PRIJE SEDAMDESET OSAM GODINA OKONČANA JE NAJVEĆA I NAJKRVAVIJA BITKA NARODNOOSLOBODILAČKE BORBE

Sutjeska: mjesto pogibije i slave

Skoro osam desetljeća nakon okončanja njemačke operacije Schwarz u kojoj je poginulo 7500 tisuća partizana, ali okupatori i kvislinzi nisu uspjeli ostvariti svoje ciljeve, podsjetimo se kako je tekla Bitka na Sutjesci

Piše: dr. sc. Zoran Radman, tajnik udruge VeDRA
  14. lipnja 2021.

Veličanstvena fotografija Žorža Skrigina uhvatila je svu težinu epopeje na Sutjesci. U sredini slike dvije su Šibenke, sagnuta je Desa Koštan iz Majevičke brigade, rođena 1919. u Šibeniku, i preživjela rat. Desa drži za ruku Biserku Bukić, rođenu u Šibeniku 1922., bolničarku 2. dalmatinske brigade, ranjenu na Donjim Barama, koja je preminula na dan kad je nastala fotografija.

Nijemci nadiru sve jačim snagama i sve upornije. Mi smo izgubili dvije trećine svoga ljudstva, ali računajte na nas kao da smo u punom sastavu

(Poruka Druge Dalmatinske brigade s Bara Vrhovnom štabu NOVJ)

Dok god budete čuli na Ljubinom Grobu pucanje naših pušaka Nijemci neće proći, a kada toga više ne bude znajte da više nema živih proletera

(Poruka boraca Četvrte proleterske crnogorske udarne brigade i Druge proleterske udarne brigade s prijevoja Ljubin grob)


Ovih dana obilježavamo 78. godišnjicu završetka najveće i najkrvavije bitke Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije, Bitke na Sutjesci, odnosno pete neprijateljske ofanzive, koju su Nijemci nazvali kodnim imenom Schwarz. Na Tjentištu i okolici održane su komemoracije u čast oko 7500 poginulih partizana, među kojima je ogroman broj s područja današnje Hrvatske. U opširnom tekstu izložit ćemo detaljni opis ratnih operacija koje nazivamo zajedničkim imenom Bitka na Sutjesci.

Njemačka vrhovna komanda još je krajem 1942. godine cijenila da bi u proljeće 1943. godine moglo doći do iskrcavanja angloameričkih snaga na Balkan. Poslije dugih priprema i pregovora 18. i 19. prosinca u Istočnoj Pruskoj u Rastenburgu pod Hitlerovim vodstvom odlučeno je da će se u Jugoslaviji poduzeti zimske operacije s ciljem uništenja glavnih snaga NOVJ-a i »Titove države«. Pored toga dogovoreno je razoružavanje četnika koji se poslije planiranog uništenja partizana ne bi imali protiv koga boriti, a u slučaju invazije anglo-američkih trupa mogli su postati opasni i za same Nijemce.

Spomenik u Dolini heroja na Tjentištu
Spomenik u Dolini heroja na Tjentištu

Zima na Neretvi

Operativni plan za zimsku operaciju poznatu kao IV. neprijateljska ofenziva ili Bitka na Neretvi razradili su general Alexander Löhr i talijanski general Mario Roatta. Operacija je trebala početi 20. siječnja i odvijati se u tri etape:

- VAJS I uništenje 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa NOVJ na prostoru između Karlovca, Ogulina, Gospića, Knina, Bosanskog Petrovca, Sanskog Mosta i Gline;

- VAJS II koncentričnim nastupanjem 7. SS divizije »Princ Eugen«, 369, 717. i 718. njemačke divizije prema Livnu, uništiti sve snage NOVJ na preostaloj teritoriji »Titove države« između Bosanskog Petrovca, Bosanskog Grahova, Livna, Jajca i Ključa;

- VAJS III trebalo je završiti »čišćenje« na preostalom teritoriju do zapadne granice Crne Gore, uz razoružavanje četnika južno od Neretve, u Hercegovini i Dalmaciji.

U IV. neprijateljskoj ofenzivi angažirano je oko 90.000 njemačkih, talijanskih, ustaških i četničkih vojnika, s 14 eskadrila, odnosno 140 aviona.

Kako je poznato okupatorske snage u IV ofenzivi nisu postigle postavljeni strategijski cilj uništenja glavnine NOVJ i Vrhovnog štaba. Bitka na Neretvi imala je tri etape:

1. prodor u dolinu Neretve, razbijanje divizije Murge i stvaranje mostobrana na lijevoj obali (8-20. veljače);

2. borbe na pravcima prema dolini Neretve, pregrupiranje snaga i izvršenje udara kod Gornjeg Vakufa (20. veljače do 5. ožujka). Prema naredbi Vrhovnog komandanta od 1. do 4. ožujka 1943. porušeni su svi mostovi na Neretvi i Rami od Karaule do Ostrošca;

3. forsiranje rijeke Neretve 7-8. ožujka (za samo 18 sati izgrađen je drveni improvizirani most kod Jablanice dugačak 56, a širok 2,5 metra), razbijanje četnika u sjevernoj Hercegovini te izbijanje na liniju Kalinovik – Ulog – Nevesinje (od 6. do 20 ožujka) čime je i završena IV. neprijateljska ofenziva, a bojem kod Kalinovika slomljene su četničke snage koje su sudjelovale u bici na Neretvi. Poslije ovog neuspjeha Nijemci su privremeno obustavili djelovanja protiv operativne grupe NOV.

Opća strategijska situacija na savezničkim ratištima tijekom svibnja 1943. bila je povoljna. Poslije Staljingradske bitke Crvena armija nije ispuštala strategijsku inicijativu iz ruku, dok su Nijemci jedva uspijevali stabilizirati front približno na liniji južno od Lenjingrada. U Africi su anglo-američke trupe od ožujka do početka svibnja probile Maretovu liniju, slomile posljednji otpor njemačko-talijanskih snaga pred Bizertom i Tunisom i 12. svibnja prisilili ih na kapitulaciju. Uz prevlast na moru i u zraku time se otvorila mogućnost desanta na južni dio Apeninskog i Balkanskog poluotoka.

Situacija na jugoslavenskom ratištu također je bila povoljna. Glavna operativna grupa izbila je u prvoj polovini svibnja na Taru i Lim, i pripremala se za oslobođenje Kolašina, Mojkovca, gornjeg toka Lima i Tare kako bi stvorila operacijsku osnovicu za prodor preko Kosova i Metohije u Srbiju. U slučaju savezničkog iskrcavanja u Grčkoj, prodorom Glavne operativne grupe u Srbiju bile bi ugrožene njemačke komunikacije u Moravsko-vardarskoj dolini. Međutim, zbog iscrpljenosti divizija Glavne operativne grupe, prisustva više od tri tisuće ranjenika i bolesnika, teške opskrbe trupa i drugih teškoća, Vrhovni štab nije mogao odmah produžiti ofanzivu prema Metohiji, Kosovu i Toplici.

Raspored snaga na početku ofanzive
Raspored snaga na početku ofanzive

Planovi za Sandžak

Operacije za stvaranje slobodnog teritorija u Sandžaku i Crnoj Gori razvijale su se do konca travnja vrlo povoljno po Glavnu operativnu grupu. Druga proleterska divizija i grupa crnogorskih brigada (4. i 5. brigada) brzo su prodirale preko rijeke Tare i Komarnice na jug i jugoistok prema Nikšiću, Boanu i Kolašinu. Četnici Draže Mihajlovića, istureni ispred talijanskih garnizona poslije teških poraza u Hercegovini, Sandžaku i na granici Crne Gore, nisu više predstavljali vojnu snagu. Talijanske trupe povukle su se u Pljevlja, Bijelo Polje, Kolašin i Nikšić, utvrđujući se za obranu.

Nijemci nisu mogli ostati ravnodušni prema Glavnoj operativnoj grupi u Crnoj Gori i Sandžaku, jer bi njezin daljnji prodor na jugoistok, prema glavnim balkanskim komunikacijama Beograd – Solun i Beograd – Sofija, dakle u pozadinu potencijalnog grčkog fronta, mogao biti vrlo opasan. Zbog toga je njemačka Vrhovna komanda još u aprilu odlučila poduzeti novu ofanzivu radi uništenja Glavne operativne grupe na teritoriji Crne Gore i Sandžaka, i 20. travnja upoznala je njemačko Ministarstvo vanjskih poslova s pripremama operacije protiv Titovih snaga koje su preko Drine i Neretve prodrle u Crnu Goru i Sandžak.

Hitler je osobno još 30. ožujka odobrio prijedlog plana komandanta Jugoistoka generala Löhra za izvođenje operacije Schwarz. Nijemci su odlučili po svaku cijenu uništiti GOG NOV i POJ s najvišim rukovodstvom NOP-a (CK KPJ, VŠ, AVNOJ). Izvođenje operacije povjereno je zapovjedniku njemačkih snaga u NDH generalu Rudolfu Lütersu. On je 6. svibnja potčinjenim jedinicama izdao zapovijed za početak operacije »protiv komunističke grupacije (oko 16.000 ljudi) koja se nalazi u Hercegovini i Crnoj Gori...«. Odlučeno je da operacija Schwarz počne 15. svibnja 1943. godine.

Njemačka komanda planirala je postupno dovođenje jedinica na kružnu osnovicu obilježenu komunikacijom Foča – Goražde – Pljevlja – Prijepolje – Bijelo Polje – Kolašin – Podgorica – Nikšić – Bileća – Gacko – Kalinovik, dugu 450 kilometara, čime bi se pokrilo područje od oko 13.000 četvornih kilometara, stvori širi obruč oko snaga NOV u Sandžaku i Crnoj Gori, koji bi se stezao koncentričnim nastupanjem s te linije u dubinu partizanskog slobodnog teritorija.

Osnovna ideja njemačkog plana bila je izbijanje na kanjon Tare i Pive pomoćnim snagama sa sjevera i zapada, zauzimanje prijelaza na tim rijekama. Glavnina snaga nastupala bi iz rajona Kolašina i Nikšića u pravcu Durmitora, sabila grupu divizija NOV s Vrhovnim štabom na krševitu visoravan između donjih tokova Tare i Pive te masiva Durmitora, i tu bi je uništili.

Šest puta više napadača

Za operaciju Schwarz angažirane su četiri njemačke divizije: 1. Brdska (dovedena s istočnog fronta i ojačana pukom Brandenburg), 7. SS divizija Prinz Eugen, 118. lovačka divizija, te 369. legionarska »Vražja divizija«. Uz njih u borbu su poslani dijelovi 104. lovačke divizije (borbena grupa »Ludwiger«), te tenkovski i inženjerijski bataljuni, ukupno 67.000 njemačkih vojnika. Tu su bile i tri talijanske divizije (Ferrara, Venezia i Taurinense) i tzv. Trupe sektora Podgorica s ukupno 40.000 vojnika, potom 61. bugarski puk s 2000 vojnika, 4. domobranska lovačka brigada i jedna ustaška brigada s oko 11.000 vojnika NDH, te oko 4000 četnika. Ukupno je na partizane krenulo sedam ojačanih neprijateljskih divizija s ukupno oko 127.000 vojnika, podržavanih od 7-8 pukova artiljerije, nekoliko bataljona tenkova i oko 160 borbenih i izviđačkih aviona.

Operativna grupa NOVJ imala je u svom sastavu četiri divizije i jednu grupu brigada, ukupno oko 16.000 boraca, a s njom se nalazilo i više od 3500 ranjenika i bolesnika – glavnina u Centralnoj bolnici, a manji dio u divizijskim i brigadnim bolnicama.

Sredinom svibnja, raspored GOG-a bio je usklađen s planom Vrhovnog štaba za daljnje razvijanje ofanzivnih djelovanja na istok: dvije divizije – 1. proleterska divizija (1. proleterska, 3. proleterska sandžačka i 3. krajiška brigada) i 2. proleterska divizija (2. dalmatinska, 4. proleterska crnogorska i 7. krajiška brigada) završavale su pripreme za napad na talijanske garnizone u Mojkovcu i Kolašinu. Ostale snage – 3. udarna divizija (1. dalmatinska, 5. proleterska crnogorska i 10. hercegovačka brigada), 7. banijska divizija (7, 8. i 16. banijska brigada i pridodana 3. dalmatinska brigada) i Drinska operativna grupa (2. proleterska, 6. istočno-bosanska i 1. majevička brigada) osiguravale su slobodnu teritoriju i na njoj centralnu bolnicu iz pravca Nikšića, Gackog, Foče, Goražda i Pljevalja.

Divizije NOVJ prosječno su brojale tri do četiri tisuće boraca, dok su neprijateljske divizije bile znatno brojnije od njih. Njemačka 1. brdska i SS Prinz Eugen divizija, svaka pojedinačno, imale su više vojnika nego čitava Operativna grupa NOV.

Pored velike brojne i tehničke nadmoćnosti, neprijatelj je raspolagao i dobro organiziranom opskrbom svojih trupa svim borbenim potrebama. Nasuprot tome, jedinice Operativne grupe NOVJ od težeg su naoružanja imale izvjestan broj topova i minobacača, a municijom su se mogli opskrbljivati jedino otimanjem od od neprijatelja, jer nisu niotkud dobijale bilo kakvu pomoć. Najveće teškoće za Operativnu grupu NOVJ predstavljali su ranjenici i bolesnici, jer joj je velika bolnica sputavala manevarsku slobodu. Gotovo sve odluke koje je Vrhovni štab donosio tijekom operacije morale su velikim dijelom biti podređene spašavanju ranjenika. Imajući stalno pred očima taj humani cilj, Operativna grupa bila je prisiljena prihvatiti nametnutu bitku u okruženju.

Prve borbe između NOV i udruženih njemačko-talijanskih snaga počele su 15. svibnja 1943. godine na frontu Bijelo Polje – Mojkovac – Kolašin, čime je pokrenuto jednomjesečno razdoblje najkrvavijih bojeva u narodnooslobodilačkom ratu, zajedno poznatih pod imenom Peta neprijateljska ofanziva ili Bitka na Sutjesci. Tih trideset dana i noći jedinicama glavne operativne grupe i hiljadama ranjenika i bolesnika prošli su u jurišima i uzmacima, napornim marševima, uz umor, glad i ogorčene borbe s premoćnim neprijateljem u kanjonima Tare, Pive i Sutjeske, u bespućima Durmitora, Vučeva, Maglića i Zelengore.

Nastupanje njemačkih snaga na frontu kod Bijelog Polja, Mojkovca i Kolašina u Vrhovnom štabu je u prvi mah ocijenjeno samo kao jači prepad neprijatelja koji će na neko vrijeme odložiti napad divizija NOV na te talijanske garnizone. Međutim, razvoj borbi i žestina napada ukazali su da je riječ o neprijateljskoj akciji širih razmjera. Tijekom prve sedmice ofanzive Nijemci su uspjeli povezati svoje razdvojene nastupne kolone i osloncem na postojeće talijanske garnizone u Pljevljima, Bijelom Polju, Kolašinu, Podgorici i Nikšiću stvoriti širi obruč oko snaga NOV u Sandžaku i Crnoj Gori, i povoljne uvjete za njegovo stezanje.

»Svim jedinicama narodne vojske...«

S tako izmijenjenim uvjetima izvlačenje iz obruča koji se stvarao i spašavanje ranjenika izbili su u prvi plan. Temeljem podataka prikupljenih u prvih nekoliko dana borbi Josip Broz Tito je 18. svibnja odlučio privremeno odustati od prodora u Srbiju i sve snage postepeno pregrupirati s jugoistoka na sjeverozapad radi izvlačenja jedinica i ranjenika natrag u Bosnu. Tito je procjenjivao da bi prodorom njemačkih divizija od Foče i Gackoga prema kanjonima Tare i Pive čitava grupacija bila dovedena u veoma težak položaj jer bi pokret na zapad u Bosnu bio doveden u pitanje, ako ne i onemogućen. Da bi preduhitrio neprijatelja i na fočanskom pravcu prikupio potrebne snage za ofanzivna djelovanja Tito je 21. svibnja naredio da i Štab 1. divizije s 3. krajiškom brigadom krene od Bijelog Polja ka Foči, preuzme komandu nad svih pet brigada na tom sektoru i organizira napad na neprijatelja radi stvaranja što dubljeg mostobrana na lijevoj obali Drine, južno od Foče, kako bi se stvorili potrebni uvjeti za brzo izvlačenje jedinica i ranjenika preko Drine i padina Zelengori ka Jahorini.

Da bi se i sve ostale jedinice NOV-a u Jugoslaviji što više angažirale i time pridonijele smanjenju pritiska neprijatelja na grupaciju u Crnoj Gori, Tito im je 21. siječnja uputio naređenje koje je emitirala radio-stanica Slobodna Jugoslavija, kojim se zapovijeda »svim jedinicama narodne vojske Jugoslavije i partizanskim odredima da odmah preduzmu usiljene ofanzivne operacije na najvažnije transportne objekte i garnizone, uz rušenje komunikacija, skladišta i sličnog«.

Kako proboj u pravcu Foče nije uspio zbog snažnog otpora 118. lovačke i 369. legionarke divizije Vrhovni štab je bio prisiljen tražiti novo rješenje i izlaz iz sve teže situacije. Druga divizija sprječavala je nastupanje 1. brdske njemačke divizije preko Sinjavine i Tare, a 3. udarna divizija branila se pred 7. SS divizijom i talijanskom divizijom Ferara.

Članovi britanske vojne misije na Sutjesci
Članovi britanske vojne misije na Sutjesci

Vrhovni štab je još 20. svibnja napustio Đurđevića Taru i premjestio se u šumu kod Crnog Jezera, u podnožju Durmitora, gdje se zadržao sve do 28. svibnja kada je u Vrhovni štab stigla prva britanska vojna misija koju su vodili kapetani William Deakin (zadužen za vojno-politička pitanja) i Bill Stuart (zadužen za obavještajna pitanja) koja se priključila Vrhovnom štabu. Dolazak vojne misije bio je politički iznimno značajan za NOP.

Od početka rata Tito je s nezadovoljstvom pratio kako Britanci šalju sve veći broj svojih časnika među četnike, na sve višoj razini. Misija pod Deakinovim vodstvom bila je prva koja je išla samo partizanima. Titu je bilo veoma stalo da netko dobro vidi što se stvarno događa na terenu, tko se zapravo bori protiv nacista, i da se četnici bore na nacističkoj strani, što je Deakinova misija i obavila. Da se nisu čekali Britanci možda je dio poginulih tijekom bitke na Sutjesci mogao biti spašen, ali je politička korist od dolaska misije bila nemjerljiva. Osim toga, ubrzo nakon bitke na Sutjesci počela je stizati svakovrsna saveznička pomoć koja je spasila mnoge živote.

Koča Popović, zapovjednik 1. proleterske divizije, najzaslužniji za proboj iz obruča
Koča Popović, zapovjednik 1. proleterske divizije, najzaslužniji za proboj iz obruča

Ključno Vučevo

Na Titov poziv u Vrhovni štab su 26. svibnja stigli komandanti 1. i 2. proleterske divizije Koča Popović i Peko Dapčević, koji su vrhovnom komandantu podnijeli izvještaj o stanju na frontovima svojih divizija. Pošto je s njima razmotrio situaciju na bojištu Tito je donio odluku da se cijela grupacija s bolnicom usmjeri za proboj iz obruča preko Pive, Vučeva i Sutjeske. Proboj je usmjeren prema najslabijem dijelu njemačkog obruča, kojeg grupa Annacker nije pokrila jer se radilo o najnepristupačnijem terenu, čega general Lüters nije bio svjestan, a nije ni naučio da je vrhovni komandant partizanskih snaga bio sposoban naći i onaj posljednji, jedini izlaz.

Tito je još ranije ocijenio da bi taj pravac mogao biti veoma značajan u predstojećim borbama. Zato je, još u vrijeme kada su tek počeli napadi grupe brigada kod Foče, naredio da dva bataljona 2. proleterske brigade krenu kao zasebna kolona preko Pive na Vučevo. Upravo ti bataljoni su po izlasku na Vučevo 23. svibnja onemogućili Nijemcima zauzimanje te kote i zatvaranje prijelaza u kanjonu Pive.

Tito je pretpostavljao da će i Nijemci uočiti značaj Vučeva, pa već 26. svibnja naređuje slanje novih snaga na Vučevo. Od 27. do 29. svibnja četiri brigade prešle su Pivu kod Donjeg Kruševa i izašle na Vučevo (1. i 2. proleterska, 1. majevička i 6. istočnobosanska), a u naredna dva dana Pivu su kod Mratinja prešle još tri brigade (7. krajiška, 10. hercegovačka i 4. proleterska).

Posljednjih dana svibnja njemačka 118. lovačka divizija uporno je pokušavala sve jačim snagama ovladati Vučevom i zatvoriti prijelaze u kanjonu Pive kod Kruševa i Mratinja. No, nisu uspjeli. Vučevo, pusta visoravan između Pive i Sutjeske ostala je u rukama grupacije NOV-a, da joj posluži kao operativna osnovica u probijanju iz obruča preko Sutjeske i Zelengore. Zbog toga su Nijemci nastojali čvrsto zatvoriti cijelu dolinu Sutjeske, kako bi onemogućili daljnje probijanje jedinica NOV-a na zapad. Spomenuta 118. divizija odustala je od novih napada na Vučevo i sve snage usmjerila na dolinu Sutjeske. Istodobno je obustavljeno nastupanje divizije Prinz Eugen od Šavnika ka Durmitoru i Pivskoj planini, ona je hitno prebačena na sektor Plužine – Gacko odakle su između gornjih tokova Pive i Sutjeske napadali lijevi bok divizija NOV-a koje su se preko Vučeva probijale k Sutjesci i Zelengori.

Završni proboj prema Zelengori
Završni proboj prema Zelengori

Epopeja bolnice

Navečer 28. svibnja Vrhovni štab je napustio Crno Jezero i krenuo prema Pivi, koju je prešao kod Mratinja u zoru 3. lipnja i zadržao se u njenom kanjonu. Noć prije na tom su mjestu Pivu prešle još tri brigade (2. i 3. dalmatinska i 3. krajiška), koje su odmah nastavile pokret na Vučevo i dalje ka Sutjesci. Na taj način zapadno od Pive već se nalazilo deset brigada, dok je istočno od ove rijeke ostalo još šest brigada i Centralna bolnica s blizu dvije hiljade ranjenika i bolesnika, razmještenih u katunima na Pivskoj planini.

Na sjednici Vrhovnog štaba održanoj u jednoj pećini u kanjonu Pive 3. lipnja razmotren je težak položaj grupacije NOV-a s bolnicom. Prema izvještaju dr. Stanka Martinovića, člana sanitetskog odsjeka Vrhovnog štaba, početkom lipnja 1943. godine u Centralnoj bolnici bilo je, što ranjenih što bolesnih, 1088 pješaka, 575 konjanika i 137 teških ranjenika na nosilima. Bolničkog osoblja bilo je 656, dakle ukupno je u bolnici bilo 2456 ljudi.

Odlučeno je da će se snage podijeliti u dvije grupe zbog bržeg proboja iz obruča. Prvu grupu činilo je deset brigada 1. i 2. proleterske divizije koje su već prešle Pivu, a drugu grupu šest brigada 3. udarne i 7. banijske divizije, koje su se još nalazile istočno od Pive. Prva grupa dobila je zadatak da se probija preko Sutjeske na sjeverozapad, a druga preko Tare natrag u Sandžak, zajedno s Centralnom bolnicom, jer je Vrhovni štab raspolagao podacima da se u Sandžaku nalaze slabije neprijateljske snage. Divizije prve grupe ostale su pod neposrednom komandom Vrhovnog štaba, dok je za rukovođenje Drugom grupom određen poseban Operativni štab. S obzirom da je druga grupa bila opterećena bolnicom, Tito je odlučio da 1. i 2. proleterska divizija drže mostobran na Sutjesci i time vežu za sebe što jače snage neprijatelja, sve dok se druga grupa s ranjenicima ne probije s Pivskog platoa na sigurniji teritorij. Tek tada je prva grupa trebala napustiti dolinu Sutjeske i probijati se preko Zelengore. Sljedećeg dana u zoru Vrhovni štab je napustio kanjon Pive i krenuo ka Sutjesci.

Jedinice njemačke 118. lovačke divizije uporno su, ali uzaludno, pokušavale zauzeti cijelu dolinu Sutjeske. Zahvaljujući požrtvovnosti boraca 1. i 2. proleterske brigade nisu uspijevali osvojiti uski pojas između Tjentišta i Suhe, širok svega pet-šest kilometara. U tim borbama na Sutjesci svakog dana je ginulo sve više boraca i brojna stanja jedinica naglo su opadala, boraca je bilo sve manje i manje, a nije bilo ni hrane. Od 65 boraca jedne čete 2. proleterske brigade ostalo je na lijevoj obali Sutjeske njih samo sedamnaest.

Tito je, pritisnut okolnostima, naredio jedinicama da zakopaju teško oružje i tako se rasterete od svega što ih je usporavalo. Budući je zavladala glad naredio je da se konji iskoriste za prehranu: »Sada jedemo konje bez hljeba«, javljao je podređenima, a naknadno je u sjećanjima tvrdio kako se jela »srijemuša i trava«. Borci su bili izluđeni glađu, neki su pekli svoje kožne opanke i jeli ih. Kad bi avionska bomba pogodila nekog konja ili mulu borci bi pojurili k ranjenoj i onesposobljenoj životinji i rezali komade mesa.

Pošto su propali svi pokušaji proširenja uskog izlaza iz obruča na Sutjesci između Tjentišta i Suhe, vrhovni komandant je 6. lipnja odlučio da se jedinice prve grupe probiju na Zelengoru preko postojećeg mostobrana i to 1. proleterska divizija pravcem Tjentište – Milinklade – Vrbničke kolibe, a 2. proleterska divizija, s kojom je trebao ići i Vrhovni štab, od Suhe preko Donjih i Gornjih Bara. Prva divizija je 8. lipnja izbila s 1. proleterskom i 3. krajiškom brigadom u rajon Lučkih i Vrbničkih koliba na Zelengori, no proboj 2. divizije od Suhe preko Donjih i Gornjih Bara nije uspio.

Iscrpljeni borci Druge proleterske na Milinkladama
Iscrpljeni borci Druge proleterske na Milinkladama

Juriš Dalmatinaca

Tim pravcem je još 5. lipnja upućena 2. dalmatinska brigada kako bi zauzela položaje na grebenu Tovarnice i osigurala prolaz glavnini divizije i Vrhovnom štabu na Zelengoru. Ubrzo po izlasku na Donje i Gornje Bare brigada se sudarila sa snagama 118. lovačke divizije koje su s juga preko Tovarnice, i sa sjevera preko Zelengore željele ovladaju otvorom između Tjentišta i Suhe. U višednevnim ogorčenim borbama 2. dalmatinska uspjela je uz ogromne napore i velike žrtve zaustaviti nastupanje višestruko nadmoćnijeg neprijatelja s artiljerijom i avijacijom. Od 5. do 9. lipnja u jurišima na Gornjim i Donjim Barama i kamenitim obroncima Tovarnice, izginulo je ili bilo ranjeno oko tri stotine boraca te brigade, ali Nijemci su bili zaustavljeni.

Pošto su Nijemci zauzeli Gornje Bare i time presjekli pravac od Suhe za Zelengoru, Tito je odlučio da i 2. divizija i Vrhovni štab krenu u probijanje pravcem od Tjentišta preko Milinklada ka Vrbničkim kolibama, kuda su već prošli dijelovi 1. divizije. To je bio još jedini preostali slobodan prolaz iz doline Sutjeske na Zelengoru.

Dok se prva grupa s Vrhovnim štabom postepeno probijala preko Sutjeske na Zelengoru, divizije druge grupe nekoliko puta su pokušale proboj s ranjenicima preko Tare u Sandžak. Međutim, nisu uspjele jer su jake njemačke, talijanske i bugarske snage nadirale na čitavom frontu između Tare i Pive. Zbog toga je Vrhovni štab odlučio da se i druga grupa s bolnicom prebaci preko Pive na Vučevo i krene ka Sutjesci i Zelengori za prvom grupom.

Već 7. lipnja prešla je Pivu kod Čokove Luke 7. banijska divizija s oko 600 pokretnih ranjenika, i preko Vučeva krenula k Sutjesci. Sa njom se od 8. do 10. lipnja prebacila preko Pive na Vučevo i 3. udarna divizija s glavninom Centralne bolnice.

Tito je kasnije u sjećanjima pisao:

»Ja sam se s Vrhovnim štabom povukao u kanjon Sutjeske, taj i sljedeći dan bili su najteži u mom životu u oslobodilačkoj borbi, zbog toga što nisam znao kako da spasimo ranjenike. Bilo nam je nemoguće da ostanemo tu makar samo još jedan dan, jer su Nijemci sa svih strana bili vrlo tijesno stegnuli obruč. Svi ranjenici su bili u Pivi. Treća divizija pod komandom Save Kovačevića imala je zadatak, ako situacija na Pivskom masivu bude kritična, da se s ranjenicima probije natrag kroz neprijateljske redove na neki drugi teren. Dobio sam izvještaj da su se pokušali probiti preko Tare prema Bobovu, pravcem koji sam ja sugerirao, ali da nije bilo moguće pošto je zauzeta čitava Tara. Prema Štuocu nisu mogli ići, jer su tamo u velikoj masi vojske čak i Bugari bili angažirani. Ja sam iz kanjona Sutjeske oko podne poslao kurira s naređenjem Savi Kovačeviću da smjesta krene s čitavom Trećom divizijom u našem pravcu prema Magliću, koji tada još nije bio zauzet. Sava Kovačević je naprijed poslao ranjenike, pošto je prolaz bio slobodan, premda nije bio slobodan od njemačke avijacije. Istoga dana smo odlučili krenuti prema Zelengori. Nismo mogli čekati, jer bi drugog dana već sve bilo svršeno i kasno.«

Ranjeni Josip Broz Tito s Ivanom Ribarom
Ranjeni Josip Broz Tito s Ivanom Ribarom

Titovo ranjavanje

U takvoj situaciji, predvečer 8. lipnja Tito je naredio pokret Vrhovnog štaba prema Tjentištu. Tito se s čelnom grupom, u kojoj su bili neki članovi Vrhovnog štaba i vod boraca Pratećeg bataljona, uspinjao skoro cijelu noć, a da nisu uspostavili vezu s ostatkom Vrhovnog štaba i Pratećeg bataljona. U zoru 9. lipnja grupa s Titom prešla je jarugu Usovičkog potoka i na južnim padinama Ozrena naišli su na kolonu 4. proleterske brigade s kojom su bili i članovi engleske vojne misije, koji su se sada priključili Titovoj grupi. Kada se rano ujutro magla razišla njemački avioni počeli su bombardirati dolinu Sutjeske i područje Ozrena, gdje se u šumi stotinjak metara od vrha nalazio Tito sa svojom grupom. Od jedne snažne eksplozije Tito je ranjen, a poginuli su Đuro Vujović, osobni pratitelj vrhovnog komandanta, šef engleske misije kapetan Bill Stuart i nekoliko boraca Pratećeg bataljona. Bombardiranje nije prestajalo cijeli dan, uz pojačane napade neprijatelja od Košura i Vilinjaka prema Ozrenu i Usovičkom potoku, kako bi presjekli i taj posljednji uski prolaz iz doline Sutjeske na Zelengoru.

Na pravcu proboja prema Zelengori, u rajonu Lučkih i Vrbničkih koliba, kao čelna jedinica čitave grupacije nalazila se Prva proleterska divizija s 1. proleterskom i 3. krajiškom brigadom, koja je ulazila u sve žešće borbe sa svježim snagama 369. legionarske divizije. Iz doline Sutjeske ka Zelengori postepeno su se probijale brigade 2. proleterske divizije, a između Sutjeske i Pive nalazila se 7. banijska divizija s nekoliko stotina pokretnih ranjenika. Na začelju je bila 3. udarna divizija s glavninom Centralne bolnice, koja je završavala prebacivanje preko kanjona Pive na Vučevo. Bilo je krajnje neizvjesno hoće li te dvije divizije s ranjenicima uspjeti prijeći Sutjesku i domoći se Zelengore prije nego što Nijemci zatvore čitavu dolinu.

Dok je situacija divizija druge grupe bila krajnje neizvjesna, pogoršavao se i položaj prve grupe na Zelengori, kao i situacija u kojoj je bio Tito sa svojom grupom na Ozrenu. Nijemci su oko podneva prodrli od Košura do Krekova i Milinklada. Odatle do vrha Ozrena, gdje se nalazio vrhovni komandant, nema ni tisuću metara. Nijemci su dovlačili nove snage pripremajući se da 10. lipnja izvedu odlučujući udar na rajon Vrbničkih i Lučkih koliba.

Štab 1. divizije predvođen zapovjednikom Kočom Popovićem, shvaćajući opasnost od grupiranja sve jačih njemačkih snaga na Zelengori, smatrao je da bi trebalo brzo i energično djelovati kako bi se stvorili što povoljniji uvjet za proboj čitave grupacije iz obruča. Odlučili su djelovati samoinicijativno, i ne čekajući smjenu, napustiti osiguranje Lučkih i Vrbničkih koliba te s raspoloživim snagama krenuti u proboj sa Zelengore i time preduhitriti neprijatelja. Kasno u noći 9. lipnja, jedinice 1. divizije napustile su osiguranje platoa Zelengore i krenule od Vrbničkih koliba na sjever. U samo svitanje 10. lipnja čelna 1. proleterska brigada izbila je pred položaje njemačke 369. legionarske divizije u rajonu brda Balinovac, gdje je iznenadnim snažnim jurišem razbila dva njemačka bataljona.

O tom porazu na Balinovcu odmah je bila obaviještena i njemačka vrhovna komanda u Berlinu, depešom koju joj je 10. lipnja poslao njemački komandant Balkana, general-pukovnik Löhr: »Poslije teških i neravnopravnih borbi neprijatelj je uspio napraviti jedan lokalni proboj na frontu borbene grupe 369. legionarske divizije«. Ali to nije bio samo »lokalni proboj«. Prva proleterska divizija više nije ispuštala inicijativu iz ruku i Nijemci su uzaludno pokušavali da zaustave njeno napredovanje.

Komandant njemačkih trupa u operaciji Schwarz general Lüters, pak, izdao je povjerljivu zapovijed da je nastupila »posljednja faza borbe – čas uništenja Titove armije do posljednjeg čovjeka«.

Heroji s Ljubinog groba

Tito je u suton 9. lipnja napustio Ozren i preko kanjona Hrčavke krenuo na Zelengoru. Poslije napornog cjelonoćnog marša stigao je do Lučkih koliba, gdje se s Vrhovnim štabom smjestio kod izvora potoka Treskavac. Na tom prostoru prikupilo se 10. lipnja ukupno sedam brigada 1. i 2. proleterske divizije, čija su se brojna stanja znatno smanjila, a čekao se dolazak 3. i 7. divizije s ranjenicima.

Međutim, te partizanske snage predstavljale su pogodan cilj za njemačke i talijanske avione. Istodobno, jake njemačke snage napadale su položaje jedinica koje su branile rajon Vrbničkih i Lučkih koliba, kako bi ovladale platoom Zelengore. Najteže borbe tog dana vodile su 2. proleterska brigada, braneći položaje na Maloj i Velikoj košuti, i 4. proleterska brigada u širem rajonu Ljubinog groba. Besprimjernim požrtvovanjem i uz cijenu velikih gubitaka, borci tih dviju brigada uspjeli su zaustaviti mnogobrojne napade daleko nadmoćnijeg neprijatelja i tako sačuvati posljednji uski prolaz na Zelengori. U borbama vođenim tog dana na položajima Ljubinog groba, od četrdeset boraca 2. čete 3. bataljona 4. proleterske brigade izginulo je njih 27. Kurir s Ljubina groba javio je Vrhovnom štabu: »Dok god budete čuli na Ljubinom grobu pucanje naših pušaka Nijemci neće proći, a kada toga više ne bude znajte da više nema živih proletera«. Bila je to posljednja poruka male čete, koja je tog dana sagorjela u vatri borbe na Ljubinom grobu.

Prva proleterska na mitskom Vučevu
Prva proleterska na mitskom Vučevu

Kasno navečer 10. lipnja izbila je u rajon Lučkih koliba 7. banijska divizija s nekoliko stotina ranjenika, probivši se prethodne noći s Vučeva preko Sutjeske. S njom su stigli predsjednik Izvršnog odbora AVNOJ-a dr. Ivan Ribar i stari hrvatski pjesnik Vladimir Nazor. Dio ranjenika Centralne bolnice, koji su se kretali s tom divizijom, Nijemci su uništili u kanjonu Hrčavke. Pristizanjem Banijske divizije porasle su nade da će se i 3. divizija s glavninom bolnice probiti na Zelengoru. No, divizija Save Kovačevića tog je dana tek završila prebacivanje preko kanjona Pive na Vučevo i još je bila veoma daleko od Zelengore, na koju nikada nije ni stigla.

Tito je s Vrhovnim štabom stigao ujutro 11. lipnja do Mrčin koliba, gdje su razmotrili situaciju, posebno položaj Treće divizije. Bilo je prijedloga Tito, u krajnjoj nuždi, naredi Trećoj diviziji da se, žrtvujući dio ranjenika, odmah probija za ostalim divizijama. Tito je uzvratio kako tako nešto ne može narediti ni kao vrhovni komandant, ni kao generalni sekretar partije, ni kao čovjek.

Nakon neuspjeha zatvaranja obruča na Zelengori, Nijemci su pokušavali brzo organizirati novu liniju na putu Foča – Kalinovik, koju je već napadala 1. proleterska divizija. U zoru 12. lipnja 1. proleterska brigada, slomivši otpor neprijatelja u selu Rataj, ovladala je cestom u širini od nekoliko kilometara i odmah organizirala obranu na bokovima stvorenog koridora koji je preko Miljevine vodio na Jahorinu.

Pred mrak 13. lipnja i Tito je s Vrhovnim štabom krenuo, i do jutra 14. lipnja sve brigade Prve, Druge i Sedme divizije, iako znatno prorijeđene, probile su se s Vrhovnim štabom i dijelom ranjenika iz obruča i domogle Jahorine, odakle su narednih dana produžile prodiranje na sjever, preko pruge Sarajevo – Višegrad, i odmah zatim preuzele široka ofanzivna djelovanja u Istočnoj Bosni.

Za to vrijeme divizija Save Kovačevića, s glavninom Centralne bolnice, probijala se preko Vučeva prema Sutjesci. Njezina prethodnica 1. dalmatinska brigada zajedno sa 1. bataljonom 5. proleterske crnogorske brigade 11. lipnja predvečer je borbom prešla Sutjesku i na juriš zauzela Tjentište, ali se nije uspjela tamo i održati, veći se tijekom noći i narednog dana probila na Zelengoru.

Sava Kovačević, narodni heroj i zapovjednik Treće udarne divizije
Sava Kovačević, narodni heroj i zapovjednik Treće udarne divizije

Drama Treće divizije

Istočno od Sutjeske ostala je glavnina Treće divizije s ranjenicima, okružena sa svih strana trima njemačkim i jednom talijanskom divizijom. U svitanje 13. lipnja počeli su prebacivanje preko Sutjeske kod Tjentišta, a za njima su se kretale kolone ranjenika i bolesnika Centralne bolnice. Na samoj rijeci nije bilo njemačkih vojnika, nego su na okolnim brdima čekali u zasjedi. U teškoj borbi juriši partizana smjenjivali su se jedan za drugim, ali njemački front nije bio probijen. U jednom od tih juriša, ujutro 13. lipnja, nadomak zidina spaljenog sela Krekovi, poginuo je i komandant 3. udarne divizije Sava Kovačević. O tome je autoru ovoga teksta pričao Šoltanin Bogdan Jakovčević koji je bio prisutan kad je Kovačević poginuo.

Boreći se do kraja za spas ranjenika Treća divizija bila je 13. lipnja na Sutjesci razbijena na dijelove. Gotovo polovina njezinog sastava izginula je, dok se oko tisuću boraca i oficira u manjim ili većim grupama probilo na Zelengoru ili natrag preko Sutjeske u Crnu Goru i Sandžak. Njemački vojnici u dolini Sutjeske pobili su više od tisuću nemoćnih ranjenika i bolesnika.

U probijanju Treće divizije iz obruča i kasnijem pokolju ranjenika stradali su i neki istaknuti dužnosnici: potpredsjednik Izvršnog odbora AVNOJ-a Nurija Pozdcrac, te članovi IO AVNOJ-a Veselin Masleša, publicist iz Banja Luke i dr. Sima Milošević, profesor na beogradskom sveučilištu. Krajem lipnja ili početkom srpnja četnici su – ubijajući partizanske ranjenike sa Sutjeske – ubili i hrvatskog pjesnika Ivana Gorana Kovačića, tvorca besmrtne poeme »Jama«. Zajedno s njim zaklan je i spomenuti profesor Milošević.

Nijemci su 14. lipnja završili operaciju Schwarz i počeli povlačenje svojih trupa sa Sutjeske. Time je, poslije punih trideset dana borbi, završena jedna od najtežih ali i najslavnijih bitaka koje su jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije vodile tijekom rata. Udružene snage njemačkog, talijanskog i bugarskog okupatora i kvislinga, nisu uspjele ostvariti postavljeni cilj – uništenje udarne grupacije NOVJ na čelu s Vrhovnim štabom i Titom. Ta grupacija, iako znatno prorijeđena, probila se iz obruča vlastitim snagama, da bi već u drugoj polovini lipnja razvila široku ofanzivu u istočnoj Bosni, stvarajući na tom prostoru novi veliki slobodni teritorij. Komandant njemačkih trupa general Lüters u završnom izvještaju Vrhovnoj komandi u Berlinu morao je priznati: »Tijek borbi pokazao je da su komunističke snage pod Titovom komandom odlično organizirane, vješto vođene i raspolažu zapanjujućim moralom.« Zapovjednik grupe armija E general Alexander Löhr, pak, zdvojno je zaključio kako »prvotni zadatak da se oslobode njemačke jedinice koje su bile vezane u Jugoslaviji i pošalju na Istok uopće nije postignut, nego je, naprotiv, bilo potrebno na kraju akcije dovesti nove snage.« I sve to unatoč tome što su, primjerice, tijekom 32 dana operacije Schwarz njemačko i talijansko vazduhoplovstvo s aerodroma Mostar, Butmir, Rajlovac i Skadar izvršili oko 2000 borbenih, izviđačkih i drugih akcija protiv jedinica Operativne grupe NOVJ.

U bici na Sutjesci Operativna grupa NOVJ s Centralnom bolnicom pretrpjela je velike gubitke. Poginulo je oko sedam i po tisuća boraca i starešina, tj. više od jedne trećine cjelokupnog sastava te grupacije, medu kojima je bilo i oko tri tisuće članova Partije i SKOJ-a. Na obalama Sutjeske i ostalim poprištima iz te bitke zauvijek je ostala jedna generacija omladine, jer je više od dvije trećine poginulih bilo mlade od dvadeset i pet godina.

Velike bitke na Neretvi i Sutjesci u prvoj polovini 1943. godine vođene su i dobivene na aktivnom jugoslavenskom ratištu tisućama kilometara udaljenom od savezničkih frontova, vlastitim snagama i oružjem otetim od neprijatelja. U tim bitkama i vojska i narod izdržali su ne samo najtežu probu i pokazali svoju vitalnost i neuništivost, već i neposredno pridonijele odlučnoj prekretnici u oslobodilačkom ratu na tlu Jugoslavije.

Za hrvatsku je povijest bitka na Sutjesci izvanredno važna. Hrvati (po nacionalnosti) činili su 24,7 posto partizanske vojske (5220 od ukupno 21.105 registriranih boraca). Nadalje, najveći broj partizanskih boraca bio je s područja Hrvatske (8925), od čega 5195 iz Dalmacije. Po broju sudionika i poginulih u bici od svih gradova apsolutni je rekorder Šibenik – iz njega je bilo 1316 partizana, a poginulo ih je 535. Iz Splita je bio 1091 partizan, a poginulo ih je 557. Dalmatinske brigade imale su najveće gubitke: Druga dalmatinska 764, Prva dalmatinska 564, a Treća dalmatinska 531 partizana.

Vezani članci
...
Hrvatska
Istina je neporeciva: Organizirani otpor fašizmu pokrenuli su komunisti

Osamdeset je godina prošlo otkako su se u Beogradu, u vili izdavača dnevnog lista Politika Vladislava Ribnikara, 4. srpnja 1941. okupili članovi Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije predvođeni Josipom Brozom Titom. Uz nekoliko drugih odluka, s tog je povijesnog sastanka upućen poziv narodima Jugoslavije na oružani partizanski otpor silama Osovine koje su već bile pregazile i raskomadale dotadašnju državu. Bio je to signal za početak općenarodnog ustanka koji je četiri godine kasnije...

VeDRA     04. srpnja 2021.

...
Sutjeska
Šest na jednog

Okupator je operaciju, poznatu kao »Peta neprijateljska ofenziva« ili Bitka na Sutjesci, uveo oko 127.000 vojnika (67.000 Nijemaca, 43.000 Talijana, 2000 Bugara i oko 15.000 domaćih sluga okupatora) uz podršku 170 aviona, 8 artiljerijskih pukova i velikog broja tenkova – protiv Glavne operativne grupe jačine oko 22.000 partizana. Ili: šest na jednog, što je po vojnim normama, dvostruko više nego što je potrebno za apsolutni borbeni uspjeh napadača.

Viktor Kućan     28. kolovoza 2020.

...
EX-YU
Titov default

Utoliko 1941. izbora i nije bilo. Izbor nije postojao ni 1948. Zaboravlja se da je sukob inicirao Staljin. Titu nije preostalo ništa drugo nego da svoju državu, partiju i vlast očuva svim sredstvima i pod svaku cijenu, a nije bila riječ samo o vlasti nego, kao i 1941., o fizičkom opstanku. Utoliko su mitske 1941. i 1948. i manje zanimljive. Ovdje nas zanimaju Brozove odluke donijete u situacijama u kojima je postojala alternativa i koje su ujedno predstavljale radikalan politički i ideološki zaokret. Prvi veliki zaokret zbio se početkom pedesetih godina uvođenjem...

Vuk Perišić     20. kolovoza 2020.

...
Hrvatska
Obljetnica bitke na Sutjesci: predsjednik Milanović poslao vijenac s natpisom »Nesalomljivim Dalmatinkama i Dalmatincima«

Na službenom Facebook profilu Zoran Milanović je objavio fotografiju vijenca koji je položio njegov izaslanik, a na kojemu piše: »Nesalomljivim Dalmatinkama i Dalmatincima«. Miljenić je položio vijence i zapalio svijeće kod spomenika »Bitka na Sutjesci« na Tjentištu i kod spomenika palim borcima Druge dalmatinske brigade u Donjim Barama, a povodom 77. obljetnice bitke na Sutjesci. - Ovdje je stradalo izuzetno puno naših građana, ljudi koji su se borili...

A.B.K.     09. lipnja 2020.

...
Sutjeska
VeDRA i splitski antifašisti u Dolini heroja

Zajedničko izaslanstvo naše udruge VeDRA i Udruge antifašista i antifašističkih boraca Splita i ove je godine sudjelovala na komemoraciji u Dolini heroja na Tjentištu povodom 78. godišnjice bitke na Sutjesci, najveće bitke Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije u kojoj je živote u borbi protiv njemačkih i talijanskih okupatora, te ustaških i četničkih snaga dalo više od tri tisuće boraca iz Dalmacije, najviše iz Šibenika i Splita. Kao i svake godine, VeDRA je organizirala i odlazak mladih na Tjentište, kako bi odali...

VeDRA     13. lipnja 2021.

...
Sutjeska
Počast herojima Sutjeske

I ove, 2020. VeDRA je objavom osmrtnice u Slobodnoj Dalmaciji odala počast herojima bitke na Sutjesci. Među 22 tisuće partizana u jednoj od najvećih bitaka Drugog svjetskog rata na Balkanu bilo je najviše onih iz Hrvatske - skoro devet tisuća, od čega ravno 5195 iz Dalmacije. Poginulo ih je čak 2908.

VeDRA     09. lipnja 2020.

...
Sutjeska
Godišnjica Sutjeske

Od 15. do 17. lipnja 2019. obilježena je 76. obljetnica bitke na Sutjesci, a VeDRA je tom prilikom organizirala više aktivnosti u Dolini heroja. Izaslanstvo je posjetilo grob zapovjednika 3. udarne divizije, narodnog heroja Save Kovačevića, a na središnjoj manifestaciji bili su nazočni i predstavnici hrvatske Vlade, veleposlanstva Republike Hrvatske u BiH, te je položen i vijenac predsjednika Vlade.VeDRA je 15. lipnja 2019. u Slobodnoj Dalmaciji objavila i osmrtnicu na cijeloj stranici s imenima i prezimenima 545 boraca iz Splita i okolice poginulih na Sutjesci. Uz...

VeDRA     15. lipnja 2019.