Zapad ne može okrenuti leđa običnim Rusima

Tek nekoliko sati nakon što je Vladimir Putin napao Ukrajinu, Marina Davidova, cijenjena ruska kazališna kritičarka, napisala je otvoreno pismo izjašnjavajući se protiv rata. Ruska Duma odgovorila je pripremljenom, brzopoteznom legislativom kojom je kritiziranje invazije kriminalizirano i zaprijećeno zatvorskom kaznom do petnaest godina.

Davidova je ubrzo postala meta žestokog uznemiravanja. Primila je niz poruka mržnje a na svojim vratima, sljedećeg dana, naslikano našla je notorno bijelo slovo »Z« kojima su iscrtana ruska oklopna vozila. U strahu za vlastiti život pobjegla je iz Rusije.

Međutim, jednom kada je otišla, Davidova je ostala iznenađena otkrivši novu, uvrnutu realnost.

U Moskvi su je tajne službe tretirale kao izdajnicu. No u zapadnoj Europi sada je bila percipirana kao ruski okupator i potencijalni špijun – suučesnik Putinova režima. Njezini bankovni računi bili su neaktivni, a račun u Austrijskoj banci blokiran. Postala je važna njezina putovnica, a ne njezina priča. Prijatelji su je šapatom upozorili kako ideja »dobrog Rusa« sada pripada prošlosti.

Europljani koji kritiziraju prosječne Ruse zato što masovno ne odbacuju rat imaju pravo, ali promiče im važna nijansa: Rusija je danas brutalna policijska država, a u Putinovom svjetonazoru biti izdajnik (za predsjednika, svaki građanin koji se odupire ratu je izdajnik) daleko je gore nego biti neprijatelj. Putin je to izrekao jezovitom izravnošću: »Neprijatelji su ravno ispred vas, vi ste s njima u ratu, a kada s njima sklopite primirje, sve postane jasno. Izdajnik, pak, mora biti slomljen i uništen.«

Svojim herojskim otporom prema ruskom vojnom stroju, ukrajinski narod stekao je status Putinovih neprijatelja. Kada je riječ o ruskoj unutarnjoj opoziciji, jedina opcija koju Putin razmatra jest potpuno uništenje.

Dakako, nije teško shvatiti zašto su ljudi izvan Rusije osudili državu. Putin nije uništio samo ukrajinsku vojnu i energetsku infrastrukturu, smrskao je također moralnu i intelektualnu infrastrukturu postratne Europe. Pravdajući invaziju na Ukrajinu kao »specijalni operaciju« s ciljem »denacifikacije« Ukrajine, Putin je s jasnom svrhom zatresao temelje na kojima je počivao europski mir. Stavljajući ruske nuklearne snage u stanje »visoke pripravnosti« prešao je granicu koju nitko nije prešao od kubanske krize prije šezdeset godina.

Zapad je u ratu s Putinovim režimom i taj sukob trajat će znatno dulje od rata u Ukrajini. Jasno je da sankcije što ih je nametnuo Zapad nisu osmišljene kako bi promijenile Putinovo mišljenje već kako bi uništile njegove vojne kapacitete. One će svakako naštetiti i ruskom narodu. S obzirom da je Rusija snažna nuklearna sila, Zapad nema drugog izbora.

Neki izvan Rusije zavedeni su mogućnošću unutarnjeg puča u Moskvi, ali izgledi za takav ishod su minimalni. Povijest nas uči da se u ovakvim krizama većina naroda i političke elite ne okreću protiv svog vođe, već ga podržavaju. Tek s protokom vremena se njihovo mišljenje može promijeniti.

Kratkoročno, prioritet Zapada trebao bi biti pružanje potpore Ukrajini, dok se srednjeročno i dugoročno spram Rusije mora pronaći jasna strategija koja nadilazi vojno obuzdavanje.

Prešli smo prebrzo (i prelijeno) iz stanja kontemplativnosti u pravednički moralni gnjev. Šokirani smo što su Rusi sebi dozvolili da budu zavedeni propagandom, zaboravljajući pritom da oni nisu jedini koji lako mogu živjeti u zabludi. Anketa provedena 2015. godine, cijelo desetljeće nakon američke invazije na Irak, pokazala je kako 52% gledatelja Fox Newsa vjeruje da je oružje masovnog uništenja pronađeno u Iraku. Prisjetimo se također kako je entuzijastično klicanje Putinu kao zaštitniku »europskih vrijednosti« bilo snažnije u nekim regijama Zapada nego što je bilo u samoj Rusiji.

U svojem uznemirujućem, proročanskom romanu iz 2006. godine, »Dan opričnika«, ruski pisac Vladimir Sorokin zamišlja budućnost svoje zemlje kao srednjovjekovne teokracije u kojoj je obnovljena monarhija, ponovno uvedeno bičevanje, a službena ideologija režima je neka vrsta korumpiranog misticizma. Veliki Zid odvaja Rusiju od Zapada, sva roba uvezena je iz Kine, a sve ideje proizvod su imaginarne prošlosti.

Lako je zamisliti sutrašnju Rusiju nalik onoj iz Sorokinove noćne more. Europa nikad neće biti sigurna dijeleći granicu s takvom Rusijom. Okretanje leđa Rusima, onima dovoljno hrabrim da se suprotstave Putinovom ratu, pa čak i onima koji nemaju volje da mu se suprotstave, ali ga makar ne podržavaju, pokazat će se kao strateška pogreška.

Nakon završetka hladnog rata Zapad je pretpostavio da će Rusija slijediti put postratne Njemačke. No Rusija više slijedi put nalik Njemačkoj za vrijeme Prvog svjetskog rata, a ne Drugog.

Prije tri desetljeća mnogi na Zapadu naivno su vjerovali kako je demokratska budućnost jedini mogući put za postsovjetsku republiku Rusiju. Sada činimo sličnu pogrešku pretpostavljajući kako post-Putinova Rusija ne može biti ništa drugo doli Rusija s još jednim vladarom na čelu.

S engleskog preveo: Lovre Bilić