Obljetnice
DALMACIJA U DOMOVINSKOM RATU
Procjenjuje se da je tijekom Domovinskoga rata u obrani Hrvatske na različite načine sudjelovalo oko 476.000 ljudi sa statusom branitelja (utvrđenim nakon rata), od kojih je najmanje njih 120.000 bilo iz Dalmacije.
Piše: Ivo Jelić (u suradnji s Ivicom Bubićem)
15. kolovoza 2020.
Nakon višestranačkih izbora i uspostave demokratski izabrane vlasti u Republici Hrvatskoj, u Dalmaciji je u kolovozu 1990. godine na prostoru Knina, Benkovca i Obrovca tzv. balvan revolucijom počela oružana pobuna dijela hrvatskih Srba, potaknuta hegemonističkom politikom Beograda i Slobodana Miloševića. Tako je stari hrvatski kraljevski grad Knin nasilno postao »glavnim gradom« tzv. SAO Krajine, s većinskim srpskim stanovništvom. Težeći uspostavi etnički čistog prostora i stjecanja što povoljnijega vojno-taktičkog položaja i potrebitih materijalnih resursa (industrijskih, energetskih i prometnih, s posebnim interesom izlaska na obalu Jadranskog mora), pobunjeni Srbi oružanim su akcijama okupirali i one prostore gdje nisu imali većinu, proganjajući pritom hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo. S vremenom su utemeljili i političku vlast, ustrojavajući uz to i vojnu strukturu koju su uz domicilne Srbe činili i Srbi pridošli iz Bosne i Hercegovine te iz Srbije.
Godina 1991.: 40 tisuća branitelja
Politička vlast pobunjenika postupala je po direktivama iz Beograda, dok je vojnu strukturu organizirala i opremala bivša Jugoslavenska narodna armija (JNA), koja je u početnoj fazi pobune simulirala vojnu neutralnost i snagu za razdvajanje postrojbi pobunjenih Srba i legalnih snaga MUP-a Republike Hrvatske. Međutim, već od srpnja i kolovoza 1991. godine, tj. nakon prvih težih borbi, tzv. JNA otvoreno se stavila u službu pobunjenih Srba. Zatekavši se u iznimno teškoj vojno- političkoj situaciji, hrvatski narod u Dalmaciji reagirao je spontanim organiziranjem, a zatim i brzom uspostavom sustavne vojne organizacije. Nakon otvorene agresije JNA i srpskih paravojnih postrojba u ljeto 1991., inferiornost Hrvatske vojske u nastajanju trajala je tek početnih mjesec i po dana. Za to su vrijeme pobunjeni Srbi uz potporu tzv. JNA postigli određene uspjehe na sinjskoj, drniškoj i zadarskoj bojišnici. U idućih šest mjeseci Hrvatska vojska u Dalmaciji izjednačila je snage, a od proljeća 1992. godine preuzela inicijativu i početkom mjeseca kolovoza 1995. godine vojno-redarstvenom operacijom Oluja superiorno završila rat u Republici Hrvatskoj.
U prvoj fazi Domovinskog rata (obrambena faza) glavninu oružanih snaga Hrvatske vojske u Dalmaciji činile su kopnene snage raspoređene u 13 pješačkih brigada s ukupno nešto više od 40 tisuća pripadnika (koncem 1991. godine kada su i bile najbrojnije). Osim njih obrambene snage činili su i pripadnici Hrvatske ratne mornarice (ekvivalent od jedne brigade mornaričkog pješaštva), te kombinirana flota udarnih i pomoćnih brodova (ekvivalent od jednog pomorskog diviziona), potom snage Ministarstva unutarnjih poslova iz sastava djelatne, pričuvne i specijalne policije (ekvivalent od jedne pješačke brigade), pripadnici HOS-a (početkom 1992. godine ulaze u sastav HV-a), Hrvatsko ratno zrakoplovstvo (u začetku) s mješovitom postrojbom (ekvivalent od jedne eskadrile), s osloncem na jednu zrakoplovnu bazu i nekoliko pomoćnih travnatih aerodroma, te dijelom i naoružani Odredi narodne zaštite, koji su pružali ispomoć oružanim snagama.
Obrana Šibenika, Zadra i Dubrovnika
Procjenjuje se da je tijekom Domovinskoga rata u obrani Hrvatske na različite načine sudjelovalo oko 476.000 ljudi sa statusom branitelja (utvrđenim nakon rata), od kojih je najmanje njih 120.000 bilo iz Dalmacije. Najveća koncentracija vojnika HV-a u Dalmaciji bila je u 13 pješačkih brigada, i to u 4. gardijskoj brigadi (Split) i pričuvnim brigadama: 112. (Zadar), 113. (Šibenik), 114. (Split), 115. (Imotski), 116. (Metković), 134. (Biograd), 141. (Split), 142. (Drniš), 156. (Makarska), 158. (Split), 159. (Zadar) i 163. (Dubrovnik). Sa stabiliziranjem bojišnica, već od godine 1992. dio pričuvnih brigada preustrojen je u pukovnije, dio je ostao u formaciji pričuvnih brigada, a došlo je i do značajnije demobilizacije pričuve (koja će ponovo biti mobilizirana krajem 1994., uoči završnih operacija HV-a u drugoj polovici 1995. godine). Najvažnije uspješno izvedene borbe u Dalmaciji jesu obrana Šibenika u mjesecu rujnu 1991. godine, te u isto vrijeme oslobođenje grada i luke Ploče. Početkom listopada obranjen je Zadar, a početkom mjeseca prosinca definitivno je obranjen i Dubrovnik.
Sredinom 1992. godine na području šibensko-drniške bojišnice snage 142. brigade HV-a oslobađaju područje Miljevaca. Težište bojnih djelovanja potom je preneseno na jug Dalmacije, a završilo je potpunim oslobađanjem dubrovačkog primorja u listopadu 1992. godine. Početkom 1993. na području Dalmacije provedene su dvije uspješne operacije: oslobađanje hidroelektrane Peruča (najveće umjetno jezero u Europi), odakle su pobunjeni Srbi stalno prijetili rušenjem brane, držeći u strahu dio Dalmacije nizvodno od rijeke Cetine, te operacija Maslenica, kojom je oslobođeno područje oko grada Zadra, gdje su pobunjeni Srbi učestalo prekidali opskrbu i promet između juga i sjevera Hrvatske. Nakon primirja godine 1994. i neuspješnih pokušaja da se diplomatskim putem osigura mirna reintegracija okupiranog područja tzv. SAO Krajine u ustavni poredak Hrvatske, predsjednik RH i vrhovni zapovjednik HV-a dr. Franjo Tuđman donio je odluku o vojno-redarstvenoj operaciji »Oluja« (kodni naziv za operaciju oslobađanja okupiranih dijelova RH, osim istočnoslavonskog bojišta od odmetnutih Srba i njihovih pomagača iz Srbije).
Zašto je pokrenuta operacija »Oluja«
»Oluja« je pokrenuta zbog četverogodišnje okupacije znatnog dijela hrvatskog teritorija (sjetimo se sela Ćelije u istočnoj Slavoniji koje je prvo bilo izloženo uništenju i genocidu, te sudbine grada Vukovara i mjesta Škabrnje), zatim zbog ugroženosti grada Bihaća u susjednoj Bosni i Hercegovini koji se nalazio pred samim padom (što Hrvatska nije smjela dopustiti zbog strateških i geopolitičkih razloga jer bi došlo do spajanja tzv. Republike Srpske i tzv. Republike Srpske Krajine) i čijem je nesrpskom stanovništvu i brojnim izbjeglicama u njemu prijetio pokolj sličan onome koji se već dogodio u Srebrenici (kad je, usprkos zaštiti Nizozemskog bataljuna iz sastava međunarodnih snaga, ubijeno oko 8000 muslimana).
Dodatni povod »Oluji« bile su i neuspješne primjene mandata UNPROFOR-a i UNCRO-a, pogrešna usmjerenost mirovnog procesa i stalno popuštanje međunarodne zajednice beogradskim vlastima koje su stajale iza okupacije, te neuspjeh četverogodišnjih pregovora, koji su rezultirali odbijanjem Srba da prihvate mirni povratak u državnopravni sustav Republike Hrvatske.
»Oluja« je bila najveća i najpoznatija operacija Hrvatske vojske. Njezinim potpunim uspjehom promijenjen je strateški odnos snaga i uspostavljena neupitna vojna nadmoć HV-a. Simbolično, ta je operacija u Hrvatskoj značila kraj rata te višegodišnje frustracije izazvane blokadom prometnica i općim gospodarskim nazadovanjem Dalmacije.
Oslobađanje Knina
Sjevernodalmatinsko bojište obuhvaćalo je zadarsko, šibensko, splitsko i sinjsko područje sa zaleđem i otocima. Nositelj operacije oslobađanja bojišta bilo je Zborno područje Split (jačine jednog korpusa s ukupno 32.000 ljudi), koje je, sukladno smjernicama Glavnog stožera oružanih snaga Republike Hrvatske, pripremalo i provelo operaciju »Oluja«. Temeljne postrojbe Zbornoga područja Split u napadajnoj operaciji »Oluja« bile su: 4. gardijska brigada iz Splita i 7. gardijska brigada iz Varaždina, 2. gardijska bojna Termiti iz Zadra (iz sastava 9. gardijske brigade iz Gospića) i 81. gardijska bojna Kumovi iz Virovitice, 112. pričuvna brigada iz Zadra i 144. pričuvna brigada iz Sesveta, 113. ročna brigada iz Šibenika, šest domobranskih pukovnija (7. iz Zadra, 15. iz Šibenika, 134. iz Biograda, 142. iz Drniša, 6. iz Splita i 126. iz Sinja), 204. brigada PZO iz Splita, dva topnička divizijuna za potporu (14. iz Šibenika i 20. iz Zadra), 11. divizijun za protuoklopnu borbu iz Zadra, postrojbe logistike i druge podstožerne postrojbe.
Osim ovih temeljnih postrojba u napadajnoj operaciji »Oluja« na području Dalmacije sudjelovale su i Specijalne snage MUP-a, Hrvatski gardijski zdrug, Gardijsko središte za specijalističku izobrazbu dočasnika Pukovnik Damir Tomljanović Gavran iz Šepurina, borbena skupina dragovoljaca iz Zrakoplovnog vojnog učilišta u Zemuniku, zapovjednik, instruktori i polaznici izvidničkog tečaja iz kampa Kozaricam (Pakoštane kod Zadra), a potporu su pružale i snage Hrvatske ratne mornarice, odnosno Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva.
Postrojbe Zbornog područja Split u prva četiri dana oslobodile su Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Vrliku. Potpuno je razbijen 7. (Sjevernodalmatinski ili Kninski) korpus srpskih pobunjenika čiji su se pripadnici zajedno s civilima dali u paničan bijeg prema Bosni. Hrvatske postrojbe ušle su u Knin samo tridesetak sati od početka operacije, i to sa sjeverne strane, preko Dinare, iza leđa kninskih pobunjenika koji su pokušali nabrzinu organizirati obranu na području Strmice i Crvene zemlje. Ukupna duljina bojišnice u području odgovornosti ZP-a Split, uključujući i djelatno podređeni dio livanjske bojišnice, koji su uz 81. gardijsku bojnu HV-a osiguravale i snage HVO-a, iznosila je 290 kilometara. Oslobođeno je područje ukupne površine od oko 4000 kilometara četvornih. Već trećeg dana operacije, 6. kolovoza, u Knin je stigao predsjednik Republike i vrhovnik Oružanih snaga dr. Franjo Tuđman.
Narodni zanos – najvažnija logistika
Nezaobilaznu zaslugu u uspješnom bojnom djelovanju operativnog dijela Hrvatske vojske u Dalmaciji imaju ljudi koji su se brinuli za logističku potporu. Ratna logistika Hrvatske vojske u Dalmaciji sastojala se od formacijske logistike svake postrojbe i civilnog sektora, odnosno lokalnih gospodarskih kapaciteta i resursa. Zahvaljujući sveopćem narodnom zanosu i entuzijazmu, vojska nije oskudijevala ni u čemu osim u težem naoružanju. Lokalna proizvodna i uslužna poduzeća te trgovačke kuće rješavali su gotovo sve logističke potrebe (oružje, borbena vozila, izrada fortifikacija, prehrana, odjeća). Veliki prinos u zbrinjavanju branitelja te desetaka tisuća prognanika i izbjeglica iz okupiranih područja Hrvatske i BiH dale su hotelske kuće i drugi ugostitelji, brojni pojedinci, Hrvati iz inozemstva i humanitarne institucije Katoličke crkve. Cijeli civilni medicinski sektor, koji je postao dio vojnog saniteta, iskazao se vrhunskom stručnošću i zalaganjem, čime je spašen velik broj ljudskih života.
Zaslugom medicinskog osoblja izbjegnut je, usprkos teškim ratnim uvjetima, bilo kakav epidemiološki proces, zaraze, trovanja i sl. Bolnički sanitet rješavao je i najteže medicinske operacije u poljskim uvjetima. U medicinskom zbrinjavanju istaknule su se bolnice u Splitu, Zadru, Dubrovniku i Šibeniku. Njihovi kapaciteti često su bili višestruko manji od potreba.
Ratni gubici
Prema službenim podacima, ljudski gubici u ratu u Hrvatskoj (1991. – 1995.) iznose, na hrvatskoj strani, ukupno 15.583 poginulih i nestalih te 37.180 ranjenih. Udio civila u ukupnom broju žrtava iznosi 34 – 64 posto (do ovako velikog raspona dolazi zbog neodređenog statusa mnogih žrtava u početnom razdoblju rata. Značajan broj poginulih, ranjenih i nestalih bio je iz Dalmacije. Materijalne ratne štete u Hrvatskoj službeno su procijenjene na 27 milijardi USD, u što nisu uključene štete na okolišu, pokretnoj spomeničkoj baštini, gubici u prometnoj i gospodarskoj strukturi te posredne štete. Uništeno je ili oštećeno oko 25 posto gospodarskih kapaciteta i najmanje 145.000 stambenih jedinica ili čak 9 posto stambenog fonda.
Premda je zbog rata društveni proizvod u Hrvatskoj drastično opao (1992. godine iznosio je oko 9 milijardi USD ili 41 posto manje nego 1989. godine), ipak nije došlo do kolapsa društvenih službi i nacionalnoga gospodarstva. Vojni troškovi (stvaranje, naoružavanje, opremanje i uporaba vojske) rasli su i do 15 posto društvenog proizvoda godišnje pa se može pretpostaviti, s obzirom na to da je Hrvatska dobila i značajnu pomoć od hrvatskih iseljenika, kako su izravni troškovi vođenja rata u razdoblju od 1991. do 1995. godine iznosili oko 7 milijardi USD. Dalmacija je pretrpjela goleme štete i zbog dugotrajne prometne odvojenosti od većeg dijela Hrvatske (jedina veza bila je trajektna linija Prizna-Žigljen na otoku Pagu). Posebno su stradala energetska postrojenja (HE Obrovac, HE Peruča i HE Dubrovnik) te prijenosni sustavi.
Po završetku rata velike su površine zemljišta ostale zagađene protuoklopnim i protupješačkim minama (najnovije procjene govore o 1,2 milijuna mina položenih na 6000 četvornih kilometara), koje će godinama predstavljati opasnost i tražiti znatna materijalna sredstva za njihovo uklanjanje. Premda je Hrvatskoj nametnut ovaj rat koji je okrutnošću agresora i razaranjem Hrvatske zaprepastio civiliziranu Europu, u njegove štetne posljedice ubrajamo i neodgovorno ponašanje vlastitih pojedinaca i skupina kojima su ratna stradavanja bila tek kolateralne žrtve njihovog rata za osobni imetak. To međutim nipošto ne umanjuje sjaj hrvatske pobjede u još jednom ratu za slobodu i neovisnost, čemu je Dalmacija opet dala svoj golemi prinos!
Izvor: »Dalmacija – hrvatska ruža svjetova« (2011.)
Vezani članci
Split |
Ni spomena na partizansku »Slobodnu Dalmaciju« |
Tisuću devetsto četrdeset i treća godina za najveći dio Europe je legendarna godina ključnih pobjeda u Drugom svjetskom ratu. Stoga su se zaredale 80-godišnjice mnogih važnih bitaka, događaja i zbivanja u Europi i u nas. U komemoriranju dominira podsjećanje na antifašistički pokret i borba za mir i demokraciju u ujedinjenoj Europi kojoj je, u sadašnjem neizvjesnom političkom, društvenom i ekonomskom trenutku, potrebna dodatna slobodarska energija i nadahnuće u borbi protiv represije. Naše 80-godišnjice posvećene su prvenstveno...
Hrvatska |
HDZ-ovci su prisvojili sve zasluge za slobodu |
General Luka Džanko posljednji je živući zapovjednik Južnog bojišta. Na 30. godišnjicu oslobođenja juga Hrvatske, međutim, nije bio dobrodošao: otišao je u Dubrovnik prkositi sam, o svom trošku, baš poput partizanskog komandanta Koče Popovića na 30. godišnjici bitke na Sutjesci. Koča Popović, koji je na Sutjesci probojem neprijateljskog obruča doslovce spasio glavu cijelome Vrhovnom štabu, spavao je 1973. na Tjentištu pod šatorom sa svojim nekadašnjim suborcima. General Luka Džanko je nedavno u Dubrovniku prespavao u...
Hrvatska |
Luka Džanko – osvjedočeni domoljub i antifašist |
U pojedinim izrazito desničarskim medijima nedavno su se pojavili grubi napadi na našeg člana, generala HV-a Luku Džanka kojem se – očito zbog otvoreno iskazivanog antifašizma – spočitavaju navodne antihrvatske aktivnosti tijekom 1991., a prigovaraju mu i negativan stav prema postrojbama HOS-a. Slijedom takvih objeda naša Udruga veterana Domovinskog rata i antifašista želi još jednom ukazati na osvjedočeno domoljublje generala Džanka, posebno iskazano u Domovinskom ratu. Umjesto izmišljotina nudimo argumente, izvorne...
Hrvatska |
Krvavi Uskrs: uvod u rat |
Prije točno trideset godina, 31.3.1991., na sam Uskrs te prve ratne godine, na Plitvicama je došlo do prvog oružanog okršaja snaga reda Republike Hrvatske sa srpskim pobunjenicima iz »SAO Krajine«. U sukobu do kojeg je došlo zbog toga što su »krajinski« milicajci nešto prije zauzeli Plitvice i barikadama ih odsjekli od ostatka zemlje poginuo je Josip Jović, prva hrvatska žrtva u Domovinskom ratu. Na pobunjeničkoj strani smrtno je stradao Rajko Vukadinović iz Korenice. Ranjeno je nekoliko desetaka ljudi, a hrvatski policajci uhitili su 29...
Hrvatska |
Petar Stipetić, časnik bez mrlje |
Tri su godine prošle otkako nas je napustio general Petar Stipetić, jedna od ključnih osoba Domovinskog rata, general kojega su uvijek spominjali kao uzor kakav časnik treba biti, i prvi počasni predsjednik naše udruge VeDRA. Čovjek, antifašist i domoljub bez ijedne mrlje na svojoj vojničkoj karijeri često je nailazio na zid netrpeljivosti u hrvatskom političkom i vojnom vrhu, i kad je umro nije dobio počasti kakve smo vidjeli prilikom odlaska mnogo manje časnih, pa i osuđenih za najgora djela. Za Stipetića nitko nije spuštao zastave na pola...