Obljetnice
Šarada oko parade
Na vojnoj paradi u Moskvi u povodu 75. obljetnice pobjede nad nacifašizmom trebao je biti i hrvatski predsjednik, a u mimohodu i ešalon Oružanih snaga RH. Umjesto toga, Ured predsjednika dječje je naivno pokušao opravdati njegov neodlazak u Moskvu
Piše: Tomislav Jakić
04. srpnja 2020.
Velika vojna parada u povodu obilježavanja jedinstvenog jubileja, 75. obljetnice pobjede nad fašizmom, održana je u Moskvi 24. lipnja. Zbog pandemije koja je u svijetu promijenila apsolutno sve, nije je bilo moguće održati na sam Dan pobjede, 9. svibnja. No uz maksimalne mjere opreza (jer pandemija još traje) jubilej je proslavljen upravo na onaj dan na koji su prije sedam i pol desetljeća moskovskim Crvenim trgom defilirale jedinice pobjedonosne Crvene armije, bacajući pred Lenjinov mauzolej, kao zadnje smeće, ratne zastave poražene armade Trećega Reicha. U mimohodu, duljem nego svih prethodnih godina, sudjelovali su, uz rusku armiju, i kontingenti iz dvanaest zemalja što su se borile na strani antihitlerovske koalicije. Na svečanoj tribini uz ruskog predsjednika Putina bilo je desetak stranih šefova država. Nije, međutim, bilo nijednog predsjednika ili premijera neke od savezničkih zemalja iz doba Drugoga svjetskog rata. Svi su oni, od notornog Trumpa preko razbarušenog Johnsona pa do ambicioznog Macrona, podlegli atmosferi probuđenoga hladnog rata.
Zaboravili su da su njihove zemlje tada, u dalekim danima Drugoga svjetskog rata, prihvatile Moskvu kao saveznika u boju protiv nacifašizma istoga trenutka kada je Hitler napao Sovjetski Savez. Zaboravili su kako su, krupnim ideološkim razlikama usprkos, Moskvu prihvatili i Franklin Delano Roosevelt, i Winston Churchill, i Charles de Gaulle. Zaboravili su da su ti veliki državnici 20. stoljeća slali obimnu vojnu pomoć Crvenoj armiji koja je, bez obzira na to što danas govore povijesni revizionisti upravo u zemljama kojima su oni tada bili na čelu, podnijela najveći teret Drugoga svjetskog rata, a ujedno i najveće ljudske gubitke u borbi što je završila bezuvjetnom kapitulacijom Trećega Reicha 8., odnosno 9. svibnja 1945. (Reims, odnosno Berlin). Zaboravili su britanske mornare koji su ginuli u ledenim vodama Sjevernog i Barentsovog mora, prevozeći brodovima toliko potrebnu vojnu pomoć Sovjetskom Savezu koji se, nakon početnih poraza, polako oporavljao i kretao u protuofenzivu. Zaboravili su što je i koliko je za konačnu pobjedu značila borba SSSR-a, koji je sve do otvaranja tzv. druge fronte iskrcavanjem zapadnih saveznika u Normandiji u lipnju 1944. nosio na svojim plećima glavni teret otpora nacifašizmu u Evropi.
Da je Hitleru i njegovim saveznicima i vazalima (među kojima je bila i tzv. Nezavisna Država Hrvatska) uspjelo slomiti Sovjetski Savez i zavladati kako zapadnom Evropom (koja je već bila okupirana ili su u njoj uspostavljeni marionetski režimi) tako i sovjetskim prostranstvima, tko zna kako bi i – što je u smislu razaranja i ljudskih gubitaka još važnije – kada bi završio Drugi svjetski rat. Britanija je sve do japanskog napada na Pearl Harbour i ulaska Amerike u rat praktički sama stajala na braniku slobode i demokracije, pokušavajući se održati na životu poticanjem i pomaganjem pokreta otpora u okupiranim evropskim zemljama i održavanjem svojih pozicija u sjevernoj Africi. Tek su ulazak u rat SSSR-a, a potom stvaranje jake antifašističke (ili antihitlerovske, kako se tada govorilo) koalicije, susretima i zaključcima s tih susreta velike trojice (SAD – Velika Britanija – Sovjetski Savez), kojima bi se u nekim prilikama pridružile Kina i Slobodna Francuska, nagovijestili prekretnicu i otvorili put prema pobjedi, upravo onoj pobjedi čija je sedamdeset i peta obljetnica obilježena u Moskvi.
Obilježena je bez prisutnosti ratnih saveznika, ali i bez prisutnosti Hrvatske koja je, kao jedna od zemalja sljednica Jugoslavije, imala ne samo pravo nego doslovno i dužnost biti u Moskvi 24. lipnja. Trebao je biti i hrvatski predsjednik, ali trebao je u mimohodu biti i ešalon Oružanih snaga Republike Hrvatske. Pa bi marširao rame uz rame s vojnicima Indije (države članice Britanske zajednice naroda), Mongolije, Kine i država nekadašnjih saveznih republika Sovjetskog Saveza (poput Bjelarusa, Armenije ili Azerbajdžana). Ali i uz ešalon Vojske Srbije u, za pripadnike starijih generacija, prepoznatljivim odorama Titove garde. Time što u Moskvi nisu marširali vojnici ni iz Hrvatske, ni iz Slovenije, kao ni iz Sjeverne Makedonije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, Srbiji je prepušteno da za sebe svojata pobjedu u Drugome svjetskom ratu, onu pobjedu koju su zajedno iznijeli borci iz svih dijelova Jugoslavije, pod vodstvom Komunističke partije i maršala Tita, rodom Hrvata. Pa ne treba čuditi što je i spiker Prvog programa Ruske televizije govorio samo o »Srbima koji su se digli na ustanak protiv okupatora«.
A što se tiče odsutnosti hrvatskoga predsjednika koji je, netom što je preuzeo dužnost, najavio kako će ići u Moskvu na proslavu 75. obljetnice pobjede u Drugome svjetskom ratu, koji je i nakon pomicanja datuma mimohoda potvrdio svoj dolazak, da bi u posljednji čas otkazao jer se »pokvario državni zrakoplov«, to je posebna i tužna priča. Priča o političkoj kratkovidnosti i o delegitimiranju Hrvatske kao države, zasnovane (i) na vrijednostima antifašizma (kao što piše u Ustavu). Pritom je potpuno svejedno je li netko od »velikih« sa Zapada dobrohotno savjetovao Milanoviću da ipak ne ide u Moskvu, je li mu HDZ-ova vlada namjestila kvar aviona ili je on sam, na sebi svojstven način, naglo promijenio odluku. Činjenica je da je njegov Ured dječje naivno, ali i krajnje prozirno pokušao opravdati Milanovićev neodlazak u Moskvu, tvrdeći kako se službeni zrakoplov pokvario (za divno čudo, popravak je završen upravo onoga dana kada je održana parada u Moskvi), a »komercijalnih linija nema«. E pa ima. U Moskvu se iz Zagreba može putovati uz presjedanje u Frankfurtu. Pisac ovih redaka može posvjedočiti da je uz tadašnjeg predsjednika Mesića, kao njegov vanjskopolitički savjetnik, ne jednom putovao komercijalnim linijama uz presjedanja, a da je u nekoliko navrata, kada su službene obveze u inozemstvu koincidirale s godišnjim remontom službenog zrakoplova, unajmljivan zrakoplov sličnih karakteristika od tvrtke u Beču, uz trošak koji je bio daleko od bilo kakvog ataka na državni proračun. Gledalo se pritom samo i jedino na državne i nacionalne interese Hrvatske, bez obzira na to je li se ovo ili ono predsjednikovo putovanje svidjelo nekome od »velikih« u svijetu ili je izazvalo mrštenje i podizanje obrva. Upravo tako trebalo je postupiti i sada.
Nesporni je interes Hrvatske, pogotovo danas, pogotovo u vrijeme kada jačaju desne, neofašističke tendencije širom Evrope, ali i u samoj Hrvatskoj, da bude prisutna na obilježavanju pobjede nad nacifašizmom, da time potvrdi svoju svijest o vlastitoj prošlosti i o onome u toj prošlosti na čemu bi trebala graditi budućnost. A to nikako nisu crne zastave s ustaškim pozdravom »Za dom – spremni« ni »znanstvenici« koji dokazuju kako nije bilo ni ustaških logora smrti ni ustanka, svodeći NOB na otpor Srba hrvatskoj državi (oni naime NDH smatraju državom, polazeći valjda od toga da je u izjavi Vrhovne komande Wehrmachta u povodu poraza kod Staljingrada posebna počast odana i Pavelićevim vojnicima).
Praktički bojkotirajući moskovsku paradu u povodu 75. obljetnice pobjede nad fašizmom i završetka Drugoga svjetskog rata u Evropi, zapadne su zemlje, poglavito one ključne iz redova ratnih saveznika, a s njima i Hrvatska, kao jedna od zemalja sljednica nekadašnje Jugoslavije, izrasle iz u Evropi i svijetu jedinstvene Narodnooslobodilačke borbe, propustile priliku koja im se vjerojatno nikada više neće ukazati. Propustile su priliku da pokažu kako su ostale ono što su nekada bile, odnosno kako jesu onakve kakvima se same predstavljaju – demokracije zasnovane (i) na vrijednostima antifašizma.
Jer parada u Moskvi nije bila tek jedna obična parada. Sedamdeset i peta obljetnica pobjede nad fašizmom slavi se samo jednom. Na ovu se paradu dakle moralo otići, ne samo iz pijeteta prema palima u Drugome svjetskom ratu na strani Dobra, nego i zato što upravo danas u svijetu sve očitije dižu glave sile Zla. Nije se otišlo.
Pokazatelj – koliko rječit toliko i zlokoban!
Vezani članci
Hrvatska |
Dan pobjede u sjeni povijesnog revizionizma |
Dan pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu nikad se nije obilježavao u složenijim okolnostima. Javni skupovi kojima se obilježava 75. godišnjica završetka rata u Europi i kapitulacija nacističkih vojski od Jadrana do Baltika onemogućeni su karantenama zbog koronavirusa, odnosno ograničavanjem broja sudionika koji mogu komemorirati najznačajniju ratnu pobjedu u dvadesetom stoljeću. Poraz nacizma i fašizma ove godine unatoč velikoj obljetnici neće se obilježiti mimohodima pobjedničkih armija koje su bile predviđene u Parizu,...
Hrvatska |
Hrvatska je imala jedan od najsnažnijih pokreta otpora u okupiranoj Europi |
Danas obilježavamo 75. obljetnicu pobjede nad fašizmom koja je dovela do kraja Drugog svjetskog rata u Europi, nesumnjivo najstrašnijeg ratnog sukoba u povijesti, i po broju žrtava i po razaranjima. Obilježile su ga i neviđene strahote diljem Europe i svijeta, u prvom redu Holokaust i genocid židovskog naroda, koji je označio najmračnije razdoblje u ljudskoj povijesti. Te strahote nažalost nisu mimoišle ni Hrvatsku u kojoj su deseci tisuća ljudi ubijeni, zbog svoje etničke pripadnosti ili političkih...
Split |
Vijenci na Grobnici narodnih heroja |
Povodom obilježavanja 75. obljetnice Dana pobjede nad fašizmom, izaslanik Predsjednika Republike Orsat Miljenić, predstojnik Ureda predsjednika Republike Hrvatske i savjetnik Predsjednika za vanjsku i europsku politiku, sudjelovao je u polaganju zajedničkog vijenca kod Grobnice narodnih heroja na Gradskom groblju Mirogoj, u petak, 8. svibnja 2020. godine.
Europa |
Europa slavi Dan pobjede |
Nema velikih svečanosti, vojnih parada ni masovnih javnih okupljanja. Pandemija koronavirusne bolesti odredila je kako će se obilježiti pobjeda nad nacizmom. London slavi preletom vojnih zrakoplova. Francuski predsjednik Emmaneul Macron položio je vijenac na grob neznanog vojnika u Parizu. Njemački državni vrh položio je vijence na središnjem spomeniku žrtvama rata u Berlinu. RUSIJA će 24. lipnja održati vojnu paradu povodom Dana pobjede nad nacizmom koja je odgođena zbog koronavirusa, rekao je danas predsjednik Vladimir Putin. Putin je bio prisiljen 9....
Europa |
DAN POBJEDE NAD FAŠIZMOM – DAN EUROPE |
Nažalost, istina kazuje da su, poslije bezuvjetne kapitulacije Njemačke, na jugoslavenskom ratištu ratne operacije potrajale tjedan dana duže. Naime, snage nacifašističkih slugu: ustaša, četnika, bijele garde,… odbijale su se predati Jugoslavenskoj armiji. U povlačenju prema Austriji stalno su vatreno djelovali prema jedinicama NOVJ, koja je u tih tjedan dana imala oko tri tisuće poginulih boraca. Ipak predaja slugu okupatora i njihov potpuni poraz nije se mogao izbjeći. Pobjeda antifašističke NOV-e samo je još jednom potvrđena,...
Hrvatska |
Sloboda je došla 1945. |
Sovjetske i američke jedinice susrele su se 25. travnja 1945. kod Torgaua na rijeci Labi. Bio je to jedinstven, posve nezamisliv trenutak. Crvena armija, vojska zemlje koja je do prije pet godina jedva sudjelovala u međunarodnim odnosima i vojska s drugog kontinenta, sada su bile usred praktički nestale, razbijene Njemačke. Adolf Hitler, vođa njemačkog Trećeg Reicha, ubio se pet dana kasnije. Zadnji mjeseci, tjedni i dani rata za mnoge su bili kobni jer su bili najkrvaviji. Čak je 78.000 crvenoarmejaca stradalo u osvajanju Berlina. Možda su ti vojnici maštali...
Hrvatska |
Tretman Dana pobjede nad fašizmom u Hrvatskoj |
Na današnji dan prije 75 godina, osam dana po Hitlerovom samoubojstvu, njegov nasljednik admiral Dönitz ovlastio je načelnika Vrhovnog stožera feldmaršala Keitla i taj je potpisao bezuvjetnu kapitulaciju njemačkih oružanih snaga. Predale su se i sve ostale nacifašističke postrojbe u Evropi, osim ustaških. Štoviše, u ustaše su presvukli i domobrane, čak i kadete vojnog učilišta koji su sve do fva-tri dana ranije vježba li u Zagrebu drvenim puškama. Ideja je bila: izvući maksimum oružane sile koja će zapadnim saveznicima dobro...