ELEMENTI FAŠIZMA U POLITIČKOM DJELOVANJU SLOBODANA MILOŠEVIĆA

Zlokobna uvertira u nadolazeće krvoproliće

Nezaustavljiva ambicija i bešćutnost pretvorila je Miloševića u promotora najgorih fašističkih politika, a posljedično i jednog od najzloglasnijih krvnika bratstva i jedinstva, te onih koji su se pobrinuli da jednu od relativno najmirnijih dezintegracija velikog imperijalnog saveza država u povijesti, narodi na Balkanu dočekaju naoružani do zuba, zadojeni mržnjom i fanatično spremni na bratoubilački sukob

Piše: Lovre Bilić, sociolog
  16. studenog 2021.

Donosimo ulomak iz šireg eseja sociologa Lovre Bilića pod naslovom »Elementi fašizma u političkom djelovanju Slobodana Miloševića«


Povodom nadolazeće obljetnice pada Vukovara vratit ćemo se zastrašujućim posljedicama nastalim kao rezultat ispuštanja iz boce duha agresivnog nacionalizma koji je na prostoru Balkana u krvi ugušio socijalizam. U nastojanju da lociramo fašističke ekscese iz kojih se napajao, povezali smo pojedine elemente iz poznatog eseja Umberta Eca »Ur-fašizam«, često citiranog kao važan doprinos jasnijem razumijevanju fašizma, ovoga puta s važnim trenutcima u govorima i političkom djelovanju Slobodana Miloševića kao jednog od najvažnijih političkih aktera i raspirivača rata u to vrijeme …

Premda se Milošević nije često pojavljivao u medijima, uloga koju je demagoška retorika imala u osiguravanju njegove podrške i ostvarenju političkih ambicija bila je od presudne važnosti. Kako piše Vuk Perišić, među njegovim pobornicima našao se bizaran koktel sačinjen od starih komunističkih kadrova motiviranih reakcionarnim pobudama i željom za očuvanjem vlastitog položaja, srpskih nacionalista ohrabrenih buđenjem propagandnog stroja koji će u periodu nakon Titove smrti ozbiljno uzdrmati čitavo društvo, jugoslavenskih unitarista, visokih dužnosnika Srpske pravoslavne Crkve te konačno – srpskih konzervativnih intelektualaca koji su u njemu prepoznali državnika i vođu sposobnog za nošenje s ekonomskim, političkim i duhovnim krizama što su onomad potresale državu. U uskom procjepu između revitaliziranog nacionalizma i još uvijek nominalnog komunističkog internacionalizma, Milošević je pronašao zajednički jezik u političkoj pragmi – jačanju beskompromisne moći središnje države – etatističkoj poveznici nacionalizma i socijalizma. Opća je procjena kako Milošević nije odveć bio zainteresiran, a kamoli da je k tome još i baštinio kakvu razrađenu svjetonazorsku paradigmu, filozofiju ili političku ideologiju. Bio je makijavelist i politički oportunist, a nepovoljne društvene okolnosti načinile su ga, kako će se kasnije pokazati, u opasnog tumača različitih tradicionalnih vjerovanja i praksi. Tome u prilog svjedoči ozloglašeni govor u Gazimestanu, 1989. iz kojega se daju prepoznati višestruki odjeci Ecovih elemenata. Široko shvaćen kao zlokobna uvertira u nadolazeće krvoproliće, zanimljivo mu je pristupiti iz retrospektivne interpretacije, u post-hoc maniri, sagledavajući posljedice bezumnog uništenja što su se raspletale u okolnostima koje će uslijediti. Govor se može shvatiti kao očigledan primjer sinkretizma u kojemu besprizorno koegzistiraju dva oprečna narativa – srbijansko-nacionalistički i jugoslavensko internacionalistički.

Istovremeno odjekuje državnim ritualizmom titoističke ortodoksije; isticanjem potrebe za očuvanjem bratstva i jedinstva, osudama rušilačkih nacionalizama i afirmacijom Jugoslavije na osnovama nacionalne ravnopravnosti, dok u pozadini neumorno ustraje na buđenju nacionalnog duha Srbije. Premda se čvrsto apostrofira povijesna nužnost za očuvanjem jugoslavenske države, ovoga puta riječ je o zazivanju njezine inkarnacije s ojačanom i posebno naglašenom ulogom Srbije, čime se de facto partikularnom narodu dodjeljuje privilegirana pozicija i uloga u Jugoslaviji, ili se pak implicitno za nacionalizam proziva ostale narode, čime se opet – u toj cikličkoj spirali optužbi – vraća legitimitet obnovi srpskog nacionalizma, kao jedinoj garanciji opstanka srpskog identiteta i posljedično – jugoslavenske države. Poziv na zajedništvo i suradnju odvija se stoga pod egidom obnove srpskog nacionalnog integralizma, dokidanja klasnog antagonizma i konsolidacije nacionalnog jedinstva – pripremajući teren etničkoj homogenizaciji. Sva žestina političke autoritarnosti i beskompromisnosti njegove politike izvire iz očiglednog prijezira prema pluralizmu: bilo kakva vrsta nesloge i divergencije u mišljenju unutar srpskog naroda shvaćena je kao remetilački faktor i kobna prepreka u postizanju opće narodne sloge, čime biva tretirana kao izdaja srpskog naroda. Istim žarom kojim se u govoru obrušio na nacionalnu izdaju kao vječni avet srpske povijesti, kasnije će u političkoj praksi vršiti orkestrirane napade na opoziciju, smjenjivati nepoćudne rukovodeće kadrove u antibirokratskoj revoluciji i organizirati likvidacije političkih neistomišljenika.

Trenutak koji se nerijetko tumači kao otvorena najava sukoba jest onaj u kojemu se spominju oružane bitke. Njemu prethodi veličanje nacionalne povijesti, isticanje junaštva, a kasnije i herojske žrtve koju su Srbi podnijeli u ime čitave Europe. Još jednom se naglašava potreba za slogom kako bi se narodu vratilo dostojanstvo pregaženo nacionalnom izdajom; jedino rješenje permanentna je bitka protiv nacionalne razjedinjenosti, svim raspoloživim sredstvima – pa tako i oružjem. Ratnički diskurs i koketiranje s nacionalističkim patosom nije slučajno – nošeno je na valu trijumfalizma, ispred mnogobrojne nacionalno osviještene publike u uvjetima naizgled uspješno suzbijenog albanskog nacionalizma na Kosovu. Stanje pripravnosti i vječne spremnosti na bitke u ime nacionalnog ponosa, tradicijskog duha ili pak narodnih vrijednosti česti su retorički alati fašizma korišteni u svrhu ratne mobilizacije.

Shvativši koliko mu je autoritarni nacionalizam, protiv kojeg se tobože borio, važan saveznik u ostvarenju političkih ambicija i ciljeva, Milošević se uvijek obraćao isključivo onim skupinama s izraženim predispozicijama za potvrdnu recepciju njegovog političkog programa – što objašnjava zašto se nikada nije osobito trudio odagnati sa sebe stigmu velikosrpskog nacionalističkog političara, kakva ga je neminovno pratila u Ljubljani i Zagrebu. Ako ga se na razini teorijskih stavova teško dade promatrati kao uvjerenog nacionalista, onda je on to svakako bio u metodi političkog upravljanja, u ekskluzivitetu njegove želje da vlada samostalno i suvereno, bez da ikome polaže račune.

Premda nije na popisu Ecovih elemenata, razrađena propagandna strategija namijenjena širenju nacionalističke histerije, neizostavna je fašistička značajka: Miloševićevi govori u sprezi s nabujalom propagandnom mašinerijom zasipali su srpsku javnost beskrajnim dezinformacijskim i manipulativnim sadržajima. U osamdesetim godinama prošlog stoljeća počele su dominirati teze o neravnopravnosti, diskriminaciji, ugnjetavanju i sveopćoj ugroženosti srpskog naroda u Jugoslaviji. Ideja kako je srpski narod ponižen i pod sustavom opresijom proširila se sa Kosova i na ostale republike. Odlučujući ulogu u tom procesu odigralo je djelovanje intelektualne elite Srbije, s vrhuncem u izradi Memoranduma objavljenog u režiji Srpske akademija nauka i umjetnosti, 1986. Dokument koji je u svojoj biti modernizirani politički manifest Velike Srbije Milošević će kasnije rehabilitirati, a projekt ujedinjenja Srba u jednoj državi, postat će okosnica njegovoj politici za vrijeme rata.

U tom kontekstu je Milošević na vlasti spremno instrumentalizirao akumulirano nezadovoljstvo, opskrbivši narod strastvenom borbom za priznanjem identiteta i čežnjom za vraćanje nacionalnog ponosa – čime je otvorio paklena vrata ratnim razaranjima, u kojima je upravo narod platio daleko najveću cijenu. Citirajući Eca, narod je Miloševićevim megalomanskim ambicijama i želji za stjecanjem moći poslužio kao »teatralna izmišljotina« s točno zamišljenom ulogom koju je trebao odigrati u krvavoj predstavi. Uz blagu dozu opreza, dala bi se iznijeti hipoteza kako se Milošević i nije bio naročito zadivljen etničkom koncepcijom naroda, a još manje onom građanskom. Zapravo ga je zanimao narod kao puka fenomenološka činjenica – koncept ispražnjen od smisla, podložan stanovitim kreativnim interpretacijama. Iako je zahvaljujući vlastitoj karizmi politički prosperirao u dugačkom i turobnom sutonu jednog autoritarnog sustava, gdje su ga povijesne prilike zatekle i kao svjedoka nestajanja komunističke utopije sa svjetske pozornice, nezaustavljiva ambicija i bešćutnost pretvorit će ga u promotora najgorih fašističkih politika, a posljedično i jednog od najzloglasnijih krvnika bratstva i jedinstva, te onih koji su se pobrinuli da jednu od relativno najmirnijih dezintegracija velikog imperijalnog saveza država u povijesti, narodi na Balkanu dočekaju naoružani do zuba, zadojeni mržnjom i fanatično spremni na bratoubilački sukob.

U svojim beskrajnim realpolitičkim kalkulacijama bilo je neminovno da će sudaranje s kontradikcijama uroditi još jednim bizarnim, a u drugu ruku i posve očekivanim savezništvom: onim između Miloševića i Srpske pravoslavne crkve. Podvrgavanje pravoslavlja duhovnom i moralnom opravdanju državnog vojnog aparata, zajedno s već spomenutim Memorandumom, činilo je ideološku potkovu za Miloševića. Tu se, dakako, više radilo o međusobnom podnošenju i zajedničkim interesima, a manje o dubokom poštovanju. Crkva nikada nije blagonaklono gledala na Miloševićev proklamirani ateizam i komunističku pozadinu, dok pak Milošević nije dijelio vidljivu inklinaciju pojedinih crkvenih dužnosnika prema teokraciji, zasnovanoj na svetosavskom nacionalizmu. Ako išta, bio je više na tragu izvorne inačice fašizma štovanjem materijalne nadmoći tehnologije, kličući ushićeno njezinom transformacijskog potencijalu, razvojnoj dinamici i kreativnoj destrukciji – u maniri talijanskih futurista. Međutim, posvemašnjim cinizmom vladanja odškrinuo je vrata desekularizaciji srpskog društva, pretvorivši SPC u važan politički čimbenik. Time je pomogao otvoriti prostor retrogradnim idejama i njihovim na trenutke posve otvorenim anti-modernističkim stremljenjima.

I za kraj, nije iznenađujuće što poveznica sa svim elementima Ecovog popisa nije očigledna. Fašistička politika svojim manjkom cjelovitosti i kontradiktornošću rijetko uspijeva totalizirati čitavo društvo, no posljedice koje za sobom povlači upućuju na vrstu zastrašujućeg testa empirije koji dovoljno govori sam za sebe. Politika, makijavelistički shvaćena kao neizbježan ciklički rulet moći kojoj valja pod svaku cijenu težiti, lišena je humanističkog sadržaja, vizije, idejne koncepcije i bilo kakvog koherentnog ideološkog značenja. U fašizmu je baš o tome i riječ – izokrenutom prosvjetiteljstvu – potčinjavanju razuma politici širenja mržnje i zla.

Vezani članci
...
Svijet
Melankolija ljevice i nova lica fašizma

Dvije knjige Enza Traversa »Melankolija ljevice« i »Nova lica fašizma« u izdanju TIM pressa rezultat su autorovog dugogodišnjeg znanstveno-istraživačkog nastojanja na području historiografije 20. stoljeća, u kojima se nazire mnoštvo pronicljivih uvida i spoznaja relevantnih u kontekstu interdisciplinarne društveno-humanističke interpretacije društvene stvarnosti. U podlozi njegovog konceptualnog okvira nalazi se poseban interes prema stradanju Židova u Drugom svjetskom ratu, iz kojeg se potom analitičkom britkošću i dojmljivim...

Lovre Bilić     21. rujna 2021.

...
Hrvatska
Patriotizam nije mahanje zastavama, nego ravnopravnost, mir i pravednost

Zoran Pusić desetljećima je već među prvacima borbe za ljudska prava i prava manjina, civilno društvo i mirno rješavanje konflikata. Cijeli svoj život posvetio je promociji antifašističkih vrijednosti u hrvatskom društvu, a protiv buđenja sentimenata prema takozvanoj NDH i povijesnog revizionizma, bez obzira dolaze li takve težnje od marginalnih grupa, kvaziznanstvenika ili pak od predstavnika vlasti. Nedavno je, kao osvjedočeni prijatelj naše udruge VeDRA, sudjelovao i u mimohodu kojega smo u Splitu...

VeDRA     19. srpnja 2021.

...
Svijet
Esej o vječnom fašizmu

Umberto Eco svoj je slavni tekst u kojem daje kriterije prepoznavanja fašizma u javnom djelovanju prvobitno objavio 22. lipnja 1995. u »New York Review of Books«, a potom i u »Utne Reader« u prosincu iste godine. Danas je u najmanju ruku jednako aktualan, ne toliko u Italiji koliko u drugim zemljama – pa i Hrvatskoj, i zaslužuje objavu u integralnom obliku. Donosimo ga u prijevodu Kenana Efendića objavljenom na portalu Peščanik 2016., uz našu obradu i lekturu Godine 1942, kad mi je bilo deset godina, osvojio sam prvu regionalnu nagradu na Ludi...

Umberto Eco     13. srpnja 2021.

...
Svijet
Može li liberalizam zaustaviti fašizam?

Uzroci jačanja i uspona populističke desnice u suvremenim političkim zbivanjima postali su jedan od središnjih predmeta analize društvenih i humanističkih znanosti. Ne iznenađuje stoga složenost pristupa i svojevrsna višestrukost interpretativnih dimenzija koja se nameće pri bilo kakvoj diskusiji o spomenutom fenomenu. Ovdje ću se baviti primarno kritičkim sagledavanjem nedostataka imanentnih političkoj filozofiji liberalizma u izgradnji snažnog institucionalnog i vaninstitucionalnog okvira za neutralizaciju fašističkih stremljenja u...

Lovre Bilić, sociolog     10. lipnja 2021.

...
Svijet
Jakovina: Idu li antifašisti u ilegalu?

Danas slavimo Dan pobjede nad fašizmom. Prošlo je 76 godina otkako je kapitulirao jedan od najzločinačkijih režima kojega je čovječanstvo ikad upoznalo, onaj nacistički. Toga dana, 9. svibnja 1945. (ili 8. svibnja, kad je primirje zapravo potpisano) i građani Hrvatske bili su čvrsto na pobjedničkoj strani, onoj koja je nakon šest godina rata – u Hrvatskoj i Jugoslaviji nakon četiri godine – konačno pobijedila, i donijela tadašnjem svijetu nadu da će mir trajati vječno, ili bar da se zla koja su donijeli fašizam i nacizam više...

VeDRA     09. svibnja 2021.

...
Hrvatska
Luka Džanko – osvjedočeni domoljub i antifašist

U pojedinim izrazito desničarskim medijima nedavno su se pojavili grubi napadi na našeg člana, generala HV-a Luku Džanka kojem se – očito zbog otvoreno iskazivanog antifašizma – spočitavaju navodne antihrvatske aktivnosti tijekom 1991., a prigovaraju mu i negativan stav prema postrojbama HOS-a. Slijedom takvih objeda naša Udruga veterana Domovinskog rata i antifašista želi još jednom ukazati na osvjedočeno domoljublje generala Džanka, posebno iskazano u Domovinskom ratu. Umjesto izmišljotina nudimo argumente, izvorne...

VeDRA     16. travnja 2021.

...
Svijet
Kad pojedinac postane kotačić u službi nacije...

Prošlo je više od dvadeset pet godina otkako je Umberto Eco u svojem glasovitom eseju »Ur-fašizam«, formulirao arhetipsku konstrukciju fašističkih stremljenja, precizno secirajući fluidnosti i unutarnja proturječja koja ih omeđuju. Svijet je u međuvremenu munjevitom brzinom zakoračio u hiperkompleksnu realnost ekonomske globalizacije, praćenu strelovitim porastom digitalnih inovacija. Oslobođen utopijske energije revolucionarne komunističke borbe, novi je poredak legitimaciju pronašao u liberalnoj političkoj misli, naročito...

Lovre Bilić, sociolog     05. travnja 2021.

...
Šibenik
Udari na Končara - simbol histerije

Prvo se javila Antifa Šibenik, pa je njihove fotografije objavio Antifašistički vjesnik, i zakotrljala se priča o (još jednom) napadu na neko od spomen obilježja kojim se evocira sjećanje na narodnog heroja Radu Končara. Ovoga puta uzbuna se samo dijelom pokazala pogrešnom, a kao »napadač« identificiran je - čempres. Naravno, time se - suprotno očekivanjima odgovornih iz šibenske komunalne tvrtke »Čempresi« - priča samo dodatno zakuhala, ukazujući tko zna koji put na općeniti odnos prema spomen obilježjima iz Drugog svjetskog rata....

VeDRA     10. ožujka 2021.

...
Hrvatska
Hrvatska se treba riješiti »za dom spremni«

Nedavna inicijativa Židovske općine Zagreb, okupljanje predstavnika parlamentarnih stranaka, antifašista i predstavnika nacionalnih manjina zbog dogovora oko zabrane ustaškog pozdrava »za dom spremni« izazvala je ogromnu pažnju domaće, ali sada sve više i međunarodne javnosti. O tom sastanku pisali smo i na našem web magazinu prije nekoliko dana. U međuvremenu se retorika i oko tog pozdrava, ali i spomenutog sastanka razvila u više smjerova, dobar dio političke scene pozdravio je dogovor, ali ima i drukčijih stavova, radikalnije...

VeDRA     02. veljače 2021.

...
Svijet
Ideologija zla koja je odnijela milijune života

Holokaust je grčka riječ koja znači »potpuno spaljen«. U antici je, kod Grka i Rimljana, označavala žrtvu paljenicu bogovima ili dušama pokojnika. U suvremeno doba obilježava razdoblje od 12 godina (od 1933. do 1945.) nacističkog progona Židova. Karakterizira ga neprekidna eskalacija sve brutalnijih mjera nacističkih vlasti i njihovih pomagača i sve veći teritorij na kojem se te mjere primjenjuju. Vrhunac je bilo »konačno rješenje« (Endlösung), što je u nacističkoj terminologiji bio eufemizam za masovno ubijanje i uništenje...

Ivo Goldstein     27. siječnja 2021.

...
Hrvatska
Ustaški simboli: hoćemo li dočekati zabranu?

Sasvim slučajno prošli tjedan su se poklopila dva događaja vezana uz problematiku legalnosti ustaškog pozdrava »za dom spremni«. U Zadru su tako svečanost obilježavanja obljetnice operacije Maslenica zbog prisustva osoba u uniformama i sa znakovljem HOS-a napustili predsjednik Republike Zoran Milanović i – slijedom njegove zapovijedi – cijeli vojni vrh. Naš magazin je o tome izvijestio riječima jednoga od planera te pobjedničke akcije i našeg člana generala Luke Džanka. Istoga dana Židovska općina Zagreb izvijestila je o...

VeDRA     24. siječnja 2021.

...
Svijet
Vrli novi trumpizam

Talijanski pisac i publicist Umberto Eco 1995. je objavio važan tekst »Kako prepoznati fašizam«, jedan od temeljnih za suvremeni antifašizam i razumijevanje opasnosti od fašizma tamo gdje se to ponekad najmanje nadamo. Promatrajući nedavni napad pristaša Donalda Trumpa na zgradu američkog Kongresa – na predsjednikov neskriveni poticaj – postavlja se pitanje je li Eco dijelom pogriješio kad je pokušavao identificirati otkud nas fašizam može zaskočiti. To pitanje, uz ono još važnije o tome u kakav nas svijet može odvesti trumpizam (pojam znatno širi od...

Jurica Pavičić     12. siječnja 2021.

...
Svijet
Stoljeće hrvatskog otpora fašizmu

Vjerojatno svi znaju prepjev talijanske borbene pjesme Bandiera Rossa, bar onaj koji se (najviše po Istri i Dalmaciji) najčešće pjevao: »Mussolini dugoga nosa, za****la te Bandiera Rossa«. Ima, doduše i ona nešto pristojnija, ali jednako podrugljiva verzija s »pobijedit će bandiera rossa«, no ona prva nam je nekako draža. Kako bilo, sudeći po vrlo utemeljenoj teoriji sociologa Renata Matića, ovi stihovi dobijaju sasvim novo značenje. Ovaj zagrebački sociolog, naime, tvrdi da ove godine u Hrvatskoj slavimo stotu godišnjicu antifašizma, u...

VeDRA     23. prosinca 2020.

...
Svijet
Jesu li SAD i EU anti-antifašisti? Nisu.

Ovih dana je kao prilično veliki diplomatski skandal odjeknula informacija da je u Ujedinjenim narodima u New Yorku sa 130 glasova za usvojena rezolucija protiv veličanja nacizma, ali da su protiv nje glasale SAD i Ukrajina, a da su sve zemlje Europske unije (uključujući i Hrvatsku), te praktički sve zemlje članice NATO-a ili bliske tom saveza ostale suzdržane prilikom glasovanja u Glavnoj skupštini UN-a. Primjerice, Slobodna Dalmacija je informaciju o toj odluci donijela pod prilično dramatičnim naslovom »Sramota u New Yorku – SAD i...

Ivica Profaca     19. prosinca 2020.

...
Hrvatska
Novi antifašizam?

Kao klinac imao sam priliku brčkati noge u moru brojnih plaža u Puli, gdje sam tada, do drugog razreda osnovne škole živio, a u blizini jedne od njih bila je i bista antifašista Vladimira Gortana. Gortan? Tada, razumije se, nisam imao pojma, a trebalo mi je poduže i poslije da saznam, da su tu bistu digli komunisti jednom antifašistu koji uopće nije bio »njihov«. Dakle, bio je antifašist, ali nije bio komunist. Da, to je važno podvući. Iako su se komunisti u njegovo vrijeme već bili solidno ušančili u političku mapu nekadašnje, kraljevske Jugoslavije, a...

Marinko Čulić     25. kolovoza 2020.

...
Hrvatska
Lovro Krnić: U Hrvatskoj postoji filter za antifašizam

Izvor: Fališ - festival alternative i ljevice, Šibenik Piše: Andreja Žapčić Revizija povijesti u Hrvatskoj nije nova disciplina, »gašenje sjećanja« marljivo se trenira još od 90-ih kroz promjene naziva ulica i uništavanje spomenika kao sredstava javnog pamćenja, a »rupe u pamćenju« teško je popuniti i obrazovanjem - neke se stvari ne uči dok se neke obljetnice ne komemorira ili se to čini selektivno. Što manje činjenica, to bolje po mitove, iskušana je metoda, ne samo na ovim prostorima, a onih koji pamte da je...

Andreja Žapčić     22. lipnja 2020.

Hrvatska
»Crno pače« EU-a prešućuje antifašizam kojim bi se moralo ponositi!

Diljem svijeta, 9. svibnja, slavi se Dan pobjede nad fašizmom, 75-ta godišnjica velike pobjede antifašističke koalicije u najkrvavijem ratnom sukobu u povijesti čovječanstva. Ove godine skromnije negoli je obično, zbog pandemije. Moderna, demokratska i antifašistička Europa inače slavi taj dan i kao Dan Europe jer je upravo 9. svibnja 1950., za petu godišnjicu završetka Drugog svjetskog rata, potpisana Schumanova deklaracija o integriranju europskih zemalja. U Hrvatskoj, trenutnoj predsjedateljici Europske...

Davorka Blažević     09. svibnja 2020.