VUKOVAR I SVE NJEGOVE BITKE

U subotu, 18. rujna 2021. godine u Vukovaru je prigodnom svečanošću obilježena 30. godišnjica »Bitke za Vukovar«, po općim ocjenama jedne od najvažnijih u Domovinskom ratu. Iako se odvijala na samom početku rata, neki tu bitku ocjenjuju i njegovom prekretnicom, k tomu i da je ona »unatoč privremenoj okupaciji grada, označila konačan početak kraja velikosrpskog projekta«. Inače, bio je to prvi put da se ta ratna epopeja obilježava dva mjeseca ranije, u odnosu na dosadašnja, više komemorativna obilježavanja 18. studenog, dan kada je JNA zajedno sa srpskim paravojnim jedinicama osvojila grad. Svijet su tog dana, između ostalih, obišle i snimke novovjekovnih četnika, kako pjevajući o klanju Hrvata, pod crnom četničkom zastavom marširaju ulicama razorenog grada.

Taj je dan ušao u kolektivnu memoriju svih koji su živjeli na prostorima Jugoslavije, a u Hrvatskoj se od 2019. godine kao blagdan i neradni dan obilježava pod nazivom Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje (prethodno kao Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991.). Zakonom je određeno da je nositelj organizacije obilježavanja ovog blagdana Vlada Republike Hrvatske u suradnji s Predsjednikom Republike Hrvatske, Hrvatskim saborom i jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave. Iako u Zakonu ne piše kako obilježavati taj i druge blagdane, analogijom sa uputom kako obilježavati spomendane, može se reći da to treba biti »primjereno i dostojanstveno«.

Priča o pobjedi, a ne porazu

I zaista, uz brojne uzvanike bio je tu i predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković, koji je u svom govoru jasno ukazao na značaj gotovo tromjesečnog oružanog sukoba oko i za Vukovar. Ocjenjujući da je vojna za Vukovar bila prekretnička bitka Domovinskog rata koja je imala i ključnu ulogu u sazrijevanju hrvatske demokracije, Plenković je kazao kako se »danas odaje priznanje čeličnoj volji i ustrajnosti hrvatskih branitelja i njihovim nadljudskim naporima kojima su zadivili i ohrabrili cijelu Hrvatsku u najtežim trenucima Domovinskog rata. Odajemo priznanje njihovom jedinstvenom vojnom podvigu, kojim su ispisali jednu od najslavnijih stranica hrvatske ratne povijesti i povijesti ratovanja uopće«. Ujedno, kako je »pored značaja na bojnom polju Bitka za Vukovar odigrala i ključnu ulogu u sazrijevanju hrvatske demokracije jer u Vukovaru su se sukobila dva svijeta: hrvatska demokracija u nastajanju i totalitarni velikosrpski režim u nestajanju«, ocijenivši kako se »pokazalo da je u tom srazu dvaju svjetova, nažalost uz brojne ljudske žrtve i razaranja na koncu pobijedila demokratska Hrvatska jer je težnja za slobodom uvijek jača od nagona za porobljavanjem«. Tako je poraz, pričom o herojskoj borbi, zaustavljanju neprijatelja i o njegovoj ključnoj ulozi u sazrijevanju hrvatske demokracije pretvoren u pobjedu.

Iako je Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima donesen prije dvije godine i do sada se ovaj događaj obilježavao samo 18. studenog (2019. i 2020. godine). Ove je godine održavanje svečanosti naznačeno kao početak čak dvomjesečnog obilježavanja bitke koja se odvijala prije 30 godina. Datum koji je odabran nije onaj koji se i vodi kao početak bitke (po mnogima je to 25. kolovoz 1991. kada je Vukovar nakon brojnih sukoba konačno potpuno okružen), niti 25. rujan, kada je osnovana 204. brigada HV (službeno 124. brigada HV). Broj napadača koji su bili oboružani najjačom tehnikom, od tenkova, topništva do avijacije varira prema raznim izvorima od 57.000 do čak 80.000. Naime, JNA je angažirala 11 brigada operativne vojske, kojima su pridružene postrojbe TO Srbije, pobunjenih hrvatskih Srba te paravojnih dragovoljačkih postrojbi kao što su »arkanovci« i »šešeljevci«. Upitnost ukupnog broja se odnosi na nizak odaziv na mobilizaciju od oko 25%. Masovnim dezertiranjem su oslabljene vojvođanske te kragujevačka i loznička brigada, a cijela brigada iz Valjeva je pobjegla. Nasuprot njima je stajalo oko 6700 branitelja sa skromnim topništvom i oklopnim sredstvima. O gubicima također postoje različiti podaci, ovisno o izvorima i načinu evidentiranja. Tako je prema hrvatskim izvorima sa srpske strane izginulo čak do 15.000 ljudi (po JNA 1103), dok je među braniteljima u izravnoj obrani poginulo njih do 900 , još oko 1000 u borbama n širem području, 1000 civila te oko njih 600 nakon zarobljavanja.

Dva mjeseca proslave

Zašto je ove godine odlučeno da se na ovakav način počne s obilježavanjem vukovarske tragedije nije baš najjasnije. Može se samo špekulirati, jer činjenica 30-te obljetnice ne može sama po sebi biti dovoljan razlog da se taj povijesno važan događaj obilježava puna dva mjeseca. Pritom se na obilježavanju o bitki govorilo u kontekstu pobjede, a ne činjenice da je grad »pao«. To je vjerojatno ostavljeno za 18. studeni. Moguće je i da se reagira na trenutni razvoj političkih zbivanja na prostoru »vukovarske regije« i jačanje aspiracija Domovinskog pokreta, za čijeg se predsjednika kandidirao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava (u međuvremenu je izabran), dojučerašnji HDZ-ovac i snažni oponent premijera Plenkovića, koji, čiji je najjači adut da vlast ništa nije učinila na kažnjavanju odgovornih za stradanje Vukovara.

Sociolog Mateo Žanić u svom radu, »Važnost rituala u poslijeratnom razdoblju – primjer Vukovara«, još 2007. godine konstatira da »za hrvatske stanovnike grada, koji se nakon progonstva vraćaju u grad, obilježavanje opet ima višestruko značajnu simboličku funkciju. Prije svega se ističe ključna uloga Vukovarske bitke u Domovinskom ratu, ali se zajedno s tim govori i o žrtvi koju su podnijeli stanovnici grada. U godinama koje su prošle žrtva je bila povezana sa srpskom agresijom, žaljenjem što patnje Vukovaraca nisu dovoljno prepoznate u poslijeratnom razdoblju, te prozivanjem međunarodnih čimbenika koji Vukovaru nisu donijeli pravdu. Isto tako, čini se da se činom povratka mijenja smisao izjave da je Vukovar grad heroj koji je obranio Hrvatsku, jer napokon tek s povratkom hrvatskog stanovništva u grad ta izjava dobiva puni smisao. Priznavanje statusa grada heroja očituje se i u samom ritualu u kojem je 2006. godine sudjelovalo 25.000 ljudi iz svih dijelova Hrvatske. No, s vremenom u hrvatskoj javnosti jača uvjerenje o Vukovaru kao gradu kojem je hrvatska vlast trebala više pomoći u vremenu ratnih stradanja«.

Manipulacija sjećanjem

»Vukovarska priča« je teška i prepuna emocija i upravo stoga pogodna za brojne manipulacije. Da je bila predmet politikantstva svih ovih godina najbolje govori činjenica standarda življenja njegovih građana, ali i međusobni odnosi njegovih stanovnika, koji se često zrcale na sjednicama Gradskog vijeća ili u neprovođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. »U konstrukciji kolektivne memorije postoji golem prostor za manipulacije te se često događa neprikladno uklapanje mnogih traumatskih memorija u kolektivne okvire«, kaže Žanić. Stoga je teško vjerovati da se od manipuliranja odustalo. Naime, kako navodi Anthony Smith »…ostvarivanjem bratstva putem simbola, obreda i ceremonija, koje žive pripadnike povezuju s mrtvima i palima – to su funkcije na kojima počivaju nacionalni identitet i nacionalizam u modernom svijetu«.

To je ipak lakše i jednostavnije nego poraditi na nečem konstruktivnom. Na tome kako da se nalaze zajedničke točke na kojima će se prevladavati razlike i zazori, opterećeni teškim ratnim naslijeđem. Otuda se vlast, kao velikim iskorakom u pomoći Vukovaru, diči uspostavom vojarne sa stotinjak vojnika. Kao da će to izvući grad iz čemera. Otuda i Plenkovićevo stalno podsjećanje na rat u kojem je »HDZ kao stožerna i državotvorna stranka, predvodila hrvatski narod« i koja i danas čvrsto stoji na braniku nacionalnih interesa kao jamci sigurnosti hrvatskih građana suočenih s novim ugrozama«. Otuda i poziv da se »stalno njeguje tradiciju, nacionalni identitet, povijest i kulturu« uz »trajnu posvećenost očuvanju digniteta Domovinskog rata« i »zahvalnost hrvatskim braniteljima bez čije hrabrosti i žrtve ne bi bilo slobodne ni samostalne Hrvatske«. Otuda onda i mnoštvo godišnjica, okruglih i »unjulih«, koje, kako to zajedljivo piše Indeks.hr, prati rječnik nalik na onaj koji smo slušali do 1990. godine. Time, ne samo da nas se stalno vraća nazad u prošlost i unosi atmosferu permanentne ratne opasnosti, nego se ujedno podstiče zaborav na ono što je bilo prije, a drugačije, ali i na važna događanja koja ne proizvode tako emotivne učinke da bi politikantski mogli biti svrhoviti. Kako to primjećuje Žanić da »i društvena amnezija može biti jedna strategija moći«, ističući da bi za »razumijevanje rada socijalne memorije vrijedilo istraživati društvenu organizaciju zaboravljanja, pravila isključenja, represije, i pitanje tko želi da se nešto zaboravi i zašto«. Pa zaključuje kako je »Vukovar fenomen koji vrijedi istraživati, i ono što se pamti i sve ono što se polako zaboravlja. Na kraju, pokazalo se da je to problem koji je složen ne samo iz aspekta ratnih događanja, nego i uspostave života u poslijeratnom razdoblju«.

Možda se zbog toga ne ističe toliko 12. studenog 1995. godine, kada je potpisan Erdutski sporazum (temeljni sporazum o Istočnoj Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu postignut na pregovorima u Daytonu između predsjednika Franje Tuđmana i predsjednika Slobodana Miloševića) kojim je pokrenut proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Nema bombi i krvi, nema teških emocija. Tek činjenica da je temeljem njega 15. siječnja 1998. godine završio mandat UNTAES-a i da je taj prostor u potpunosti ponovo podveden pod ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, čime je i formalno završen rat. Umjesto da se mirni završetak slavi kao pretpostavka građenja novog života, i jedan i drugi datum nađu se tek u nekom TV kalendaru. Ovaj drugi doduše i utopljen u spomen dan međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske (i Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja).