26. KOLOVOZA 1941.: DAN KAD SU STRIJELJANI PRVI SPLITSKI PARTIZANI

Na fašiste su krenuli najbolji sinovi grada Splita

Do Sudnjeg će se dana znati tko je 1941. prvi i jedini branio od fašizma Split, Dalmaciju i Hrvatsku, a tko je, pak, fašistima veleizdajnički asistirao, prodavši im Split i Dalmaciju za Judine škude

Piše: Damir Pilić
  25. kolovoza 2021.

Tog 11. kolovoza bio je ponedjeljak. Dogovor je bio da se svih šezdesetšestorica – tri voda po 22 borca – pojedinačno ili u manjim grupama probiju kroz talijanske patrole u Splitu i navečer u 21 sat nađu na dogovorenom mjestu u Splitskom polju, gdje ih je čekalo zakopano oružje. Odatle je Odred trebao krenuti prema Kučinama, preći Mosor, te stići do zaseoka Krušvar istočno od Dicma: tu su se splitski mladići u svanuće trebali spojiti sa Solinskim odredom i uz pomoć dogovorenog vodiča preći Cetinu i probiti se do Dinare, odakle bi poveli gerilsku borbu protiv fašista. Svi su upućeni da ponesu hranu za dva dana i čuturice s vodom.

Svih šezdesetšestorica uspjela su se do 21 sat probiti do dogovorenog mjesta u Splitskom polju, tadašnjem Dumanićevu vinogradu. To je današnji plato iznad benzinske stanice Sućidar u splitskom kvartu Plokite, pedesetak metara od današnje Tržnice Sućidar i zgrade T-HT-a. Danas je na tom platou spomen-ploča koju ćete lako prepoznati, jer nakon tzv. demokratskih promjena 1990. godine svako malo osvane išarana fašističkim i nacističkim simbolima – ušatim slovima »U« i svastikama.

Problemi za splitske mladiće nastali su već u startu: 1. i 3. vod iskopao je oružje, dok je depo s oružjem za 2. vod bio malo dalje u Splitskom polju – prilikom razdvajanja ugovoreno je mjesto ponovnog sastanka u Turnovcu, između Kile i Mravinaca, ali je 2. vod zalutao i nije na vrijeme stigao do Turnovca. Talijani su u međuvremenu blokirali teren kojim su morali proći, pa se 22 momka iz 2. voda moralo vratiti u Split: 1. i 3. vod čekao ih je dva sata, a onda su odlučili krenuti bez njih.

Tako su ostala četrdesetčetvorica, a među njima i gotovo cijela prva momčad Radničkog nogometnog kluba »Split«: jedan od njih, 19-godišnji Nebojša Borozan, Splićanin iz Velog Varoša, čak se pri formiranju Odreda pojavio u klupskom dresu i kopačkama.

Kobno kašnjenje

Spomenuta dva sata kašnjenja – koliko su splitski mladići čekali nesuđene suborce iz 2. voda – naknadno su se pokazala kobnima. Naime, kako rekosmo, plan je predviđao da te prve noći, s ponedjeljka na utorak, Splitski odred pređe Mosor i stigne do Krušvara kod Dicma, gdje bi se u zoru 12. kolovoza spojio sa Solinskim odredom i vodičem za Dinaru. Pripadnici Solinskog odreda i vodič te su ih zore čekali u Krušvaru, ali zbog rečenog dvosatnog kašnjenja Splićane je svitanje zateklo daleko od Krušvara: uspjeli su stići tek do južnih padina Mosora. Kako je putovanje danju bilo rizično, odlučeno je da se za Krušvar krene tek navečer, kad padne mrak.

Međutim, dok su čekali Splićane, pripadnici Solinskog odreda naletjeli su na brojniju i bolje naoružanu ustašku žandarmeriju, pa su se morali povući i vratiti u Solin, pri čemu su ustaše zarobili dva solinska mladića: Antu Katića i Antu Čerinu. Također je nestao i vodič, koji je vjerojatno, vidjevši da se Splićani u utorak ujutro nisu pojavili u Krušvaru, pomislio kako je operacija otkazana. Uglavnom, kad su se u srijedu ujutro, 13. kolovoza, četrdesetčetvorica konačno domogla Krušvara, tamo ih više nije čekao nitko: ni Solinjani, ni vodič.

Valjalo je donijeti hitnu odluku: vratiti se u Split i bolje organizirati cijelu akciju, ili nastaviti prema Dinari bez vodiča? Komandir odreda bio je Đordano Borovčić Kurir (po njemu će se sve do 90-ih zvati osnovna škola na Plokitama), a politički komesar Alfred Santini (po njemu i bratu Maksimu će se do 90-ih zvati ulica na Plokitama iz koje su splitski mladići krenuli u smrt), ali najveći autoritet imao je komandant Mirko Kovačević Lala, španjolski borac i jedini iskusni ratnik u Odredu, kojeg je Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske poslao iz Zagreba da pokrene antifašistički ustanak u Dalmaciji. On je bio četrdesetpeti član Odreda, a formacijski prvi. Po njemu će se nakon rata, sve do 90-ih, zvati jedna ulica u Splitu 3.

Ostali bez vode

Komandant Mirko Kovačević Lala je odlučio: nema vraćanja, ide se za Dinaru. U srijedu navečer Splićani su se sami uputili iz Krušvara i u četvrtak pred zoru stigli u blizinu sela Košute kod Trilja, s namjerom da tu provedu dan te se navečer prebace preko Cetine.

Anali kazuju da je tog četvrtka 14. kolovoza bio »vruć ljetni dan« i da su se borci Prvog splitskog partizanskog odreda »odmarali u kamenjaru«. Gradski momci – uglavnom iz Varoša, Lučca i Manuša – teško su podnosili ljetnu vrelinu Dalmatinske zagore, pasju žegu u kršu bez hlada, a uz to su ostali bez vode i hrane. Stoga su već rano ujutro poslali dvojicu boraca u Košute po vodu: za tu akciju određeni su Inđo Marković i Veljko Neškovčin (po ovom potonjem sve do 90-ih će se zvati osnovna škola na splitskim Brdima).

Seljani iz Košuta dočekali su ih s nepovjerenjem i nastalo je puškaranje. Splitske mladiće seljani su prijavili ustašama u mjestu, a ovi su odmah pozvali svoje mentore – talijanske fašiste, koji su došli kamionima iz Sinja. Brojčano nadmoćne fašističke snage – sastavljene od Talijana i ustaša, kojima su pomagali i domobrani – brzo su okružile četrdesetčetvoricu i počela je neravnopravna borba.

Borba je trajala od osam ujutro pa sve do sumraka, punih 12 sati. U toku borbe mladi splitski antifašisti doživjeli su bolan i, pokazat će se, nenadoknadiv udarac: među prvima je poginuo komandant Mirko Kovačević Lala (pojedini izvori tvrde da je poginuo oko 15 sati, a drugi, pak, oko 19). Komandantovo stradanje je – kako se ističe u knjizi »Antifašistički Split: Ratna kronika 1941.-1945.« – »imalo velikog utjecaja na daljnje ponašanje boraca«.

Iako su izgubili zapovjednika i jedinog iskusnog borca, a otprije već ostali bez vode i hrane, te premda im je to bila prva borba u životu, i to s brojčano i tehnički daleko nadmoćnijim neprijateljem, četrdesetčetvorica su odolijevali čitav dan. Čak je, kako u knjizi »Dalmacija 1941. godine« navodi prvoborac i kroničar NOB-a Dalmacije Drago Gizdić, »oko šest sati uvečer izgledalo da će ipak uglavnom proći sve dobro«.

Ustaški »Prieki sud«

Međutim, oko šest uvečer fašisti su dovukli topove i minobacače, te stali mitraljirati položaje Odreda i stezati obruč u kamenjaru, dok su splitski momci polako ostajali bez municije. Herojski otpor četrdesetčetvorice napokon je skršen u sumrak oko 20.30, tek nekoliko minuta prije spasonosnog mraka.

Trojica splitskih mladića ubijena su za vrijeme borbe, a još trojica prilikom zarobljavanja, čime se broj žrtava Prvog splitskog partizanskog odreda tog 14. kolovoza popeo na sedam: uz komandanta Mirka Kovačevića Lalu, poginula su i oba komandira voda – komandir 1. voda Andro Račić Latiša i komandir 3. voda Mate Šarić – te borci Vinko Blaić, Ante Blajčić, Ivan Uvoda i Ljubo Zorica. Neprijatelj je imao šestoricu mrtvih: ustaški satnik, te jedan ustaša i četiri domobrana (neki izvori govore o deset mrtvih ustaša i dva talijanska crnokošuljaša).

Trinaest splitskih mladića uspjelo se izvući iz fašističkog obruča i vratiti u Split: Tonči Alfirević Trobo, Ante Anđelić, Andrija Bužančić, Mate Hajduković, Josip Jadrić, Ivan Jukić Iso, Inđo Marković, Svemir Matutinović, Veljko Neškovčin, Paško Srdelić, Veljko Subota, Nenad Vukadin i Božo Šarić.

Preostala dvadesetpetorica zarobljena su i odvedena u zatvor u Sinju, a među njima i teško ranjeni Vinko Paić-Ožić, koji je osam dana kasnije, u petak 22. kolovoza, umro u sinjskom zatvoru, podlegavši ustaškim batinama: priču o njemu donosimo u okviru uz ovaj tekst.

Četiri dana nakon njegove smrti, u utorak 26. kolovoza, ustaški »Prieki pokretni sud« – koji je specijalno za ovu priliku došao iz Mostara – proveo je suđenje za preostalu dvadesetčetvoricu splitskih mladića. Fašistički sud trojicu je Splićana oslobodio (Jerka Čerinu, Martina Gabričevića i Nikolu Matkovića), a dvadesetjednoga osudio na smrt strijeljanjem, među njima i komandira Odreda Đordana Borovčića Kurira i komesara Alfreda Santinija. S njima su strijeljana i dva ranije spomenuta borca Solinskog partizanskog odreda koji su bili zatvoreni zajedno sa Splićanima, Ante Katić i Ante Čerina, te seljak Šimun Stojanac iz Dicma, optužen da je dostavljao oružje partizanima.

Najbolji splitski sinovi

Najmlađi među borcima Prvog splitskog partizanskog odreda, 18-godišnji Ante Torkar, dobio je priliku da preživi, jer su mu ustaše ponudili da će ga pustiti ako prizna da je zaveden i da ne zna pucati. »Neka mi daju pušku pa će vidjeti!« – prkosno je, prema kasnijim iskazima trojice oslobođenih pripadnika Odreda, odbrusio mladić. Skupa s ostalima, strijeljan je istog dana na obroncima Ruduše. Od četrdesetčetvorice koja je krenula sa splitskih Plokita, dvadesetosmorica su ubijena, plus komandant Lala.

Dok su splitske mladiće vodili na stratište, kazuju ljetopisi, »sve građanstvo Sinja povuklo se u domove, a praznim ulicama odzvanjale su revolucionarne pjesme osuđenih«. Kako u članku »Razvoj narodnooslobodilačkog pokreta i partizanski odredi Dalmacije« ističe publicist Ivo Amulić, »strijeljanje splitske mladosti teško se dojmilo svih žitelja Dalmacije, a Splitu donijelo neizmjernu tugu i žalost«.

Neka je vječna slava ovim hrabrim momcima, najboljim splitskim sinovima svoga doba, koji su na poziv Komunističke partije bez razmišljanja krenuli u borbu protiv fašista, za obranu svoga grada i domovine, jednako kao što su to pedeset godina kasnije učinili neki drugi splitski mladići, suočeni s novim fašizmom. Slava borcima Prvog splitskog partizanskog odreda koji su 1941. stradali u svom prvom okršaju s fašistima, jer bez njih Četvrta gardijska brigada 1991. ne bi imala što braniti od novih fašista: Split i Dalmacija, naime, bili bi u Italiji.

Ljudi suprotnog svjetonazora od antifašističkog – ideološki unuci onih koji su i pobili ovu splitsku mladost – mogu bojkotirati vraćanje njihove ulice u Splitu, ali ne mogu izmijeniti povijest. Do Sudnjeg će se dana znati tko je 1941. prvi i jedini krenuo na fašiste, a tko je, pak, fašistima veleizdajnički asistirao, prodavši im Split i Dalmaciju za Judine škude.

Vinko Paić-Ožić: Do posljednjeg daha

Prema naknadnim iskazima preživjelih boraca Prvog splitskog partizanskog odreda, tog 14. kolovoza posebnu je hrabrost u cjelodnevnoj borbi s talijanskim i ustaškim fašistima iskazao 29-godišnji splitski težak Vinko Paić-Ožić.

Iako teško ranjen u toku borbe, dobrovoljno je vatrenom podrškom štitio povlačenje ostalih pripadnika Odreda. Kad su ga suborci htjeli ponijeti, odbio je i rekao: »Ostavite mi municiju, ja ću ostati ovdje, da vam budem zaštitnica.« U zaštitnici je ostao skupa s puškomitraljescem Vladimirom Markovićem Inđom i njegovim pomoćnikom Tončijem Alfirevićem Trobom. Kad se i zaštitnica povlačila, Marković i Alfirević su ga htjeli ponijeti: opet je odbio. Oprostio se od njih dvojice i zauzeo položaj iza kamena, iščekujući novi talijansko-ustaški napad.

Marković i Alfirević uspjeli su se probiti iz fašističkog obruča i spasiti, zahvaljujući i tome što teren koji je držao Vinko Paić-Ožić nije pao sve do sumraka, kad se onesvijestio od bolova. Tako onesviještenog, Talijani i ustaše su ga zarobili i odveli u sinjski zatvor, gdje se ponovo našao sa svojim zarobljenim suborcima.

Prema kasnijim svjedočenjima trojice oslobođenih pripadnika Odreda, i u zatvoru je, usprkos teškim ranama i ustaškom mučenju, bodrio suborce, koji su mahom bili mlađi od njega. Umro je u zatvoru nakon osam dana, u petak 22. kolovoza, četiri dana prije nego će fašisti strijeljati zarobljene splitske mladiće. Iako su ga ustaše tih osam dana žestoko mučili, Vinko Paić-Ožić nije odao niti svoje ime, a kamoli što drugo. Narodnim herojem proglašen je 1953., a sve do početka 90-ih osnovna škola na splitskom Trsteniku nosila je njegovo ime.

Vezani članci
...
Split
Feniks na Plokitama

Skromno, iako skladno spomen-obilježje Prvom splitskom partizanskom odredu u ulici herojske braće Santini na Plokitama (danas Vinkovačka) postavljeno je na nekad skrovitom mjestu u Dumanićevom vinogradu u Splitskom polju 1981. godine. Oveći kamen sa spomen-pločom prvim splitskim partizanima obilježava mjesto s kojeg su u kolovozu 1941. krenuli u borbu protiv okupatora i u tragičnu smrt. Natpis na jednostavnoj ploči završava obećanjem: »Rodoljubivi Split nikad vas neće zaboraviti«. To mjesto na Plokitama, osim godišnjih komemoracija koje organiziraju...

Marin Kuzmić     27. lipnja 2020.

...
Split
Sjećanje na hrabru splitsku mladost

Predstavnici Udruge veterana Domovinskog rata i antifašista (našu udrugu zastupao je tajnik Zoran Radman), Udruge antifašista i antifašističkih boraca grada Splita, te izaslanstvo Grada Splita i pojedinih političkih stranaka zastupljenih u političkom životu grada vijencima je obilježilo 79. obljetnicu formiranja prvog splitskog partizanskog odreda, te pogibiju njegovih pripadnika. Govoreći kod spomen ploče na Plokitama, izaslanik splitskog gradonačelnika Ivica Grubišić Gire izrekao je istinu koju zastupa i VeDRA: »Nema razlike između ideala...

VeDRA     29. kolovoza 2020.

...
Split
Razbijen spomen Prvom splitskom odredu, Grad brzo reagirao obnovom

Jednako kao što je 11. kolovoza 1941. bio trn u oku okupatorima i njihovim domaćim slugama, Prvi splitski partizanski odred i danas smeta ideološkim nasljednicima izroda protiv kojih su mladi Splićani tada ustali. Desetke puta spomenik na Sućidru je bio devastiran, »ukrašavan« jedinim samoglasnikom kojega rušitelji znaju ili znakovljem pod kojim su ovu zemlju okupirali nacisti i fašisti. U subotu, 27. lipnja ploča je još jednom razbijena, no to je samo nastavak politike koja se desetljećima tako temeljito...

VeDRA     27. lipnja 2020.

...
Split
Kotur: »Odraz HDZ-ovog razbijanja antifašističkih vrijednosti«

Na najnoviji vandalizam reagirao je tijekom subote Goran Kotur, predsjednik SDP-a Split. – Uspomena na momke koji su 1941. godine krenuli u neravnopravnu borbu za slobodu kako Dalmacija ne bi bila talijanska nego hrvatska stalno se nekažnjeno napada. Razbijanje spomen ploče na spomeniku Prvom splitskom partizanskom odredu na Plokitama odraz je sustavnog razbijanja antifašističkih vrijednosti koje se događa pod pokroviteljstvom HDZ-a, a zadnjih godina hvata sve veći zamah. Ništa drugo se ni ne može očekivati kad je...

VeDRA     27. lipnja 2020.

...
Split
Počast splitskoj mladosti

Udruga VeDRA priključila se Udruzi antifašista i antifašističkih boraca Splita i Udruzi antifašističkih boraca Sinja u pripremi i organizaciji obilježavanja 78. obljetnice strijeljanja boraca Prvog partizanskog splitskog odreda 25. kolovoza. Počast splitskoj mladosti odana je kod spomenika na splitskim Plokitama, te u Ruduši kod Sinja, mjestu stradanja Odreda. U ime VeDRA-e sudjelovali su Veselko Gabričević i Zoran Radman, a obilježavanju obljetnice nazočili su i istaknuti antifašisti, bivši predsjednik republike Stjepan Mesić i doajen diplomacije...

VeDRA     25. kolovoza 2019.