Dani koji su promijenili povijest

Prije točno 80 godina, 25. ožujka 1941., ondašnja vlada Kraljevine Jugoslavije koju su temeljem sporazuma vodećih hrvatskih i srpskih političkih snaga predvodili Dragiša Cvetković i Vladko Maček počinila je jedan od najspornijih činova u povijesti cijelog južnoslavenskog prostora: potpisali su s fašističkim silama Osovine pristupanje Trojnom paktu. Samo dva dana kasnije vojnim udarom i demonstracijama u više gradova hrvatsko-srpska vladajuća koalicija je srušena, a samo desetak dana kasnije napadom Njemačke i Italije Drugi svjetski rat počeo je i u Jugoslaviji. O tome što se sljedeće četiri godine događalo u Hrvatskoj i drugim dijelovima bivše države – od partizanske antifašističke borbe do kvislinške izdaje – zna se manje više sve, no za ta tri dana od 25. do 27. ožujka doslovno se može reći da su promijenili povijest ovih prostora.

Povjesničar Hrvoje Klasić baš s tom tezom napisao je članak za portal Net.hr koji prenosimo u cijelosti.

»Izlet« u Berchtesgaden

Ako bih u 20. stoljeću morao izdvojiti godine koje su bile prijelomne i presudne za narode na ovim prostorima onda bi visoko na tom popisu stajala 1941. godina. A unutar te godine treći mjesec po redu isticao se brojnošću sudbonosnih događaja. Tada naravno nitko nije mogao ni slutiti kakve će dalekosežne posljedice po Jugoslaviju i Jugoslavene imati zbivanja od 25. i 27. ožujka, a kamoli da će se utjecaj svega onoga što se tih dana događalo osjećati i osamdeset godina kasnije.

Te 1941. vanjskopolitički afiniteti Kraljevine Jugoslavije suočeni su s realnošću međunarodnih odnosa. Führer Trećeg Reicha Adolf Hitler nezaustavljivo je gradio novi europski i svjetski poredak u kojem je ostalim državama bilo prepušteno da odluče žele li biti njemački saveznici ili neprijatelji. Jugoslavija je dugo izbjegavala dati konkretan odgovor na ovo pitanje, ali je u ožujku 1941. ipak pokleknula.

Na samom početku mjeseca knez Pavle Karađorđević, koji je vladao Kraljevinom u ime maloljetnog kralja Petra, uputio se u strogoj tajnosti u alpsko mjestašce Berchtesgaden na granici Bavarske i Austrije. Tamo ga je u svojoj planinskoj kući dočekao Adolf Hitler kako bi zajedno dogovorili detalje oko jugoslavenskog pristupanja njemačko-talijansko-japanskom vojnom savezu poznatom pod imenom Trojni pakt.

Nakon što je Pavlu obećano očuvanje teritorijalnog integriteta Kraljevine Jugoslavije, ali i izlaz na Egejsko more, krenulo se s organizacijom samog čina potpisivanja Pakta. Za datum potpisivanja određen je 25. ožujka 1941., a za mjesto Beč, točnije dvorac Belvedere. U jugoslavenskoj je delegaciji uz predsjednika vlade Dragišu Cvetkovića i ministra vanjskih poslova Aleksandra Cincara-Markovića bio i tadašnji veleposlanik Kraljevine Jugoslavije u Berlinu, ugledni pisac i kasniji nobelovac Ivo Andrić.

Uputa broj 25

Iako su predstavnici Jugoslavije smatrali da su s obzirom na konkretne okolnosti postigli najbolje rješenje, tj. da su spriječili vojni sukob s Njemačkom i postigli određeni stupanj neutralnosti u ratu koji se rasplamsavao Europom, javnost u zemlji nije dijelila njihov entuzijazam. Još se tinta s potpisima nije ni osušila a širom Jugoslavije su krenuli protesti protiv ovog čina kojeg se smatralo izdajom i poniženjem. Protestanti u tom trenutku nisu znali da je dio armijskih oficira svoje nezadovoljstvo odlučio iskazati na još radikalniji način.

U noći s 26. na 27. ožujak proveli su državni udar, smijenili kneza Pavla, a maloljetnog kralja Petra II. proglasili punoljetnim i predali mu vlast u zemlji. Vijest o puču izazvala je dodatno oduševljenje javnosti. Smjenu vlasti pozdravili su brojni građani, političari nezadovoljni prethodnom vladom, komunisti, studenti, a jedan od najglasnijih oponenata potpisivanju Trojnog pakta bio je patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Dožić. S nešto manje oduševljenja od poglavara SPC-a promjene je ipak pozdravio i prelat Katoličke crkve Alojzije Stepinac. Svim svećenicima zagrebačke nadbiskupije uputio je okružnicu kojom ih poziva neka se »svojim molitvama obraćaju Gospodinu da mladom kralju i njegovom vladanju dade svoj blagoslov i pomoć«.

Iako su mnogi u zemlji i inozemstvu bili zadovoljni ovakvim razvojem događaja jedan čovjek osjećao se prevarenim i posramljenim. Na žalost Jugoslavije i njezinih građana radilo se o najmoćnijem i najopasnijem čovjeku u Europi. Hitler je osvetu počeo pripremati čim je čuo za vijesti iz Beograda. Navečer 27. već je potpisao »Uputu br. 25« kojom naređuje da se Jugoslavija uništi vojnički, i kao država. Posljedice ove odluke su poznate.

Svega nekoliko dana kasnije, 6. travnja 1941. u ranu zoru, Jugoslavija je napadnuta, a nakon desetak dana ratovanja i poražena. Njezin teritorij je raskomadan i podijeljen između Njemačke, Italije, Mađarske, Bugarske i Albanije, dok je na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine osnovana marionetska tvorevina pod imenom Nezavisna Država Hrvatska.

Što bi bilo...

I ovdje ću stati, iskoristiti mogućnost koju kao znanstvenik obično nemam i pokušati zamisliti jedan alternativni scenarij. Zašto su se državni udar, antinjemačke demonstracije od 27. ožujka i povrijeđena taština pokazali sudbonosnima ne samo za jednu zemlju nego i za brojne generacije njezinih stanovnika? Odgovorit ću s protupitanjem – što bi bilo da se 27. ožujka nije dogodio? A nije se dogodio u svim ostalim zemljama (Mađarska, Rumunjska, Slovačka, Bugarska) koje su pristupile Trojnom paktu.

Kraljevina Jugoslavija ne bi bila napadnuta i vjerojatno bi s kraljem na čelu dočekala kraj rata. NDH ne bi bila osnovana niti bi ustaše dobili priliku provesti svoju genocidnu politiku. Komunisti bi sigurno, posebno nakon napada Trećeg Reicha na SSSR, pokazali zube profašističkom režimu u Beogradu, ali masovnog antifašističkog pokreta otpora teško da bi bilo. Jer, masovnost partizanskom pokretu dali su najvećim dijelom Srbi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine ne zato što su bili protiv fašizma (pa ni ustaštva), nego zato što su spašavali goli život. Bez fizičke ugroženosti srpskog stanovništva antifašistički pokret sveo bi se vjerojatno tek na ilegalne aktivnosti malobrojnih jugoslavenskih komunista.

Ali, 27. ožujka se ipak dogodio i pokrenuo lavinu događaja čije posljedice osjećamo i živimo i osamdeset godina kasnije. Čim je dobio vijesti o demonstracijama u Beogradu Winston Churchill je izjavio: »Jugoslavenska nacija našla je svoju dušu… Patriotski pokret proizašao je iz srdžbe jednog hrabrog i borbenog naroda radi izdajstva države od strane njezinih upravljača…«. Umjesto da, poput tolikih drugih Europljana, ostanu pasivni promatrači Jugoslaveni su odlučili postati aktivni sudionici događaja.

Svjesni mogućih posljedica pred svoje su političare, ali i osvetoljubivog i ratobornog Hitlera, izašli s parolom »Bolje rat nego pakt«. Mnogi će od njih borbu za slobodu sljedećih godina nastaviti u iznimno teškim i zahtjevnim uvjetima, a mnogi je nikada neće ni dočekati. Je li konačna pobjeda plaćena previsokom cijenom? Možda. Ali za onoga tko radije pristaje na grob nego da postane rob sloboda ionako nikada nije (bila) predmet kalkulacije.