Plavi listić koji je stvorio povijest

Trideset je godina prošlo otkako su 19. svibnja 1991. hrvatski građani izašli na referendum i ogromnom većinom od 93 posto izjasnili se za Hrvatsku kao samostalnu i suverenu državu. Takav je referendumski odgovor bio povod za saborsko izglasavanje Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske 25. lipnja 1991., u kojoj se utvrđuje da »ovim činom Republika Hrvatska pokreće postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ. Republika Hrvatska pokreće postupak za međunarodno priznavanje«. Na istoj je sjednici Sabor donio i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. Ishod referenduma bio je polazište i za Odluku o raskidu državno-pravne sveze s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, usvojene 8. listopada, čime je Republika Hrvatska i formalno-pravno postala samostalna i suverena država.

S vremenske distance dobro se podsjetiti tih dana, kad se krojila budućnost Hrvatske, i umnogome usmjerio tijek povijesti cijele regije. Posebno to vrijedi za karakter referendumskog pitanja, odnosno za kakvu Hrvatsku su se građani izjasnili tako dominantnom većinom. Zbog toga - uz nužne uredničke intervencije - prenosimo članak koji je prošle godine ovim istim povodom objavljen na portalu Bilten, u kojem se kritički preispituju okolnosti u kojima je do referenduma došlo, i njegovi rezultati.

Krajnje oprezna pitanja

Referendum - sukladno naporima ustoličenja »tuđmanizma« kao prevladavajuće ideologije – služi dokazivanju procesa izgradnje države kao iskaza autentične i općenarodne želje navodno homogenog hrvatskog naroda. Međutim, rekonstrukcija povijesnih događaja koji su se odvijali prije, za vrijeme i nakon održavanja referenduma upućuje na to da je slika realnosti u mnogočemu ipak kompleksnija i višeznačnija. (...) Stoga, za jasniji uvid u u širi društveno-politički kontekst u kojem se referendum odvijao potrebno ga je sagledati kao jedan od elemenata koji su u konačnici doveli do odcjepljenja Hrvatske od Jugoslavije.

Ekonomskoj i političkoj krizi koje su u velikoj mjeri obilježile drugu polovicu osamdesetih godina pridružili su se srpski nacionalizam utjelovljen u Slobodanu Miloševiću te, nešto kasnije, i hrvatski nacionalizam utjelovljen u HDZ-u osnovanom 1989. godine te liku i djelu Franje Tuđmana. Potonji, djelujući u skladu s tezama razvijenima u njegovoj knjizi »Bespuća povijesne zbiljnosti«, s HDZ-om i zahvaljujući donekle rascjepu »starog« političkog establišmenta na stranke SKH-SDP i SSRN dobiva izbore u proljeće 1990. godine. Paralelno s pobjedom nacionalističke i antikomunističke opcije na hrvatskim izborima, te uz pomoć Miloševićeve i Šešeljeve propagande, jačaju međuetničke tenzije i dolazi do pobune dobrog dijela hrvatskih Srba. To dovodi i do provedbe referenduma o autonomiji srpskog naroda u RH 19. kolovoza 1990. godine koji organizira Srpsko nacionalno vijeće, tadašnje izvršno tijelo srpskog sabora.

Referendum je uspio, a temeljem toga 30. rujna 1990. godine općine s većinskim srpskim stanovništvom proglašavaju autonomiju Srba u Hrvatskoj. Nekoliko mjeseci kasnije, 21. prosinca 1990., u Kninu se usvaja ustav i proglašava tzv. SAO Krajina, a dan kasnije Hrvatski sabor usvaja novi Ustav kojim Srbi u Hrvatskoj gube položaj konstitutivnog naroda. Ovo su, ukratko, linije rascjepa hrvatskog društva po etničkim linijama, a koji u prvoj polovici 1991. godine biva potvrđen referendumom o statusu Republike Hrvatske. Referendum je raspisan 25. travnja, a proveden 19. svibnja 1991. godine. Na referendumu, građani Hrvatske odgovarali su na dva pitanja.

Prvo pitanje, postavljeno na plavom listiću, glasilo je:

»Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?«

Drugo pitanje, postavljeno na crvenom listiću, glasilo je:

»Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ)?«

(Ne)homogeni narod

Prema dominantnom narativu, rezultat referenduma i njegov značaj bili su više nego jasni. Od 3.051.881 glasača odnosno 83,56 posto ukupnog broja glasača, čak 2.845.521 njih glasalo je potvrdno na prvo pitanje što se iz današnje perspektive tumači kao plebiscit za put Hrvatske prema samostalnoj i suverenoj državi. Međutim, čitajući prvo pitanje, vidimo da je ono složenije od slovenskog referenduma o samostalnosti (slovenski referendum o samostalnosti proveden je 23.12.1990. i na njemu se odgovaralo na jednostavno pitanje: »Ali naj Republika Slovenija postane samostojna in neodvisna država?«), te da se sastojalo od tri elementa: (1) suverenost i samostalnost Hrvatske, (2) kulturna autonomija i sva građanska pravima Srbima i drugim nacionalnim manjinama, ali svakako i (3) pitanje o konfederaciji tj. stupanje u savez suverenih država s drugim jugoslavenskim republikama. Nadalje, prijedlozi u zagradama na kraju pitanja nisu bili vidljivi, odnosno nisu listićima s pitanjima dodani kao aneksi. Također, nije bilo jasno u kojoj relaciji stoje pitanja. Stoga, o jednoznačnom i besprijekornom izrazu želje hrvatskog naroda svakako ne možemo pričati – jer bismo time negirali sporove oko referenduma.

Mitotvorstvo služi tome da se uporabom selektivnih i prigodnih činjenica konstruira hegemonijski, tj. poželjni društveni narativ o povijesnim događanjima dok one nepoželjne teži zapostaviti ili pak izbrisati, a u svrhu postignuća određenog cilja – u našem slučaju potvrde tisućljetnog sna hrvatskoga naroda o samostalnoj i suverenoj državi. Kada govorimo o referendumu o statusu RH, upravo takvo selektivno korištenje činjenica zanemaruje činjenicu da su hrvatski građani odgovarali na ukupno dva pitanja, te da je prvo – ono koje uključuje i samostalnost i suverenost države – uključivalo i element konfederacije s drugim republikama koje su činile SFRJ te kulturnu autonomiju Srba. Ne možemo sa sigurnošću utvrditi iz kojeg je razloga to prvo pitanje u odnosu na primjerice slovenski referendum bilo višeznačno.

Dejan Jović primjerice argumentira da »[o]vako složena pitanja, koja u sebi sadrže i konfederaciju i autonomiju, mogu poslužiti kao dokaz da je čak i u svibnju 1991. Franjo Tuđman bio nesiguran želi li dovoljna većina građana Hrvatske punu nezavisnost« te da »[t]o ne iznenađuje s obzirom na preference građana iz 1990. godine.«

Skeptična anketa

Pod preferencama građana iz 1990. godine Jović misli na istraživanje javnog mnijenja koje je zagrebački Fakultet političkih nauka proveo u travnju 1990. godine uoči prvih višestranačkih izbora na uzorku od 2608 ispitanika s područja cijele Hrvatske. Prema tom istraživanju, objavljenom u knjizi »Hrvatska u izborima ’90«, tek 10,66 posto ispitanika podržalo je tvrdnju: »smatram da se Hrvatska treba otcijepiti i postati samostalna država, neovisno o tome što će biti s drugim dijelovima Jugoslavije«, dok je 51,66 posto ispitanika bilo suglasno s tvrdnjom »da bi se Jugoslavija trebala organizirati kao konfederacija samostalnih republičkih država, koje bi po potrebi stvarale zajednička tijela i slobodno se dogovarale oko zajedničkih poslova.«

Nadalje, 10,66 posto smatralo je federativno uređenje pogrešnim te da bi se Jugoslaviju trebalo urediti kao jedinstvenu državu bez republika. Daljnjih 13.34 posto ispitanika smatralo je da bi se Jugoslaviju trebalo urediti kao federativnu državu s jačom ulogom saveznih organa i manjim ovlastima republika, dok je 13,67 posto smatralo da se ništa ne treba mijenjati jer su uređenje SFRJ smatrali dobrim. Analizirajući i raspodjelu glasova na izborima nešto kasnije u travnju 1990. godine, vidimo da je narod bio značajno podijeljeniji po pitanju budućnosti Republike Hrvatske nego što se danas tvrdi. Stoga ne čudi da je formulacija referendumskog pitanja oblikovana u što, ajmo reći, inkluzivnijem obliku jer tada svakako nije bilo sigurno bi li jasno postavljeno pitanje o samostalnosti i neovisnosti Hrvatske bilo većinski potvrdno odgovoreno. I to unatoč buktajućim tenzijama s tada još incidentnim oružanim sukobima poput onog na Plitvičkim jezerima 30. ožujka, pucanjem HDZ-ovih ekstremista Vice Vukojevića, Branimira Glavaša i Gojka Šuška 8. travnja 1991. na Borovo Selo ili sukoba u Borovom selu 2. svibnja 1991. tijekom kojeg su stradala dvanaestorica hrvatskih policajaca, a koji neki historičari čak i smatraju početkom građanskog rata.

Uz nejasnoće vezane uz samo pitanje, postoje i prijepori oko uvjeta u kojima se referendum održavao. Upravo se taj aspekt Dejan Jović, tada u funkciji glavnog analitičara predsjednika Ive Josipovića, usudio u članku propitivati: je li se referendum zaista odvijao u uvjetima u kojima građani slobodno te bez straha ili pritiska mogu izraziti svoje mišljenje? Komentirao je pritom da nije istina da svaki narod teži samostalnosti navevši primjer neuspjelog referenduma o neovisnosti u Škotskoj. Kako i dalje stojimo sa slobodom izražavanja, ali i istraživanja o događajima iz devedesetih mogli smo vidjeti kada je Jović upravo zbog tog teksta i u njemu iznesenog stava odletio s Pantovčaka.

Međutim, time smo dobili i mogućnost da testiramo teze iznesene u članku koji je ponudio tek alternativnu interpretaciju povijesnih događanja. Joviću se imputiralo da je neprijatelj hrvatske države pa čak i da je propitivanjem okolnosti i načina odvijanja referenduma doveo u pitanje i tako ugrozio same temelje Republike Hrvatske. Optužbe su sulude, ali svatko tko se usudi propitivati dominantne narative biva proglašen neprijateljem, četnikom, jugokomunistom, izdajnikom itd. Kada pričamo o referendumu, postoje prijepori oko neslobodnih okolnosti, ali svakako valja i postaviti pitanje: ako su okolnosti u kojima se referendum održavao zaista bile slobodne te lišene pritisaka i straha, zašto primjerice na vukovarskom području u devet mjesnih zajednica referendum nije organiziran, u što je uključeno i deset glasačkih mjesta u Borovu?