MILJENKO SMOJE

Pogibija prvog splitskog partizanskog odreda

Tekst objavljen u splitskom časopisu »Mogućnosti« br. 8 (1961.) u izdanju Pododbora Matice hrvatske

Piše: Miljenko Smoje
  28. kolovoza 2023.

Negdje u blizini Dugopolja odred se zaustavio. Bijaše ponoć, tiha. Pod slabim svjetlom odlutalog mjeseca jedva su se razabirale raštrkane seoske kuće.

Šta čekamo?

— Vezu. Trebalo je da nas sačeka.

Prošao je čitav sat, pa još jedan. Iz daljine dopire iskidani, promukli lavež pasa.

— Idemo!

Kolona se razvukla, izmoreni borci posrću, padaju, svakih pola sata zastaje se i čeka da se odred prikupi. Mjesec se već sasvim izgubio, noć postala čudno crna, masna, a kamenjar oštar, iskidan, surov.

Oko tri i po sata počelo je svitati. Odred je bio svega 4-5 kilometara daleko od Dugopolja.

Oko pet sati ujutro pojavio se jedan seljak. Mirko Kovačević i komandir Đorđe Kurir pošli su mu radosno u susret uvjereni da je to veza. Međutim, seljak nije imao pojma o bilo kakvoj vezi. On je sasvim slučajno, sa sjekirom na ramenu, pošao u šumarak da nacijepa drva i naišao na odred. [1]

Vrijeme je prolazilo a vodič nije dolazio. On nikada neće provesti splitske partizane do Cetine. [2]

Kolovoz bijaše vraški topao. Zemlja suha, raspukla, usne ispucane, a vode nema. Žeđ plazi po kamenju, trava užgana, vonj težak, guši. Prije polaska borcima je saopćeno da ponesu čuturice i hranu za dva dana. Međutim, svi su ponijeli najviše obrok, a u odredu se našlo svega nekoliko čuturica.

Vodiča nema, nitko ne zna gdje da potraži vodu, a žeđ nagriza, štipa, pritiska i cijepa kolonu, svatko se dao u potragu za vodom.

Skakutali su s kamena na kamen, zavirivali u škrape i pretraživali svaku rupu. Vode je bilo malo, sasvim malo. Nalazili su male ustajale žute lokvice, prljave, pljesnive, zagađene i požudno srkali.

Kad su izlizali mokro kamenje, borci su polegli i zaspali čvrstim snom.

Probudila ih je snažna, duga zvonjava crkvenih zvona.

Komandir odreda, Đorđe Kurir, nakon konzultiranja sa Mirkom Kovačevićem [3], uputio je najprije jednog izviđača prema mjestu gdje se trebao nalaziti Solinski odred [4], a oko jedanaest sati pošao je Iso Jukić sa još jednim borcem u selo Ercegovci da donese vode i kupi nešto hrane.

U selu su naišli na dvojicu snažnih kovača koji su ih primili veoma negostoljubivo. Mrzovoljni kovač je okrenuo leđa i počeo nešto gunđati spominjući četnike, a onda su se počeli skupljati i ostali seljani.

Iso Jukić je kasnije, kada se vratio među drugove, pričao:

»Najprije smo naišli na nekoliko seljaka. Rekli su nam kako će rat brzo svršiti pobjedom 'poglavnika' i Hitlera. Vele, Moskva je već pala! Kada sam ih upitao kako znaju za tu vijest, odgovoriše da je o padu Moskve jutros govorio pop sa oltara i da se pobjeda slavila zvonjavom seoskih zvona.

Upitali smo da li možemo kupiti nešto hrane, a oni su nas odbili. Gledali su sumnjivo, htjeli su nas i uhvatiti, ali mi smo umakli.«

Poslije podne oko tri sata nebo se naglo naoblačilo. Vjetar je u snažnim zamasima donosio svježinu, počela je padati kiša. U logoru slavlje! Drugovi stisnutih očiju i otvorenih ustiju dočekaše prve kapi podmećući kape i cijedeći skinute košulje ne bi li uhvatili malko vode. Ljetni neverin, koji je trajao oko jedan sat, unio je svježinu i raspoloženje. Lala je morao u nekoliko navrata da umiruje drugove jer je žagor bio jak i bučan.

Tek što je kiša prestala pored logora su prošla dva pastira sa stadom ovaca. Partizani su ih prijateljski pozdravili i oni su produžili put prema selu.

Uvečer, Lala je sazvao drugu konferenciju odreda na kojoj je govorio. A kada se spustio mrak, borci su u koloni jedan po jedan pošli u noć, na svoj posljednji marš...

Tri dana za formiranje odreda

Prije nego što opišemo ovaj posljednji marš Splitskog odreda i sve ono što se odigralo sutradan, 14 kolovoza, neka nam čitalac dozvoli da ga upoznamo sa događajima koji su prethodili formiranju Prvog splitskog partizanskog odreda.

Odluka je donijeta na sastanku Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju.

7. kolovoza 1941. godine Centralni komitet KPH smatrao je da se u Dalmaciji pripreme za ustanak vrše sporo, pa je u Split uputio člana CK Pavla Papa-Šilju i instruktora CK Mirka Kovačevića-Lalu. Oni su donijeli pismo CK KPH u kome se zahtijevalo od partijskog rukovodstva u Dalmaciji da odmah organizira partizanske odrede koji će povesti borbu protiv okupatora.

Na sastanku Pokrajinskog komiteta politički sekretar Vicko Krstulović iznio je mišljenje Komiteta o najpodesnijim mjestima za organiziranje oružane borbe u Dalmaciji: predjelima Dinare s osloncem na Sinjsko i Livanjsko polje i sektoru kninske Dinare i Velebita. Pošto je temeljito obrazložio ovakvo stanovište, s njim su se složili i delegati Centralnog komiteta. Ali, kad se prešlo na diskusiju koliko je vremena potrebno da bi se odredi organizirali i prebacili u određene predjele, došlo je do oprečnih mišljenja između članova PK i delegata CK. Pavle Pap i Mirko Kovačević stali su na stanovište da se odredi mogu organizirati i uputiti u određene predjele već do nedjelje 10. kolovoza. Sekretar PK je primijetio da mu se čini kako je rok od tri dana za tako ozbiljan zadatak premalen. On je u svom izlaganju iznosio raspoloženje naroda u nekim selima Dalmatinske zagore kroz koje su odredi na svom putu imali proći a koje je zahtijevalo da se najprije stvore sigurna uporišta i veze uz čiju bi se pomoć odredi, po svom dolasku u te krajeve, mogli održati. Vicko Krstulović je dalje iznio da se on sam pred kratko vrijeme vratio iz tih krajeva i da je lično iskusio teškoće zagorskog kamenjara, naročito u ljetnim mjesecima kada je trebalo pješačiti čitave sate da bi se došlo do vode.

Pavle Pap i Mirko Kovačević rekli su da su slične teškoće postojale i u ostalim krajevima i da one nisu ometale narod da se podigne u borbu. Članovi PK su u vezi s tim ukazali da je okupator po svom dolasku u Dalmaciju primijenio pomirljivu taktiku u postupcima prema narodu, da još nije bilo masovnog raspoloženja za borbu, a da je obrnuta situacija bila u Bosni i Lici gdje je ustaško klanje pomoglo Partiji da onako masovno digne narod na ustanak.

Mirko Kovačević je na to rekao da samo treba početi i da će u kratkom roku i Dalmacija biti oslobođena.

Kako je Pokrajinski komitet već od ranije bio kritiziran zbog oportunizma, njegovi članovi nisu imali snage da ustraju na svom stanovištu. I sami su tog momenta pomišljali da oni, možda, i ne gledaju realno na mogućnosti podizanja ustanka u Dalmaciji. Tako je na kraju bilo odlučeno da se u roku od tri dana formira sedam partizanskih odreda, i to po jedan iz Splita, Solina, Trogira i Kaštela, Sinja, Šibenika, Rogoznice i Primoštena te Zatona i Vodica (S. Kvesić: »Dalmacija u NOB-i« str. 130.).

Politički sekretar Pokrajinskog komiteta Vicko Krstulović, organizacioni sekretar PK Ivo Amulić i Mirko Kovačević-Lala sastavili su detaljan plan odlaska dalmatinskih partizanskih odreda: iz splitskog bazena odredi su imali krenuti u nedjelju 10. kolovoza 1941. uvečer u 9 sati. Evo plana za kretanje Splitskog odreda:

Borci će najprije krenuti iz grada u Splitsko polje i primiti oružje. Zatim će se kod sela Kučine sastati prvi i treći vod sa drugim vodom i zajedno produžiti put preko Mosora do šumarka Tropošnik kod sela Krušvar. Tu će ih sačekati veza partijske organizacije iz Krušvara i prevesti do Cetine, odnosno Kamešnice.

Splitski odred imao se u Krušvaru sastati sa Solinskim odredom i zajedno produžiti put prema selu Gardun, zatim preći Cetinu i produžiti kretanje uz planinu Kamešnicu na kojoj će ih iznad sela Otok sačekati Sinjski odred. [5]

Sva tri okupljena odreda grupirat će se i reorganizirati na Trnovim poljima (planinsko sedlo između Kamešnice i Dinare), produžiti put duž jugozapadnih padina Dinare i između sela Bitelić i Zasiok prihvatiti Kaštelansko-trogirski odred (koji će stići preko srednjeg Kozjaka i planine Svilaje).

Četiri odreda reorganizirana u jedinstvenu formaciju trebalo je da produže marš do tromeđe Dalmacija-Lika-Bosna i uklope se u sastav ustaničkih snaga iz šibenskog primorja, sjeverne Dalmacije, Like i Bosne.

Ovako okupljene ustaničke snage izvršit će napad na Knin, a kasnije će produžiti akcije u više pravaca koje će razbuktati oružani ustanak u Dalmaciji. Za komandanta ovih ustaničkih snaga bio je određen španski borac Mirko Kovačević, a za komesara Pavle Pap. [6]

Organizacioni sekretar PK Ivo Amulić-Bruno preuzeo je zadatak da izvrši sve organizacijske pripreme za odlazak partizanskih odreda iz splitskog bazena. To je bio ogroman posao. Trebalo je izvršiti dobrovoljnu mobilizaciju, odrediti komandu i zborno mjesto, snabdjeti borce oružjem i opremom, pronaći dobre, pouzdane vodiče i provjeriti prihvatne punktove. I sve to u roku od tri dana! [7]

Pozivi za odlazak u odrede bili su upućeni najborbenijim skojevcima i simpatizerima preko osnovnih organizacija. Odaziv je bio više nego povoljan. Javio se dvostruko veći broj dobrovoljaca od onoga na koji je PK računao. [8]

Devetoga kolovoza organizacioni sekretar je uvidio da pripreme ne mogu biti izvršene na vrijeme, pa je od Mirka Kovačevića zatražio da se rok produži za jedan dan. Kovačević je pristao i produžetak od 24 sata iskorišten je uglavnom za mobilizaciju koja je u onako kratkom roku i pod teškim uslovima stroge konspiracije izvanredno uspjela. Međutim, mnoga druga pitanja ostala su neriješena. Zbog pomanjkanja opreme, umjesto planinske obuće jedan dio boraca obukao je kopačke koje im je uprava Radničkog nogometnog kluba »Split« stavila na raspolaganje. Zbog kratkog vremena nisu mogli biti provjereni prihvatni punktovi. Nedolazak vodiča na ugovoreno mjesto kod Krušvara, na primjer, imat će sudbonosne posljedice za Splitski odred.

Rok je bio strogo preciziran, a četiri dana su bila nedovoljna za ovako opsežne i delikatne pripreme.

Uvečer 11. kolovoza, borci Splitskog partizanskog odreda okupili su se u Splitskom polju. Pošto u jednom skrivalištu [9] nije bilo dovoljno oružja za cio odred, odlučeno je da se prvi i treći vod naoružaju u Splitskom polju na terenu južno od Kila (kota 120), na zemljištu Dumanića, a treći vod na jednom drugom, dosta udaljenom mjestu. Dobrovoljci su napuštali Split pojedinačno, neupadljivo, krećući se putem koji uporedo sa Balkanskom cestom vodi u Splitsko polje.

Polovica drugova održala je sastanak dan ranije, 10. kolovoza, u jednoj poljskoj kućici u Žnjanu. Govorio im je Jonić koji je 1942. godine poginuo kao komandant Prvog udarnog dalmatinskog bataljona u bici za Vaganj. Iskusni organizator i neustrašivi borac saopćio je odluku Partije, predočio sve opasnosti i zapitao jednoga po jednoga želi li odustati. Bez krzmanja i predomišljanja svi su prihvatili borbu.

Sutradan u 3 sata poslije podne i druga grupa od 11 drugova održala je sastanak u drvodjelskoj radionici u Mejama u kojoj je radio Inđo Marković.

— Bili su to moji stari drugovi sa kojima sam učestvovao u brojnim štrajkovima i demonstracijama od 1936. do 1941. godine, a većina od njih bila je i sa mnom u radničkom klubu »Split«, – piše u svojim memoarima Inđo Marković. [10] – To su Zelić, Frua, Ozretić, Iso Jukić, Veljko Subota, Nebojša Borozan i drugi. Jonić nam je dao uputstva gdje i u koje vrijeme ćemo se sastati. Od 9 do 9.20 navečer pojedinačno smo morali da pređemo pored kuglane Maksimir prema Visokoj.«

Mirko Kovačević-Lala upisuje u svoj kratki dnevnik:

»11. kolovoza 1941.

Nastojali smo da budemo obuhvaćeni prvi za spremanje i organiziranje naših. Bili smo već nekoliko dana spremni, samo smo čekali naređenje i s najvećim oduševljenjem i hrabrošću stupit ćemo u borbu. Naša želja je bila ispunjena. Zapovijed je glasila: s vojnom opremom budite u 5.30 na određenom mjestu.«

Kada su se borci okupili pored jednog vinograda na Visokoj, Zelić je nestrpljivo upitao:

»Ajde, kad ćete počet dilit te puške.«

Inđo Marković je dobio puškomitraljez a svi ostali borci pušku i po 150 metaka.

U Lalinom dnevniku piše kako neki drugovi koji znaju rukovati s puškama »odmah turaju metke unutra, a oni koji ne znaju, mole drugove da im pokažu. I preko svih opomena cijelim putem čulo se samo škljocanje zatvarača. Srećom ništa se nije dogodilo na ovoj etapi.«

Oko 11 sati odred je krenuo na svoj prvi noćni marš prema Mosoru.

Prva noć

U blizini Kučina sačekao ih je Mirko Kovačević-Lala sa još petoricom naoružanih radnika iz Kučina i Mravinaca. Zaobišli su selo i dospjeli u podnožje Mosora gdje je trebalo da se sastanu sa drugim vodom. Vrijeme je prolazilo, ali drugi vod – koji je zbog tame i lošeg vodiča zalutao i ostao u Splitskom polju – nije dolazio. Pošto su ljetne noći kratke, Lala je poslao kurira natrag u Split da izvijesti organizacionog sekretara PK Ivana Amulića o kretanju prvog i trećeg voda. Kovačević je također zatražio da Amulić odmah pronađe drugi vod i uputi ga za glavninom odreda. [11]

Zora je zatekla odred na prvom vrhu Mosora, ali borci se penju i zaustavljaju tek ispod lugarnice. Strmi kameni putovi, noć, kozje staze i ograde dobro su izmorili borce i nanijeli im ozljede na nogama. Alfred Santini, komesar odreda [12], trpio je velike bolove budući da se kretao u tijesnim čizmama.

Iscrpen prvim maršem odred je polegao i borci su ubrzo zaspali.

Probudilo ih je sunce i donijelo prvog neprijatelja – žeđ. Bunar pod lugarnicom je prazan. Lala, između ostaloga, upisuje u svoj kratki dnevnik:

»Čuturice su prazne, jer drugovi nisu vikli, a ni probali ovakva marširanja, pa ne znaju cijeniti njezinu vrijednost. Iako je bilo naređeno da se ne smije pušiti, drugovi nisu mogli da podnesu to iskušenje. Na prvoj etapi puta bilo im je teško. Uskaču u jarke, i kaputima zaklanjaju svjetlo šibice, a poslije guraju glave u zemlju, jame, da bi vatru što bolje sakrili.«

Poslije podne odred se okupio i Mirko Kovačević održao je politički čas o liniji Partije [13], zatim je bilo govora o disciplini, taktici i ciljevima oružanog ustanka. Razvila se diskusija, a onda su borci učili kako se rukuje puškom i bombom.

U sumrak odred se postrojio i nastavio put.

S vrha Mosora puca pogled na rodni grad i otoke. Svi su stali. Komandir odreda Đorđe Kurir, koji je taj dan navršio 29 godina, zagrlio je drugove i šapnuo: »Splite, rođeni moj, dragi moj, do viđenja...« On više nikada neće vidjeti svoj rodni grad.

Nakon ovog tužnog nijemog oproštaja sa zavičajem, polako jedan po jedan, borci su pošli kamenim bespućem prema Dugopolju na svoj drugi, noćni marš.

Druga noć

Dočekao ih je kamenjar, izubljen, surovo oštar. Noga se spotiče, umor lomi snagu.

Lala piše:

»Čak i u podnožju Mosora već se opaža umor kod nekih zbog lošeg puta koji traži više energije, a i zbog neprospavane noći. Koraci su im nesigurni, ne govore, ne tuže se ni najpoznatijim drugovima.

Stalno idemo naprijed skačući s kamena na kamen što nam ne ide baš za rukom zbog premorenosti i naših cipela koje su potkovane velikim količinama brokava i preko kamena klize ...« (dnevnik ovdje prestaje).

U ponoć je odred stigao kod Dugopolja, a onda bez vodiča nastavio put prema Cetini. U početku smo rekli što se sve dešavalo treće noći, pa ćemo preći na događaje 14. kolovoza sudbonosnog, tragičnog dana Prvog splitskog partizanskog odreda.

Uoči 14. kolovoza trebalo je preći Cetinu iznad Trilja. Odred se uputio na tegobni put, na ovu svoju golgotu, bez vode i vodiča. Teren je bio gotovo neprohodan, kolona se izmorila, izlomila, pojedini drugovi padali su od umora, zaostajali su i previjali izranjavane noge.

»Našli smo se pred posljednjom zaprekom: brijegom pred Cetinom«, rekao je Iso Jukić evocirajući sjećanja na 14. kolovoza. »Do njega je šest kilometara. Bilo je oko pola noći, a oko dva sata stigli smo pod brijeg koji je za iscrpljene drugove bio neprolazan. Pred selom Košute morali smo prenoćiti. Umorni, brzo, smo zaspali. Ujutro nas probudi sunce.«

Šaka boraca protiv hiljade ustaša i crnokošuljaša

Komandir odredi Inđa i Neškovčina [14] da odu u selo i donesu hrane i vode. Lala dade Inđi revolver i nešto novaca i upozori ih da se predstave kao putnici, a ukoliko budu napadnuti, neka bježe u dva razna pravca da ne bi otkrili logor. A logor je bio svega pola kilometra od sela. Seljaci su odbili da im prodaju hranu, a našao se i neki ustaša koji ih je htio uhvatiti. Inđo potegne revolver i rani ga. Obojica pobjegoše a seljaci im zatvore odstupanje u širokom polukrugu, pa su obojica bili primorani trčati prema logoru. Ne prođe ni 10-15 minuta što su Inđo i Neškovčin otišli, a u logoru su začuli pucnjavu. Odmah zatim dotrčali su oba druga, a za njima ustaški stražari. Bilo ih je oko 70. Četa se nije ni pripremila za obranu, a sa tri strane zapraštali su meci. Odmah je pao Šarić, malo zatim je ranjen Paić. Jedan metak udari u ručnu bombu Ante Brajčića. Bomba se rasprsne. Priskoče Iso i komandant Lala, ali Višanin uskoro izdahne kličući Revoluciji.

Četa odbije prvi napad, a zatim se povuče na mjesto prikladnije za obranu. Lala izabra jednu zaravan oko koje je bila prirodna ograda i postavi brzo Inđu s puškomitraljezom na istočnu stranu odakle se očekivao napad.

Bilo je oko 10 sati ujutro. Ispod ograde čula se pucnjava. Ranjeni drug Paić drži odstupnicu. Čuje ga se gdje viče: »Samo preko mene mrtvoga možete proći!«, a onda: »Ura!«

Ustašama je došlo pojačanje iz Sinja i sa tri strane otvorili su paljbu na ogradu, dok se pedesetak njih htjelo neopazice privući prebacujući se put ograde u streljačkom stroju. Borci su ih pustili da se približe na 75 metara, a onda je Lala zagrmio: pali! Nekoliko, ustaša je palo, ostali se povukoše.

Zaklonjen iza sjevernog zida, Zelić je vikao:

»Pogodio sam ga čisto u prsi!«

Ustaški bojnik Bilobrk, za kojim je i Pavelić zažalio, pao je smrtno pogođen.

Sunce je zapeklo. Bilo je oko dva sata poslije podne. Vode nema. Jedan ustaša ležao je pred ogradom mrtav a za pasom mu čuturica. Pod zaštitom pušaka Frua mu se privuče i skide čuturicu vode. Svakome po gutljaj. Ustaše opet navaljuju. Drug Kljujo Urlić, koji je danas prvi put pucao, pogodi još jednog ustašu koji se prevrne niz padinu.

Šaku prvoboraca već je bilo opkolilo oko hiljadu ustaša i domobrana, a na cesti se čulo brektanje motora. Dolaze im u pomoć i crnokošuljaši. Raste neprijateljska vatra, Talijani su donijeli i minobacače. Nakon pola sata bombardiranja u dugom streljačkom stroju približuju se M-ovci. [15] Četa boraca dočekuje napad pjevajući Internacionalu. Kad su fašisti bili na sto metara od ograde, Lala upravi paljbu. Još jedan napad je odbijen i Talijani sada bijesno tuku minobacačima. Na zapadnoj strani trojica su pokušala postaviti mitraljez. Iso ih je opazio i zapucao. Priskoče Račić i Subota. Jedan Talijan je pao, drugi ostade kod mitraljeza ranjen, a treći pobježe. Malo zatim pogine komandant Lala. Geler minobacača pogodio ga je u čelo.

Bilo je već šest i po sati i sunce je klonulo zapadu. Odbijeno je još nekoliko neprijateljskih napada.

A kad je pao mrak, probijen je neprijateljski obruč

U sumrak na zapadnoj strani koju su držali domobrani započelo je probijanje obruča. Inđo je s puškomitraljezom držao odstupnicu.

»Ustaše i domobrani pokušali su razbiti naš juriš«, piše Inđo Marković. »Nisu uspjeli. Na čelu sa Đorđom i Račićem odred je krčio put preko ustaških i domobranskih lešina...

Metalski radnik iz Sućurja na Hvaru Ante Anđelinović pao je ranjen, a ustaša se ustremi na njega da ga probode bajonetom. U posljednjem trenutku skoči Andro Račić i kundakom svoje puške razbije ustaši glavu. Zatim podigne ranjenog druga i krene za nama. Eto, tako se hrabro borila splitska komunistička omladina.

Obruč je bio probijen. Ustašama i Talijanima pošlo je za rukom da odred razbiju na manje grupice koje su kasnije na putu za Mosor padale u zasjede. Iscrpljeni drugovi bili su ubijeni ili živi pohvatani.«

Daljnji tok događaja pratit ćemo po sjećanju drugova Jukića i Gabričevića.

»Od svih nas iskustvom, staloženošću, rutiniranošću vojnika odskakao je pokojni komandant drug Lala. Za vrijeme borbe pristizao je svuda, svakom borcu. Njemu je bilo sve jasno: i naša situacija i plan neprijatelja. Razmještao nas je da naši meci tuku što preciznije.

Kad je pao, zamijenio ga je Đorđe Kurir. Plan je bio: izdržati do večeri, a onda se probiti. Bez taktičkih manevara, jednostavno ruknuti i probiti obruč. Ne svi odjednom, već po trojica, četvorica, sa raznih strana. Sumrak se već hvatao. Našao sam se uz pokojnog Santinija i skupa smo potrčali. Pred nama je bila čistina. Sto, dvjesto, petsto metara, ne sjećam se, prostor sasvim ravan. Zafijuču oko nas meci. Santini je pao. Priskočio sam. Nije bio ranjen, tek iscrpljenost, beskrajni umor. Legao sam uza nj:

— Još ovo malo, Alfrede.

I ustali smo. Ustaše i Talijani s desne i lijeve strane, meci zvižde oko ušiju i skidaju ljetnu prašinu s odijela. Pred nama je bila cesta. Bacili smo bombe i onda pojurili na drugu stranu. Izbili smo na neki proplanak i udarili naprijed nasumce. Zviždali i dozivali, a odaziva niotkud. Tko zna kako su prošli ostali, jesu li se izvukli, gdje su. Sasvim je zamrknulo. Kamo da pođemo i u kome pravcu? Teren nismo poznavali i nismo se mogli orijentirati. Tko zna koliko je trajalo to micanje i puzanje. Umorni svalili smo se pod neki grm. Vode, oh da je bio samo gutljaj. Jezik se zalijepio o nepce, žegla je prašina u ustima, u glavi je šumjelo.

Kad je svanulo, ugledali smo pod kosom dva-tri crvena krova kuća. Morali smo u selo: tamo je voda. Skrili smo puške i olako se uputili. Bio je blagdan Velike Gospe i svi ljudi bili su u kućama. Pred prvom kućom ugleda nas neka starica koja, čim nas opazi, udari u viku kao da je rasteže stotinu vragova. Ispuštala je neke kreštave, neartikulirane glasove. Što joj se desilo nismo ispočetka razumjeli. Zar smo je se tako užasno dojmili? Ne, bila je to jedna kolektivna histerija koja je zahvatila čitavo selo. Naime, tog jutra pop je govorio s oltara da neki nekrsti, sluge satane, obilaze ovud da će klati djecu, paliti kuće i uništavati sve na što naiđu. I na prve njene krikove iz kuća pojave se seljaci oboružani puškama, vilama, noževima, stotine ljudi. Oko nas steže se lanac pomahnitalih seljaka koje zahvati neka psihoza linča. Ustukli smo.

— Stojte! Jeste li ludi, ljudi?

Oni se sruče na nas. Donijeli su žice, stvore se kliješta, zabacili nam ruke na leđa i u kost utiskuju žicu, tako da krv šikne kao pod britvom. Bezdušna sadistička pratnja stavi nas između sebe i povede put Dicma. Nekoliko kilometara daleko, usput po cesti kojom prolazimo, seljaci nas udaraju motikama, mašklinima, vilama, šakama i nogama, svaki korak udarac. Vukli smo se prašinom i krvarili pod udarcima ovog užasnog bijesa, bijesa mase u kojoj su popovi raspirili najniže instinkte. Ti ljudi nisu znali tko smo, što hoćemo. Popovi su u njima stvorili neke mutne predodžbe o antikristima, četnicima, i masa je mučeći nas, htjela da s nama zatre svoj strah i strepnje. Seljacima je vladala obmana, jer kasnije, kako sam doznao, mnogi od ovih ljudi, kad su vidjeli o čemu se radi, pristupili su oslobodilačkoj borbi.

Ispred žandarmerijske stanice u Dicmu stajalo je nekoliko ustaša. Jednog kao da sada gledam. Drži novu karabinku u rukama, raskoračio se na cesti i gleda u nas netremice. Onda diže pušku, okrene kundak naprijed, pa se zaleti i svom snagom grune me u grudi. Bace nas zatim u stanicu gdje je već po podu ležalo sedam osam naših drugova. Među njima Jelaska i Markotić. Prošli su kao i mi. Izudarani do izmrcvarenosti. Ali ni to nije bilo dosta, već kako je tko zaželio i htio dolazio je k nama i mlatio nas. Dvojica braće, seoski mesari, naročito su se isticali. Poslije podne strpaju nas u kamion pa s nama u Sinj. Na sinjskom trgu zaustavi se kamion i bace nas u dvorište neke zgrade.

Dvadeset i četiri prvoborca i desetak pravoslavnih seljaka iz okolice Dicma.

Vezali su nas po dvojicu. Tog dana, a ni sutradan nisu nam dali ni kap vode ni hrane. Vrata dvorišta bila su otvorena svima koji su htjeli da nas tuku. Ustaša Zebić upadao je svaki čas i okomio se osobito na pokojnog druga Paića. Vinko Paić je bio ranjen prilikom prvog sudara, imao je ogromnu ranu od bedra do stomaka. Krv se slijepila s prašinom i odjećom, a zlikovac je vrškom čizme svom snagom tukao u ranu tako da bi se sva čizma okrvavila. Svi su bili nesalomljivi, prkosni mladići, ali ipak Paić kao da nije bio od mesa. Njegova snaga bila je nadljudska. On je bio od čelika. Dok nije izdahnuo, hrabrio je ostale.

Sjećam se dobro drugoga jutra: prolazi vani pogrebna povorka. Do nas dopire posmrtni marš. Talijani ukopavaju svoje mrtvace. One koje je uništila prva borba Dalmacije. A, kad su obavili ukop jurišali su na naš zatvor mnogo hrabrije no u Košutama, na nas izmučene i vezane, i udarcima iskaljivali svoj bijes. Bili smo mirni. Znali smo da je obračun započeo i da će za nama doći neuništive čete novih boraca.

Kako je drug Vicko Krstulović primio vijest o pogibiji prvoboraca

Prije nego što posjetimo starog poštara barba Tona, oca poginulog omladinca Petra Jelaske, poslušajmo Isu Jukića, koji se sa još dvanaestoricom drugova sretno probio do Splita 15. kolovoza rano ujutro i koji je prvi donio vijest o tragičnom događaju. Već u sedam sati bio je u druga Vicka Krstulovića.

— Tukli smo se do uvečer. Bilo je nekako oko sedam sati. Situacija je izgledala bezizgledna. Ali nismo očajavali. Znali smo očuvati mir, pa čak i duhovitost. Odgovarali smo na metke i usput razgovarali:

— Dosta smo proživjeli, drugovi, pa ako sad treba ginuti, nek se gine časno.

Uza me su bili drugovi Subota i Vukadin. Pitam Subotu:

— Koliko ti je godina?

A on će:

— Baš sutra rođendan – 21.

Htio bih istaknuti hrabrost i požrtvovanje druga Bačića. On je sigurno uz Paića bio najbolji borac među svima. Samo jedan mali karakterističan detalj: u zatišjima između dva neprijateljska juriša pod ustaškim mecima probijao se do polja da nabere mlada kukuruza kojim su se drugovi osvježili.

Iz obruča smo se izvukli: ja, Subota i Vukadin. Poznavao sam prilično dobro teren i to je bila sreća. Izbili smo na cestu, pa po njoj neko vrijeme put Splita.

Svukli smo čak i cipele da ne odzvanjaju koraci, a jedan je išao naprijed s puškom u ruci. Baš tad naiđe iz Splita kolona Talijana što su pristizali u pomoć svojima. Siđemo s ceste, pa polako preko ograda probijemo se naprijed ka Splitu. Spustimo se od Klisa niz onu padinu na lijevu stranu, na Jadro, približismo se Splitskom polju i tu sakrijemo puške. Zadržali smo revolvere. Drugu Suboti dodijalo ovo sakrivanje i šuljanje, naljuti se i izađe na Solinsku cestu.

— Tko me zaustavi, pucat ću – reče i ode.

Oko sedam sati sva trojica bili smo u Splitu umorni, prašnjavi, neobrijani.

Drug Iso odmah ode Vicku Krstuloviću i ispriča sve što se desilo.

— Kosnulo ga je strašno i nastojao je da sakrije uzbuđenje, ali mu to nije polazilo za rukom. Poslao me da se naspavam i već sutradan morao sam na novi zadatak: jedrilicom prebaciti ilegalce na Biševo. Ustanak je trebalo i dalje razvijati.

Okovani u Sinju

Starog poštara našli smo u vinogradu pred njegovom kućicom u Mejama. Sjeo je u hlad, pozvao ženu i razvezla se priča.

— Četvrtog jutra, nakon što mi je Petar otišao, sreo sam na obali oca narodnog heroja Vinka Paića. Saopćio mi je kako su djeca uhvaćena kod Sinja.

Istoga dana barba Toni putuje u Sinj. Moljaka po Sinju da ga puste vidjeti sina. Ustaški stan nalazio se u manastiru. Tamo je zatekao dva fratra i ustaše braću Bilobrk.

— Tako, reče jedan fratar, tako si ti odgojio sina. Bombe da baca na procesiju.

Braća Bilobrk ljuti što im je jedan brat poginuo u borbi s našim prvoborcima htjeli su starog baciti kroz prozor. U poštaru se probudi ponos.

— Moj sin je dobro odgojen, bolje od mene i od vas. On ima svoju ideju i za nju se bori..

— Pa šta tražiš?

— Donio sam mu cipele.

Dopustili su da ga vidim. U dvorištu, vezani po dvojica za ruku, leže naši mladići...

— Srce me zaboljelo, izmučeni, krvavi, šporki, ni vode im nisu dali. Mnogo sam toga vidio u životu, ali takve slike nikada. Jedan me ugleda i poviče: »Drugovi, evo nam barba Tona«.

»Dico moja, jeste li mi vi to?«

Starome se stisne riječ u grlu. Došao je žandar i zabranio mu razgovor s ostalima. Ali barba Toni nije mogao odvratiti oči od Paića i zagledao se u njegovu ranu.

— Ča je moj Paiću?

Onda pođe k sinu.

— Jesu li te tukli?

— Nisu baš jako, oče.

Uto su im donijeli prvu hranu. Otpatke krumpira. Mladićima su zadrhtale ruke, otpaci su se prosipali i stari poštar je zatvorio oči. Kupio im je orandžade i podijelio. I svaki dan sinjskim vlakom u poštanskim kolima putovao je za Sinj i dolazio ih posjetiti.

Priča zatim o suđenju kojemu je prisustvovao sve dok ga nisu udaljili. I o bogatoj večeri, koju su ustaše naručili za na smrt osuđene.

Onoga dana kad su prvoborce vodili na strijeljanje, trg je bio pust, svi prozori zatvoreni kao da kuga mori Sinjom. Stari je stajao pred crkvom i čekao autobuse. Dva autobusa su prošla i oni mladići koji su ga opazili mahnuli su mu glavom kao na pozdrav rodnome gradu. Tada je posljednji put vidio sina. Bilo je 26. kolovoza oko dva sata poslije podne. Jama je već tri dana ranije, tri dana prije presude bila iskopana. [16]


Bilješke

  1. Ovdje su rukovodioci odreda propustili priliku da seljaka iskoriste kao vodiča. U svakom slučaju morali su ga zadržati dok se odred ne udalji i ne pređe Cetinu jer je ovako ostavljena mogućnost seljaku – koji se slobodno vratio u selo – da priča kako je vidio naoružane partizane i otkrije skrovište odreda. ↩

  2. Sekretar partijske organizacije u Despotovcima kojemu je Okružni komitet Sinj dao zadatak da dočeka partizanske odrede iz Sinja i provede ih do Kamešnice, prepao se i pobjegao u Split. (S. Kvesić: »Dalmacija u NOB-i« str, 136.) ↩

  3. Mirko Kovačević-Lala, španski borac, bio je određen za komandanta svih odreda koji se okupe na Dinari. Autoritativan, uživao je veliki renome i zapravo rukovodio kretanjem odreda. ↩

  4. Nitko u Splitskom odredu nije znao da je Solinski odred dan ranije bio napadnut i razbijen. 11. kolovoza, kasno uvečer, Solinjani su pošli prema Kamešnici i sutradan stigli u blizinu Dicma. Izmoreni borci polegli su u jednoj šumici na zemlju i zaspali. Odred je bio brzo otkriven i napadnut od ustaša. Borba je trajala sve do 4 sata poslije podne, a onda se odred pred daleko nadmoćnijim neprijateljem počeo povlačiti.

    Borci su se uspjeli bez većih gubitaka vratiti u Solin. U borbi su bila teže ranjena 4 borca od kojih su se dvojica uspjela sakriti. Drugu dvojicu, Antu Katića i Tonka Čerinu, ustaše su pronašli, uhvatili i odveli u Sinj. Strijeljani su zajedno s borcima Splitskog odreda 26. kolovoza 1941. ↩

  5. 8. kolovoza (dan nakon što je održan prvi sastanak PK sa delegatima CK) stigao je u Split iz Sinja Stipe Marković. On je izložio članovima PK i CK političku situaciju u nekim selima Dalmatinske zagore. »Opisao sam tačno svoje kretanje, doživljaje i utiske sa terena na osnovu kojih sam stekao uvjerenje da je opće stanje na području splitske zagore i Sinja nesigurno i da traži strogo kontroliranje priprema za prebacivanje partizanskih odreda iz splitskog primorja na planinu Dinaru. Funkcioniranje veza na predviđenim prihvatnim punktovima – kako sam se sam uvjerio ponovnim obilaskom – potpuno je zatajilo. Budnost ustaških vlasti, sudeći po slučaju koji sam doživio, bila je znatno pojačana. Zbog toga – po mom mišljenju – trebalo je, na osnovu tačno određenog plana za prelaz naših oružanih odreda, krenuti ponovo na taj teren i neposredno kontrolirati izvršenje konkretno postavljenih zadataka. Ako se odmah pređe na izvršenje tih priprema, trebalo bi nekoliko dana užurbanog rada...

    Drug Lala (Mirko Kovačević) neočekivano me je prekinuo oštrom primjedbom da sam vjerojatno još zaplašen zbog svojih doživljaja sa ustaškim žandarima. Ustanak se više ne može odgađati i odredi iz splitskog primorja moraju da krenu najkasnije prekosutra, u nedjelju uvečer, 10. kolovoza. Ovo je izgovorio strogim zapovjedničkim tonom koji ne trpi suprotstavljanje.« (Iskaz Stipe Markovića B. Leontiću, »Split 1941.«, str. 88.)

    10. kolovoza u 20 sati uvečer na mjestu zvanom »Fratarski lug« okupilo se 70 drugova iz Sinja koji su odmah krenuli u pravcu mjesta Panj na Cetini. Sinjski partizanski odred već je logorovao u šumici iznad sela Bitelića kad su partizanski odredi Splita, Solina i Kaštela u ponedjeljak 11. kolovoza uvečer krenuli u pravcu Dinare. ↩

  6. Nakon sastanka u Splitu Pavle Pap je otputovao u Šibenik i angažirao se u pripremanju’ ustanka na ovom području. Na sastanku Okružnog komiteta u Šibeniku koji je održan u predjelu Lisci, na zatonskom terenu bio je razrađen plan po kome su se u Šibeniku i okolici formirala tri odreda: Šibenski, Zatonsko-vodički i Primoštensko-rogoznički odred. Pavle Pap je ostao da lično učestvuje u stvaranju Vodičko-zatonskog partizanskog odreda. On je zajedno sa Paškom Trlajom krenuo 12. kolovoza uvečer prema Bukovici. U zoru, 13. kolovoza stigli su u blizinu sela Voćana i sišli na izvor vode Mikuljac, umili se i zaspali. Primijetila ih je špijunka Tereza Kortola i izvijestila Talijane. Pavle Pap i Paško Trlaja opkoljeni su i uhvaćeni. Dva dana kasnije obojica su strijeljani na mjesnom groblju u Skradinu.

    Mirko Kovačević pošao je 11. kolovoza sa borcima Splitskog odreda. ↩

  7. »Iako u pismu CK upućenom PK nije bio postavljen rok za formiranje odreda, pa su se kasnije na osnovu toga izvlačili zaključci da je PK bio brzoplet u tom poslu i da je iz jedne krajnosti otišao u drugu, ipak, s obzirom na sadržaj pisma i na čvrsti stav delegata, koji o roku što su ga sami odredili gotovo nisu htjeli da diskutiraju, PK-u nije preostalo drugo nego da se složi. Roku od tri dana koji je postavio PK prigovorio je jedini Vicko Krstulović kao nerealnom, ali ga ostali članovi nisu u tom podržali« (D. Gizdić, »Dalmacija 1941.« str. 243.) ↩

  8. U splitskom bazenu za dva dana prijavilo se oko 350 dobrovoljaca – 150 boraca više nego što je bilo predviđeno za sva tri odreda: Splitski, Solinski, Kaštelansko-trogirski. ↩

  9. Nakon sloma stare Jugoslavije u Splitu je prvih dana vladalo pravo bezvlašće. Mjesni komitet Partije naredio je da se treba probiti u tvrđavu Gripe i uzeti oružje. Grupa komunista, predvođena Antom Jonićem, popela se uz južni zid tvrđave i jurnula prema magazinu koji je čuvao jedan ustaša. Jonić je povikao: »U ime Komunističke partije, odloži oružje!«. Ustaša je razoružan, a zatim su ispražnjeni magazini oružja i municije. Na sličan način osvojeni su i magazini oružja u Smodlakinoj ulici i na utvrđenju Sustipan. Oružje je nakon toga bilo pomno sakriveno. ↩

  10. »Slobodna Dalmacija«, brojevi od 7. do 11. kolovoza 1951. godine. ↩

  11. Drugi vod je pošao iz Splita također u ponedjeljak navečer, ali se sutradan – zbog lošeg vodiča – umjesto u Mosoru, našao ispred Mravinaca. Tu su ostali u utorak i u srijedu čekajući vodiča.

    Kurir kojeg je poslao Mirko Kovačević dostavio je sutradan poruku organizacionom sekretaru PK koji nije mogao odmah da nađe kurira za noćni prolaz preko Mosora. Kada je treći dan pronađen kurir, prvi i treći vod bili su daleko, a put preko Mosora blokiran. Zbog racija na terenu, drugi vod je ponovo zakopao oružje u Splitskom polju, a borci su se vratili u Split.

    Talijani su, naime, već bili zaposjeli glavnu cestu na cijeloj dužini od Solina do Klisa. U zaplijenjenoj talijanskoj arhivi pronađena je depeša koju je uputila komanda XV korpusa iz Crne Gore komandi II talijanske armije u kojoj se kaže da se, prema vijestima iz pouzdanih izvora, oko 2.000 dobrovoljaca iz Dalmacije sprema za stupanje u oružanu borbu. U depeši nije bio označen tačan datum kada će dobrovoljci krenuti u borbu (naknadno se nije moglo tačno ustanoviti da li su okupatorske vlasti tim ili nekim drugim putem saznale za tačan dan odlaska odreda). Međutim, oni su poduzeli takve mjere da se sa velikom sigurnošću može pretpostaviti kako su u svakom slučaju nešto dočule ili predosjetile. ↩

  12. Komandir Splitskog odreda bio je Đorđe Kurir, komesar Alfredo Santini, a Račić i Sarić vodnici dvaju vodova. Zbog velikog iskustva odredom je stvarno komandirao sve do svoje smrti Mirko Kovaćević-Lala. ↩

  13. Kovačević je govorio o drugarskom odnosu prema seljacima kao prirodnim saveznicima proletarijata u revolucionarnoj borbi. ↩

  14. Veljko Neškovčin uspio se probiti do Splita. Tri mjeseca kasnije on je bacio bombe na talijansku muziku u Tartaljinoj ulici i pao izrešetan fašističkim mecima. ↩

  15. Zloglasne fašističke jedinice. ↩

  16. U Splitskom odredu bilo je ukupno 44 borca. Dragutin Rogulj, Mirko Dujmić i Branko Duplančić zaostali su na putu i 14. kolovoza ujutro uhapšeni su prije borbe. Petorica su poginula na mjestu sukoba iznad Košuta: Mirko Kovačević, Mate Sarić, Ante Brajčić, Ivan Uvoda i Vinko Brajić. Vinko Paić, koji je bio teško ranjen prilikom prvog napada, uhvaćen je poslije duge borbe u zaštitnici. Umro je u ustaškom zatvoru u Sinju. Andro Račić ubijen je pri povlačenju u selo Osoje. Trinaest ih se probilo do Splita. Veljko Neškovčin, Drago Marković, Veljko Subota, Jasip Jadrić, Svemir Natutinović, Ante Anđelinović (svi poginuli u kasnijim borbama), Paško Srdelić (strijeljan), Inđo Marković, Ante Alfirević, Iso Jukić, Nenad Vukadin, Mate Ajduković, Andrija Bužančić (danas živi). U Sinju je strijeljan 21 prvoborac Splitskog odreda. Tonko Čerina i Ante Katić bili su borci Solinskog odreda, a Šime Stojanac strijeljan je zbog navodnog davanja oružja partizanima. ↩

Vezani članci
...
Split
Potpisali smo kapitulaciju kao društvo

Tragično je što na desnici ne postoji niti taj minimalan osjećaj pristojnosti i uvažavanja drugih u gradu, pa ni baštine vlastitog grada u kojeg se zasigurno zaklinju Nakon što je po tko zna koji put, proteklog tjedna, s ustaškim sloganima vandaliziran spomenik Prvom splitskom partizanskom odredu u Splitu, što je navelo jednog od gradskih vijećnika na prijedlog da se kraj spomenika postavi nadzorna kamera, što će se vrlo vjerojatno i dogoditi, konačno smo kao društvo potpisali kapitulaciju, odnosno legalizirali činjenicu da pored svih...

Dragan Markovina (Telegram)     06. ožujka 2024.

...
Split
Muzičar u gradu gluhog uha

Premda je glavom i brkovima, posredstvom brončane biste, naoko trajno prisutan u svojemu rodnom gradu i ubiciran u foyeru HNK Split, Silvije Bombardelli (ne)službeno je prezren u društvu i izopćen iz glazbenih programâ sviju gradskih pozornica. Nitko, naravno, ne pamti kad je zadnji put bilo izvedeno neko njegovo glazbeno djelo, a nema među živima onoga, ili one, koji će, ili koja, sjetiti se najposljednije prilike kad je bilo iole javnoga govorenja o djelu ili djelovanju ovoga među najvećim značajevima u resoru splitske kulture za trajanja cijeloga XX....

Siniša Vuković (Novosti)     15. kolovoza 2023.

...
Split
Ni spomena na partizansku »Slobodnu Dalmaciju«

Tisuću devetsto četrdeset i treća godina za najveći dio Europe je legendarna godina ključnih pobjeda u Drugom svjetskom ratu. Stoga su se zaredale 80-godišnjice mnogih važnih bitaka, događaja i zbivanja u Europi i u nas. U komemoriranju dominira podsjećanje na antifašistički pokret i borba za mir i demokraciju u ujedinjenoj Europi kojoj je, u sadašnjem neizvjesnom političkom, društvenom i ekonomskom trenutku, potrebna dodatna slobodarska energija i nadahnuće u borbi protiv represije. Naše 80-godišnjice posvećene su prvenstveno...

VeDRA     10. lipnja 2023.

...
Split
Oslobođenje na gradskome štandarcu

Splitsko Gradsko vijeće na sjednici održanoj koncem travnja odlučilo je da se datum oslobođenja Splita od okupatora, nacista i fašista – 26. listopada 1944. – ureže u kameno postolje središnjeg stupa, »Štandarca«, na Narodnom trgu, i tako pridruži ostalim važnim datumima u povijesti grada. Na taj način, nakon skoro četvrt stoljeća upornog inzistiranja splitskih antifašista, ispravljen je nedostatan i manjkav natpis podno desetmetarskog jarbola na Pjaci na kojem se vije komunalna zastava. Tako je Gradsko vijeće napokon ukinulo cenzuru...

M. K., VeDRA     02. svibnja 2023.

...
Hrvatska
Oj Mosore, Mosore

Dana 24. veljače 1990. godine umro je pjesnik i književnik Jure Kaštelan. Rođen je 1919. godine u Zakučcu kraj Omiša. U Drugom svjetskom ratu ispjevao je pjesmu »Oj Mosore, Mosore« koja govori o vjekovnoj težnji Poljičana za slobodom, koja produbljuje prkos prema tuđinu i poziva u partizanske redove. Pjesma je prešla granice mosorskog područja. Dalmatinske brigade prenijele su je u Bosnu i Crnu Goru, pjevala se na Neretvi i Sutjesci i u svim partizanskim jedinicama širom zemlje. O nastanku pjesme Jure Kaštelan je rekao: »Godine 1942. u odredu, na Mosoru, uz...

Mario Marinić     24. veljače 2023.

...
Hrvatska
»To su ljudi koji su nam osvjetlali obraz, a mi smo ih se odrekli. Oni su u tom trenutku bili najbolje od Hrvata«

Dugo je Hrvatskoj televiziji trebalo da emitira serijal NDH koji je pripremio dr. Hrvoje Klasić, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kada je konačno emitirana, bio je to veliki uspjeh. Prije svega jer je govorila o periodu o kojem se još uvijek malo zna, ali postoje brojne kontroverze. I zanimanje javnosti. Kada je dr. Klasić predložio da radi serijal o partizanima, HRT opet nije iskazao zanimanje. Ipak, od jeseni će biti prikazan serijal Partizani, ali...

Jurica Körbler     09. veljače 2023.

...
Dalmacija
NARODNI HEROJ
IVAN LUČIĆ LAVČEVIĆ
1942. - 2022.

 

VeDRA     24. prosinca 2022.

...
Split
Dosta je deklarativnog antifašizma

Već desetak godina uvijek nepoznati huligani u ovo vrijeme ili prefarbaju ili na neki drugi način oštete tu spomen ploču Prvom splitskom partizanskom odredu koju mi uporno čistimo i obnavljamo natpis koji stoji na njoj. Ovaj put Grad Split promptno je reagirao. Da ne budemo nepošteni, i prethodna vlast slala je izaslanike koji bi se prigodno poklonili, ali to nije dovoljno. Treba puno više raditi po školama, kao što smo mi pokušali u Kaštelima, otvoreno govoreći i o onom i o ovom ratu, kao i o svim greškama koje su napravljene, bez pokušaja...

Ranko Britvić     28. kolovoza 2022.

...
Dalmacija
Epopeja otoka heroja

Otok Iž, zajedno s većim dijelom Dalmacije, prema Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. pripao je Italiji. Talijanska vojska smjestila se u Velom Ižu a u Mali Iž je redovito dolazila talijanska vojna ophodnja. Talijanci su provodili racije i tražili po otoku komuniste koji su i nakon propasti republikanaca u španjolskom građanskom ratu nastavili širiti propagandu. Nevjerojatan je ali točan podatak da je s otoka Iža u internacionalne brigade u Španjolsku otišlo 15 dobrovoljaca. Živa su se vratila samo dvojica. Dugo je među Ižanima bio prisutan duh Dolores...

Jure Srhoj     25. srpnja 2022.

...
BiH
Nacistički teror u Mostaru

U Mostaru se u noći 14. na 15. lipnja dogodio bezumni čin. Počinili su ga neonacisti – neofašisti. Razbijene su skoro sve od 700 ploča s imenima poginulih partizanskih boraca. Spomen kompleks mostarskog partizanskog groblja vrhunsko je umjetničko djelo autora Bogdana Bogdanovića. Brojne inozemne institucije, uključivo i Veleposlanstvo SAD, i građani, osudili su ovaj čin barbarizma. Zaprepašćujući su razmjeri mržnje prema antifašističkom pokretu i antifašističkom nasljeđu. Nemojmo se zavaravati. Među nama su prisutni zločinački umovi, sutra...

dr. Zoran Radman     17. lipnja 2022.

...
Dalmacija
Antifašizam Glavnog stana

Više od četvrt stoljeća po formalnom oslobađanju zemlje, hrvatski nacionalisti ne pomišljaju na odlaganje naoružanja, jer nakon Domovinskoga treba dobiti i Drugi svjetski rat. Specijalne jedinice s borcima koji su prošli posebnu obuku i nakupili golemo iskustvo zalaze duboko u historijske šume, pretražuju stopu po stopu nepristupačna terena, i nemilosrdno se obračunavaju sa simboličkim inventarom koji ne zadovoljava današnje kriterije. Vođene su najplemenitijom idejom – da hrvatski narod, nakon što je stjecanjem vlastite nacionalne države osigurao...

Viktor Ivančić (Novosti)     17. lipnja 2022.

...
Sutjeska
Dalmatinska dica, daleko od kuće

Dana 15. svibnja 1943., jednog sumornog proljeća, počela je jedna od najsurovijih bitaka u Narodnooslobodilačkom ratu, bitka na Sutjesci. Na vrletnom komadu šuma i ničega na partizanske borbene jedinice i centralnu bolnicu krenula je vojska od skoro 130 tisuća fašista iz gotovo svih zemalja koje su činile tu osovinu zla. Bitka je trajala više od mjesec dana, a partizani su napokon u lipnju probili obruč fašista i preko planine Zelengore izvukli svoje ranjenike i nastavili rat do slobode! Čovjek na slici je Gojko Ujdurović, partizanski ratnik...

Ranko Britvić     16. svibnja 2022.

...
Hrvatska
ONI SU SMATRALI DA GRADE BOLJI SVIJET

U prošlom broju Nacionala predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac otkrio je da je premijer Andrej Plenković osobno intervenirao kako bi dokumentarna serija »NDH«, profesora povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Hrvoja Klasića, nakon mjeseci odugovlačenja ipak bila prikazana na Hrvatskoj televiziji. U intervjuu za Nacional Klasić komentira taj nesvakidašnji način uređivanja javne televizije te iznosi i druge okolnosti nezadovoljavajuće suradnje s HRT-om, koja ga je ponukala na to da svoj novi, nadasve zanimljiv dokumentarni projekt počne...

Boris Pavelić (Nacional)     13. svibnja 2022.

...
Split
Veliki datum splitske borbe za slobodu

U Splitu je 26. listopada obilježena 77. godišnjica Dana oslobođenja grada, koju je organizirao Grad Split, Udruga antifašista i antifašističkih boraca grada Splita i Udruga veterana Domovinskog rata i antifašista. Prije svečanosti u Muzeju grada, na kojoj su govorili Zdravko Roje, predsjednik UAB grada Splita, Ranko Britvić, predsjednik udruge VeDRA, Joso Štulina, potpredsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske i splitski gradonačelnik Ivica Puljak, izaslanstva Grada i Udruge antifašista i antifašističkih boraca...

VeDRA     26. listopada 2021.

...
Hrvatska
Na fašiste su krenuli najbolji sinovi grada Splita

Tog 11. kolovoza bio je ponedjeljak. Dogovor je bio da se svih šezdesetšestorica – tri voda po 22 borca – pojedinačno ili u manjim grupama probiju kroz talijanske patrole u Splitu i navečer u 21 sat nađu na dogovorenom mjestu u Splitskom polju, gdje ih je čekalo zakopano oružje. Odatle je Odred trebao krenuti prema Kučinama, preći Mosor, te stići do zaseoka Krušvar istočno od Dicma: tu su se splitski mladići u svanuće trebali spojiti sa Solinskim odredom i uz pomoć dogovorenog vodiča preći Cetinu i probiti se do Dinare,...

Damir Pilić     25. kolovoza 2021.

...
Hrvatska
OPERACIJA SCHWARZ JEDNE KOLUMNISTICE

Kolumnist Telegrama Goranko Fižulić ima pravo kad tvrdi da se hrvatska politička desnica ni nakon tri desetljeća nije pomakla iz antijugoslavenskih i antikomunističkih rovova. »Radi se o borbi s utvarama jer na drugoj strani već četvrt stoljeća doslovno nema nikoga. Garnirana s više ili manje neskrivenih simpatija prema endehaziji, ta je borba učinila cijelu političku scenu u Hrvatskoj anakronom i povremeno redikuloznom«. Nesumnjivo je da kolumnistica Višnja Starešina borac iz tog rova. Koliko to što ona piše čitatelji uzimaju ozbiljno,...

VeDRA     08. srpnja 2021.

...
Hrvatska
»DI STE PARTIZANI« – Uistinu, di su partizani?

Prvi put u posljednjih trideset godina hrvatska vlada organizirala je 22. lipnja u Spomen-parku u Brezovici kraj Siska proslavu državnog praznika, Dana antifašističke borbe. Do ove godine, predstavnici državne vlasti tamo su dolazili u goste nasljednicima boračke organizacije iz jugoslavenske države koji su se sve ove godine brinuli da se obilježi jedan državni praznik nove hrvatske države. Taj novum prilikom 80. obljetnice osnivanja Prvog sisačkog partizanskog odreda i prve antifašističke borbene jedinice u ovom dijelu Europe,...

VeDRA     28. lipnja 2021.

...
Split
ŠTANDARAC KRATKOG PAMĆENJA

Novi gradonačelnik Splita Ivica Puljak izložio se kritikama i prozivkama zato što se, na samom početku mandata, pozabavio Pravilnikom o isticanju zastava u gradu. Njegova intervencija u ovaj dekret nije dobro sjela vijećniku iz stranke o kojoj mu ovisi eventualna buduća većina u Gradskom vijeću, a nezadovoljan je i splitopisac Damir Šarac, novinski specijalist za spalatinistiku, koji je cijelu svoju kolumnu ispunio zanovijetanjem zbog izmjena u tom Pravilniku. O čemu se radi? Na središnji stup »Štandarac« na Narodnom trgu (Pjaca), postavljen davne...

VeDRA     23. lipnja 2021.

...
Zagreb
Partizani – jedini na pravoj strani

Povodom obilježavanja Dana antifašističke borbe na tribini »Početak Drugog svjetskog rata«, koju je u Novinarskom domu u Zagrebu organizirao Savez antifašističkih boraca i antifašista RH, o antifašizmu i antifašističkoj borbi govorili su Ivo Goldstein, Hrvoje Klasić i Sandra Benčić. Prema pisanju zagrebačkog tjednika »Novosti«, izlaganja profesora Ive Goldsteina i Hrvoja Klasića te saborske zastupnice Sandre Benčić uz moderiranje novinara Vlade Vurušića i uvodnu riječ predsjednika SABA RH Franje Habulina dala su iscrpne poglede na...

VeDRA     19. lipnja 2021.

...
Split
Sudjelovanje splitskih Židova u Narodnooslobodilačkom ratu

U vrijeme fašističkog napada na Dalmaciju u travnju 1941. Split je trebao postati centar općenarodnog ustanka u Dalmaciji, u kojem su istaknutu ulogu imali splitski Židovi, kao i Židovi koji su kao izbjeglice stigli u Split. Organizator ustanka, Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske, računao je na veliki broj industrijskih i obalnih radnika koji su živjeli u gradu i okolici. U Split je u svibnju 1941. upućen istaknuti predratni revolucionar, zagrebački odvjetnik židovskog podrijetla dr. Leon Geršković, koji je...

VeDRA     09. studenog 2020.

...
Split
Participation of Jews From Split in People’s Liberation War

In days of fascists’ attack on Dalmatia in April 1941 Split was pre-destined to be a centre of people’s antifascist rise. Jews from Split, as well as Jews who arrived to Split as refugees, played important role in this process. Central Committee of Communist Party of Croatia (CPC), which organized rise, counted at large number of industrial and harbour workers who lived in the city and its vicinity. Important pre-war revolutionary, Zagreb lawyer of Jewish origins Dr Leon Geršković was sent to Split in May 1941. He was...

VeDRA     09. studenog 2020.

...
Split
Sretan ti 76. rođendan u slobodi, Splite!

Padala je prava jesenja kišica, oblaci kao da su se vukli nad samim krovovima grada. Nakon obavljenog posla (prihvaćanja predaje domobranskog garnizona) požurio sam prema Solinskoj cesti (Žrtava fašizma danas Domovinskog rata). Još dan nije svanuo… Stigao sam do stare zgrade NOO-a Split kad sam čuo pjesmu iz pravca današnjeg Pravnog fakulteta: »Život, mladost, ne žalimo mi…«, zastao sam i ugledao jednu četu partizana koja je sva pokisla ulazila u grad. Tog momenta su se rastvorile škure stare težačke kuće i na prozoru se pojavila...

VeDRA     26. listopada 2020.

...
Hrvatska
Predsjedniče, evo gdje su bili partizani...

Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović u mnogo je navrata potvrdio svoj antifašizam, ali je više puta slao i zbunjujuće, dvosmislene poruke, pokazujući da i na temi antifašizma kalkulira s time kome se obraća. Sjetimo se, uostalom, isticanja djeda ustaše u TV debati s Andrejom Plenkovićem, ili pak »majke lekarke« u razgovoru s predstavnicima »šatoraša«. Jedna od takvih prilika bila je i komemoracija na mjestu stravičnog četničkog pokolja u Gatima 1. listopada. Predsjednik Milanović istaknuo je s pravom savez talijanskih...

VeDRA     01. listopada 2020.

...
Split
Feniks na Plokitama

Skromno, iako skladno spomen-obilježje Prvom splitskom partizanskom odredu u ulici herojske braće Santini na Plokitama (danas Vinkovačka) postavljeno je na nekad skrovitom mjestu u Dumanićevom vinogradu u Splitskom polju 1981. godine. Oveći kamen sa spomen-pločom prvim splitskim partizanima obilježava mjesto s kojeg su u kolovozu 1941. krenuli u borbu protiv okupatora i u tragičnu smrt. Natpis na jednostavnoj ploči završava obećanjem: »Rodoljubivi Split nikad vas neće zaboraviti«. To mjesto na Plokitama, osim godišnjih komemoracija koje organiziraju...

Marin Kuzmić     27. lipnja 2020.

...
Split
Sjećanje na hrabru splitsku mladost

Predstavnici Udruge veterana Domovinskog rata i antifašista (našu udrugu zastupao je tajnik Zoran Radman), Udruge antifašista i antifašističkih boraca grada Splita, te izaslanstvo Grada Splita i pojedinih političkih stranaka zastupljenih u političkom životu grada vijencima je obilježilo 79. obljetnicu formiranja prvog splitskog partizanskog odreda, te pogibiju njegovih pripadnika. Govoreći kod spomen ploče na Plokitama, izaslanik splitskog gradonačelnika Ivica Grubišić Gire izrekao je istinu koju zastupa i VeDRA: »Nema razlike između ideala...

VeDRA     29. kolovoza 2020.

...
Split
Razbijen spomen Prvom splitskom odredu, Grad brzo reagirao obnovom

Jednako kao što je 11. kolovoza 1941. bio trn u oku okupatorima i njihovim domaćim slugama, Prvi splitski partizanski odred i danas smeta ideološkim nasljednicima izroda protiv kojih su mladi Splićani tada ustali. Desetke puta spomenik na Sućidru je bio devastiran, »ukrašavan« jedinim samoglasnikom kojega rušitelji znaju ili znakovljem pod kojim su ovu zemlju okupirali nacisti i fašisti. U subotu, 27. lipnja ploča je još jednom razbijena, no to je samo nastavak politike koja se desetljećima tako temeljito...

VeDRA     27. lipnja 2020.

...
Split
Kotur: »Odraz HDZ-ovog razbijanja antifašističkih vrijednosti«

Na najnoviji vandalizam reagirao je tijekom subote Goran Kotur, predsjednik SDP-a Split. – Uspomena na momke koji su 1941. godine krenuli u neravnopravnu borbu za slobodu kako Dalmacija ne bi bila talijanska nego hrvatska stalno se nekažnjeno napada. Razbijanje spomen ploče na spomeniku Prvom splitskom partizanskom odredu na Plokitama odraz je sustavnog razbijanja antifašističkih vrijednosti koje se događa pod pokroviteljstvom HDZ-a, a zadnjih godina hvata sve veći zamah. Ništa drugo se ni ne može očekivati kad je...

VeDRA     27. lipnja 2020.

...
Split
Splitskih 75 godina slobode

Udruga VeDRA sudjelovala je s više događanja na proslavi 75. godišnjice oslobođenja Splita. U hotelu Park 26. listopada održana je povijesna tribina »75. godišnjica oslobođenja Dalmacije i antifašizam danas«. Tribinu je pozdravnom rječju otvorio predsjednik udruge Ranko Britvić, a moderator je bio tajnik dr. Zoran Radman. Sudjelovali su prof. Branko Dubravica (Oslobođenje Dalmacije 1944.), doc. Dragan Markovina (Antifašistički pokret u Dalmaciji), prof. Aleksandar Jakir (Uloga seljaštva u antifašističkoj borbi naroda Dalmacije), Mladen Krnić (El...

VeDRA     26. listopada 2019.

...
Split
Počast splitskoj mladosti

Udruga VeDRA priključila se Udruzi antifašista i antifašističkih boraca Splita i Udruzi antifašističkih boraca Sinja u pripremi i organizaciji obilježavanja 78. obljetnice strijeljanja boraca Prvog partizanskog splitskog odreda 25. kolovoza. Počast splitskoj mladosti odana je kod spomenika na splitskim Plokitama, te u Ruduši kod Sinja, mjestu stradanja Odreda. U ime VeDRA-e sudjelovali su Veselko Gabričević i Zoran Radman, a obilježavanju obljetnice nazočili su i istaknuti antifašisti, bivši predsjednik republike Stjepan Mesić i doajen diplomacije...

VeDRA     25. kolovoza 2019.