Petokraka i svastika nisu isto

Pred ovogodišnje obilježavanje ovoga spomendana uvrstili smo tekstove kolumnista Slobodne Dalmacije Davora Krile i povjesničara, suradnika portala Peščanik, Srđana Miloševića.

---

Zakon je donesen na preporuku Europskog parlamenta, s time da svaka zemlja prilagodi vrijeme i način obilježavanja vlastitoj povijesti i tradiciji. Hrvatska se opredijelila za datum potpisivanja pakta Ribbentrop-Molotov, a neke druge zemlje EU-a za 27. siječnja – Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta.

Hrvatska je dobila još jedan spomendan – 23. kolovoza obilježavat će se Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Datum nije odabran slučajno: toga su datuma 1939. godine ministri vanjskih poslova njemačkog Trećeg Rajha i Sovjetskog Saveza Joachim von Ribbentrop i Vjačeslav Molotov potpisali sramni nacističko-boljševički pakt o nenapadanju.

Intencija ovog praznika je, dakle, jasna već iz aviona: stavljanje znaka jednakosti između komunizma i nacizma, ukazivanje na njihovo svojedobno partnerstvo i na metodološke sličnosti prema ljudskim pravima i slobodama koje su ti režimi baštinili.

Što se tiče onih kasnijih 20 milijuna poginulih Rusa u Drugom svjetskom ratu, njih treba isto svrstati u žrtve boljševičko-nacističkog totalitarizma. I one u paklu Staljingrada isto.

I one što su oslobodili dobar dio Europe i one što su pregazili Hitlerov Berlin, i one što su na Reichstagu razvili crvenu zastavu, i one iz Sibira što su stradali u Staljinovim dušegupkama, sve treba utrpati u isti crni anticivilizacijski grob, pod isti znak sramote.

Frigaj nijanse i činjenice: sram ih zauvijek bilo, te komunističke fašiste i nacističke komuniste. Neka trunu u tami historije i neka se ugledaju na jedine prave osloboditelje od Krista naovamo: na legendarnu demokratsku momčad iz barake na Jarunu.

Finsko iskustvo

Obilježavanje ovoga povijesnog datuma kao općeg antitotalitarnog pojma itekako ima smisla u Finskoj, Estoniji, Latviji, Litvi, Poljskoj i Rumunjskoj. Riječ je, naime, o zemljama koje su sporazumom Ribbentrop−Molotov pretrpjele značajnu štetu jer su razdijeljene u njemačko-sovjetske interesne sfere, te su pretrpjele političke i teritorijalne promjene nakon uglavljivanja tog agresivnog vojnog saveza.

Kao posljedica tog sporazuma, sve navedene zemlje napadnute su i okupirane, bilo od Njemačke, bilo od SSSR-a. Jedino je Finska, koja je sa Sovjetskim Savezom tijekom Drugog svjetskog rata dvaput ratovala, uspjela sačuvati svoju nezavisnost, ali je bila prisiljena na određene teritorijalne ustupke. Iz hrvatske perspektive taj datum, međutim, ne znači apsolutno ništa.

Toga dana nije zatvoren nadbiskup Stepinac, niti su pobijeni bleiburški zarobljenici. Toga dana nije bila proglašena NDH, niti su Franjo Tuđman i njegovi kolege uopće još bili planirali osnivanje Zagorskog partizanskog odreda. Toga dana nije ni oslobođen Jasenovac, niti je Pavelić s pomagačima usvojio Hitlerove rasne zakone.

Samo tri dana nakon sramotnog ugovora Molotova i Ribbentropa, 26. kolovoza 1939., Hrvati su, za promjenu, uglavili jedan od uspjelijih političkih paktova u svojoj novijoj povijesti. Predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i predsjednik Seljačko-demokratske koalicije i HSS-a Vladko Maček potpisali su u Božjakovini sporazum o proglašenju Banovine Hrvatske, kojim su Hrvati dobili stanovite teritorijalne i kadrovske ustupke što će još dugo vremena, sve do kraja Tuđmanove epohe, mnogim političkim fantastima ostati prava mjera naše političke sreće.

Kakve, dakle, veze ima 23. kolovoza 1939. s našom nacionalnom memorijom, naročito onom koja se tiče nemilih posljedica nacističko-kvislinške i komunističke vlasti? Apsolutno nikakve, ali to nije razlog da kao retardirana balkanska žaba dignemo nogu kad vidimo kako neki Europljani baš taj datum na svojega konja kuju.

D-day

Nakon ovakvih ideoloških ravnodnevica i bahatog poravnavanja povijesti, nije nikakvo čudo da nam novije generacije uglavnom barataju njezinim površnim falsifikatima i karikaturama. Profesor Tvrtko Jakovina u nedavnom se intervjuu požalio kako učenici i studenti među sudionicima Drugog svjetskog rata sve češće zaboravljaju navesti Sovjete.

Nijemci i Talijani ozloglašeni su negativci, Amerikanci i Englezi su notorne junačine, D-day je odavno postao dio pop-kulture, a Omaha i Utah beach bliže su nam od Kašjuna i Zlatnoga rata. Drugi iz povijesti bivaju postupno retuširani. Interesantna je jedna stvar: pobjednička aureola Engleza ne da se trajnije zamagliti svojedobnim nacističkim simpatizerima iz vladajuće dinastije Windsor.

Osim što je bio otvoreni nacist koji je vjerovao da će »Herr Hitler riješiti sve probleme u Europi«, Edward Windsor dijelio je čak i priležnicu s ozloglašenim i već spomenutim Joachimom von Ribbentropom. To, međutim, ne kalja uspomenu na slavne i herojske pobjede Churchillovih i Montgomeryjevih boraca, niti umanjuje doprinos te velike europske nacije globalnoj slobodi.

Jednako kao što ni atomske bombe i generacije unesrećenih civila u Hirošimi i Nagasakiju ne poništavaju činjenicu da se u Normandiji 6. 6. 1944. iskrcala »The greatest generation«. Ne treba, stoga, ni sporazum Ribbentrop−Molotov uzimati kao internacionalnu, globalnu, mjeru koja dokazuje da su komunizam i nacizam isti. Hitlera su, na koncu, zajednički pobijedile i bijela i crvena zvijezda, koliko god da su prije i poslije toga teško griješile.