ZABORAVLJENA GROBNICA DALMACIJE

Iž u zadarskom arhipelagu i danas je, kao što je uvijek i bio, mali maslinarski otok zguran između Ugljana i Dugog otoka. Iž danas po popisu ima 600 stanovnika, što znači da u zbilji ima 400. Početkom 40-ih godina imao ih je više, ali ne mnogo više.

Ta majušna krpica kopna nikad nije imala ni veliku ni važnu ulogu u povijesti. Ipak, postoji jedno povijesno poglavlje u kojem Iž strši kao jezivi, veličanstveni protagonist. To poglavlje Iž povezuje s udaljenim okrajkom balkanskog gorja. S nizom vijenaca i jednom dolinom na tromeđi Hercegovine, Crne Gore i Bosne. Riječ je o spoju planina Maglića, Durmitora i Zelengore, toponimu koji reduktivno, ali uvriježeno, nazivamo Sutjeska.

U bitki na Sutjesci, koja se odvijala u svibnju i lipnju 1943., poginulo je šezdeset i troje partizana s otoka Iža. S tim strašnim saldom Iž dijeli prvo mjesto na listi mjesta koja su najgore stradala u toj najkrvavijoj od partizanskih bitaka. Prvo mjesto Iž dijeli s mjestom Drvenik u Makarskom primorju koje danas ima 494 stanovnika, a na Sutjesci su poginula također 63 drvenička partizana. Iž i Drvenik dalmatinska su mjesta koja jedva da odskaču u toj strašnoj bilanci. Iz Bilica kod Šibenika, navode popisi, poginuli su 51 partizan i partizanka. Iz Segeta i Vinišća njih po 41, iz Podgore 39.

Nebrojene »Srebrenice«

U trenutku kad se prije točno 80 godina dogodila bitka na Sutjesci, neka su od tih mjesta imala svega po nekoliko stotina stanovnika. Mogla su imati 200, 300 odraslih muškaraca. Kako to mora izgledati kad u jednoj majušnoj komuni četvrtina odraslih muškaraca i još k tome podosta žena pogine u dalekoj zabiti u samo dva ili tri tjedna? Kako su te vijesti dolazile? Kad su dolazile? Tko bi ih donio? Jesu li doznavali najednom svi ili na kapaljku, pa bi se suočavali s neumitnim postupno, kad od bližnjih mjesecima ne bi dobili vijesti? Danas to možemo samo naslućivati. Možemo samo slutiti kako je to moralo izgledati u tim malim dalmatinskim selima koja su tog maja i juna 1943., svako i sva istovremeno, doživjeli svoje nebrojene »Srebrenice«.

Ali, bitka na Sutjesci nije bila klaonica samo malomišćanske, ruralne Dalmacije. Na partizanskoj su strani dva grada dala četveroznamenkasti broj boraca: tu su Šibenik i Split. Šibenik ih je dao najviše, više od 1300, slijedi Split s 1100. Za usporedbu, u bitki je sudjelovalo samo 67 Beograđana i otprilike jednako Zagrepčana. Šibenčana je tog proljeća na Sutjesci bilo najviše. Ipak, najviše je poginulih iz Splita, 558, njih 535 iz Šibenika, iz Trogira 228. Imotski, danas na glasu kao notorno desni i konzervativni kraj, dao je 170 boraca na Sutjesci. Iz Sinja, koji je također na glasu kao konzervativna sredina, 120 je ljudi poginulo u toj gorskoj zabiti na crnogorsko-bosanskoj granici.

Od ukupno 8000 partizana poginulih u bitki koja se službeno zvala »Fall Schwarz« (Slučaj Crni), bilo je 3000 Dalmatinaca. Među njima su uvjerljiva većina bili Hrvati, otprilike u onom omjeru u kojem je tada u Dalmaciji bilo hrvatsko i srpsko stanovništvo. Među poginulima, treba i to dodati, nemali su dio činile žene.

Sutjeska je najveća povijesna klaonica Dalmacije. Po razmjeru ratnog krvoprolića s »Fall Schwarz« može se, možda, usporediti samo Lepant. U bitki kod Lepanta, obično se navodi, poginulo je oko 8000 mornara kršćanske Svete lige. Uglavnom je to bio jad, sirotinja iz Istre, Dalmacije, Apulije i Kalabrije. Smatra se da je poginulih s istočne jadranske obale, od Kopra do Perasta, bilo između trećine i polovine. Taj broj bi, dakle, približno odgovarao broju poginulih na Sutjesci.

Sakralni status

Ipak, između ta dva najveća dalmatinska ratna stradanja postoji jedna, najočitija razlika. Bitka kod Lepanta uglavljena je u imaginarij službene kršćanske ideologije i ostala je u njemu do danas. Dobila je svoj spomendan, svoj marijanski kult i kršćanski praznik, po crkvama su podizani komemorativni oltari, a pulena i brodske makete smještane su na posvećena mjesta. Takav je, napola sakralni status u Jugoslaviji imala i Sutjeska. Na središnjem komemorativnom mjestu, Tjentištu, 70-ih je podignut prelijepi apstraktni spomenik kipara Milorada Jankovića. Uz spomenik su podignuti spomen-dom i kosturnica. Tjentište su poput vjerskih hodočasnika organizirano pohodile jugoslavenske škole i radni kolektivi, po lokaciji bitke nazivala su se poduzeća i nogometni klubovi. O bitki su snimljena dva skupa i ne baš dobra filma, »Sutjeska« Stipe Delića (1973.) i »Vrhovi Zelengore« Zdravka Velimirovića (1976.). Fotografija Josipa Broza Tita s povijenom rukom, ranjenog u bombardiranju Milinklada, pretvorila se u stožernu sliku cijelog titoističkog mita. Ta je slika perpetuirala centralni mit SFRJ: mit o narodu koji se sam oslobodio i o vođi koji je osobno ratovao i riskirao glavu, nije u skloništu sjedio u fotelji.

A onda je stigla 1990. Nestala je i ta zemlja, nestao je i njen mit, a kao dragulj u kruni njene mitologije nestala je i Sutjeska. Nije više bilo ni oltara u crkvama, ni posvećenih pulena, ni školskih ekskurzija, ni recitala i zborova. Spomenički kompleks, sada na teritoriju Republike Srpske, zarastao je u draču i grafite, u Tjentište su nastavili odlaziti samo rijetki preostali vjernici, a čak su se i oni raskolili etnički, pa su Republika Srpska i Federacija BiH organizirale zasebne komemoracije. Sutjeska je potisnuta iz javne memorije. A možda je najviše potisnuta tamo gdje je danak žrtava bio najviši: u Dalmaciji. U svim tim drvenicima, bilicama i podgorama Sutjeska je potisnuta u šapat za kuhinjskim stolom, pretvorila se u domenu privatnih obiteljskih memorija i potihog, skrovitog žalovanja. Dalmacija je (p)ostala jedna od najkonzervativnijih hrvatskih regija, komemorativne prakse i ideološki nadzor u njoj je preuzela Crkva, a partizansko nasljeđe, s njim i Sutjeska, potisnuto je na alternativni rub, u sferu čudačke nostalgije. Mrtvi sa Zelengore postali su, i doslovce, obiteljski kosturi u ormaru. Te kosture nerijetko imaju i danas najprominentniji dalmatinski desničari. Recimo, bivši Plenkovićev Lovro Kuščević, koji je u svom nerežiškom apartmanu držao Pavelićevu sliku, a pola mu je prastričeva i prastrina izginulo na Zelengori. Kako izgleda ta dinamika javnog i privatnog žalovanja čovjek shvati kad zimi pohodi otočka ili priobalna dalmatinska mjesta. U svima – bila to Nerežišća, Murter, Grohote, Žrnovnica – prizor je isti. Ta su mjesta danas potpuno klerikalizirana, oko crkve sve šljašti, naći ćete tu kip Stepinca ili barem Wojtyle. I partizanski spomenik uvijek je tu, u kutu, nenametljiv. No, nikad srušen, uvijek uredan i čist. Jer, i HDZ-ovci znaju ono što neće rado i glasno govoriti: da je i netko njihov zaglavio tamo u trokutu Durmitora, Zelengore i Perućice. Da i nekom njihovom na spomeniku piše ime.

Nevolje s maslinovim uljem

Reći kako je Dalmacija u međuvremenu postala konzervativna znači podrazumijevati da ona tada, 1942. ili 1943., to nije bila, da je tada bila multikulturalna, kozmopolitska, antifašistička i lijeva, a onda postala zatucana. To zapravo nije točno. Dalmacija koja će proliti krv na Sutjesci bila je jednako konzervativna, tvrdoglava, teška i ćudljiva kao i ona koja se danas opire turizmu, cijepljenju ili tuče s policijom na Desincu. Kako je ta konzervativna težačka masa masovno završila pod stijegom komunističke gerile možda najbolje ilustrira otok s kojim sam počeo tekst – Iž. Do početka ljeta 1942. Iž je bio pod talijanskom vlašću – okupiran, ali miran. Otočani su mrzovoljno gledali novu vlast, ali se nije događalo ništa. Sve dok Talijani nisu 1942. rekvirirali za vojne potrebe glavni otočki proizvod – maslinovo ulje. Netko od antifašističkih ilegalaca za dišpet je mašklinom razbio kamenicu i prolio ulje. Talijani su okupili cijelo selo i najavili da će uzeti taoce ako se počinitelj ne preda. Taoce, gotovo sve mještane, brodom su povezli put Zadra, ali su napravili grešku i brod popratili s premalo vojnika. Otočani su napali i razoružali stražu i okrenuli brod. Dva dana kasnije organizirano su se iskrcali na kopno u Vinišće. Koji tjedan kasnije bili su na dalmatinskom slobodnom teritoriju, na Dinari iznad Sinja. Mnogi od njih završit će 10 mjeseci kasnije na Sutjesci, a 63 će ondje stradati. Slijepa povijest, kretanje masa, bezglavi splet okolnosti odvest će stanovnike jednog anonimnog otoka u srce klaonice u gudurama Balkana. Niti uzroka i posljedica jedan će udarac mašklina u kamenicu s uljem utkati u stratište na Gornjim Barama i Ljubinom Grobu. Tako funkcionira povijest: kao neuredni metež uzroka i posljedica, pokazna vježba iz teorije kaosa.

Bitka na Sutjesci je tijekom cijelog razdoblja Jugoslavije bila zaglavni mit jugoslavenske ideologije. Pritom je taj ideološki zaglavni kamen počivao na dva paradoksa. Prvi od njih je taj da je Jugoslavija slavila poraz. Za razliku od bitke na Neretvi, koja je završila vještom improvizacijom i ratnim uspjehom partizana, na Sutjesci su partizani bili okruženi, nadvladani i masakrirani. Sutjeska je po partizane završila tako strahotnim ishodom da je to bio razlog zašto je Veljko Bulajić odbio nakon »Bitke na Neretvi« snimati nastavak, skuplji film o većoj bitki. Smatrao je da ne može publici isporučiti film s happy endom o jednom stratištu. Sjeme poluuspjeha bitke sastoji se samo u tome što Nijemci nisu ščepali i pobili partizansko vodstvo. Ali, jezgra partizanske vojske do te je mjere tamo postradala da je pitanje bi li gerilski pokret opet regenerirao da Tita nije – ne jedini put u karijeri – uz odvažnost pogladio slijepi slučaj. Samo koji tjedan nakon najvećeg partizanskog poraza tamo preko Jadrana kapitulirala je Italija, istočna je jadranska obala ostala vojno ispražnjena, a partizanski se pokret obnovio i nahranio oružjem i ljudstvom iz talijanske okupacijske zone.

Drugi paradoks bitke na Neretvi bio je nesklad ideološkog sadržaja i demografskog korpusa partizanskog pokreta. Partizani su u osnovi bili komunistička gerilska milicija s nakanom da uspostave lenjinističku državu i uglave svjetsku revoluciju. No, u bitki na Sutjesci komunisti među partizanima nisu činili ni trećinu. Neki od najslavnijih intelektualnih sudionika bili su daleko od komunizma: Vladimir Nazor bio je pasatistički carduccijevski pjesnik i protutalijanski light nacionalist, Ivan Goran Kovačić bio je radićevski lijevi HSS-ovac. Lavovski dio partizanske vojske činili su konzervativni dalmatinski i banijski seljaci, ljudi koji su prije nego što su stavili crvenu zvijezdu na glavu živjeli konzervativne težačke živote između pročešjuna i trudodana, toraca i kampanila, žurnati i korizmi. Ta dubinski konzervativna težačka masa najednom se našla u usisnom ventilu svjetske boljševičke revolucije, a taj paradoksalni idejni crossover uvijek bi, kao na Ižu, počinjao s jednom kamenicom, jednim mašklinom.

Sveopći revizionizam

Taj će paradoks u godinama sveopćeg revizionizma postati pomalo i izvorište za kontratitoistički narativ. Taj narativ možda je ponajbolje sročio povjesničar Davor Marijan kad je 2019. u razgovoru s novinarkom Expressa rekao kako je »od ljeta 1942. pa do kraja rata komunistička elita opstala zato što su ih hranili dalmatinskim mesom«. »Ljudi su«, rekao je, »bježali pred Talijanima, a Tito je, nakon pogreške s ‘klasnim ratom‘ na tromeđi Crne Gore, BiH i Srbije 1941., tijekom koje je partizanski pokret spao na šačicu fanatika, kroz Dalmatince dobio ‘svježu krv‘. Ti su ljudi imali razlog da odu u rat, Talijan ih je otjerao u šumu, a komunisti su iskoristili sve to obećavajući im brda i doline.« Ova izjava okosnica je današnjeg konzervativnog ideološkog pogleda na Sutjesku. Da, to je žalosna klaonica (uglavnom) Hrvata. Da, ti su ljudi bili tamo jer su bili pošteni patrioti koji su se digli protiv Talijana. Sutjeska se ulančava u vječno isti niz hrvatskih ratova za tuđe interese i tuđe države: Lepant za mletačke, Galicija i Soča za bečke, Sutjeska za komunističke, beogradske ili čak moskovske.

No, prihvatimo li radno da čak i jest tako, to još uvijek ne objašnjava potpunu odsustvo Sutjeske iz hrvatske memorijalne prakse. I na Lepantu su Peraštani i Korčulani ratovali za »mrske Mlečiće«, a opet, tamo je Hrvatska podigla spomen-ploču koju je inicirao konzervativni zastupnik Tonči Tadić. Oko Galicije je izgrađen cijeli viktimološki mit koji je zahvaljujući svom talentu i osobnom svjedočenju oblikovao Krleža. Sutjeska nije dočekala čak ni tu sudbinu: da bude komemorativni nadnevak, sjećanje na davno stradanje lišeno revolucionarnog patosa. Za razliku od Lepanta, Hrvatska se odlučila pretvarati da sa Sutjeskom nema nikakve veze.

Prethodni pasus počeo sam rečenicom »prihvatimo li radno da je tako«. Učinio sam to zato što, zapravo, mislim da nije tako i da Sutjeska nije (ili nije samo) isto ono što i Lepant ili Soča, još jedno hrvatsko/dalmatinsko stratište za davnu državu i davnu ideologiju. Za početak, ljudi koji su ginuli na Lepantu ili na Soči u principu nisu bili dobrovoljci. Ljudi koji su ratovali u Galiciji mahom su bili unovačeni, unovačila ih je nekakva država prema kojoj jesu ili nisu mogli osjećati identifikaciju. Ljudi koji su veslali put grčkog Naupaktosa mogli su vjerovati da idu u boj za spas kršćanstva, ali i nisu – mogli su naprosto ispunjavati feudalnu dužnost.

Za Dalmatince poginule na Sutjesci sasvim sigurno možemo reći jedno: tamo su otišli jer su htjeli. Nije ih mobilizirala država. Pobjegli su u šumu iz bijesa, iz straha, iz mržnje. Iz jogunastog prkosa i divljeg inata, istog onog kao kad se navijači tuku s policijom ili kad se stanari bune protiv reciklažnog dvorišta. Pobjegli su jer ih je istarska maestra u školi tjerala da govore talijanski, jer im je kalabreški tenente zapalio pojatu ili su im, kao na Ižu, rekvirirali ulje. Ali, otišli su svojevoljno, zato što su imali neke svoje razloge.

Jedan od tih razloga bilo je okončanje talijanske okupacije. Ali, svesti dalmatinski partizanski rat samo na etnički konflikt kontra Talijana znači ozbiljnu redukciju motiva koji su te ljude naveli put crnogorskih gudura i šuma.

Dio tih ljudi otišao je u šumu iz jednog jednostavnog, prijesnog razloga koji mi danas iz svog urbanog komoditeta teško poimamo: naime, jer su živjeli loše. Živjeli su loše tada, živjeli su loše oduvijek i činilo se da će loše živjeti zauvijek. Živjeli su u trudu i muci, bez struje, vode, liječnika i škole, s 40-postotnom nepismenošću, endemskim boleštinama, filokserom, žurnatama i sušama. Živjeli su u nečem što se teško može opisati drukčije osim kao produženi srednji vijek, a ponekad i produženo kameno doba. Pa, ako su znali da im nije dobro, da im nikad nije bilo dobro i da nikad nije bilo promjene nabolje, što ih je onda koštalo da probaju i s tom zagonetnom moskovskom novitadom: da probaju s tim – kako se zove – »komunizmom«. To je bio realitet težačke mase koju su komunisti »iskoristili« obećavajući im brda i doline. Sve su probali, nikad nije bilo dobro – pa, hajmo probati i to nešto što nismo.

Dio tih Ižana, Podgorana i Vinišćana koji su tog lipnja prije 80 godina stradali na tromeđi Hercegovine, Bosne i Crne Gore ginuo je i (samo) u prkos Talijanima. Ali, dio ih je ginuo i jer se možda nadao tim »brdima i dolinama«. Možda su se nadali društvu koje će ih opismeniti, koje će dovesti u selo liječnika, koje će ih cijepiti, irigirati polja, koje će ženu učiniti ravnopravnom. Možda su se nadali struji i cesti u svom selu, društvu koje će graditi stanove, pa će te stanove možda dijeliti besplatno, a ti će stanovi imati tekuću vodu, tuš i rolete. Možda su to bila ta »brda i doline«.

Strašni lipanj

I znate što su dobili oni koji su preživjeli taj strašni lipanj? Dobili su društvo koji ih je opismenilo, koje je dovelo u selo liječnika, cijepilo ih i irigiralo polje. Dobili su, puno kasnije, puno sporije nego što mi danas mislimo – i struju i asfalt u selu. Dobili su – neki, ne svi – stanove koji se dijele besplatno, a ti stanovi su stvarno imali tuš, vodu i rolete. I to je glavna razlika koja dijeli Sutjesku od drugih velikih dalmatinskih povijesnih stratišta. Za stradanje na Soči Dalmatinci nisu dobili ništa. Za stradanje u Lepantu dobili su oltare, ružarije i katoličke spomendane. Za stradanje na Sutjesci dobili su nešto. Možda ne Beverly Hills, možda ne ono što će kao gastarbajteri dobiti u Stuttgartu ili Frankfurtu. Ali dobili su barem djelić od onog što im je bilo obećano.

Po tome se taj rat iz 1941. stubokom razlikuje od jednog drugog rata, puno friškijeg.

Razlikuje se, recimo, od onog iz 1991.

Kosti prosute na toj tromeđi gudura ugrađene su u štošta od onog što danas imamo i čega se – makar i polovičnog, najčešće nesavršenog – ne bismo odrekli. I zato Sutjeska jest naš, dalmatinski i hrvatski spomendan. (Jutarnji list)