Istina je neporeciva: Organizirani otpor fašizmu pokrenuli su komunisti

Osamdeset je godina prošlo otkako su se u Beogradu, u vili izdavača dnevnog lista Politika Vladislava Ribnikara, 4. srpnja 1941. okupili članovi Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije predvođeni Josipom Brozom Titom. Uz nekoliko drugih odluka, s tog je povijesnog sastanka upućen poziv narodima Jugoslavije na oružani partizanski otpor silama Osovine koje su već bile pregazile i raskomadale dotadašnju državu. Bio je to signal za početak općenarodnog ustanka koji je četiri godine kasnije završio trijumfalnim oslobođenjem zemlje. Nije ni čudo što se u bivšoj Jugoslaviji 4. srpnja slavio kao jedan od najvažnijih državnih praznika, nazvan Dan borca. Očekivano, i taj je praznik - i to među prvima - nestao iz kalendara raspadom Jugoslavije.

Time je KP Jugoslavije preuzela odgovornost za zemlju u trenucima kad se činilo da Hitlera i njegove saveznike ništa ne može zaustaviti. Kralj Petar II. Karađorđević već je bio pobjegao iz zemlje sa cijelom svojom svitom, vojska je bila poražena i osramoćena, na scenu su stupili kvislinzi poput Ante Pavelića, Milana Nedića, ljotićevaca, slovenskih belogardejaca i drugih koji su nanjušili mogućnost krvavog postizanja svojih šovinističkih interesa, četnici su se još - i sve manje uvjerljivo - pretvarali da im je stalo do borbe s okupatorom. Na međunarodnoj razini Njemačka je samo desetak dana ranije napala Sovjetski Savez i nizala pobjede po cijeloj Europi uz brutalnu provedbu »konačnog rješenja židovskog pitanja«, Italija je išla za Nijemcima i ratovanjem sa slabijima pokazivala snagu, a Japan je u Aziji širio okupirani teritorij uz stravične zločine nad podjarmljenim narodima. To je bio kontekst u kojem je poziv na ustanak došao, premda je u raznim dijelovima zemlje otpor nacifašistima već bio započeo, također pod vodstvom lokalnih komunističkih i lijevih snaga. U Hrvatskoj je, primjerice, u tom trenutku već nekoliko tjedana postojao sisački partizanski odred, osnovan 22. lipnja 1941., što je danas u Republici Hrvatskoj Dan antifašističke borbe.

Zakletva na Marjanu

Nekih pokušaja bilo je i ranije, no često su zaboravljeni. Spomenimo, recimo, pripreme za ustanak koje su se, kako je opisano u Ratnoj kronici Splita, odvijale još od travnja, uključujući i prikupljanje oružja. Dapače, kako stoji u istom izvoru, na dan Svetog Dujma 7. svibnja 1941. na Marjanu U Splitu okupila su se 63 druga i formirali 1. udarni odred. Položili su i zakletvu: »U ime naroda zaklinjem se da ću se boriti protiv fašističkih okupatora i njihovih slugu za slobodu svoga naroda i dati sve svoje snage, a ako ustreba i život«. Taj je odred - vjerojatno prvi osnovan u cijeloj Jugoslaviji - bio začetnik budućih udarnih grupa i izvorište prvih boraca partizanskih odreda. Upravo te činjenice opovrgavaju kasnije objede na račun KPJ kako su u otpor krenuli tek kad je Njemačka napala SSSR. Istina je, početak operacije Barbarossa bio je povod pozivu na ustanak, ali su pripreme krenule mnogo ranije, u vrijeme kad se činilo da će zaživjeti sporazum Hitlera i Staljina o nenapadanju.

Na sastanku Politbiroa 4. srpnja, u sklopu poziva na ustanak, dogovoreno je da sabotaže, diverzije i manje akcije prerastu u općenarodni oružani ustanak u kojem bi partizanska taktika postala osnovni oblik borbe. Dotad formirane udarne grupe trebale su postati jezgra Narodnooslobodilačkim partizanskim odredima koje bi odmah pokrenule organizirane oružane akcije. U odredima bi se postavili politički komesari kao predstavnici komunističke partije, a u pojedine krajeve upućeni su članovi CK KPJ s ovlastima za organizaciju ustanka. Na koncu, dogovoreno je formiranje Glavnog štaba Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije.

Uz sve te konkretne odluke, upućen je proglas s pozivom na opći ustanak i otpor, objavljen nekoliko dana kasnije. U tom povijesnom dokumentu kojim je započela narodnooslobodilačka borba, stoji sljedeće:

»Narodi Jugoslavije – Srbi, Hrvati, Slovenci, Crnogorci, Makedonci i drugi! – vi ste pobijeđeni u ratu, ali niste pokoreni. Slavne tradicije za pravdu i slobodu vaših djedova ne smiju biti zaboravljene. Sada je vrijeme da pokažete da ste dostojni potomci svojih predaka. Sada je vrijeme, sada je kucnuo čas da se dignete svi kao jedan u boj protiv okupatora i njihovih domaćih slugu, krvnika naših naroda. Ne prezajte ni pred kakvim terorom neprijatelja. Na teror odgovarajte masovnim udarom po najosjetljivijim točkama fašističkih okupatorskih bandita. Uništavajte sve – sve što koristi fašističkim osvajačima. Ne dozvolimo da naše željeznice prevoze ratni materijal i druga sredstva koja služe fašističkim hordama u borbi protiv Sovjetskog Saveza. Stvorimo od naše zemlje opsjednu državu za fašističke osvajače.«

Požar ustanka

Nakon poziva iz vile Ribnikarovih, požar ustanka širio se po cijeloj Jugoslaviji, a kasnije se u svakoj republici pokojne federacije obilježavao na određeni datum, u spomen na neku akciju protiv okupatora. U Srbiji se Dan ustanka slavio 7. srpnja zbog oružane akcije Rađevačke partizanske čete u Beloj Crkvi kod Valjeva, u Crnoj Gori je 13. srpnja obilježavan Trinaestojulski ustanak, potom je na red dolazila Slovenija, gdje se praznovao 22. srpnja u spomen na oružanu akciju Rašičke partizanske čete, pa 27. srpnja u Bosni i Hercegovini (napad gerilskih odreda Bosanske krajine na Drvar, Bosansko Grahovo i Oštrelj) i Hrvatskoj (napad gerilskih odreda iz okoline Donjeg Lapca na Srb). Posljednja je na red došla Makedonija, gdje se zbog prve oružane akcije Prilepskog partizanskog odreda Dan ustanka slavio 11. listopada. Proglas 4. srpnja i širenje ustanka koje je uslijedilo bilježe se u većini svjetskih enciklopedija kao jedan od značajnijih, pa i prekretničkih događaja na početku antifašističke borbe, jer je bila riječ o prvom ozbiljnijem otporu u tadašnjoj okupiranoj Europi. Uostalom, baš kao što je i cijeli NOB bio jedinstvena pojava u okupiranim državama Europe koje su - osim Jugoslavije - na koncu uglavnom oslobađali zapadni ili istočni saveznici. Jugoslaviju, time i Hrvatsku, oslobodili su partizani, koji sve do kasnije faze rata praktički nisu imali vanjsku podršku. U toj borbi Hrvatska je dala ogromni doprinos. Uz strašna stradanja civilnog stanovništva i velika razaranja s područja današnje Hrvatske poginulo je čak 65.000 boraca, od čega samo iz Dalmacije njih 18.500. Split je dao jedan od najznačajnijih doprinosa NOB-u - od 12.500 partizana tadašnje općine Split poginulo je njih čak 3600.

Kao Dan ustanka u Hrvatskoj, kako smo već naveli, službeno se slavio okršaj 27. srpnja 1941. u ličkom selu Srb. Danas taj datum više nije službeni praznik, no obilježavaju ga antifašističke organizacije, udruženja hrvatskih Srba i srodne udruge. Taj datum, s druge strane, osporavaju desničarski krugovi, tvrdeći da je kao povod za nekadašnji praznik uzet pokolj hrvatskog stanovništva oko Srba, a da su ustaški zločini koji su se dogodili nešto ranije bili samo povod za progon Hrvata.

Također, već se godinama kao početak antifašističke borbe u Hrvatskoj slavi drugi datum, 22. lipnja, kad je formiran Sisački odred. Po mnogima, ta se promjena dogodila zbog »srpskog« karaktera ranijeg praznika i ustanka koji se njime slavio, u čemu - s obzirom na tendencije u Hrvatskoj zadnjih tridesetak godina - sigurno ima dosta istine. No, jednako se tako možemo zapitati zbog čega se u bivšoj državi i bivšem sustavu nije značajnije obilježavao 22. lipnja. Povjesničar Hrvoje Klasić u intervjuu T-portalu svojedobno se posvetio i toj temi, smatrajući da je riječ o posljedici poslijeratnog odnosa političkih snaga.

»U Jugoslaviji je 4. srpnja bio Dan borca, a 27. srpnja se obilježavao kao Dan ustanka u Hrvatskoj. Taj ustanak u Srbu dobiva prednost valjda kako bi se proklamiralo jedinstvo Hrvata i Srba. A ako pogledate kronologiju, sisački je odred nastao prije toga. No ustanak počinje onda kada Tito i partija odluče, a to je bilo 4. srpnja. To znači da ovi dečki i cure iz Siska zapravo samoinicijativno odlaze i to je važan moment koji govori o tom trenutku.«

Brzojavi Tita i Tuđmana

Klasić tvrdi da je te nepravde prema sisačkim partizanima bio svjestan i Tito, pa navodi da je 1979. poslao rođendansku čestitku zapovjedniku odreda Vladi Janjiću Capi, nazivajući ga »prvim partizanom Jugoslavije«. Klasić otkriva da je Capin komentar bio »Valjda Stari pred smrt hoće otići mirne savjesti''. Kad je Janjić umro 1991. njegovoj obitelji sućut je telegramom izrazio i Franjo Tuđman, kojem je Janjić Capo bio šef u Generalštabu JNA. Prvi hrvatski predsjednik u brzojavu hvali ulogu partije i ističe Capu kao primjer nacionalnog poštenja. Nažalost, takav Tuđmanov stav - bio iskren ili ne - nije pratila i praksa, koju su krasili miniranje spomenika, buđenje ustaških sentimenata i općenito revizionistički odnos prema antifašističkom nasljeđu. A baš sisački odred pokazuje kakvo je to nasljeđe, kaže Klasić:

»Po meni je bitno istaknuti: prvi odred koji neposredno nakon osnivanja broji 70-ak članova čine 99 posto Hrvati, ljudi koji su - za razliku od njihovih susjeda i prijatelja Srba i Židova, koji su bili unaprijed osuđeni na smrt - mogli prihvatiti ono što im je ponudila ustaška vlast, pasivizirati se i pitanje je bi li im se išta dogodilo. Unatoč tome oni su se odlučili suprotstaviti NDH i pokazati stav da za njih to nije 'vjekovni san hrvatskog naroda' i da žele živjeti u državi koja neće počivati na rasnim zakonima, nego na ravnopravnosti i jednakosti«.

Bez obzira na to što je osnivanje sisačkog odreda bio zanemaren zbog partijskog diktata, Dan borca i općenito događaji od 4. srpnja iznimno su važni za cijeli kasniji tok rata, važniji od toga tko se prije uhvatio puške. Naime, da KPJ nije u tom trenutku preuzela vodstvo i pokrenula organizirani otpor - za razliku od drugih političkih snaga koje su u većem broju čekale razvoj događaja - i NOB bi izvjesno bio neorganizirani otpor, a partizanska vojska bi u najboljem slučaju nalikovala pokretima otpora u ostalim europskim državama. To bi onda kao posljedicu imalo i ovisnost o tuđim oslobodilačkim akcijama, pa time i političku ovisnost nakon rata. Srećom, od samog početka u Jugoslaviji se krenulo drugim putem, i ne možemo biti nego ponosni na taj dio (i hrvatske) povijesti. Ma što nam desničarski i ustašofilski krugovi tumačili.