Nesposobni za empatiju

Zemlje koje su izašle iz ratova devedesetih imaju bez iznimke selektivnu i moralno dvojbenu memorijalnu praksu. U svakoj se od tih zemalja i nacija slave isključivo vlastiti podvizi, bilježe isključivo vlastite žrtve. Mjesta vlastitih grijeha prepuštaju se propadaju i šašu, ugrabljeni se prostori zapišavaju bogomoljama i križevima, a vlastita viktimologija komemorira prekomjernom jednostranošću.

Tako je to u sve četiri zemlje, kod svih četiriju etniciteta. Pa ipak, teško je naći grad u kojem je memorijalna praksa dovedena do takve nakaradnosti kao što je Split. Pogotovo je teško naći grad koji je toliko zasićen spomeničkim kontroverzama a da se pritom u njemu nije bilo ozbiljnije zapucalo.

Postoje i drugdje po ex-YU neobilježena mjesta zlodjela: Morinj, Stajićevo, Paviljon 22. Postoje spomenici koji slave stranu upletenu u zlodjela. No Split je jedini meni poznat grad gdje su nedjela počinjena u ratu »komemorirana« tako što je u blizini podignut spomenik upravo postrojbama koje su s njima imale (ne)posredne veze. U Splitu se to nije dogodilo jednom, nego dvaput.

Vojnicima 9. bojne HOS-a spomenik u Splitu nije podignut bilo gdje, nego upravo u Boškovićevoj ulici na Splitu 3, nekadašnjem elitnom vojnom kvartu iz kojeg su devedesetih stanari iz stanova izbacivani silom. Spomenik poginulim vojnim policajcima nije podignut bilo gdje, nego baš pred portom Lore, ratne luke unutar koje su devedesetih kolege tih poginulih privodili, mučili i ubijali ljude. Ni jedan grad u Hrvatskoj, Srbiji ili BiH nije u tom smislu bio tako bezočan kao Split. Ni jedna sredina nije bila toliko drska da zapišava mjesto zlodjela tako što na tom mjestu posredno komemorira počinitelje.

Pritom intelektualno poštenje traži da kažemo da to nije napravila politička desnica. To nije napravio HDZ, koji je u Splitu vladao tek povremeno, a i tada s politički centrističkim gradonačelnicima. Obje su te sramote iznikle u vrijeme SDP-ove vlasti gradonačelnika Ive Baldasara, čovjeka koji je prema veteranima gajio stockholmski sindrom.

Činjenica da se splitski SDP danas tek diže iz političkog rasula te da mu je glasače oteo sada vladajući Puljkov Centar nema veze samo s tim domobranskim kunktatorstvom, ali barem u nekoj mjeri vjerojatno ima veze i s tim.

Pijani umirovljenik

Ta dva spomenika samo su najizoštreniji primjer shizofrene memorijalne borbe u kojoj živi suvremeni Split. Od većih gradova u Jugoslaviji Split je onaj koji je najviše sudjelovao i najviše izginuo u partizanima: samo na Sutjesci Splićana je poginulo skoro 600. U Splitu se, za razliku od ostatka Hrvatske, partizanski spomenici nisu uklanjali: uglavnom su svi na mjestu. Ali zato se neprestance oskvrnavljaju. Slika revolucionarne spomen-ploče zalivene važem masne crne boje u nekim je razdobljima bila svakodnevni dio gradskog krajobraza.

Pred koju godinu pijani je umirovljenik pokušao srušiti spomeničku bistu Radi Končaru na Bačvicama i završio polomljen na ortopediji, zgnječen brončanom statuom. Od svih partizanskih memorijala onaj koji je najčešće bio meta vandala je onaj najskromniji, no simbolički najvažniji: onaj Prvom splitskom odredu koji svakog kolovoza uoči dana dalmatinskog ustanka fašistički juniori išaraju svastikama.

Činjenica da je grad zasićen spomenicima »onog«, »mrskog« rata izazvala je u Splitu val potrebe da se barem u istim gabaritima komemorira i ovaj. U posljednjih petnaest godina u Splitu su podignuti silni spomenici ratu devedesetih koji sežu od ropskih ili korektnih kopija partizanske apstrakcije do blesavog, amaterskog kiča. No oficijelni memorijali samo su dio priče. Urbanom vizualnom slikom kudikamo više dominiraju oni neformalni, često u autorstvu navijačke skupine.

Petlje na gradskoj zaobilaznici, podvožnjaci i obzidi puni su murala s patriotskim pokličima, sokolima, grbovima postrojbi te likovima nacionalnog martirologija poput Bruna Bušića ili Stjepana Radića. Pritom ti neformalni murali krše tabu koji je ipak postojao kad su oficijelni spomenici posrijedi: na njima se razmjerno često pojavljuju grb HOS-a i nacistički poklič vezan za taj grb, onaj »ZDS«. Ta neformalna komemorativna praksa ima svoje usporedno, još neformalnije naličje: a to su nažvrljani grafiti s uhatim »U« i svastikom. Američki dokumentarist Travis Wilkerson tako je 2021., u vrijeme covida, proveo zimu u Splitu i za potrebe dokumentarnog filma snimao svastike samo u svom kvartu. Za 26 minuta uspio ih je snimiti dvjesto.

Dvjesto u 26 minuta. Toliko o »osudi svih totalitarizama«. Toliko o sankcioniranju govora mržnje.

Split je, ukratko, već desetljećima poprište memorijalne borbe u kojoj je jedna strana gorljivija, nasrće i napreduje, a druga je u defenzivi. Ta se defenziva očitovala na dva načina. Desni su običavali oskvrnuti spomenike lijevih, obratno nikad. Desni su komemorirali žrtve pobjedničkih lijevih, no lijevi i liberalni nisu komemorirali ni jednu žrtvu hrvatskog nacionalizma devedesetih. Tako je to barem bilo.

Bilo, do sada.

Ovog su se tjedna, naime, dogodila dva nepovezana događaja koja su to promijenila. Oba su događaja potpirila nezapamćenu uzrujanost na nacionalističkoj sceni koju čine veterani, navijači i dio politike. I ovaj je put jedan je od ta dva događaja bio gerilski, drugi institucionalan.

Problemi s ćirilicom

Neki nepoznati ljevičarski aktivisti su, naime, ovog tjedna napravili isto ono što desni čine godinama: crvenim su sprejem išarali spomenik 9. bojni HOS-a i mural posvećen HOS-ovu dobrovoljcu, Ircu Tomu Crawleyju. Jedan formalni i jedan neformalni spomenik išarani su crvenim zvijezdama. Prvi je od njih već godinama mjesto postrojavanja simpatizera fašizma na dan 10. travnja. Drugi mural »kriv« je što sadrži i HOS-ov grb s odurnim sloganom »ZDS«. Ta dupla diverzija potakla je ognjicu bijesa veteranskih organizacija, a priopćenjem se javila i jezgra Torcide, čak i Miro Bulj.

No to je bio samo početak. Jer gradska komisija za spomenike i obilježja izglasala je ovog tjedna da se na zgradu gradske uprave (»Banovina«) postavi spomen-ploča makedonskom vojniku Saši Gešovskom, koji je na tom mjestu poginuo 1991. čuvajući komandu vojne oblasti od bijesnih i dijelom nasilnih prosvjednika, mahom škverskih radnika. Smrt ni za što krivog makedonskog ročnika već je desetljećima predmet nelagode institucionalnog Splita. Prošlih desetljeća splitske su vlasti (i HDZ-ove) odlazile i u Makedoniju u Canossu isprike obitelji ubijenog. Puljkova vlast taj je stav odlučila formalizirati te postaviti spomen-ploču čovjeku koji je de facto prva ratna žrtva u Splitu.

Predviđeni tekst spomen-ploče više je puta mijenjan i dobrano ispran da bi na koncu bio prihvatljiv i umjerenoj desnici. Taj tekst na koncu ne kazuje ništa o onom što se ondje dogodilo. Iz teksta bi čovjek stekao dojam da je Gešovskog na tom mjestu pogodio grom. Ne da se iz teksta shvatiti da se Makedonac našao na putu bijesnoj svjetini. Da je stradao od ljudske ruke. Da ti ljudi nisu bili paravojni, uniformirani naciji, nego tzv. obični mali ljudi, socijalistička radnička klasa u trlišu. Taj tekst gotovo da više krivotvori nego komemorira.

Pa ipak, i to je za nacionalističku scenu bilo previše. Ona je reagirala onako kako bi SUBNOR reagirao da je netko 1960. predložio da se komemorira ubijeni vojnik Wehrmachta. Dio članova komisije blizak Crkvi glasao je protiv odluke. Protiv nje su se pobunili veterani. Na koncu se javila i Torcida, koja već dugo diktira vizualni komemorativni kod grada. U priopćenju je optužila gradsku vlast da »obezvrjeđuje vrijednosti i žrtve Domovinskog rata postavljanjem spomenika ročnicima neprijateljske i zločinačke vojske«, a kao faktor dodatne iritacije podsjetila da će ploča biti dvojezična, a to znači – na (makedonskoj) ćirilici!

Posljednja rečenica priopćenja – »ovo vam može ostat samo na pokušaju!« – sluti na mogući razvoj. Ploča će, jer zato postoji jasna većina u GV-u, biti postavljena. Pa vjerojatno devastirana, išarana, ponižena. Ciklus memorijalnog rvanja ući će u novu rundu. Mladi Makedonac jednom je već bio žrtva – žrtva zapovjednika uzurpatorske JNA koji su ga poslali pred bijesnu masu, a potom žrtva neselektivnog bijesa iste te mase. Sad će postati tek još jedna od žrtava koje se ponižava i preko groba – ponižava sprejem, tintom, priopćenjima, stranačkim otvorenim pismima...

A nije da takvih fali. Ne fali u Hrvatskoj, a pogotovo ne u Splitu. Jer su i ova zemlja i pogotovo Split u međuvremenu postali okorjeli. Skrutnuti, otvrdnuli, postali su nesposobni za empatiju prema bilo kojoj žrtvi koja nije Naša. Žrtva na tezgi vrijedi samo ako je žeton u parapolitičkom šahu, zapišavanju simboličkog i fizičko/urbanog prostora. Gešovski nije takva žrtva. Što ga, u takvom mentalnom obzoru, ne čini žrtvom uopće.

Piše: Jurica Pavičić (Jutarnji list)