Hrvatska priča iz Normandije

U Normandiji je 6. lipnja velikom ceremonijom obilježena 80. godišnjica iskrcavanja 150.000 savezničkih vojnika u najvećoj amfibijskoj operaciji u povijesti. Taj epohalni i nezabilježeni vojni pothvat, započet pred kraj Drugog svjetskog rata na plažama francuske atlantske obale, pod kodnim imenom Overlord, označio je početak kraja okupacije Zapadne Europe i konačni poraz nacifašističke tiranije kojoj je, u isto vrijeme, smrtne udarce na istoku zadavala Crvena armija. U ukupnu akciju Overlord bilo je uključeno 2 milijuna vojnika, mornara, pilota, medicinara iz drugih.

Prvog dana operacije – nazvanog Dan D – na plaže kodnih imena Omaha, Utah, Gold, Sword, Juno i u zaleđe »Atlantskog bedema« iskrcalo se ili spustilo padobranom skoro 160.000 savezničkih vojnika, najviše iz SAD, Britanije i Kanade. U bitci, koja je uslijedila, poginulo je 73.000 savezničkih vojnika, a 153.000 ranjeno. Među njima bili su i mnogi iz hrvatskih obitelji iz SAD. Znamo za Nikolu Feretića, Augusta Augiea, Tonyja Mardesicha, Walta Mainericha, Franka Bilicha, Edwarda Cavlovica, Marina Bakicu… Nemoguće je navesti koliko je vojnika hrvatskog porijekla sudjelovalo u invaziji jer su se svi oni vodili kao Amerikanci. U knjizi »Hrvati u Americi« Ljubo Antić bilježi podatak da je više od 15 tisuća članova Hrvatske bratske zajednice u SAD za vrijeme Drugog svjetskog rata bilo u američkoj vojsci u raznim jedinicama na Pacifiku i u Europi. Neke su obitelji u rat poslale i po pet ili šest sinova. Njih 308 poginulo do kraja srpnja 1944.

Bakica je poginuo prvog dana

Jedna od hrvatskih priča iz Normandije 1944. je ona o trogirskom kovaču i mornaru Marinu Bakici, koji je poginuo prvoga dana invazije, na sam Dan D. Ta je priča, o kojoj je u hrvatskim novinama svojevremeno objavljeno više napisa, 8. lipnja ponovno na trogirskom groblju u okviru događanja koje je, povodom 80-te godišnjice iskrcavanja u Normandiji, organizirala Udruga veterana Domovinskog rata i antifašista (VeDRA), jedinstvena među veteranskim udrugama po tome što zajedno sa sjećanjima na Domovinski rat promiče antifašističke vrijednosti i kulturu sjećanja na naš otpor nacizmu i fašizmu u Drugom svjetskom ratu. Ljudi iz VEDRA-e, zajedno s veleposlanicima SAD, Ujedinjenog kraljevstva, Francuske, Kanade, SR Njemačke i vojnog atašea Poljske, čiji su vojnici sudjelovali u toj velikoj akciji, položila cvijeće kod grobnog spomen-obilježja Marinu Bakici u Trogiru koji, isti kakav, imaju svi poginuli američki vojnici. Njegovo ime nalazi se i na spomen-ploči na plaži Omaha.

Bakica je bio američki vojnik u 37. inženjerskoj borbenoj brigadi koja se prije 80 godina među prvima uputila preko Engleskog kanala, odnosno La Manchea. Imao je 29 godina. Kao doseljenik prijavio se u američku vojsku u Chicagu, nadajući se lakšem putu do američkog državljanstva. Njegovi u Trogiru doznali su da je poginuo na plaži Omaha tek 1949. kada su ih o tome, putem talijanskog veleposlanstva, uspjele obavijestiti američke vlasti. U to vrijeme, naime, odnosi sa SAD nisu omogućavali američki vojnički pogreb u Jugoslaviji tako da su Marinovi roditelji lijes pokriven američkom zastavom preuzeli u Trstu i, uz crkveni obred, pokopali u Trogiru. Na žalost, izostale su vojničke počasti koje je Marin zaslužio. Posmrtno, Bakica je više puta odlikovan, između ostalog i Purpurnim srcem koje u vojnoj škrinjici s dokumentima i fotografijama čuva njegov pranećak Tvrtko. Marin Bakica nije jedini u obitelji koji je pao u borbi protiv nacizma i fašizma. Njegova dva brata, Ivan i Bono, poginuli su, također pod konac rata, u operacijama Narodnooslobodilačke vojske u oslobađanju Istre i Trsta.

Došli su saveznički diplomati

Trogirska komemoracija američko-hrvatskom junaku bila je samo dio događanja pod zajedničkim naslovom »Dan D i mi« kojim se, u nas možda prvi put, obilježilo savezničko iskrcavanje u Normandiji. Naime, taj veliki ratni događaj VeDRA je u svom projektu povezala s našim doprinosom pobjedi i suradnji sa Saveznicima.

Hrvatski i jugoslavenski partizani, kako ističe povjesničar Hrvoje Klasić, autor TV serije »Partizani« u produkciji Al Jazzere, čije je emitiranje počelo 9. lipnja, bili su respektabilni pokret otpora i saveznička pobjednička vojska koja je imala potpunu međunarodnu podršku i priznanje najvećih tadašnjih sila, SAD, Velike Britanije I SSSR-a. kao dio antifašističke koalicije.

O značaju i važnosti iskrcavanja u Normandiji i zaposjedanja otoka Visa od strane partizanskih snaga i Saveznika govorilo se na svečanom skupu u povijesnoj Gradskoj vijećnici na Pjaci. Izlagao je poznati povjesničar moderne povijesti Tvrtko Jakovina, a skup su pozdravili veleposlanica SAD-a Nathalie Rayes, veleposlanici Ujedinjenog kraljevstva Simon Thomas, Republike Francuske Fabien Fieschi, Kanade Jessica Blitt, SR Njemačke dr. Christian Hellbach i vojni ataše Poljske Pavel Komarowski. Na skupu su bili i bivši hrvatski predsjednici Stipe Mesić i Ivo Josipović koji se, zajedno s diplomatima, također obratio skupu. Pozdrave je uputio i predsjednik VeDRA-e Ranko Britvić.

Dramatični trenuci operacije Overlord kao i istovremena ratna zbivanja na otoku Visu prikazani su na izložbi fotografija u Podrumima Dioklecijanove palače. Naš dio priče započeo je nakon propalog njemačkog desanta na Drvar protiv Tita i njegovog Vrhovnog štaba, kada je, dan nakon Dana D, 7. lipnja 1944. u višku luku uplovio britanski razarač »Blackmore« sa zapovjednikom Narodnooslobodilačke vojske na palubi. Dolazak Tita na otok uz pomoć britanske mornarice simbolički se poklopio s invazijom na Normandiju.

Vis je nakon pada Italije u jesen 1943. bio jedini dio Jugoslavije koji Njemačka tijekom Drugog svjetskog rata nije okupirala, napominje povjesničar Goran Korov, jedan od suradnika u postavljanju izložbe. Otok je u međuvremenu postao glavna pomorska baza i sjedište Štaba Mornarice NOVJ i ostalih vojnih i političkih rukovodstava za područje Dalmacije. Otok je također bio centar za uspostavljanje veze sa savezničkim snagama u oslobođenom dijelu Italije. Od listopada 1943. do kraja 1944. preko Visa je u Italiju i za logore u Egipat otpremljeno na desetke tisuća ranjenika, izbjeglica i samih stanovnika otoka.

»RAF Station Vis«

Korov navodi da su se borci Narodnooslobodilačke vojske utvrdili na Visu u toj mjeri da je njemačko zapovjedništvo do daljnjeg odustalo od zauzimanja otoka. Vis je postao glavni partizanski grad, sjedište svih vojnih i političkih rukovodstava Narodnooslobodilačkog pokreta iz kojeg se rukovodilo operacijama na za konačno oslobođenje. Bio je i centar žive diplomatske aktivnosti. Tito je odatle putovao na sastanke s Winstonom Churchillom i Josifom Staljinom. Na Visu je začeta i ideja o ujedinjenju s Istrom i dijelovima Dalmacije koji su nepravedno bili poklonjeni Italiji.

Povjesničar Goran Korov ističe ulogu Visa kao savezničke baze. »Vrlo brzo se pokazalo da je otok idealno mjesto za uspostavu manjeg uzletišta koje bi poslužilo kao dodatni punkt za savezničku avijaciju, koja bi ovdje mogla popunjavati zalihe goriva i tako produživati vlastiti domet djelovanja duboko u jugoslavensko kopno. Tako je tijekom travnja 1944. izgrađena poletno-sletna staza i ostale aerodromske površine, koji su odmah korištene kao pista za savezničke zrakoplove koji su polijetali iz Barija. Nova operativna jedinica za upravljanje letačkim operacijama aerodroma na Visu pod nazivom »RAF Station Vis« ustrojena je 27. srpnja 1944. godine. Mali aerodrom na Visu uskoro je bio proširen pa je postao pomoćni aerodrom za bombardere Petnaeste američke zrakoplovne armije prilikom njezinih letova na vojno-industrijske centre u srednjoj Europi i na Balkanu. Vis je za savezničke i jugoslavenske partizanske zrakoplovce bio polazna točka za operacije iznad okupirane Jugoslavije odnosno Europe. Sam aerodrom ima veliko značenje za sve zrakoplovce kojima je on bio sigurna pista za slijetanje i spas od sigurne pogibije u dubinama Jadrana. Sačuvani statistički podaci pokazuju da je na temelju prisilnih slijetanja na viški aerodrom život spasilo preko 3700 zrakoplovaca. Svi su nakon toga bili prebacivani natrag Italiju i nastavljali sudjelovati u ratnim zadacima sve do konačnog oslobođenja Europe od nacifašizma«.

Od invazijske flote do Splita

Sjećanju na normandijsku operaciju pridonijela je i prigodna svečanost u splitskoj Gradskoj luci kod broda »Polaris«. Radi se o preuređenom originalnom američkom tegljaču-remorkeru koji je za potrebe iskrcavanja u Normandiji izgrađen u brodogradilištu Buffalo, NY. Brod je sudjelovao u invaziji na Normandiju, a danas je prenamijenjen za izlete turista.

Brod je u Split stigao davne 1970. godine kao jedan iz flote tegljača pomorskog poduzeća »Brodospas«. Nabavljen je u Sunderlandu od britanske kompanije koja je brod bila otkupila iz vojnih viškova nakon rata. »Polaris« je zadržao staro ime iako je doživio metamorfozu u prvoklasnu turističku jahtu, izvanrednog interijera, na koju danas dolaze mnogi Amerikanci i razgledavaju fotografije iz njegove ratne povijesti.

Njegov današnji vlasnik Marin Novaković iz Stomorske hvali kvalitetu broda, posebno General Motorsov dizelski stroj. Splitski novinar starije generacije, jedan od vrhunskih specijalista za maritimne teme Marijan Žuvić, tvrdi da je splitski normandijski »Polaris« najbolji primjer kvalitete i najatraktivniji turistički brod, pravo ekskluzivno plovilo na Jadranu.

Partizani na margini

Projekt udruge VedRA » Dan D i mi« rijedak je primjer osmišljenog i kreativnog događanja iz kataloga sjećanja na antifašistički otpor u nas i njegovu povezanost sa savezničkim djelovanjima u Drugom svjetskom ratu. U nas je tom tematikom povjesničari skoro i ne bave. U posljednjih 30 godina u Hrvatskoj je napravljen tek jedan doktorat na tu temu, što je krajnje bizarno u zemlji koja je, kako navodi povjesničar Hrvoje Klasić, po Ustavu antifašistička država, čiji su prvi predsjednici, Vladimir Nazor i Franjo Tuđman, bili partizani, a njeni temelji i naslijeđe antifašistički. U jednom intervjuu on spominje teškoće koje je imao prilikom snimanja TV serije »Partizani« za Al Jazzeru jer je relevantne sugovornike među povjesničarima više nalazio u Europi nego u nas.