Goranko Fižulić: Put prema Bleiburgu nije počeo 1945.

Rijetki su glasovi koji u doba gotovo općeprihvaćenog revizionizma posjeduju i analitičku trezvenost i bogato političko iskustvo. Među njima je Goranko Fižulić, jedan od utemeljitelja liberalne scene u Hrvatskoj i izravni sudionik prijelomnih događaja u posljednjih tridesetak godina, koji za Novosti govori o korijenima nacionalizma, liberalnim iluzijama i ciničnoj mimikriji vlasti.

---

Bili ste jedan od utemeljitelja HSLS-a, ministar gospodarstva u Račanovoj vladi. Razišli ste se s Draženom Budišom zato što ste zagovarali ostanak stranke u koaliciji koja je Hrvatsku izvlačila iz Tuđmanove i HDZ-ove izolacije. Danas, oslabljeni HSLS je opet jezičac na vagi, ovog puta u očuvanju HDZ-ove većine koja se jasno pozicionirala na tvrdoj desnici. Jesu li danas liberali na braniku slobode i povijesne istine, kao što pokušavaju uvjeriti javnost?

Politički scenarij kojem svjedočimo s Hrebakovim HSLS-om nije posljedica ideologije, nego dubokog oportunizma. Kao prvo, u tadašnjem HSLS-u nismo mogli ni zamisliti da bismo i jedan dan mogli provesti u koaliciji s HSP-om, a DP je današnji ekvivalent tadašnjeg HSP-a.

U Račanovoj vladi raskol u HSLS-u bio je ideološki – mi smo tada znali da je koalicija sa SDP-om jedini put za izvlačenje Hrvatske iz tuđmanovskih ralja i njezinu europsku transformaciju. Sve nakon toga, a pogotovo danas, svedeno je na čisti interes – održavanje na državnim jaslama. Mali, junior partneri u velikim koalicijama, kakav je današnji HSLS, postaju ovisnici o vlasti.

To više nije pitanje Hrebaka, već klijentelističke mreže: stotina stranačkih kadrova koji su kroz sinekure zaposjeli različite razine državnog aparata. Ta »čvrsta jezgra« zaposlenih po stranačkom ključu ne brani liberalne vrijednosti, već vlastite pozicije. Oni će HDZ napustiti tek onog trenutka kada HDZ izgubi moć, a njihove sinekure prestanu postojati. U zemlji koja je i dalje siromašna i gdje je politika jedini siguran poslodavac, HSLS nije branik slobode, već odskočna daska za uhljebljivanje.

Najavljuje se i novo okupljanje liberalnog centra: HSLS-a iz HDZ-ove većine i liberala iz oporbe. Imaju li hrvatski liberali snagu i moć da formiraju jak politički centar?

HSLS je početkom devedesetih bio snažan, ali ne zato što su hrvatski građani zaista povjerovali u liberalnu demokraciju ili tržišni kapitalizam. Naš tadašnji uspon bio je rezultat atmosfere u društvu – razvijenog građanskog otpora prema Tuđmanovu režimu. Budući da je SDP u to vrijeme bio preslab i opterećen vlastitim naslijeđem, HSLS se nametnuo kao jedina »čista« alternativa za koju je vrijedilo agitirati. Onih naših povijesnih 17-20 posto podrške na izborima 1992. i 1993. nije bilo trijumf liberalne ideje, nego privremena reakcija na Tuđmanovu autokraciju.

Mitski »treći put« u Hrvatskoj nikada zapravo nije postojao kao autohtona politička snaga. Naše je društvo ostalo nepovratno zarobljeno u dubokoj podjeli na ljevicu i desnicu, i to ne u klasičnom europskom, građanskom smislu, već po naslijeđu Drugog svjetskog rata. U takvom nacionalnom tkivu liberalni centar može samo biti tranzitna zona, a ne trajno odredište birača. Zato je svako današnje zazivanje »jakog centra« tek pokušaj oživljavanja iluzije koja na našem političkom terenu nikada zapravo nije bila realizirana.

Nitko ne želi priznati da je ustaša

U tom trajnom procjepu između ljevice koja se još traži i desnice koja maršira, kako vodeći političari svom rezidualnom liberalnom krugu uopće mogu opravdati svoj ostanak uz ovakvu, sada već crno obojenu desnicu na vlasti?

Obrana Hrebaka ili svih »hrebaka« ovog svijeta jeste onaj Plenkovićev pragmatizam: raste BDP, raste standard! Zaboravljajući da je Andrej Plenković 2016. došao s velikom zadaćom da će promijeniti HDZ, kako bi taj HDZ potom promijenio Hrvatsku. Deset godina kasnije, taj educirani diplomat i »veliki europejac« nije uspio raščistiti baš ništa. To je i dalje stranka Ivana Anušića, čak ne više ni Gordana Jandrokovića.

Postoji stara politička istina – samo desne stranke mogu istinski reformirati desnicu, no Plenković je uradio upravo suprotno; on se neprestano dokazivao svojoj tvrdoj struji. Plenković kao državnik nikada nije smogao snage krenuti protiv te većinske struje u HDZ-u koja po prirodi postojanja iskreno njeguje pozitivne sentimente prema NDH. Bez jasne osude zla, Hrvatska ostaje zarobljenik vlastite prošlosti, a liberali u toj vladi postaju tek tihi suučesnici u tom povijesnom falsifikatu.

Sam Plenković, suočen s erozijom društva, predstavlja se kao »žrtva okolnosti« – jer što je mogao kada nitko više iz političkog centra nije htio s njim koalirati?

Za Plenkovića je tvrdoglavo opstajanje na tronu – čisto političko preživljavanje. Njegova obrana je prozirna kontradikcija: ako doista nisi mogao koalirati s centrom, jedini državnički potez bio je izlazak na nove izbore, a ne ulazak u neprincipijelne saveze i postavljanje potpuno potkapacitirane osobe za potpredsjednika Vlade i ministra poljoprivrede.

Nažalost, Hrvatska još nije dosegnula fazu u kojoj bi saborski zastupnici većine, zbog ideologije ili principa, rekli da u takvom kaosu više ne žele sudjelovati. Oni ne pristaju na nove izbore ne samo zbog svojih fotelja, nego zbog cijele vojske stranačkih uhljeba čija egzistencija ovisi o toj vlasti. To nije briga o stabilnosti države, to je zaštita uskogrudnih interesa.

U toj grčevitoj borbi za ostanak na vlasti po svaku cijenu, revizionizam koji su nekada zastupali marginalni desničarski likovi postao je dio službenog narativa države.

Plenković optužuje ljevicu i liberale da haluciniraju ustaštvo, tvrdeći da »ustaša u Hrvatskoj nema«. I djelomično je u pravu. U Hrvatskoj ima tisuće onih koji slave Antu Pavelića, koji na stadionima ili Thompsonovom koncertu urlaju »ajmo, ustaše«, ali nitko ne želi javno priznati da je ustaša i da gaji simpatije prema ustašama, a svi simboli i pojave govore o kolektivnom simpatiziranju i toleriranju vrijednosti NDH.

Jedina osoba koja je javno priznala da je ustaša je Ante Prkačin. Također, moramo biti iskreni da je hrvatska radikalna i nacionalistička desnica oduvijek bila, i uvijek će biti, suštinski filoustaška. No, ni ona to nikada neće javno priznati. To je bio kôd svih onih frakcija HSP-a koje su se devedesetih dijelile kao amebe, a to je i kôd današnjih varijanti poput Domovinskog pokreta, DOMiNO-a ili Mosta.

Kao država izgradili smo sustav gdje se ustaški pozdrav tolerira, naš mirovinski sustav financira »Hrvatsku domovinsku vojsku«, spomenik na Bleiburgu ispunjen je eufemizmima kako bi se opet sakrio ustaški sadržaj. To je bijedna mimikrija kojoj svjedočimo – oportunistički kukavičluk koji dopušta da zlo preživljava u javnom prostoru dok god se ne nazove pravim imenom.

Do čega bi dovelo javno priznanje da je netko ustaša?

Javno priznanje, a ne ovo licemjerje, stjeralo bi nekakvog Plenkovića ili nekakvog Hrebaka u kut iz kojeg ne bi mogli dalje. Primjera radi, u Njemačkoj izražavanje simpatija prema nacističkom režimu totalno je nezamislivo: ne samo što je zakonski zabranjeno nego je kao prvo besramno, društveno neprihvatljivo. U Njemačkoj je nemoguće da ljubitelji nacista i Hitlera budu dio opozicije, a kamoli da uđu u samu vlast. Jednostavno, takve se eventualne »simpatije« režu u korijenu. Kod nas se, međutim, one slobodno uzgajaju pod krinkom demokracije.

Hrvatskom političkom arenom odzvanjaju ekstremni, mogli bismo reći nerealni glasovi sporednih likova iz vladajuće koalicije koji traže ne samo zabranu petokrake nego i pozdrava »Smrt fašizmu«. Međutim, i HDZ-ov Mislav Herman izjednačio je hrvatski antifašizam i NDH. Možemo zaključiti da se i HDZ priključio brisanju povijesnih činjenica?

Nemojmo se zavaravati: Andrej Plenković je na čelu stranke kojoj se ta ideja revizionizma zapravo duboko sviđa. Moramo se suočiti s mračnom činjenicom da dio hrvatskog društva i danas smatra kako je ustaški projekt eliminacije, progona i prekrštavanja Srba bio povijesno opravdan ili barem razumljiv. Jednostavno, to je naša društvena realnost i s tom spoznajom treba živjeti.

Ali isto tako naše društvo na čelu s političkim elitama mora se suočiti s povijesnom kronologijom koju revizionisti uporno pokušavaju izbrisati: put prema Bleiburgu nije počeo 1945., on je počeo u Gudovcu, 28. travnja 1941. To je bilo prvo masovno pogubljenje Srba, tek dva tjedna nakon uspostave NDH. Taj se krvavi niz nastavio preko Veljuna i Hrvatskog Blagaja, pa do prve Gline u svibnju – ne onog drugog pokolja u kolovozu, nego onog prvog, dok Hitler još nije ni napao Sovjetski Savez.

To se događa prije operacije »Barbarossa«, prije bilo kakvog organiziranog otpora hrvatskih komunista ili ustanka Srba. Ustaški režim je već likvidirao više od tisuću civila dok je u Europi vladao prividni mir između dva totalitarna bloka. To dokazuje da je ustaška politika u svojoj biti bila genocidna od prvog sata.

U ovim vremenima rijetki imaju hrabrost izreći te ciljano ignorirane činjenice o zločinačkom karakteru NDH?

Kada mladi HDZ-ovi kadrovi, poput Hermana, izjednačavaju antifašizam i ustaštvo, ili kada Nina Obuljen Koržinek u toj svojoj prozirnoj »ekvidistanci« brka kruške i jabuke trpajući NDH i Jugoslaviju u isti koš, oni zapravo provode intelektualnu sabotažu. Država koja umišlja da njezino postojanje počinje tek 1990. godine, brišući cijelo 20. stoljeće, samu sebe lišava mogućnosti da živi na normalan način. Tragično je da vrh HDZ-a, osim Andreja Plenkovića jednom ili dva puta godišnje u Jasenovcu i prilikom obilježavanja holokausta, nije kadar ni imenom osuditi ustaški režim, već ga uvijek skrivaju iza eufemizama o »totalitarnim režimima«.

HDZ je duboko nacionalistička stranka

Kroz izjednačavanje svih totalitarizama genocidni karakter NDH se sustavno rastače. Zar društvo nije svjesno da ta povijesna lobotomija vodi izravno u nacionalni i kulturološki sram?

Sramotno izjednačavanje svih totalitarizama svodi Hrvatsku na zemlju bez povijesti. Pritom srpski kleronacionalizam služi kao savršen alibi za svako domaće slavljenje ustaških pojava i za one »žestoke momke u crnom« koji si uzimaju za pravo zabranjivati izložbe i predstave. Za razliku od Srbije koja je kao nacionalno homogenija zajednica provela otvorenu rehabilitaciju četnika kao »antifašista«, u Hrvatskoj je takva formalna rehabilitacija ustaštva nemoguća. Naš Ustav je u tom pogledu kristalno jasan.

Zato se kod nas ne ide na zakonsku promjenu statusa ustaša, nego na puzajuću rehabilitaciju kroz simbole. NDH je bila rasistička, zločinačka tvorevina do zadnjeg dana svog postojanja; provodila je genocid nad trima narodima i ubijala po rasnim zakonima. Kako takvu tvorevinu nije moguće rehabilitirati, u Hrvatskoj se već desetljećima režira opasna zamjena teza – nastoji se prikazati kako partizanski i komunistički pokret nisu ubijali ustaše, već »Hrvate«, kako bi se provelo nasilno izjednačavanja ustaškog i nacističkog režima s onim komunističkim.

Tu je laž izmislila zapravo ustaška emigracija odmah nakon bijega 1945. godine. Ta se laž u Hrvatskoj uspješno prodaje od 1990., a u posljednjih deset godina doživjela je svoj vrhunac. Budući da ne možemo ustaše proglasiti antifašistima, pokušavamo antifašizam proglasiti isključivo zločinom, a ustaški pozdrav »tradicijom«.

To izjednačavanje »Smrt fašizmu« s ustaškim pozdravom je završni čin Tuđmanovog obećanja koje je dao ustaškoj emigraciji još ’87. u kanadskom Norvalu: da će doći vrijeme kada će se u Hrvatskoj moći otvoreno simpatizirati NDH, ali da »mora proći neko vrijeme«. To vrijeme je, očito, došlo.

Znamo i za neki drugi HDZ, iz kojeg se ovakva otvorena proustaška retorika nije mogla čuti. S današnje pozicije, možemo li zaključiti da je to »umiveno lice« bilo samo pragmatičan paravan u službi eurointergracijskih procesa?

Apsolutno. Bio je to paravan kada je Europska unija svakodnevno šamarala i prstom pokazivala što se smije, a što se ne smije. Moramo razumjeti ključnu stvar: oduzeti nacionalizam HDZ-u značilo bi oduzeti mu samu moć, samu supstancu na kojoj počiva njegovo biračko tijelo. HDZ je u svojoj biti, od samih svojih početaka, duboko nacionalistička stranka. Čak je i Tuđman svojih posljednjih deset godina proveo ne dozvoljavajući nikome u Hrvatskoj da bude veći nacionalist od njega. Tako su Tuđmanovim tragom i njegovi nasljednici desetljećima sustavno umirivali, eliminirali ili eutanazirali svaku desnicu koja je pokušala biti desnija od HDZ-a.

U tom sve jasnijem simbiotskom odnosu HDZ-a i ekstremne desnice ima li ta desnica više uopće autentičnog prostora ili HDZ-u samo otvara vrata za nova revizionistička poravnavanja povijesti?

Hrvatska politička dvoličnost omogućuje hrvatskoj radikalnoj desnici da preživljava u političkom prostoru. Ta grupacija može dosegnuti maksimalno 15 posto biračkog tijela, ali njezino preživljavanje isključivo se bazira na šovinističkim pobudama. Jučer su to bili isključivo Srbi, a danas su to strani radnici, uz nove teorije zavjere o »zamjeni stanovništva«.

Oni nemaju nikakav politički program, ekonomsku viziju, druge društveno-političke teme osim priče o Drugom svjetskom ratu, komunizmu, braniteljima i Srbima. Bez tog stalnog podgrijavanja mržnje, oni bi u modernom političkom prostoru bili potpuno suvišni. Njihov jedini pogon je proizvodnja neprijatelja.

Međutim, i mnoge lijevo-liberalne opcije odbijaju priznati da je i 1990-ih bila prisutna radikalizacija društva. Vjeruju da je ona buknula posljednjih godina.

Ne znam zašto se danas svi čude toj radikalizaciji kada je ona u Hrvatskoj prisutna cijelo vrijeme. Jedina novost je to što se više ne skriva, kao kada je Hrvatska pristupala Europskoj uniji. Prije petnaest godina na stadionima ili koncertima niste mogli čuti mase kako orkestrirano urlaju »ajmo, ustaše« – to je ta, kako bi se danas »novohrvatskim« rječnikom reklo – »nova pojavnost«.

Iako nam u Ustavu jasno piše da Hrvatska počiva na antifašizmu nasuprot NDH, mi smo dopustili da se cijeli Drugi svjetski rat svede na Jasenovac i Bleiburg. Ta cinična mimikrija – u kojoj država formalno polaže vijence u Jasenovcu i slavi Dan antifašističke borbe, da bi potom s istim tim državnim pijetetom hodočastila na Bleiburg – stvorila je opasan vakuum.

U tom prostoru nitko nije »deklarirani ustaša«, ali se posvuda nesmetano urla ustaški pozdrav. Koristeći antifašizam kao tanku mimikriju, u samom tkivu društva proživljavamo revival simpatija prema NDH. To nije incident, to je rezultat desetljeća svjesnog uzgoja povijesnog neznanja.

Naselje februarskih žrtava

Ali u tom povijesnom neznanju se još više razvija strah i od vlastitog identiteta, a pogotovo od različitosti i drugačijeg?

Danas nam sazrijevaju generacije djece čiji su roditelji o Drugom svjetskom ratu u školama učili na dvije-tri škrte stranice, a njihova djeca danas uče još manje. To su generacije koje nikada nisu posjetile Jasenovac i kojima se nitko nije potrudio objasniti što se zapravo događalo u Zagrebu, u januaru i februaru 1945. godine.

Zaboravljamo zašto smo u Remetincu desetljećima imali Naselje februarskih žrtava, kojih danas u službenom narativu više nema. Koga su to ustaše ubijali tri mjeseca prije bijega iz Zagreba, kada su i vrapci na grani znali da je rat gotov i tko je gubitnik?

Po zagrebačkim banderama tada nisu visjeli samo preostali Srbi ili Židovi kojih u Zagrebu tad već odavno nije bilo, ustaše su vješali vlastite sugrađane, Hrvate, neistomišljenike, samo da bi utjerali strah u kosti pred konačni slom. To je ta povijesna istina koju današnji HDZ-ov revizionizam želi izbrisati. Kada se HDZ-ov Herman trudi izjednačiti režime, on zapravo briše sjećanje na te bandere i te žrtve. To nije samo politika, to je svjesno sakaćenje nacionalne memorije.

Kada pogledamo unazad, jesmo li imali povoljan »tajming« za istinsko suočavanje s povijesnim greškama koji bi nas poštedio današnje visoke cijene razornih društvenih lomova?

Službeni narativ nakon 1945. godine počivao je na dogmi politike prisilnog pomirenja i mitu da su svi naši narodi i narodnosti ravnopravno izborili slobodu. Ta ideologija, u ime »bratstva i jedinstva«, nikada nije javno priznala da je Drugi svjetski rat na ovim prostorima bio i krvavi građanski rat.

Umjesto potrebne denacifikacije, koristili smo antifašizam kao vanjskopolitičku mimikriju, što je dovelo i do današnjeg revivala pozitivnih sentimenata prema režimu koji je počeo klati prije bilo kakvog povoda za »obranu«. Pogledajmo primjer Njemačke: na istoku denacifikacija nikada nije provedena jer su nacisti preko noći postali komunisti kako bi služili novom aparatu – zato nije slučajno da je upravo AfD najjači u istočnoj Njemačkoj.

Nasuprot tome, zapadna Njemačka je kroz bolne procese izrasla u uzor demokracije i pročišćenja – postala mjerilo za svaku zemlju koja se našla na pogrešnoj strani povijesti. Tu katarzu nisu prošle ni baltičke zemlje ni ostatak istočnog bloka, pa danas svjedočimo razornim reperkusijama tog nerazjašnjenog odnosa prema Drugom svjetskom ratu.

Da je u Hrvatskoj 1945. provedena stvarna denacifikacija – da se sustavno suočilo s činjenicom da je uz 50.000 ustaša postojao aparat od još 100.000 pomagača i simpatizera – danas bismo bili zdravije društvo. Činjenica je da ’45. čak ni svi ustaški ministri nisu osuđeni na smrt, no usprkos tim povijesnim faktima, danas dominiraju mitomanske teze kako se »nije smjelo biti Hrvat«. To je ta laž koja popunjava vakuum nastao izostankom stvarne katarze.

Imamo li šanse za eventualni ideološki, demokratski reset?

Moramo se prestati bojati istine: na ovim prostorima nije bilo niti jednog rata, uključujući i posljednji, devedesetih godina, koji u svojoj suštini nije bio i građanski rat. No, tu nailazimo na licemjerje hrvatske desnice: oni će gorljivo tvrditi da je Drugi svjetski rat bio građanski kako bi opravdali ustaštvo, ali će proglasiti izdajnikom svakoga tko to isto kaže za Domovinski rat.

Činjenica je da mi živimo na prostoru gdje su svi ratovi građanski zbog neriješenih računa i vječnog revanšizma. A tragedija građanskih ratova je u tome što oni, po svojoj definiciji, nikada ne završavaju. No, naš ključni problem s poviješću nije samo njezina narav, nego nesposobnost da u tim sukobima jasno razlučimo tko su bili bad guys, a tko good guys.

Ako nismo kadri prepoznati koja je strana u Drugom svjetskom ratu bila prava, a koja kriva – ako ne možemo osuditi Gudovac, Glinu i februarska vješanja iz 1945. bez »ali« i »ekvidistance« – onda smo osuđeni na vječno ponavljanje mraka. Bez jasnog prepoznavanja zla, svaki naš »mir« samo je privremeno primirje do idućeg čina iste drame.

Paulina Arbutina (Portal Novosti)