Ideologija zla koja je odnijela milijune života

Holokaust je grčka riječ koja znači »potpuno spaljen«. U antici je, kod Grka i Rimljana, označavala žrtvu paljenicu bogovima ili dušama pokojnika. U suvremeno doba obilježava razdoblje od 12 godina (od 1933. do 1945.) nacističkog progona Židova. Karakterizira ga neprekidna eskalacija sve brutalnijih mjera nacističkih vlasti i njihovih pomagača i sve veći teritorij na kojem se te mjere primjenjuju. Vrhunac je bilo »konačno rješenje« (Endlösung), što je u nacističkoj terminologiji bio eufemizam za masovno ubijanje i uništenje čitavog evropskog židovstva. U izraelskoj i židovskoj međunarodnoj javnosti od osamdesetih godina 20. stoljeća za ova događanja sve se više ustaljuje termin »Šoa«, rijetka prastara riječ koja u apokaliptičkim vizijama starozavjetnih knjiga izražava totalno zlo među narodima, pustošenje kakvoga još nije bilo, a može se dogoditi samo jednom i nikada više.

Termin »genocid« (prema grčkom »ubijanje roda« ili »ubijanje vrste«, tj. ubijanje naroda) uvriježio se za masovne zločine koje su nacisti i njihovi saveznici u Evropi počinili nad Romima i nad pripadnicima nekih slavenskih naroda. I ta je riječ novijeg postanka, uvedena je u međunarodno pravo poslije Drugoga svjetskoga rata (1948) prvenstveno kao obilježje nacističkih zločina. Do danas se definicija genocida u pravnoj i drugoj stručnoj literaturi proširila na »međunarodni zločin, koji obuhvaća djela učinjena s namjerom da se potpuno ili djelomično unište narodne, etničke, rasne ili vjerske skupine ljudi«. Stoga su u širem smislu termini »Holokaust« i »Šoa« obuhvaćeni terminom »genocid«.

Mržnja rođena falsifikatima

Mržnja koja je pokretala ideologe i organizatore Holokausta proistjecala je iz modernog antisemitizma, nastalog u 19. stoljeću, koji je u sebi sažeo neke novostečene i neke tradicionalne komponente. U nekim evropskim zemljama uklopio se u ekskluzivni nacionalizam koji se u prvoj polovini 20. stoljeća razvio do ekstrema kao rigidni i netolerantni izdanak ranijih nacionalnih pokreta.

Moderni se antisemitizam najčešće potkrepljuje tvrdnjama da su Židovi »razoran faktor«, da smišljeno remete i uništavaju nacionalne kulture, nacionalne pokrete i države, s krajnjom težnjom da podjarme sve narode i zavladaju svijetom. To je najprimjerenije sublimirano u poznatom falsifikatu nazvanom Protokoli sionskih mudraca te u propagandnoj knjizi Adolfa Hitlera »Moja borba« (Mein Kampf) iz 1925-26. godine. Protokoli su tobožnji izvještaji s 24 sjednice (prema nekim verzijama 27) koje su navodno održane u Baselu 1897., u vrijeme prvoga cionističkog kongresa. Na tim su sjednicama Židovi i masoni navodno planirali uništavanje kršćanske civilizacije i stvaranje svjetske države pod židovsko-masonskom vlašću. Liberalizam i socijalizam trebali su biti sredstvo za potčinjavanje kršćanstva; ako bi ove subverzivne radnje propale, trebalo je organizirati sabotaže diljem Evrope. Protokoli su prvi put objavljeni u Rusiji 1903. godine, a ubrzo zatim i na drugim evropskim jezicima. Od 1921. više je istraživača dokazalo da su Protokoli falsifikat koji je napravila ruska carska tajna služba te da su neke osnovne ideje gotovo doslovno preuzete iz satire koju je francuski odvjetnik Maurice Joly napisao o Napoleonu III. i naslovio je »Dijalog u paklu između Machiavellija i Montesquieua« (1864).

Kvaziznanstvena podloga za moderni antisemitizam pronađena je u rasizmu, teoriji koja prema proizvoljnim kriterijima vrijednosno diferencira ljudske rase i narode. U elaboraciji njemačkog nacizma prema toj su rasnoj teoriji Indoevropljani (tzv. »Arijevci« – prema sanskrtu »odličnici«, »pripadnici vladajuće kaste«) superiorni svim drugim rasama. Nordijci (Germani) su elita unutar Arijevaca, dok su Nijemci najživotvorniji dio Germana, pa su stoga pozvani da dominiraju svijetom i grade »novi poredak«. Semiti, a posebno Židovi, rasno su niži i štetočinski dio ljudskoga roda, kojem zagađuju njegovu »čistoću«. Ove teze njemački je nacistički pokret dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća pretvorio u političku ideologiju i osnovu partijskog programa, kojega je Hitler, do svog posljednjega daha, bio najfanatičniji poticatelj.

Vjerske predrasude

U populističkoj antisemitskoj propagandi korištene su i srednjovjekovne vjerske predrasude (npr. o Židovima kao ubojicama Krista), konkurentska zavist zbog naglog bogaćenja nekih Židova nakon što su stekli građanska prava te tradicionalna ksenofobija. Toj su propagandi išle na ruku samogetoizacija Židova u nekim zemljama, vjerska isključivost židovskih ortodoksa, vrlo raširen merkantilistički duh naslijeđen od starijih generacija, te nesposobnost nekih Židova da se jezično i kulturno uključe u život šire zajednice.

Ni nacionalsocijalistički program iz 1920. godine u svojih 25 točaka, a niti »Mein Kampf« pet godina kasnije, nisu jasno najavljivali kako će izgledati njemačko društvo kada nacisti preuzmu vlast. Pa ipak, iz tih dokumenata, a potom i iz riječi mnogih partijskih propagandista, nesumnjivo se moglo zaključiti da će promjene biti temeljite i da će »rasni neprijatelji« Nijemaca i Njemačke na neki način biti kažnjeni za ono što su (tobože) učinili. Nacistička ideologija obraćala se običnom, prosječnom Nijemcu. Njega su nacisti prikazivali kao žrtvu u svijetu kojim vladaju Židovi, a koji su krivi za sve: za poraz u Prvome svjetskom ratu (Dolchstoss von Hinten – udarac s leđa), za navodno ponižavanje Njemačke nakon 1918. godine, za kapitalističku eksploataciju kojoj je bio izložen mali čovjek, kao i za komunističku opasnost koja je stizala s Istoka.

Glavna svrha nacističke revolucije, središnji cilj čijem se ostvarivanju trebaju posvetiti sve snage, bila je Volksgemeinschaft – uspostava svojevrsne »narodne zajednice«. U nju su uključeni svi rasno superiorni Germani: u takvoj zajednici razlike u stranačkom opredjeljenju, u socijalnom i u imovinskom statusu postaju nebitne. Njih nadvladava duh rasne sloge. Pretpostavka je i posljedica Volksgemeinschafta: valja ga očistiti od osoba i grupa niže rase – što prvenstveno znači od Židova, koji su prema mišljenju nacista u njemačku krv unijeli nekvalitetan element i prijete rasnoj čistoći i dobrobiti njemačkog naroda. U nastojanjima da se unaprijedi čistoća germanske rase, nacisti su se, proizvoljnim interpretacijama, pozivali na eugeniku, disciplinu koja istražuje metode za poboljšanje osobina čovjeka i ljudskih zajednica, među ostalim i utjecajem na začeće i na razdoblje prije rođenja.

Od bojkota do pokolja

Zakon o zaštiti nasljednog zdravlja, donesen već u srpnju 1933. godine, koji je u objašnjenjima zloupotrebljavao eugeniku, omogućavao je sterilizaciju gotovo dva milijuna ljudi koji su smatrani nepodobnima za oplodnju. Istodobno je donesen zakon kojim se bogato nagrađivalo materinstvo: nacisti su idealizirali položaj majke u društvu kako bi se žene odlučile na rađanje. Hitler je govorio o mogućnosti da se ovim mjerama njemačko stanovništvo udvostruči. Rasni zakoni, proglašeni u rujnu 1935. u Nürnbergu (tzv. Nürnberški zakoni), najpoznatija su i najozloglašenija mjera za »očuvanje čistoće« njemačke nacije i istovremeno temeljna mjera u nacističkom postupanju prema Židovima.

Adolf Hitler postao je njemački kancelar 30. siječnja 1933. godine. Mjesec dana kasnije počeli su progoni: bojkotiraju se židovska poduzeća i trgovine, Židovi se otpuštaju iz institucija lokalnih vlasti, iz sudova i sa sveučilišta. Nizom protužidovskih zakona i drugih diskriminirajućih mjera donijetih do 1938. godine, Hitler i njegovi suradnici uništili su ekonomsku egzistenciju te pravni i društveni status njemačkih Židova. Progonima su bile izložene i tisuće Židova koji su u bližoj ili daljoj prošlosti prešli na kršćanstvo. Nürnberškim zakonima Židovi su izgubili državljanstvo, a time i svaku pravnu zaštitu od terora što su ga provodili najprije SA (Sturmabteilung), a kasnije SS (Schutzstaffel) – paravojni stranački odredi. Zabranjena su vjenčanja i spolni odnosi između Židova i Nijemaca. Svi židovski muškarci morali su svojim imenima dodati ime Israel, a žene Sarah, što se moralo umetnuti u sve osobne dokumente. Široko zahvaćenom eksproprijacijom imovine Židovima su oduzete i posljednje materijalne rezerve. Bili su posve istisnuti iz kulturnog, društvenog i privrednog života Njemačke. Metode samozapošljavanja koje su uveli njemački Židovi tek su malom broju mogle osigurati egzistenciju.

Ta prva faza progona kulminirala je u noći između 9. i 10. studenoga 1938. godine, koja je po masi razbijenog stakla i kristala nazvana Kristalna noć – Kristallnacht. Dva dana prije toga, sedamnaestogodišnji mladić Herschel Grynszpan, židovski izbjeglica iz Njemačke, u atentatu iz osvete za maltretiranje svoje obitelji i sunarodnjaka ubio je Ernsta von Ratha, trećega sekretara njemačke ambasade u Parizu. Ministar propagande Joseph Goebbels, uz podršku Hitlera i dijela SS-a, iskoristio je taj atentat kao povod za organiziranje »osvetničkog« pogroma najširih razmjera nad njemačkim Židovima. Prema jednom izvještaju šefa SD (Sicherheitsdiensta – Službe sigurnosti) Reinharda Heydricha, u noći između 11. i 12. studenoga spaljeno je 117 sinagoga, 76 ih je potpuno srušeno, 7500 židovskih prodavaonica opljačkano je i demolirano, najmanje 91 Židov je ubijen, a barem 26.000 Židova (uglavnom bogatijih) otpremljeno je u koncentracione logore.

Diskriminirajuće mjere, uvedene sljedećih mjeseci, bile su sve oštrije: prema njima Židovi više nisu smjeli ulaziti u parkove, knjižnice i muzeje; židovska djeca više nisu mogla pohađati javne škole. Židovi su izgubili pravo posjedovati nekretnine i bila im je zabranjena upotreba telefona i javnog prijevoza. Naređeno im je da stanuju u posebno određenim dijelovima gradova (getima). Do 1941. godine, Židovi stariji od 12 godina popisani su za rad u tvornicama municije, a svi stariji od šest godina morali su nositi žutu Davidovu zvijezdu.

»Sređivanje računa«

Prema Hitlerovim uputama, njegov prvi zamjenik u državnoj hijerarhiji, Reichsmarschall Herman Göring 24. siječnja 1939. godine opunomoćio je Reinharda Heydricha da započne provoditi »ukupno rješavanje (Gesammtlösung) židovskog pitanja« putem emigriranja i evakuiranja na najpogodniji način. Samo šest dana kasnije, 30. siječnja, Hitler je održao govor u Reichstagu i još zloslutnije javno nagovijestio da »uspije li međunarodnom židovskom kapitalu u Evropi i izvan nje uvući narode u novi svjetski rat, posljedica neće biti boljševizacija svijeta ni time trijumf Židova, već uništenje židovske rase u Evropi«. Prema tekstu Göringova pisma vidljivo je da je u to vrijeme, pa vjerojatno sve do proljeća 1941, u vodećim nacističkim krugovima prevladavalo mišljenje da »židovsko pitanje« treba rješavati prinudnim iseljavanjem i deportacijama Židova iz Trećega Reicha u neke druge, po mogućnosti što udaljenije zemlje. Najviše se nagađalo o afričkom otoku Madagaskaru kao krajnjem mjestu deportacija. Međutim, Hitlerov govor istodobno ukazuje da se već razmišljalo i o najdrastičnijim mjerama.

Naime, već u studenome 1938., na sastanku s Heydrichom i nekim ministrima Göring je, doduše usput, primijetio: »U predvidivo mogućoj ratnoj situaciji u Evropi morat ćemo prioritetno potpuno srediti račune sa svojim Židovima«. Sastanak je zaključio ciničnom primjedbom da »misli kako može reći da nikako ne bi želio biti Židov u Njemačkoj«.

Glavni kreator i provoditelj protužidovskih mjera, u okvirima općih uputa Hitlera i Göringa, postao je Reinhard Heydrich, šef SD-a i kasnije Glavne uprave državne sigurnosti (RSHA – Reichs. Sicherheits. Haupt. Amt). Iako relativno mlad čovjek (rođen 1904.), bio je poznat kao rezolutan i sposoban organizator, nemilosrdan u odlukama i grub u njihovoj provedbi. U internim krugovima SS-a nadimak mu je bio »čovjek-zvijer«. Od 1933. pa sve do početka rata 1939, u znatno manjoj mjeri do ljeta 1941, Heydrich je poticao iseljavanje Židova iz Reicha. Uz uvjet da cjelokupnu imovinu ostavi državi, da se odrekne državljanstva i svih drugih prava, Židov je mogao dobiti jednosmjernu putovnicu bez prava na povratak. Tako je od oko pola milijuna njemačkih Židova do Kristalne noći emigriralo njih oko 130.000, a u sljedećih nešto više od godinu dana još barem sto tisuća. Do 1941. u druge zemlje otišle su dvije trećine austrijskih Židova (od ukupno oko 200.000) i oko 30.000 čeških. Otišla bi i većina onih koji su ostali, ali nisu imali kamo. Vrata su im gotovo svugdje bila zatvorena ili sasvim malo, svakako nedovoljno, odškrinuta.

Izvoz antisemitizma

Britanske mandatne vlasti u Palestini na uzastopna traženja povećale su godišnju useljeničku kvotu za židovske useljenike s 10.000 na 15.000, a onda su je pod arapskim pritiskom smanjile na 12.000. SAD, u to vrijeme relativno najliberalniji među useljeničkim zemljama, primio je od 1933. do 1941. godine svega 157.000 evropskih Židova, uglavnom iz Trećega Reicha, što je približno isti broj koji je ranije, primjerice 1906. godine, SAD znao primiti samo u jednoj godini. Poznate su iz toga vremena žalosne slike dugačkih redova izbjeglica pred ambasadama i konzulatima koji su, najčešće uzalud, tražili ulazne vize, kao i dramatične odiseje lutajućih brodova sa židovskim bjeguncima koje nijedna luka nije htjela prihvatiti. Sretnici kojima je to uspjelo, raselili su se po cijelome svijetu, gdje god su ih htjeli primiti, od Južne Amerike i Kanade do Australije i Novog Zelanda, ali većina je Židova ipak ostala u stupici Hitlerove Nove Evrope.

Nakon nekoliko propagandnih uspjeha, nacisti su se uvjerili da antisemitizam može poslužiti kao jeftino i jednostavno sredstvo za širenje njihovih ideoloških obrazaca u druge europske zemlje. Tako je po najrigidnijoj diskriminaciji Židova bila poznata Rumunjska, osobito pošto je u prosincu 1937. Octavian Goga postao premijer i uveo niz antisemitskih zakona. Njega je kralj Karol III. ubrzo smijenio, no ipak je do studenoga 1939. više od 120.000 rumunjskih Židova, dakle gotovo jedna trećina, bilo lišeno građanskih prava, a svi su stalno bili izloženi raznim diskriminirajućim mjerama.

»Priključenjem« Austrije 1938. i okupacijom Češke 1939. godine, stigle su pod nacističku vlast nove stotine tisuća Židova. Nakon što je mađarska vlada još 1920. uvela »numerus clausus« za židovske učenike i studente, donijela je 1938. još oštrije protužidovske zakone. Talijanske su vlasti 1938. donijele dekret »o obrani talijanske rase«, kojim je, između ostaloga, bilo zabranjeno sklapanje mješovitih brakova. Međutim, u Italiji nije nikada došlo do drastičnih progona Židova, sve do jeseni 1943. godine, kada su ih provele njemačke okupacijske vlasti. I poljska je vlada već 1937. razmatrala plan o iseljavanju poljskih Židova na Madagaskar. Čak se i tadašnji francuski ministar vanjskih poslova Georges Bonnet bavio idejom da 200.000 židovskih izbjeglica koji su tih mjeseci stigli u Francusku smjesti na Madagaskar, tada francusku koloniju. I mnoge druge europske zemlje donosile su uredbe koje su na razne načine diskriminirale Židove.

Društvene i političke snage u Europi od kojih se očekivalo da će se suprotstaviti progonima Židova i drugih manjina, nisu to učinile. Liberalne, demokratske i socijaldemokratske stranke bile su u nekim europskim zemljama zabranjivane i uništavane, a u nekima su bile razjedinjene, jalove i nedorasle situaciji. Komunisti na čelu sa SSSR-om dugo su vremena robovali doktrini Kominterne da je socijaldemokracija najveći neprijatelj; kasnije je Staljin s Hitlerom sklopio pakt. Protesti raznih predstavnika katoličke hijerarhije, kad su se i dogodili, bili su najčešće usamljeni i nedjelotvorni, osobito poslije smrti pape Pija XI. u veljači 1939. godine. U redovima Katoličke crkve bilo je i osoba koje su se isticale otvorenim antisemitskim stavovima.

Politika popuštanja

Vlade vodećih zapadnoevropskih zemalja – Velike Britanije i Francuske – vodile su politiku popuštanja Hitleru (appeasement policy) u nadi da će tako izbjeći rat. Vrhunac popuštanja bio je Münchenski sporazum od 29. rujna 1938., kojim su dvije zapadne sile dopustile Njemačkoj komadanje Čehoslovačke. Premijer Neville Chamberlain vratio se u London s trijumfalnim sloganom »mir za naše vrijeme«, da bi time otvorio vrata Hitleru da svega 11 mjeseci kasnije napadne Poljsku i time započne Drugi svjetski rat.

Pobjede njemačke vojske u prvim godinama rata dovele su većinu evropskih Židova pod vlast nacista ili njihovih saveznika. Na Židove su gotovo posvuda primijenjene, barem djelomično, diskriminirajuće mjere po uzoru na one u Trećem Reichu. U brzome slijedu lišavani su građanskih prava, imovina im je bila konfiscirana, deportirani su u geta, da bi na kraju velika većina skončala u koncentracionim logorima. Jugoslavensko i hrvatsko društvo u globalu bili su pretežno ruralna, a židovska je zajednica unutar njih bila uglavnom snažno urbanizirana ili orijentirana prema trgovini i građanskim zanimanjima.

Njemačkim napadom na SSSR 22. lipnja 1941. godine počela je posljednja faza nacističkog »rješavanja židovskog pitanja« – faza sistematskog masovnog ubijanja. Već 1939. i 1940. godine, u anektiranim i okupiranim dijelovima Poljske došlo je do sporadičnih grupnih ubijanja Židova, ali to još nije bila generalna akcija ni sustav. Uoči napada na SSSR, u svibnju i lipnju 1941., pod Heydrichovom komandom pripremljene su četiri »grupe za akciju« (Einsatzgruppen), svaka s po 500 do 900 probranih SS-ovaca, koje su imale zadatak »likvidirati političke komesare, Cigane, Židove i druge nepoželjne elemente« u dijelovima SSSR-a koje će okupirati napadačke njemačke trupe. Kao što je 1946. na procesu u Nürnbergu svjedočio zamjenik šefa Hitlerove kancelarije Viktor Brack, već »u ožujku 1941. u višim partijskim krugovima više nije bila nikakva tajna da će Židovi biti eksterminirani«.

Akcije »čišćenja«

Svega tri dana po napadu na SSSR, njemačke su trupe ušle u Kovno (Kaunas), a Einsatzgruppe A na brzinu je organizirala lokalnu litvansku profašističku miliciju i potaknula je da 26. lipnja u smišljenom pogromu poubija 3800 Židova. Sličan masakr u Lvovu 2. i 3. srpnja 1941, u kojem je stradao najobrazovaniji dio židovske populacije, izvršila je novostvorena ukrajinska milicija pod nadzorom Einsatzgruppe C. Gotovo istovremeno u zemljama pod jakim nacističkim utjecajem također su počela masovna ubijanja Židova. Kada su sovjetski avioni prvih dana rata napali rumunjski pogranični grad Iasi, pripadnici rumunjske vojske i fašističke Željezne garde u nastalom metežu poubijali su 28. lipnja najmanje 4000, a prema nekim izvještajima čak 7000 pripadnika tamošnje židovske zajednice.

U srpnju 1941. počele su masovne likvidacije Srba i Židova u NDH, u ustaškim logorima Jadovno i na Pagu. Lokalne folksdojčerske vlasti u Banatu organizirale su u srpnju i kolovozu deportaciju svih Židova iz te pokrajine, ukupno oko 4000, u logor Topovske šupe u Beogradu, gdje su ih njemačke policijske snage uskoro poubijale. Tako je Banat postao prva »judenrein« (»od Židova očišćena«) zona u okupiranoj Evropi. Međutim, najdrastičnije i brojčano daleko najmasovnije akcije »čišćenja od Židova« provodile su same Einsatzgruppe u okupiranim dijelovima SSSR-a, ponekad uz suradnju lokalne ukrajinske, latvijske i litvanske milicije, češće uz sudjelovanje nekih jedinica Wehrmachta. Do početka kolovoza 1941. ubijene su 3000 Židova u Žitomiru te po 2000 u Umanu i Berdičevu. Kulminacija u masovnom ubijanju prije stvaranja plinskih komora bila je 29. i 30. rujna 1941. godine, kada su pripadnici Einsatzgrupe D na dan najvećeg židovskog praznika Jom Kipura u svega 36 sati mitraljezima postrijeljali oko 34.000 Židova u Babji Jaru nedaleko od Kijeva. Procjenjuje se da su do kraja 1941. godine nacisti u okupiranim dijelovima SSSR-a ubili oko 1,4 milijuna civila, od kojih su približno dvije trećine bili Romi i pripadnici raznih slavenskih naroda, a jedna trećina Židovi. Prema jednom izvještaju vrhovnog statističara SS-a dr. Richarda Korherra, tijekom 1941. i 1942., samo Einsatzgruppe SS-a u okupiranim dijelovima SSSR-a poubijale su ili organizirale »evakuacije« 633.300 Židova.

Način ubijanja bio je vrlo jednostavan: stanovništvo bi bilo okupljeno na nekoj lokaciji u gradu ili selu, obično transportirano na nenastanjeno mjesto u blizini te strijeljano i pokopano u masovnoj grobnici. Prema drugoj, nešto kasnijoj metodi, ljudi su bili potrpani u posebno opremljene hermetički zatvorene kamione u koje bi se pustio plin, pa bi se leševe pokopalo u nekoj pripremljenoj jami. Te metode nailazile su na velike organizacijske probleme. Mnogi oficiri i vojnici nisu mogli izdržati pritisak strahota u kojima su sudjelovali. Nisu pomogli ni pozivi kakav je npr. feldmaršal von Reichenau, najprononsiraniji nacist među maršalima, 10. listopada 1941. uputio vojnicima svoje Šeste armije: »U istočnim krajevima vojnik nije samo ratnik koji se bori sukladno zakonima rata, nego i nemilosrdan promicatelj nacionalne ideologije... Stoga vojnik mora shvatiti neophodnost okrutne, ali i pravedne osvete podljudskom židovstvu.«

Konačno rješenje

Generalni guverner Poljske Hans Frank, navodno najobrazovaniji intelektualac među nacističkim vođama, na sastanku s glavnim ljudima svoje administracije u Krakowu 16. prosinca 1941. godine rekao je: »Na ovaj ili onaj način mi sa Židovima moramo završiti... Kao stari nacionalsocijalist moram reći da ako židovsko pleme preživi rat u Evropi dok mi žrtvujemo našu krv za očuvanje Evrope, ovaj će rat biti samo djelomično uspješan. U osnovi, moram pretpostaviti da će Židova nestati... Gospodo, od vas moram tražiti da vas ne dirnu molbe za milost. Moramo uništavati Židove gdje god ih nađemo i gdje god je to moguće, kako bismo zadržali vlast Reicha na ovim prostorima... Bezuvjetno moramo pronaći način (drugačiji od nekog legalnog) da ostvarimo taj cilj, ali ja nisam siguran da znam kako ići dalje.«

Među prvima koji su razmišljali »kako ići dalje« bio je Reinhard Heydrich. Sve su brojniji bivali izvještaji Einsatzgruppa i vojnih zapovjednika da izvršitelji masovnih egzekucija sve češće pate od psihičkih poremećaja te da se zamišljeni obujam »rješenja« na taj način teško može ostvariti. Heydrich je 31. srpnja 1941. od Göringa ishodovao pismenu punomoć da »obavi sve potrebne administrativne, organizacione i financijske pripreme... i u dogledno vrijeme podnese generalni plan... mjera za provedbu potrebnog konačnog rješenja (Endlösung) židovskog pitanja«. Također je rečeno da »u onoj mjeri u kojoj će pripreme zadirati u nadležnosti drugih državnih institucija, od njih će biti zatraženo da surađuju« i da se plan treba odnositi na »cjelokupnu sferu njemačkog utjecaja u Evropi«.

Time je prvi put u nekom pismenom aktu Trećega Reicha spomenuta riječ »konačno rješenje« (Endlösung). Nitko od nadležnih koji su dobili na uvid ovo pismo nije se nimalo dvoumio što ta riječ zapravo znači. Ni u drugim pismenim aktima nacističkih vlasti, osim u izvještajima Einsatzgruppa, ne spominju se riječi »ubijanje« ili »likvidacija«, već eufemizmi poput »iseljavanje« (Aussiedlung), »posebni postupak« (Sonderbehandlung) ili »preseljavanje« (Umsiedlung), ali zabune nije bilo. Da stvar bude sasvim jasna, Heydrich je onima koji su bili najneposrednije uključeni u akciju dao dopunska usmena objašnjenja, kao npr. bliskom suradniku Adolfu Eichmannu: »Upravo sam došao od Führera: naredio je fizičko uništenje Židova«.

Tvornice smrti

Kao najefikasniji način Heydrich je smislio sistem »sabirnih logora«, industrijalizirane smrti, takozvane »tvornice smrti« s velikim plinskim komorama u koje će se sustavno u smrt dovoziti transporti Židova iz Trećega Reicha i cijele okupirane Evrope. S plinskom komorom prvi je proradio, 8. prosinca 1941., logor Chelmno, blizu Lodza u Poljskoj. Uvjeren na tome primjeru u učinkovitost sustava, Heydrich je za 20. siječnja 1942. sazvao jednodnevnu konferenciju petnaestorice najviših administrativaca iz nadležnih ministarstava, okupacionih uprava i policijskih SS-službi. Održana je u predgrađu Berlina, pored jezera Wannsee (Am Grossen Wannsee), pa je zapamćena kao Wannsee-konferencija. Zapisnik je vodio najniži po rangu, SS Obersturmbannführer (potpukovnik) Adolf Eichmann, šef IV/b sekcije Gestapoa (Geheime Staatspolizei – Državna tajna policija), nadležan za organizaciju transportiranja Židova u logore. Nazočni su bez ikakvih prigovora ili rezervi saslušali, raspravili i razradili Heydrichov plan. Ni u Eichmannovu zapisniku ne spominju se riječi poput »ubijanje« ili »likvidacija«, ali diskusija pokazuje da su se podrazumijevale. Nitko nije tražio da se razjasni termin Endlösung. Josef Bühler, koji je kao zamjenik generalnog guvernera Franka zastupao okupacionu vlast u Poljskoj, predložio je da »konačno rješavanje ovog pitanja« krene iz područja pod nadležnošću njegove uprave, jer se tu ionako nalaze svi predviđeni »sabirni logori«, a svi su Židovi već u getima, pa on može jamčiti da »neće biti transportnih ni ekonomskih teškoća«. Državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova Martin Luther iznio je mišljenje da neće biti prepreka sa strane lokalnih vlasti za transportiranje Židova iz južnih i zapadnih zemalja, ali bi mogle iskrsnuti teškoće s transportima iz sjevernih (Danska, Finska, Norveška). Među zaključcima spomenuto je da židovski podanici Trećega Reicha, NDH, Slovačke i Rumunjske moraju biti poslani »na istok« i da treba obavijestiti vlade triju savezničkih zemalja da su Nijemci spremni organizirati transporte.

Najprije iz okupiranih »istočnih pokrajina«, a zatim iz cijele Evrope, u neprekidnom nizu potekli su teretni vlakovi s tijesno zbijenim ljudima u čvrsto blindiranim stočnim vagonima. Destinacije su bile koncentracioni logori u okupiranoj Poljskoj – Auschwitz, Treblinka, Belzec, Chelmno, Majdanek i Sobibor. Nakon višednevnog transporta bez hrane i vode izmučeni ljudi, mnogi već oboljeli ili izbezumljeni, iskrcavani su iz prenatrpanih vlakova na ulazu u logor. Tu je vršena selekcija: krajnje malobrojni sposobni i potrebni za neke radove u logoru – na jednu stranu; svi ostali – na drugu, ravno prema velikoj prostoriji u koju su ulazili da bi se tobože dezinficirali i tuširali. Pola sata kasnije iz nje su izbacivani plinom ugušeni leševi koji su spaljivani u obližnjem krematoriju. Treblinka je imala 10 takvih plinskih komora i u svakoj je odjednom moglo biti ugušeno po 200 ljudi; Auschwitz je imao pet znatno većih komora, svaka s »kapacitetom« od po 2000 ljudi odjednom. U Auschwitzu je do potkraj jeseni 1944. ubijeno nešto više od dva milijuna ljudi, u Majdaneku 1,38 milijuna, u Treblinki 800.000, u Belzecu 600.000, u Chelmnu 340.000, u Sobiboru 250.000. Ukupno je u logorima u Poljskoj ubijeno oko 5,3 milijuna ljudi, od toga između četiri i 4,2 milijuna Židova. Organizacija cjelokupne akcije, načelno dogovorena na Wannsee konferenciji i provođena pod rukovodstvom SD-a i drugih odjela SS-a, funkcionirala je vrlo pedantno, poput mehanizma u kojem je »suradnja svih dijelova i svih hijerarhija bila tako usklađena, da se može govoriti o njihovoj potpunoj fuziji u stroj za uništavanje ljudi«.

Crna statistika

Kada je Heydrich potkraj svibnja 1942. ubijen u atentatu u Pragu, cijela akcija »konačnog rješenja židovskog pitanja« dobila je, prema svom glavnom arhitektu, kodirano ime Akcija Reinhard. Stroj koji je Heydrich zamislio i stvorio, nastavio je djelotvorno funkcionirati i nakon njegove smrti. Sveukupni nadzor nad provođenjem »konačnog rješenja« ostao je u kompetenciji Heinricha Himmlera, vrhovnog šefa svih SS i policijskih snaga. Upravu nad svim logorima vodio je Oswald Pohl, predstojnik Glavnog ureda za administraciju i ekonomiju SS-a, a hapšenja i transporte organizirao je Heydrichov neposredni nasljednik dr. Ernst Kaltenbrunner i, sve više, neposredni provoditelj Adolf Eichmann.

Opće upute i nadalje su dolazile – sada sve intenzivnije i češće – neposredno iz Hitlerove kancelarije. Prema kraju rata, kada se sve više naslućivala mogućnost poraza, pa i onda kada je poraz morao već biti očigledan, Akcija Reinhard nije jenjavala. Postala je svojevrsnom opsesijom, čemu je ton očigledno davao sam Hitler. Ta opsjednutost bila je tako jaka da su željeznički transporti Židova u plinske komore imali još i 1944. prednost pred opskrbnim vlakovima za bojište. U listopadu 1944., kada je Crvena armija već praktički bila pred vratima Budimpešte, željeznički su transporti u logore onemogućeni. Međutim, Eichmann je i tada u tom gradu »pokupio« 50.000 mađarskih Židova i poslao ih na put pješice prema logorima u Njemačkoj.

Od 1945. do danas brojni historičari i drugi istraživači nastoje utvrditi točan broj židovskih žrtava u Holokaustu. Procjene su uglavnom u rasponima od 5 do 6 milijuna ubijenih i umrlih od posljedica progona. Na to navodi i broj dosad prikupljenih poimeničnih podataka u dokumentaciji jeruzalemskog Jad Vašema, instituta za proučavanje Holokausta, gdje je registrirano blizu 1,5 milijuna imena, prezimena, mjesta rođenja i drugih podataka dječjih žrtava Holokausta (u dobi do 16 godina). Broj od šest milijuna ubijenih Židova prvi je put spomenut 26. studenoga 1945. u iskazu bivšeg Sturmbannführera (majora) SD-a dr. Wilhelma Höttla pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Nürnbergu, što je sud prihvatio u obrazloženju presude od 30. rujna 1946. Höttl se u tom svjedočenju pozivao na Eichmanna, koji mu je tu procjenu iznio u jednom razgovoru u Budimpešti u kolovozu 1944. Znatno je precizniji podatak u izvještaju što ga je 23. ožujka 1943. o izvršenju »konačnog rješenja židovskog pitanja« šef statističkog ureda SS-a dr. Richard Korherr uputio Himmleru i Hitleru preko Himmlerova ađutanta, Obersturmbannführera (potpukovnika) Brandta. Na saslušanjima 1951. i u izjavama 1962. i 1963. sam je Korherr potvrdio autentičnost tog izvještaja, što je učinio i Eichmann na procesu u Jeruzalemu 1962. godine. Iako je izvještaj vremenski ograničen s 31. prosincem 1942. godine, do kada je Holokaust obuhvatio do 3,5 milijuna žrtava, približnom procjenom za razdoblje od siječnja 1943. do travnja 1945, opet se dolazi do broja koji prelazi pet milijuna žrtava.

Brojna i opsežna istraživanja sa židovske strane iscrpno su rezimirana u dva temeljna djela o Holokaustu, onima Raula Hilberga i Lucy S. Dawidowicz. Hilberg je suzdržaniji, pa analizom brojnih izvora i radova dolazi do ukupog broja od 5,100.000 žrtava Holokausta. Lucy Dawidowicz dolazi do broja od 5,933.900 žrtava evropskih Židova, od ukupno 8,861.800, koliko ih je bilo uoči Holokausta u Trećem Reichu i u evropskim zemljama koje su dospjele pod okupaciju ili pod direktni utjecaj Hitlerova Trećeg Reicha. Encyclopaedia Judaica utvrđuje ukupan broj od 5,820.960 žrtava.

Preživjeli su rijetki

U »Povijesti židovskog naroda« šestorice izraelskih i američkih autora pod uredništvom H. H. Ben-Sassona, koju stručna javnost drži dosad najuspješnijim jednosveščanim djelom na tu temu, autori donose tabele Holokausta u kojoj kombiniraju sintetičke procjene Hilberga i Dawidowiczeve. Pri navođenju brojeva, u daljnjem tekstu ovoga poglavlja, uglavnom se držimo te tabele. Kako procjene po zemljama donekle variraju zbog brojnih promjena međudržavnih granica 1938-1941. godine, kao i zbog razlika u evidentiranju žrtava među raseljenima i izbjeglima, među Židovima po vjeri ili samo po rasi, tabela donosi približno zaokružene brojeve.

U Njemačkoj je 1933. godine živjelo oko 530.000 Židova, uključivši i izbjeglice iz Poljske i drugih zemalja. Do 1941. iselilo se, s putovnicama ili ilegalnim putevima, njih oko 230.000. Od preostalih 300.000, u Holokaustu je stradalo oko 270.000, a preživjelo ih je 30.000. Među preživjelima najviše je bilo onih iz mješovitih brakova, zatim preživjelih u koncentracionim logorima i onih koji su se uspjeli negdje sakriti. Bilo je više stotina pojedinačno pošteđenih, možda i koja tisuća, za koje su se kao stručnjake ili zbog osobnih veza zauzimali najviši nacistički vođe (npr. Goebbels), pa je navodno i sam Hitler osobno odobrio »izuzeće« za 340 Židova.

Od oko 220.000 Židova u Austriji 1938. godine, do 1941. izbjeglo ih je oko 130.000, uglavnom s jednosmjernim putovnicama. Oko 80.000 stradalo je u Holokaustu, a oko 10.000 preživjelo je rat na području Austrije ili u logorima, uglavnom na sličan način kao i u Njemačkoj. Među istaknutim organizatorima i provoditeljima Holokausta bilo je razmjerno mnogo austrijskih nacista (Eichmann, Kaltenbrunner i dr.).

U Čehoslovačkoj je do 1938. živjelo oko 305.000 Židova, od toga dvije trećine u Češkoj, Moravskoj i u Sudetskoj oblasti, a jedna trećina u Slovačkoj, koja je 1939. postala nezavisna država. Do 1941. izbjeglo je oko 30.000 Židova. Od preostalih 275.000, stradalo je 240.000, a rat je preživjelo oko 20.000 u Slovačkoj i oko 15.000 u Češkoj i Moravskoj. Protužidovske mjere i deportacije u Češkoj i Moravskoj u »logore smrti« provodile su isključivo njemačke okupacijske vlasti. U Slovačkoj je kolaboracionistički režim patera Josefa Tise sam provodio vrlo oštre diskriminatorske mjere protiv Židova i grubo im otimao imovinu, ali se dosta dugo opirao njihovu transportiranju u »logore smrti« u Poljskoj. Tek pod osobnim pritiskom Heydricha, a poslije njegove smrti Eichmanna, u organizaciji slovačkog ministra unutrašnjih poslova Sano Macha slovačka policija otpremila je u ljeto 1942. godine oko 55.000 nepokrštenih Židova iz Slovačke u poljske logore. Kada se u jesen saznalo što se zapravo zbiva u tim logorima i da »deportiranih na Istok« više nema na životu, predsjednik Tiso nije dopustio otpremiti preostalih oko 35.000, dobrim dijelom pokrštenih Židova. Oni su opstali sve do ljeta 1944. godine, kada su njemačke trupe zaposjele Slovačku i pohvatale oko 15.000 Židova, dok ih je oko 20.000 preživjelo rat.

Stradanja u Poljskoj

Stradanja najvećih razmjera zadesila su poljske Židove. Uoči rata, u tadašnjoj Poljskoj živjelo ih je oko 3,300.000. Do 1942/43. gotovo svi su prošli kroz brojne torture, zbjegove i deportacije, konfinacije u geta, da bi naposljetku otišli u smrt pred streljačke strojeve Einsatzgruppa ili u plinske komore nacističkih logora. Poljaci, većinom tradicionalni antisemiti, i sami su bili žrtve njemačko-nacističkih progona, ali su progone Židova uglavnom pasivno promatrali. Bilo je dosta Poljaka koji su denuncijacijama i kao lokalni policajci pomagali u progonima. Relativno neveliki broj bio je spreman pomoći u spašavanju Židova; najčešće ih nisu primali čak ni u svoj pokret otpora. Na tlu Poljske i u logorima preživjelo je svega 70.000 Židova, a približno toliko vratilo se u Poljsku iz izbjeglištva u Rusiji. Žalostan je epilog te kalvarije da je više stotina tih povratnika stradalo u nekoliko pogroma što su ih u prvim poslijeratnim mjesecima počinili sami Poljaci.

Najneprecizniji su podaci o Židovima u predratnom SSSR-u. Prema prevladavajućim procjenama, tamo ih je do 1939. živjelo blizu 3,000.000, od kojih je blizu 2,000.000 preživjelo, uglavnom u krajevima do kojih nisu stigle njemačke trupe ili kao bjegunci u te krajeve. Dosta ih se sklonilo u različitim pribježištima i skrovištima u pozadini njemačke vojske i na područjima koja su kontrolirali partizani. Od približno milijun stradalih Židova oko dvije trećine poubijale su Einsatzgruppe uz znatnu pomoć lokalne milicije u Ukrajini, Litvi i Latviji. Preostala trećina otpremljena je u plinske komore u Poljskoj. Od milijun stradalih, oko 275.000 otpada na tri pribaltičke zemlje (Litva, Latvija i Estonija), gdje je Holokaust proveden razmjerno najtemeljitije.

Vlada maršala Iona Antonescua u Rumunjskoj bila je u početku najrigidniji saveznik Trećega Reicha u provedbi Holokausta. Već uoči rata rumunjski su protužidovski zakoni bili drastičniji i od onih u Trećemu Reichu. Godine 1941. i 1942. rumunjski su policijski i paravojni odredi masovno ubijali Židove na tako divljački način da su ih čak i neki SS-ovci iz Eichmannove komande, pa i sam Eichmann, pokušali obuzdati. Međutim, od nešto više od 800.000 Židova u predratnoj Rumunjskoj i u njoj pripojenim područjima, rat je preživjelo čak 425.000. Naime, čim je osjetio promjenu ratne sreće na istočnom ratištu, Antonescu je počeo zaustavljati ubijanja. Nije Eichmannu dozvolio deportaciju Židova u njemačke logore, već je sa Židovima počeo trgovati tako da se u mnogim slučajevima za 1300 dolara mogla dobiti izlazna putovnica za neutralnu Tursku i dalje za Palestinu.

Iako je pristupila Trojnom paktu i 1941. aneksijom većeg dijela Makedonije i grčke Trakije rado prihvatila Hitlerove »poklone«, bugarska kolaboracionistička vlada odoljela je višestrukim pritiscima SS-emisara i nije dopustila ni hapšenja ni deportacije »svojih« Židova. Propisala je tek neke, relativno blaže protužidovske mjere, koje su se ionako vrlo mlako provodile, pa nijedan od 50.000 bugarskih Židova nije nasilno stradao. Ova uzorna bilanca zamračena je kompromisom s Eichmannovim predstavnicima u proljeće 1943, kada je bugarska vlada pristala dozvoliti i pomoći deportaciju svih 7200 makedonskih i gotovo isto toliko trakijskih Židova u Treblinku, odakle su se vratili samo rijetki pojedinci.

Ustaše i nedićevci

Iako je prilično drastičnim mjerama provodila protužidovsku politiku i poticala antisemitizam, mađarska kolaboracionistička vlada admirala Miklósa Horthyja na sličan je način kao ona u Bugarskoj odbijala dozvoliti masovne deportacije Židova u logore smrti. Tek kada su u proljeće 1944. njemačke trupe zaposjele Mađarsku, Eichmann je osobno tijekom sljedeća dva mjeseca uspio organizirati masovna hapšenja oko 360.000 mađarskih Židova, uključujući oko 13.500 iz anektirane Vojvodine. Velika većina transportirana je u logore u Poljskoj i Njemačkoj, odakle ih se 300.000 nije vratilo. U hapšenjima i otpremanjima transporta njemačkim SS-ovcima obilno su pomogli ekstremni domaći fašisti paravojne organizacije Streličara. Od 450.000 predratnih mađarskih Židova, preživjelo ih je svega 150.000.

Na području NDH predstavnici Trećega Reicha prepustili su rješavanje »židovskog pitanja« od travnja 1941. do kolovoza 1942. ustaškim vlastima. U ustaškim logorima i na ostalim stratištima u NDH od ukupno 39.000 Židova, izgubilo je živote oko 24.000, a daljnjih blizu 7000 SS-ovci su uz pomoć ustaša u ljeto 1942. i proljeće 1943. otpremili u smrt u razne nacističke logore, najviše u Auschwitz. S područja NDH preživjelo je približno osam do devet tisuća Židova, najviše u područjima pod talijanskom kontrolom i u partizanima.

U Srbiji, pod njemačkim okupacijskim protektoratom (bez područja koja su pripala Mađarskoj i NDH), od oko 12.500 Židova, ubijeno je oko 11.000, uglavnom u logorima u samoj Srbiji, a manji dio ubijen je u Poljskoj. Akciju je provodila SS-ovska okupacijska policija, u suradnji s domaćim fašistima organizacije Zbor i specijalnom policijom kolaboracionističke vlade generala Milana Nedića. Preživjelo je svega oko 1500 Židova.

Od 75.000 Židova u predratnoj Grčkoj, rat je preživjelo svega 10.000, i to uglavnom u dijelovima Grčke koji su od proljeća 1941. do rujna 1943. bili pod talijanskom okupacijom. Njemačke okupacione snage organizirale su u proljeće 1943. deportaciju tradicionalno ugledne židovske zajednice Soluna u plinske komore Auschwitza (nešto više od 50.000 ljudi), a daljnjih oko 10.000 deportirali su iz južnijih dijelova zemlje nakon kapitulacije Italije.

Talijanska iznimka

Fašistička Italija bila je prvi i, sve do ljeta 1943. godine, najvažniji saveznik Hitlerove Njemačke. Ipak, talijanska vlada i njezini vojni zapovjednici u okupiranim područjima suprotstavili su se zahtjevima iz Berlina da provedu protužidovske progone po uzoru na Treći Reich. Štoviše, u Italiji i u zonama pod talijanskom okupacijom našlo je pribježište više od 30.000 židovskih izbjeglica iz raznih evropskih zemalja, među njima i oko 8000 uglavnom iz NDH, ali i iz drugih područja bivše Jugoslavije. Većini je na taj način spašen život. Tek poslije kapitulacije Italije, u jesen 1943. i tijekom 1944. godine, u srednjoj i sjevernoj Italiji koju su pod kontrolom držale njemačke trupe, delegirani njemački SS-ovci uspjeli su, uz pomoć ekstremnih talijanskih fašista, pohapsiti i deportirati iz Italije u smrt oko 8000 talijanskih Židova i neutvrđeni broj židovskih izbjeglica. Ipak, na životu je ostalo više od 30.000 talijanskih Židova i židovskih izbjeglica.

Deportacije Židova iz Francuske u logore u Poljskoj započele su u ljeto 1942. godine. Prvi su bili na redu židovski emigranti koji su u Francusku pobjegli iz Njemačke, Belgije i Nizozemske. S njemačkom okupacionom policijom, koja je vodila akciju, u prvih mah surađivale su kolaboracionistička francuska policija u okupiranom dijelu zemlje i vlasti neokupiranog dijela Francuske u Vichyju. Međutim, kad je Eichmannov predstavnik Dannecken ubrzo zatražio hapšenja i deportacije Židova s francuskim državljanstvom, policija u oba dijela Francuske velikom većinom nije više htjela surađivati. Kada se u jesen 1942. počelo saznavati da deportirani Židovi nisu naprosto »preseljeni na istok«, već otpremljeni u smrt čak ni prononsirani francuski antisemiti, kojih u službama Petain-Lavalove vlade u Vichyju i u kolaboracionističkoj policiji nije bilo malo, u tome više nisu htjeli sudjelovati. Desecima tisuća francuskih Židova i židovskih emigranata omogućen je bijeg u relativnu sigurnost talijanske okupacione zone, u Italiju i Španjolsku ili im se pomoglo naći skrovište u Francuskoj. Rezultat je bio da su od nešto više od 300.000 Židova na tlu Francuske, SS-ovci uspjeli otpremiti u logore manje od jedne trećine, otprilike oko 100.000 ljudi, od toga oko 30.000 židovskih izbjeglica i oko 70.000 Židova s francuskim državljanstvom.

U Belgiji su fašistički kolaboracionisti bili relativno malobrojni i bez utjecaja, a stanovništvo nesklono suradnji s okupatorskim vlastima, pa su njemački okupacioni policajci uglavnom sami morali tražiti, hapsiti i deportirati Židove. U tim okolnostima domaći Židovi lakše su se mogli sakriti, a lošije su prošle izbjeglice iz drugih zemalja. Prilikom svake deportacije, osobito ako se radilo o Židovima s belgijskim državljanstvom, predstavnici lokalne belgijske administracije protestirali su kod njemačkih okupacijskih vlasti i donekle uspijevali usporiti hapšenja i smanjiti opsege deportacija. Belgijski željezničari noću su znali skidati plombe s teretnih vagona židovskih transporta i tako mnogim Židovima omogućiti bijeg. Od oko 85.000 Židova i židovskih izbjeglica u Belgiji 1939. godine, rat je preživjelo blizu 50.000.

Quisling kao kvisling

Kao i u drugim zapadnoevropskim zemljama, deportacije Židova iz Nizozemske »na istok« započele su s apatridima, židovskim izbjeglicama uglavnom iz Trećega Reicha. U trenutku njemačke invazije na Nizozemsku u proljeće 1940. bilo ih je oko 35.000, zajedno s »domaćim« Židovima ukupno oko 140.000. Nizozemsko stanovništvo bilo je u svojim opredjeljenjima oštro podijeljeno: s jedne strane, malobrojni ali gorljivi nacisti, spremni na svaku kolaboraciju s njemačkim okupacionim vlastima, najviše na suradnju u protužidovskim akcijama, osobito ako se radi o »tuđim« Židovima, tj. izbjeglicama; s druge strane, velika većina Nizozemaca, odlučno protivna njemačkoj okupaciji, nacizmu i antisemitizmu, spremna pomoći svojim židovskim susjedima i sugrađanima u nevolji. Nizozemska je jedina zemlja u kojoj su studenti stupili u štrajk kada su okupatori naredili otpuštanje židovskih nastavnika. Kada su počele masovne deportacije Židova u logore, zemljom se bio proširio val štrajkova, pa su deportacije morale biti privremeno obustavljene i nastavljene potajno, noću. U veljači i ožujku 1941. u Amsterdamu je bilo i oružanih otpora u kojima su holandski i židovski mladići napadali holandske kolaboracionističke policajce koji su po naređenjima njemačkih vlasti hapsili Židove. Oko 35.000 nizozemskih Židova i židovskih izbjeglica uspjelo je, najviše u skrovištima kod svojih nizozemskih sugrađana, preživjeti tri ratne godine, koliko su trajali progoni. Ipak, njemački nacisti, uz pomoć domaćih kolaboracionista, uspjeli su otpremiti u logore oko 105.000 Židova iz Nizozemske.

Predsjednik norveške pronacističke vlade Vidkun Quisling postao je svojim kolaboracionizmom i imenom pojam za domaćeg izdajnika, sluganskog suradnika s okupatorom zemlje. Njegova vlada spremno je dala pohapsiti i konfinirati u logore u Norveškoj Židove koji su se u jesen 1942. zatekli u zemlji – njih oko 1800, među njima oko 300 židovskih izbjeglica iz Njemačke. U to se vrijeme u krugovima pronacističkih vlasti u Norveškoj otprilike već znalo što se događa sa Židovima u logorima smrti, pa kad je iz Berlina zatraženo da se Židovi deportiraju u Auschwitz, norveške su vlasti odjednom počele oklijevati. Nekoliko ministara i visokih funkcionera u Quislingovoj vladi podnijelo je ostavke. Čuvari logora omogućili su mnogim Židovima bijeg, a lokalno stanovništvo pomoglo im je prokrijumčariti se preko granice u neutralnu Švedsku, gdje im je pružen azil. Tako se spasilo 930 norveških Židova dok su njih 770 SS-ovci ipak uspjeli otpremiti u svoje logore smrti. Oko 150 preživjelo je u raznim skrovištima u samoj Norveškoj.

U Finskoj je 1941. također bilo svega oko 1800 Židova finskih državljana, a stiglo je i 150 židovskih izbjeglica iz Trećega Reicha. Finske su vlasti svojim njemačkim saveznicima izručile 26 izbjeglica, ali nisu bile spremne poduzeti bilo kakve mjere, a najmanje hapšenja i deportacije protiv »svojih« Židova s finskim državljanstvom. Štoviše, 260 finskih Židova služilo je u finskoj vojsci, hrabro su se borili protiv SSSR-a, a 23 su poginula. Za židovske vojnike postojala je i sinagoga u snijegu i šumama istočne Karelije, nadomak linije fronta sa Sovjetima. Iz Berlina se u ovome slučaju, iznimno, nije ni inzistiralo na deportacijama Židova, da se zbog njihova tako »neznatnog« broja ne bi riskirao spor s vladom maršala Carla Gustava Mannerheima, koja je bila dragocjen vojni saveznik Trećega Reicha u ratu protiv SSSR-a od 1941. do 1944. godine.

Danski otpor

Na najodlučniji otpor protužidovskoj harangi nacisti su naišli u Danskoj, gdje praktički uopće nije bilo kolaboracionista. Zaposjevši bez borbe Dansku u proljeće 1940. godine, nacisti su uspostavili okupacionu vojnu vlast, ali su lokalnu samoupravu prepustili vladi kralja Kristijana X., koji je cijelo vrijeme rata ostao u zemlji. Vlada i kralj, uz jednodušnu podršku stanovništva, odbijali su prihvatiti fašizaciju zemlje i nisu pristali ni na kakve diskriminatorne mjere protiv Židova (kojih je u Danskoj 1940. bilo, zajedno s 1400 židovskih izbjeglica iz Njemačke, ukupno oko 7800). Kad su 1942. godine njemačke okupacione vlasti sugerirale danskoj vladi da uime suradnje bar uvede nošenje žutoga znaka za Židove, predstavnik vlade je odgovorio da bi u tom slučaju kralj Kristijan prvi ponio znak, a onda i ukupno stanovništvo. U tim okolnostima okupacijske vlasti njemačkog Wehrmachta odustale su od takvih i sličnih zahtjeva. Oklijevale su i kad im je u ljeto 1943. iz Berlina naređeno da same, usprkos protivljenju Danaca, provedu hapšenja i deportacije Židova u njemačke logore. Da se to ipak obavi, iz centrale SS-a, po naredbi samoga vrhovnog zapovjednika Himmlera, u rujnu 1943. u Dansku je upućen specijalni odred SS-ovske policije. Danska je vlada to na vrijeme saznala od jednog visokog njemačkog oficira, tada već antinacistički raspoloženog, pa je pomogla Židovima da se sakriju kod svojih danskih sugrađana. Zatim je omogućila floti danskih ribara da u nekoliko noći prebace Židove u sigurnost neutralne Švedske, a cijenu za transport od 100 USD po osobi većinom su prikupili sami imućniji Danci kao znak solidarnosti. Njemački SS-odred uspio je u Danskoj uhvatiti samo 447 Židova, ali i od njih je većina preživjela, jer nisu otpremljeni u »logore smrti« u Poljskoj, već u Theresienstadt, logor s relativno najblažim režimom. Ukupno ih je 5919 prebačeno u Švedsku, od toga oko tisuću židovskih izbjeglica iz Njemačke, a preostalih oko 1500 danskih i izbjegličkih Židova ostalo je do kraja rata sakriveno kod danskih građana.

Hitlerov Endlösung tragično je i nepopravljivo pogodio evropsko židovstvo, ali ipak nije sasvim uspio. Spasila se otprilike trećina evropskih Židova. Već tijekom 1942. i osobito 1943. godine postajalo je sve jasnije da će Treći Reich i njegovi saveznici izgubiti rat. Od ljeta 1943, a pogotovo 1944. godine, nacisti su se sve brže morali povlačiti iz više zemalja, s golemih područja s kojih naprosto više nisu stizali deportirati preostale Židove. Naglo je jenjavala i spremnost kolaboracionista da sudjeluju u takvim pothvatima. U nekim zemljama Židovi su se mogli sakriti ili na neki drugi način opstati uz pomoć lokalnog stanovništva, pa ponegdje i lokalnih vlasti. Još brojniji uspjeli su pobjeći u zemlje koje su im bile spremne pružiti azil i spasiti živote – u Švedsku, Švicarsku, u područja talijanske okupacije i u samu Italiju, u Tursku, Španjolsku i Portugal. Napokon, brojni su se spasili sudjelovanjem u pokretima otpora ili zahvaljujući tim pokretima.

Židovi u partizanima

Židovi su sami organizirali otpor u najvećim poljskim i pribaltičkim getima – Bjalistoku, Vilniusu, Kaunasu, Rigi. Najzamašniji je bio ustanak u Varšavskom getu u proljeće 1943. godine, kada je oko 60.000 Židova, gotovo sasvim bez oružja, mjesec dana pružalo snažan otpor njemačkoj vojsci koja je upotrebljavala bacače plamena, oklopna kola i tenkove. Početak ustanka u Varšavskom getu, prema židovskom kalendaru 27. nisan (koji obično pada u travnju ili početkom svibnja), država je Izrael 1951. proglasila Danom sjećanja na žrtve Holokausta i poginule pripadnike otpora (Jom Hašoa), koji se odonda komemorira u svim židovskim zajednicama u svijetu. Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta, pak, obilježava se 27. siječnja, na dan kad je Crvena armija oslobodila Auschwitz, pa je taj dan povod i objavi ovoga članka.

Ustanci u Varšavskom i u drugim getima bili su krvavo ugušeni i samo se vrlo mali broj ustanika spasio. Mnogo više Židova preživjelo je u pokretima otpora. U Ukrajini, u okupiranim dijelovima Rusije i u Bjelorusiji, mnogi su se pridružili partizanskim odredima ili prešli na područja pod partizanskom kontrolom i tako pridonijeli otporu i ujedno, većinom, spasili živote. U Litvi i u nekim dijelovima predratne Poljske formirali su svoje vlastite partizanske odrede. Zapaženo su sudjelovali i u pokretima otpora u Francuskoj, u Italiji od jeseni 1943, u Beogradu i Vojvodini.

U proporcionalnim omjerima, u odnosu na broj židovskog stanovništva, u cijeloj Evropi najzastupljenije je bilo sudjelovanje Židova u pokretu otpora na području NDH. Od ukupno 39.000 Židova iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, oko 10 posto, blizu 4000, do kraja 1943. pridružilo se partizanima ili prešlo na područja pod partizanskom kontrolom, uglavnom u Hrvatskoj.

Rat u Evropi završio je 8. svibnja 1945. godine. Židovi koji su preživjeli Holokaust nastojali su se vratiti u normalan život i pronaći rodbinu i prijatelje. U zemljama koje su bile u okvirima i pod dominacijom Trećega Reicha evropsko se židovstvo više nije moglo oporaviti. Dio preživjelih Židova otišao je u prekomorske zemlje i u novoosnovanu državu Izrael, a dio je ostao u svojim starim domovinama integriran u nova poslijeratna društva. Obnovljena je jedva jedna desetina Holokaustom zahvaćenih židovskih općina, a i one su zauvijek okrnjene.

Holokaust je temeljito promijenio raspored Židova u svijetu. Najveća zajednica, ona u Poljskoj, praktički je nestala. Sovjetsko židovstvo ostalo je iza »željezne zavjese«, izolirano od drugih zajednica. Središta židovskog života pomiču se iz Evrope prema SAD-u i drugim prekomorskim zemljama, te, sve više, prema Izraelu. Holokaust je ostavio trajne rane, ali je posredno djelovao na neke nove sociopsihološke pojave u židovskom narodu. U Izraelu je izrastao novi tip židovstva kakvog od biblijskih vremena nije bilo: rezolutan, tvrd, bez kompleksa inferiornosti i bez ikakvih tragova dvojne pripadnosti. Nasuprot tome, u SAD-u, Kanadi, Velikoj Britaniji i u nekim drugim razvijenim zemljama židovske su zajednice razvile dvojnu pripadnost kao samosvijest i vrijednost. Više nego bilo kad i bilo gdje uspješno su integrirane u ekonomski, kulturni i politički život svojih novih zemalja. Istovremeno, izdašno njeguju i razvijaju svoj židovski identitet.