Brončani gost

»Ova izložba nije idolizacija. Isticanje je važnosti antifašizma i NOB-a na koje je uklonjeno sjećanje promjenom imena trga«

Sunčano je prijepodne, u zagrebačku Teslinu ulicu stiže kamion. Nekoliko muškaraca iz njega iznosi veliku skulpturu Josipa Broza Tita tešku 800 kilograma. Odljev djela Antuna Augustinčića isti je u Kumrovcu, ispred njegove rodne kuće. Skulptura je nastala prema portretnoj skici nacrtanoj u Jajcu, u doba zasjedanja AVNOJ-a, zagrnut je šinjelom. Prolaznici zastaju, snimaju, smiju se, neki škrguću zubima, većina je samo iznenađena.

— Ne zanimaju me ni mržnja ni radost prolaznika. Tito je ovdje simbol civilizacije – kaže Feđa Gavrilović, voditelj Galerije Forum, u koju je stigao brončani gost.

Scena se dogodila nekoliko dana prije otvorenja grupne izložbe »Sjećanje na pobjedu – Trg maršala Tita«, koja otvorena sinoć, 13. lipnja, i traje do 31. srpnja. Izložba postavlja pitanje o antifašizmu u javnom prostoru, osvrćući se na primjer danas nepostojećeg Trga maršala Tita u glavnom gradu Hrvatske. Zašto u Zagrebu više njemu nema traga, u smislu spomena?

— Povod izložbe je stalno ograđivanje od antifašizma i antifašističke baštine, stalno inzistiranje na nečemu tobože spornom i dvojbenom u egzistencijalnom činu tisuća i tisuća građanki i građana koji su se suprotstavili najvećem svjetskom zlu i pobijedili ga u nejednakoj borbi. Danas, uz sveopću klerikalizaciju javnog prostora, uz porast rasizma, uz kolaps javnih dobara, uz moralni bankrot vidljiv na svim razinama društva – od korupcije na najvišim razinama do nasilja na ulicama, uz sve veće socijalno raslojavanje, što su sve klasične posljedice ekstremno desnih svjetonazora, sjećanje na antifašizam je potrebnije nego ikada – kaže Feđa Gavrilović.

Osjećao je potrebu da reagira na zatiranje antifašizma, pa i socijalizma u javnom prostoru Zagreba, a potom i ostatka Hrvatske. Uklanjanje Tita kao vođe antifašističkog otpora sa zagrebačkog trga simbol je, smatra, uklanjanja svakog sjećanja na antifašizam i, posljedično, prešutne glorifikacije fašizma u javnom prostoru.

Promjena imena Trga maršala Tita nije se, za vrijeme života prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, neospornog političkog autoriteta toga vremena, našlo na dnevnom redu. Tuđman je antifašizam držao važnom odrednicom hrvatske povijesti, a divljenje koje je osjećao prema Josipu Brozu zapravo nikada nije ni skrivao.

Dok su tijekom Domovinskog rata i nakon toga srušeni ili devastirani mnogi spomenici Narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj, od kojih je najpoznatiji onaj u Kamenskom, djelo Vojina Bakića, ime Titova trga u Zagrebu se održalo, iako je većina njegovih suboraca ostala bez svojih ulica. Ipak, ime trga promijenjeno je 2017. godine, kada se tadašnji gradonačelnik Milan Bandić u svom zadnjem mandatu, kao dio političke trgovine, odrekao Tita. Trg sada nosi ime Republike Hrvatske. Tito nije dobio neku drugu lokaciju, nego je izbačen iz javnog prostora u Zagrebu.

— Što god povijesni revizionisti govorili, mjesto Tita u hrvatskoj povijesti je značajno i nesvodivo na dnevnopolitičke manipulacije. Sama činjenica da je riječ o osobi koja je vodila antifašistički otpor na području cijele Jugoslavije i zatim vodila tu zemlju sljedećih, ekonomski i vanjskopolitički relativno uspješnih trideset i pet godina, dovoljan je argument za uvjerenje da je u glavnom gradu Hrvatske itekako zaslužio trg. Što, opet, ne znači da njegova vlast nije podložna kritikama – piše u predgovoru.

U svakom slučaju, Zagreb je, sada već na drugim izborima, pokazao volju građana nadmoćnom pobjedom lijeve koalicije. Razlog zašto trgu dosad nije vraćeno ime Tita, možda je, kaže Gavrilović, strah od glasne manjine koja se napaja na mržnji prema svemu što je lijevo, društveno, socijalističko i, na koncu, antifašističko. Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević u prošlom je mandatu rekao da mu povratak imena tom trgu nije prioritet, vidjet ćemo što će napraviti u novom.

Na izložbi su, osim Augustinčićeve skulpture, postavljena i djela drugih umjetnika. Fotografija Jovice Drobnjaka iz ciklusa »Grafiti«, »Tito Heroj«, videodokumentacija performansa »Zavijanje ranjenika« Siniše Labrovića koji se održao u Sinju 2000. godine, fotografije »Zvijezda« autora Bojana Mrđenovića, djela Vladimira Dodiga Trokuta iz opusa »Tito u nama: Druže Tito, samo reci, letjet ćemo kao meci«, iz 1980. godine, intervencija u novine, konac, letraset; diptih.

Izložene su i fotografije performansa Dalibora Martinisa iz 2004., koji je održan u Kumrovcu, akril na platnu Jurice Pušenjaka pod nazivom 4T, portret maršala Tita Marina Tartaglie i radovi drugih autora. Većina portreta danas nije na mjestima gdje su bili izloženi, primjerice ulje na platnu koje prikazuje Tita u pokretu Zlatka Kauzlarića Atača bilo je ranije, krajem 80-ih prošlog stoljeća, u lobiju hotela Dubrovnik.

Hoće li se oni koji dođu na izložbu »predozirati« Titom, neka od tih djela su podržavala kult ličnosti? Od vremena u kojem je bilo Tita nikad previše, stigli smo do doba Tita nikad manje...

— Posljednji segment izložbe bavi se ideologijom i fantazijom. Time kako su to dva stupa koja čine neki identitet. I da, Tito je važan dio hrvatskog identiteta. U doba Jugoslavije kult Titove ličnosti, koji je forsirala država pod prijetnjom zatvora i društvenog ostraciziranja, najviše je pridonio dekonstrukciji i destrukciji svakog pozitivnog sjećanja na antifašizam. Nedostatak objektivnosti i mitologizacija ličnosti prvi su korak k njezinoj demonizaciji u društvu, kroz neko vrijeme – odgovara Gavrilović.

Izložba se bavi antifašističkom baštinom općenito, a tu su i radovi Siniše Labrovića i Bojana Mrđenovića koji se bave tim fenomenom šire od samog Tita. No Tito i Augustinčićeva skulptura glavno su polazište izložbe.

— Također, u našoj umjetnosti postoji puno interpretacija Tita i radova koji se na njega, na ovaj ili onaj način, referiraju. Ovom prilikom sam se koncentrirao na radove koji se baš bave javnim prostorom i koji su, koliko je to moguće, manje osobni – dodaje Gavrilović.

Izložba će se smatrati i provokacijom. Ovo je kao neka diverzija?

— Tito je ovdje samo simbol otpora, kao njegov vođa, kao što je pisao i Krleža, tumačeći slavnu Augustinčićevu skulpturu i u Titovu nekrologu. Ova izložba nije idolizacija niti uzdizanje jedne ličnosti, a ni trula nostalgija. Dapače, mislim da je nostalgija rak suvremene ljevice. Isticanje važnosti antifašizma i NOB-a ne znači da se neke stvari ne mogu sagledati s povijesne distance i kritički. No, isto tako u današnjem hrvatskom društvu čini se da se NOB sagledava samo i isključivo kritički – odgovara.

Nije samo tvrda desnica zaslužna za micanje Titova imena iz javnog prostora Zagreba. Razlog je, kaže, i to što se ljevica danas boji same sebe.

— Boji se stati iza svojih uvjerenja i njihovih temelja, skrivajući se iza eurobirokratskih, dakle liberalističkih floskula. Kada se govori o antifašizmu, uvijek postoji to nesretno »ali«, koje relativizira herojski čin otpora Hitleru i njegovim slugama. U svemu ima puno onog našeg, malograđansko-kukavičkog »najte kaj zamerit« i mita kako su Hrvati, tobože, većinski desno orijentirani. Ništa nije veća glupost. Naša ljevica je dopustila Crkvi da odgaja djecu, povukla se bez borbe u akademske magle. Bez političkog aktivizma nema ništa – smatra Feđa Gavrilović.

Galerija Forum, kaže, pripada građanima. I nije zaboravila na važnost antifašizma, kao ni građani Zagreba. Govorimo o imenu trga, ali što kad bismo imali Titov spomenik u Zagrebu, kao ovaj koji je sad u Galeriji, što mislite da bi mu se dogodilo svako toliko ako ne bi bio pod kamerama? Kako bi izgledao?

— Prvo bi trebalo vratiti ime trgu, bez podilaženja najradikalnijoj desnici. Treba raditi na odgoju i na edukaciji, odmaknuti se od desnih i crkvenih laži koje se šire kao istine. I, da, treba podići spomenik antifašizmu, sa svim njegovim atributima koje je imao u Hrvatskoj. Uostalom, kako je rekao Krleža, niti jedan spomenik, odnosno ideja kojoj se spomenik diže, ne vrijedi ako nije barem dva puta srušen – zaključuje.