da su tu bistu digli komunisti jednom antifašistu koji uopće nije bio »njihov«. Dakle, bio je antifašist, ali nije bio komunist. Da, to je važno podvući. Iako su se komunisti u njegovo vrijeme već bili solidno ušančili u političku mapu nekadašnje, kraljevske Jugoslavije, a...

Marinko Čulić     25. kolovoza 2020.

...
Hrvatska
Lovro Krnić: U Hrvatskoj postoji filter za antifašizam

Izvor: Fališ - festival alternative i ljevice, Šibenik Piše: Andreja Žapčić Revizija povijesti u Hrvatskoj nije nova disciplina, »gašenje sjećanja« marljivo se trenira još od 90-ih kroz promjene naziva ulica i uništavanje spomenika kao sredstava javnog pamćenja, a »rupe u pamćenju« teško je popuniti i obrazovanjem - neke se stvari ne uči dok se neke obljetnice ne komemorira ili se to čini selektivno. Što manje činjenica, to bolje po mitove, iskušana je metoda, ne samo na ovim prostorima, a onih koji pamte da je...

Andreja Žapčić     22. lipnja 2020.

Hrvatska
»Crno pače« EU-a prešućuje antifašizam kojim bi se moralo ponositi!

Diljem svijeta, 9. svibnja, slavi se Dan pobjede nad fašizmom, 75-ta godišnjica velike pobjede antifašističke koalicije u najkrvavijem ratnom sukobu u povijesti čovječanstva. Ove godine skromnije negoli je obično, zbog pandemije. Moderna, demokratska i antifašistička Europa inače slavi taj dan i kao Dan Europe jer je upravo 9. svibnja 1950., za petu godišnjicu završetka Drugog svjetskog rata, potpisana Schumanova deklaracija o integriranju europskih zemalja. U Hrvatskoj, trenutnoj predsjedateljici Europske...

Davorka Blažević     09. svibnja 2020.