DALMACIJA U DOMOVINSKOM RATU

Nakon višestranačkih izbora i uspostave demokratski izabrane vlasti u Republici Hrvatskoj, u Dalmaciji je u kolovozu 1990. godine na prostoru Knina, Benkovca i Obrovca tzv. balvan revolucijom počela oružana pobuna dijela hrvatskih Srba, potaknuta hegemonističkom politikom Beograda i Slobodana Miloševića. Tako je stari hrvatski kraljevski grad Knin nasilno postao »glavnim gradom« tzv. SAO Krajine, s većinskim srpskim stanovništvom. Težeći uspostavi etnički čistog prostora i stjecanja što povoljnijega vojno-taktičkog položaja i potrebitih materijalnih resursa (industrijskih, energetskih i prometnih, s posebnim interesom izlaska na obalu Jadranskog mora), pobunjeni Srbi oružanim su akcijama okupirali i one prostore gdje nisu imali većinu, proganjajući pritom hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo. S vremenom su utemeljili i političku vlast, ustrojavajući uz to i vojnu strukturu koju su uz domicilne Srbe činili i Srbi pridošli iz Bosne i Hercegovine te iz Srbije.

Godina 1991.: 40 tisuća branitelja

Politička vlast pobunjenika postupala je po direktivama iz Beograda, dok je vojnu strukturu organizirala i opremala bivša Jugoslavenska narodna armija (JNA), koja je u početnoj fazi pobune simulirala vojnu neutralnost i snagu za razdvajanje postrojbi pobunjenih Srba i legalnih snaga MUP-a Republike Hrvatske. Međutim, već od srpnja i kolovoza 1991. godine, tj. nakon prvih težih borbi, tzv. JNA otvoreno se stavila u službu pobunjenih Srba. Zatekavši se u iznimno teškoj vojno- političkoj situaciji, hrvatski narod u Dalmaciji reagirao je spontanim organiziranjem, a zatim i brzom uspostavom sustavne vojne organizacije. Nakon otvorene agresije JNA i srpskih paravojnih postrojba u ljeto 1991., inferiornost Hrvatske vojske u nastajanju trajala je tek početnih mjesec i po dana. Za to su vrijeme pobunjeni Srbi uz potporu tzv. JNA postigli određene uspjehe na sinjskoj, drniškoj i zadarskoj bojišnici. U idućih šest mjeseci Hrvatska vojska u Dalmaciji izjednačila je snage, a od proljeća 1992. godine preuzela inicijativu i početkom mjeseca kolovoza 1995. godine vojno-redarstvenom operacijom Oluja superiorno završila rat u Republici Hrvatskoj.

U prvoj fazi Domovinskog rata (obrambena faza) glavninu oružanih snaga Hrvatske vojske u Dalmaciji činile su kopnene snage raspoređene u 13 pješačkih brigada s ukupno nešto više od 40 tisuća pripadnika (koncem 1991. godine kada su i bile najbrojnije). Osim njih obrambene snage činili su i pripadnici Hrvatske ratne mornarice (ekvivalent od jedne brigade mornaričkog pješaštva), te kombinirana flota udarnih i pomoćnih brodova (ekvivalent od jednog pomorskog diviziona), potom snage Ministarstva unutarnjih poslova iz sastava djelatne, pričuvne i specijalne policije (ekvivalent od jedne pješačke brigade), pripadnici HOS-a (početkom 1992. godine ulaze u sastav HV-a), Hrvatsko ratno zrakoplovstvo (u začetku) s mješovitom postrojbom (ekvivalent od jedne eskadrile), s osloncem na jednu zrakoplovnu bazu i nekoliko pomoćnih travnatih aerodroma, te dijelom i naoružani Odredi narodne zaštite, koji su pružali ispomoć oružanim snagama.

Obrana Šibenika, Zadra i Dubrovnika

Procjenjuje se da je tijekom Domovinskoga rata u obrani Hrvatske na različite načine sudjelovalo oko 476.000 ljudi sa statusom branitelja (utvrđenim nakon rata), od kojih je najmanje njih 120.000 bilo iz Dalmacije. Najveća koncentracija vojnika HV-a u Dalmaciji bila je u 13 pješačkih brigada, i to u 4. gardijskoj brigadi (Split) i pričuvnim brigadama: 112. (Zadar), 113. (Šibenik), 114. (Split), 115. (Imotski), 116. (Metković), 134. (Biograd), 141. (Split), 142. (Drniš), 156. (Makarska), 158. (Split), 159. (Zadar) i 163. (Dubrovnik). Sa stabiliziranjem bojišnica, već od godine 1992. dio pričuvnih brigada preustrojen je u pukovnije, dio je ostao u formaciji pričuvnih brigada, a došlo je i do značajnije demobilizacije pričuve (koja će ponovo biti mobilizirana krajem 1994., uoči završnih operacija HV-a u drugoj polovici 1995. godine). Najvažnije uspješno izvedene borbe u Dalmaciji jesu obrana Šibenika u mjesecu rujnu 1991. godine, te u isto vrijeme oslobođenje grada i luke Ploče. Početkom listopada obranjen je Zadar, a početkom mjeseca prosinca definitivno je obranjen i Dubrovnik.

Sredinom 1992. godine na području šibensko-drniške bojišnice snage 142. brigade HV-a oslobađaju područje Miljevaca. Težište bojnih djelovanja potom je preneseno na jug Dalmacije, a završilo je potpunim oslobađanjem dubrovačkog primorja u listopadu 1992. godine. Početkom 1993. na području Dalmacije provedene su dvije uspješne operacije: oslobađanje hidroelektrane Peruča (najveće umjetno jezero u Europi), odakle su pobunjeni Srbi stalno prijetili rušenjem brane, držeći u strahu dio Dalmacije nizvodno od rijeke Cetine, te operacija Maslenica, kojom je oslobođeno područje oko grada Zadra, gdje su pobunjeni Srbi učestalo prekidali opskrbu i promet između juga i sjevera Hrvatske. Nakon primirja godine 1994. i neuspješnih pokušaja da se diplomatskim putem osigura mirna reintegracija okupiranog područja tzv. SAO Krajine u ustavni poredak Hrvatske, predsjednik RH i vrhovni zapovjednik HV-a dr. Franjo Tuđman donio je odluku o vojno-redarstvenoj operaciji »Oluja« (kodni naziv za operaciju oslobađanja okupiranih dijelova RH, osim istočnoslavonskog bojišta od odmetnutih Srba i njihovih pomagača iz Srbije).

Zašto je pokrenuta operacija »Oluja«

»Oluja« je pokrenuta zbog četverogodišnje okupacije znatnog dijela hrvatskog teritorija (sjetimo se sela Ćelije u istočnoj Slavoniji koje je prvo bilo izloženo uništenju i genocidu, te sudbine grada Vukovara i mjesta Škabrnje), zatim zbog ugroženosti grada Bihaća u susjednoj Bosni i Hercegovini koji se nalazio pred samim padom (što Hrvatska nije smjela dopustiti zbog strateških i geopolitičkih razloga jer bi došlo do spajanja tzv. Republike Srpske i tzv. Republike Srpske Krajine) i čijem je nesrpskom stanovništvu i brojnim izbjeglicama u njemu prijetio pokolj sličan onome koji se već dogodio u Srebrenici (kad je, usprkos zaštiti Nizozemskog bataljuna iz sastava međunarodnih snaga, ubijeno oko 8000 muslimana).

Dodatni povod »Oluji« bile su i neuspješne primjene mandata UNPROFOR-a i UNCRO-a, pogrešna usmjerenost mirovnog procesa i stalno popuštanje međunarodne zajednice beogradskim vlastima koje su stajale iza okupacije, te neuspjeh četverogodišnjih pregovora, koji su rezultirali odbijanjem Srba da prihvate mirni povratak u državnopravni sustav Republike Hrvatske.

»Oluja« je bila najveća i najpoznatija operacija Hrvatske vojske. Njezinim potpunim uspjehom promijenjen je strateški odnos snaga i uspostavljena neupitna vojna nadmoć HV-a. Simbolično, ta je operacija u Hrvatskoj značila kraj rata te višegodišnje frustracije izazvane blokadom prometnica i općim gospodarskim nazadovanjem Dalmacije.

Oslobađanje Knina

Sjevernodalmatinsko bojište obuhvaćalo je zadarsko, šibensko, splitsko i sinjsko područje sa zaleđem i otocima. Nositelj operacije oslobađanja bojišta bilo je Zborno područje Split (jačine jednog korpusa s ukupno 32.000 ljudi), koje je, sukladno smjernicama Glavnog stožera oružanih snaga Republike Hrvatske, pripremalo i provelo operaciju »Oluja«. Temeljne postrojbe Zbornoga područja Split u napadajnoj operaciji »Oluja« bile su: 4. gardijska brigada iz Splita i 7. gardijska brigada iz Varaždina, 2. gardijska bojna Termiti iz Zadra (iz sastava 9. gardijske brigade iz Gospića) i 81. gardijska bojna Kumovi iz Virovitice, 112. pričuvna brigada iz Zadra i 144. pričuvna brigada iz Sesveta, 113. ročna brigada iz Šibenika, šest domobranskih pukovnija (7. iz Zadra, 15. iz Šibenika, 134. iz Biograda, 142. iz Drniša, 6. iz Splita i 126. iz Sinja), 204. brigada PZO iz Splita, dva topnička divizijuna za potporu (14. iz Šibenika i 20. iz Zadra), 11. divizijun za protuoklopnu borbu iz Zadra, postrojbe logistike i druge podstožerne postrojbe.

Osim ovih temeljnih postrojba u napadajnoj operaciji »Oluja« na području Dalmacije sudjelovale su i Specijalne snage MUP-a, Hrvatski gardijski zdrug, Gardijsko središte za specijalističku izobrazbu dočasnika Pukovnik Damir Tomljanović Gavran iz Šepurina, borbena skupina dragovoljaca iz Zrakoplovnog vojnog učilišta u Zemuniku, zapovjednik, instruktori i polaznici izvidničkog tečaja iz kampa Kozaricam (Pakoštane kod Zadra), a potporu su pružale i snage Hrvatske ratne mornarice, odnosno Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva.

Postrojbe Zbornog područja Split u prva četiri dana oslobodile su Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Vrliku. Potpuno je razbijen 7. (Sjevernodalmatinski ili Kninski) korpus srpskih pobunjenika čiji su se pripadnici zajedno s civilima dali u paničan bijeg prema Bosni. Hrvatske postrojbe ušle su u Knin samo tridesetak sati od početka operacije, i to sa sjeverne strane, preko Dinare, iza leđa kninskih pobunjenika koji su pokušali nabrzinu organizirati obranu na području Strmice i Crvene zemlje. Ukupna duljina bojišnice u području odgovornosti ZP-a Split, uključujući i djelatno podređeni dio livanjske bojišnice, koji su uz 81. gardijsku bojnu HV-a osiguravale i snage HVO-a, iznosila je 290 kilometara. Oslobođeno je područje ukupne površine od oko 4000 kilometara četvornih. Već trećeg dana operacije, 6. kolovoza, u Knin je stigao predsjednik Republike i vrhovnik Oružanih snaga dr. Franjo Tuđman.

Narodni zanos – najvažnija logistika

Nezaobilaznu zaslugu u uspješnom bojnom djelovanju operativnog dijela Hrvatske vojske u Dalmaciji imaju ljudi koji su se brinuli za logističku potporu. Ratna logistika Hrvatske vojske u Dalmaciji sastojala se od formacijske logistike svake postrojbe i civilnog sektora, odnosno lokalnih gospodarskih kapaciteta i resursa. Zahvaljujući sveopćem narodnom zanosu i entuzijazmu, vojska nije oskudijevala ni u čemu osim u težem naoružanju. Lokalna proizvodna i uslužna poduzeća te trgovačke kuće rješavali su gotovo sve logističke potrebe (oružje, borbena vozila, izrada fortifikacija, prehrana, odjeća). Veliki prinos u zbrinjavanju branitelja te desetaka tisuća prognanika i izbjeglica iz okupiranih područja Hrvatske i BiH dale su hotelske kuće i drugi ugostitelji, brojni pojedinci, Hrvati iz inozemstva i humanitarne institucije Katoličke crkve. Cijeli civilni medicinski sektor, koji je postao dio vojnog saniteta, iskazao se vrhunskom stručnošću i zalaganjem, čime je spašen velik broj ljudskih života.

Zaslugom medicinskog osoblja izbjegnut je, usprkos teškim ratnim uvjetima, bilo kakav epidemiološki proces, zaraze, trovanja i sl. Bolnički sanitet rješavao je i najteže medicinske operacije u poljskim uvjetima. U medicinskom zbrinjavanju istaknule su se bolnice u Splitu, Zadru, Dubrovniku i Šibeniku. Njihovi kapaciteti često su bili višestruko manji od potreba.

Ratni gubici

Prema službenim podacima, ljudski gubici u ratu u Hrvatskoj (1991. – 1995.) iznose, na hrvatskoj strani, ukupno 15.583 poginulih i nestalih te 37.180 ranjenih. Udio civila u ukupnom broju žrtava iznosi 34 – 64 posto (do ovako velikog raspona dolazi zbog neodređenog statusa mnogih žrtava u početnom razdoblju rata. Značajan broj poginulih, ranjenih i nestalih bio je iz Dalmacije. Materijalne ratne štete u Hrvatskoj službeno su procijenjene na 27 milijardi USD, u što nisu uključene štete na okolišu, pokretnoj spomeničkoj baštini, gubici u prometnoj i gospodarskoj strukturi te posredne štete. Uništeno je ili oštećeno oko 25 posto gospodarskih kapaciteta i najmanje 145.000 stambenih jedinica ili čak 9 posto stambenog fonda.

Premda je zbog rata društveni proizvod u Hrvatskoj drastično opao (1992. godine iznosio je oko 9 milijardi USD ili 41 posto manje nego 1989. godine), ipak nije došlo do kolapsa društvenih službi i nacionalnoga gospodarstva. Vojni troškovi (stvaranje, naoružavanje, opremanje i uporaba vojske) rasli su i do 15 posto društvenog proizvoda godišnje pa se može pretpostaviti, s obzirom na to da je Hrvatska dobila i značajnu pomoć od hrvatskih iseljenika, kako su izravni troškovi vođenja rata u razdoblju od 1991. do 1995. godine iznosili oko 7 milijardi USD. Dalmacija je pretrpjela goleme štete i zbog dugotrajne prometne odvojenosti od većeg dijela Hrvatske (jedina veza bila je trajektna linija Prizna-Žigljen na otoku Pagu). Posebno su stradala energetska postrojenja (HE Obrovac, HE Peruča i HE Dubrovnik) te prijenosni sustavi.

Po završetku rata velike su površine zemljišta ostale zagađene protuoklopnim i protupješačkim minama (najnovije procjene govore o 1,2 milijuna mina položenih na 6000 četvornih kilometara), koje će godinama predstavljati opasnost i tražiti znatna materijalna sredstva za njihovo uklanjanje. Premda je Hrvatskoj nametnut ovaj rat koji je okrutnošću agresora i razaranjem Hrvatske zaprepastio civiliziranu Europu, u njegove štetne posljedice ubrajamo i neodgovorno ponašanje vlastitih pojedinaca i skupina kojima su ratna stradavanja bila tek kolateralne žrtve njihovog rata za osobni imetak. To međutim nipošto ne umanjuje sjaj hrvatske pobjede u još jednom ratu za slobodu i neovisnost, čemu je Dalmacija opet dala svoj golemi prinos!

Izvor: »Dalmacija – hrvatska ruža svjetova« (2011.)