Originalni prijedlog za budućnost

Za razliku od Mire Furlan, nisam otišao pod pritiskom – piše Vjekoslav Perica o svom egzodusu u SAD u knjizi »Pomirenje i posljednji dani«. Ipak, Peričino osobno iskustvo utoliko je slično onom Mire Furlan što je i on izgubio stan na taj način da je netko upao u »srpski stan« njegova pokojnog oca u Splitu i »privatizirao ga«.

»Privatizacija« je u mnogim slučajevima bila samo drugo ime za otimačinu bilo privatne, bilo društvene imovine. Možda je to netko već i učinio, a ako nije, trebalo bi napraviti jednu povijest naših ratova kroz zajednički nazivnik koji povezuje sudbinu Mire Furlan, Vjekoslava Perice i tolikih drugih koji su ostali obezdomljeni na različite, uglavnom nezakonite načine koji su u međuvremenu na svim stranama postajali prešutno tolerirana ili legalizirana praksa.

Perica tek usput spominje vlastito iskustvo u knjizi koja nije memoarska, nego historiografska i ne bavi se stambenim aspektom balkanskih mržnji i ratova, premda u njoj ima i ovaj pasus:

»Možda je najbolju i najkraću povijest tog vremena napisao netko tko uopće nije profesionalni historiograf, naime jedan umjetnik, Sarajlija Damir Nikšić. Sve bitno sažeo je u sljedećem: Šta je bilo, o čemu se radi? Zavadi pa kradi, zavadi pa kradi!«

Brutalna iskrenost

Nekima će se sigurno činiti da u ovoj kolumni otkrivam toplu vodu pišući o Vjekoslavu Perici i njegovoj najnovijoj knjizi objavljenoj na hrvatskom jeziku još prošle godine, u Beogradu, u kultnoj biblioteci »XX vek« Ivana Čolovića. Ipak, mislim da su takvi rijetki i da će većini, baš kao i meni ovih dana, Vjekoslav Perica biti uzbudljivo otkriće.

O knjizi »Pomirenje i posljednji dani« pisao je još početkom ove godine Dragan Markovina na portalu Peščanik, koji očito nisam pratio i čitao dovoljno pomno i često budući da tek sada tamo otkrivam brojne ranije objavljene Peričine tekstove, od kojih je većina objavljena u neobičnoj i barem za naše podneblje sasvim netipičnoj historiografskoj knjizi.

»Vjekoslav Perica je autsajderska i apartna pojava u postjugoslavenskoj historiografiji i javnom prostoru. Splićanin koji je imao tu sreću da ga u SAD-u zateknu pisanja fašistoidnog Slobodnog tjednika o neprijateljima Hrvatske u tom gradu, s njegovim imenom na popisu, i koji je na koncu ostao bez stana u Splitu tih godina, našao se u stranom svijetu u kojem je morao izmisliti novu karijeru. Tako je čovjek koji je radio u splitskoj gradskoj upravi u Komisiji za odnose s vjerskim zajednicama, nakon završenog Pravnog fakulteta, u SAD-u, već s 36 godina upisao doktorat iz povijesti i postao akademski nomad i egzilant, opsesivno okupiran onim s čim se do tada u životu bavio i što ga je natjeralo u egzil«, piše o Perici Markovina.

Za mnoge će njezina znanstvenost i historiografičnost vjerojatno biti i upitna zbog njezina izrazito komentatorskog diskursa. Naime, Vjekoslav Perica se ni u jednom trenutku, između citiranja izvora i navođenja faktografije, ne libi iznijeti svoje zaključke, ocjene i mišljenje. A upravo poglavlje o postjugoslavenskoj emigraciji, poglavito sportskoj-košarkaškoj u SAD-u i akademskoj, vrlo je zanimljivo baš zbog Peričinih osobnih iskustava. Ima tu i vrlo zabavnih, ironijom i satirom prema samom sebi i prema Amerikancima prožetih svjedočanstava. Na primjer, o tome zašto se, upitan odakle je, često radije predstavljao kao Rus, Poljak, Talijan ili Slovenac nego kao Hrvat. Ili Srbin.

Svoj vlastiti egzodus Perica prepričava kratko i s brutalnom iskrenošću kakva u našem javnom prostoru nije česta, a baš ni poželjna: »U SAD nisam emigrirao zbog rata 1991., nego otputovao na studij skupa s bračnom drugaricom koja je dobila američku stipendiju. Pripreme za to su tekle još od 1998. tako da sam zapravo otišao iz SFRJ a ne ovih potonjih država. Iako da nisam tako otišao, svakako bih iz nje utekao, ako treba veslao bih preko Jadrana kao oni što su pedesetih emigrirali iz komunizma.(...) Počelo je, dakle, traženjem ostvarenja američkog sna, a kad je na Balkanu zaratilo, moj američki egzil vidio sam kao božji dar.«

Šesnaest godina kasnije Perica se vratio na Balkan, bio nekoliko godina profesor na katedri povijesti Filozofskog fakulteta u Rijeci, da bi opet digao sidro i vratio se u Ameriku.

Ovo nije pokušaj prikaza ni njegove posljednje knjige, koja ima podnaslov »Balkanske nacije u mitovima i muzejima slave, stida i srama«, a još manje njegova ukupnog historiografskog opusa. Navodim samo kao putokaz da su mu u biblioteci »XX vek« prije ove objavljene još tri vrlo zanimljive knjige: »Balkanski idoli« (2006.) – studija o religiji i nacionalizmu u Jugoslaviji u dva nastavka, »Sveti Petar i Sveti Sava« (2009.) – o sakralnim simbolima kao metaforama povijesnih promjena na primjeru dvije splitske sakralne građevine te »Nebeska Jugoslavija« (2012.) s podnaslovom »Interakcije političkih mitologija i pop-kulture« koju je napisao s Mitjom Velikonjom. Tome još treba pridodati jedinu objavljenu u Hrvatskoj »Pax Americana na Jadranu i Balkanu« (Algoritam, 2014).

Apel bez odjeka

Nego, meni je knjiga »Pomirenje i posljednji dani« došla u pravom trenutku kao dodatno objašnjenje jednog fenomena i kao originalan prijedlog budućnosti.

Fenomen, koji su već mnogi detektirali, jest činjenica da nedavno objavljen katastrofalan ukupni rezultat posljednjeg popisa stanovništva u Hrvatskoj nije izazvao nikakav šok, nije izazvao nikakvu masovnu moralnu paniku kakvoj smo inače skloni, ni makar prividnu kratkotrajnu mobilizaciju državnih i političkih institucija. Na uzbunu su zazvonila jedino crkvena zvona, i to ovaj put, začudo, ne zbog masovnog iseljavanja i izumiranja Hrvata, nego samo zbog manjeg broja deklariranih katolika. A da ni sve to nije čudo, jasno je iz Peričine knjige koja kristalno pokazuje kako su sve to samo logične posljedice držanja, ponašanja i djelovanja međusobno umreženih političko-crkvenih nacionalnih elita prije, za vrijeme i nakon raspada Jugoslavije.

Što se pak tiče Peričina prijedloga budućnosti, taj apel je nešto najsnažnije što sam na tu temu pročitao premda će, kao i većina toga što on i njemu slični pišu, ostati bez odjeka u gluhom vakuumu usred nacionalističke larme. Taj apel najsažetije moguće glasi: kad već nismo mogli, znali ili htjeli zajedno živjeti, hajde da se napokon pomirimo kako bismo kao ljudi, mirno i dostojanstveno barem zajedno izumrli.

(Večernji list)