Sjećanje nije dovoljno, lekciju Holokausta treba primijeniti na današnji svijet

Generalna skupština UN-a uvela je 2005. godine Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta. Za taj dan izabran je 27. siječanj jer je tog datuma prije 77 godina, 1945., Crvena armija oslobodila logoraše u Auschwitzu, oko 7.000 onih koji su se uspjeli sakriti ili su ih SS-ovci ostavili da umru. Desetak dana prije toga, 18. siječnja, logorska uprava i straža na brzinu napušta sva tri velika logora iz kompleksa Auschwitz i većinu logoraša, njih oko 60.000, tjera na marš prema koncentracionim logorima u Njemačkoj. Takvi »marševi smrti« (SS-ovci su ubijali svakog tko bi zaostao ili pao od iscrpljenosti) kretali su, kako se Crvena armija približavala, iz svih koncentracionih logora na istoku. U tim logorima su ostali samo oni koji su se uspjeli sakriti ili su bili u takvom stanju da su SS-ovci, žurno napuštajući logore, procijenili da će ti logoraši i tako umrijeti.

Bio je to zadnji čin drame započete dolaskom Hitlera i nacističke stranke, demokratskim putem, na vlast u Njemačkoj. Nema poučnijeg primjera kako ni demokracija ni kultura nisu garancija da na vlast ne dođe opasna grupa populista i dobrom dijelu naroda podmetne i nametne nacionalističku netrpeljivost i, u slučaju nacista, antisemitizam kao izraz domoljublja. Kad se početkom 1945., pod vojnim udarima Saveznika, Treći Reich počeo raspadati, na vidjelo je izašla istina o koncentracionim logorima, o strahotama teško pojmljivim i po okrutnosti i po razmjerima, tako da su za njihov opis skovane i nove riječi poput genocida i holokausta.

Tolerancija netrpeljivosti

Ban Ki Moon, generalni tajnik UN-a 2005. godine, istaknuo je da ćemo obilježavanjem Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta izraziti našu predanost za obranu temeljnih ljudskih prava. Ali i da sjećanje nije dovoljno, da treba učiniti sve da nove generacije znaju tu povijest, da lekciju Holokausta treba primijeniti na današnji svijet.

S tim ciljem, u organizaciji Židovske općine u Zagrebu i Sanje Tabaković, već godinama djeluje Shoa akademija. Na njoj su slušaoci upoznati s Holokaustom i događajima koji su vodili u Holokaust, s dugom poviješću europskog antisemitizma, s činjenicom da su mnogi slavni filozofi i vjerski reformatori poticali progone Židova i da su se nacisti upravo na njih pozivali.

Iz lekcije o Holokaustu, iz povijesti Trećeg Reicha, zna se da društvo zahvaćeno zlom antisemitizma otvara vrata proganjanju drugih manjina, Roma, Jehovinih svjedoka, homoseksualaca, osoba s invaliditetom... Ali iz te lekcije, a i iz našeg autohtonog iskustva, trebalo bi znati da u društvu u kojem se tolerira poticanje netrpeljivosti prema manjinama, manjinama bilo po etničkoj ili nekoj drugoj osnovi, antisemitizam čuči u nekom opskurnom dijelu društva i potencijalno je prisutan.

Danas držimo da je antisemitizam negacija kulture i civilizacije. Ali iz lekcije o Holokaustu znamo da visok nivo kulture i civilizacije nije garancija da se antisemitizam neće pojaviti.

Činjenica je da sva nova istraživanja pokazuju da je antisemitizam u današnjoj Europi u porastu. S priličnom sigurnošću se može tvrditi da u većini europskih zemalja ima više antisemita nego Židova. Tako u Poljskoj, zemlji koju su njeni vladari u 16. i 17. stoljeću učinili tolerantnijom prema Židovima nego što su to bile većina tadašnjih europskih država, danas, prema tim istraživanjima, 56% stanovništva ne bi Židova za člana obitelji. Za Uskrs 2019. godine, ističe izvještaj o porastu antisemitizma u Europi, u nekom mjestu u Poljskoj spaljen je Juda koji je izgledao kao karikatura Židova s nacističkih plakata.

Prigodno licemjerje

U Hrvatskoj, kao što je svojevremeno rekla tadašnja predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović na Petoj svjetskoj konferenciji o Holokaustu u Jeruzalemu, antisemitizam je među najmanjima u Europi i takvih stvari nema. U Hrvatskoj se samo za poklade u Kaštelima opetovano spaljuje kao »krnje« lutka u opancima, sa šajkačom, a s licem koje bi trebalo podsjećati na Milorada Pupovca. Ali to je nešto sasvim drugo.

Vlada RH, opetovano, za ovakve prilike kao što je Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta, ističe kako treba raditi na obrazovanju naših mladih o važnim trenucima hrvatske povijesti, osobito o Drugom svjetskom ratu. Kad se podsjetimo kako izgledaju udžbenici povijesti (u mnogima od njih NOB se marginalizira, a zločinački karakter NDH relativizira), kako u udžbeniku vjeronauka »S Kristom u život« stoji da su ateisti odgovorni za Auschwitz, ova izjava zvuči kao prigodno licemjerje.

Ako se đake želi poučiti i o negativnim stranama povijesti njihove zemlje, koje su u pravilu poučnije od mitova o vlastitoj nepogrešivosti, možda bi trebalo početi sa Zakonskom odredbom o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda.

Prošla Gradska skupština grada Zagreba izglasala je 2019. godine da se u Zagrebu gradi »Spomenik žrtvama Holokausta«. Spomenici žrtvama Holokausta postoje širom svijeta. U Francuskoj i Norveškoj, zemljama sa snažnim pokretima otpora, većina je spomenika posvećena i žrtvama nacističkog režima i onima koji su se protiv tog režima borili. Jer teško da ima prikladnijih spomenika za žrtve zločina Holokausta i genocida, od spomenika koji povezuju žrtve s onima koji su ustali u borbu protiv začetnika i počinioca tih zločina i doprinijeli njihovom porazu.

U Hrvatskoj je početkom devedesetih srušeno ili uklonjeno oko tri tisuće spomenika partizanima i NOB-i, najmasovnijoj borbi protiv nacizma, fašizma i njihovih domaćih kolaboratora u okupiranoj Europi, uklonjena su imena ulica i trgova koja su podsjećala na borbu protiv tih režima, pa čak i na njihove žrtve, poput Trga žrtava fašizma u Zagrebu.

Relativiziranje zločina

Židovi koji s područja NDH nisu završili u ustaškim ili nacističkim logorima, od Jadovna i Jasenovca do Auschwitza, uspjeli su to uglavnom odlaskom u partizane. Jer je NDH bila puno manje »izraz volje hrvatskog naroda« nego što je Treći Reich bio »izraz volje njemačkog naroda«. Ali nitko od ozbiljnih političara u današnjoj Njemačkoj ne relativizira zločinački karakter nacizma i Trećeg Reicha, niti osniva komisiju da utvrdi da li je »Sieg Heil« stari germanski pozdrav korišten i u Wagnerovim operama.

Planirani spomenik u Zagrebu valjda je jedini spomenik žrtvama Holokausta čijoj su se izgradnji usprotivile židovske organizacije u Hrvatskoj i Svjetski židovski kongres. S obrazloženjem da se njime »želi prikriti prava istina o stradanjima Židova na području NDH i umanjiti značaj i težina zločina«. Jer prava je istina da veći dio židovske populacije u NDH nije stradao od nacista nego po ustaškim logorima. Jer se od takvog spomenika s pravom očekuje da pridonese – ne prešućivanju, nego poštenom suočavanju s vlastitom prošlošću.

Može se postaviti pitanje zašto obilježavanje Dana sjećanja na žrtve Holokausta organizira Antifašistička liga, a ne, u prvom redu, neka židovska organizacija? Između ostalog i zato što nisu samo Židovi oni koji trebaju čuvati sjećanje na te događaje, nego, i prije svega, pripadnici naroda u čije ime je Holokaust počinjen.

Obilježavanje dana koji simbolizira oslobađanje logoraša iz nacističkih i ustaških koncentracionih logora važno je da nas podsjeti kamo su nacizam i njegove inačice vodili. Ali možda je još važnije da podsjeti kako je to sve počelo; s ponavljanim lažima i klevetama kako bi se stvarala netrpeljivost prema manjini i potaklo bujanje militantnog nacionalizma. Da to zvuči u današnjoj Europi i današnjoj Hrvatskoj poznato, razlog je za ozbiljnu zabrinutost.