Thompson mi nalikuje prethodnici europskog fašizma

»Jučerašnji svijet» Stefana Zweiga prvi sam put čitao u Berlinu prije nevjerojatnih trideset šest ljeta, dakle u godini Zida. Nisam tad brinuo emigrantske brige. Također, imao sam jak pasoš. Stjecao sam prijatelje u Njemačkoj. Nisam bio posve nepoznat azilant.

U Berlinu, nasred Prospekta kneževa izbornikâ (Ku’damm) kočio se grafit koji je zvučao tako berlinski. On je u osnovi bio djelo desnog bjesnila. Poruka bila je jednostavna i svugdje je ista: »Stranci napolje!« Tad se kod nas još nije čulo nešto slično, ono je tek imalo doći: »Srbi selite se!« Nažalost bez zareza iza vokativa. No u Berlinu taj je grafit bio upotpunjen na sljedeći način: »Nikako! Nemojte nas ostavljati same s Nijemcima!« Kao i prva poruka, i ova pisana je njemačkom rukom.

Ali na tom istom Ku’dammu njemački neonacist nastrijelio je Rudija Dutschkea, karizmatskog vođu studentskog pokreta šezdesetih. Dakle, i njega ubila je njemačka ruka, umro je od posljedica atentata. Od njemačke ruke umro je i atentator: objesio se u zatvoru.

Zweigovo upozorenje

Ipak, znajući sve to, nisam Zweiga u prvoj lektiri doživio tako dramatično kao ovih dana, kad sam dovršio lektiru hrvatskog prijevoda u dragocjenom izdanju Telegrama. U neku ruku, obojica smo autori istog izdavača, pa neka to bude veza velikog i malog. Odjednom mi se sve otvara, napose ono što mi se krajem osamdesetih još činilo dalekim. Neki zabrinuti srodnik upozorava otprilike ovako: Gledajte oko sebe, budite na oprezu! Ne više od toga. Jer mi smo tad mislili, daleko bilo. I sad je tu!

Čudnovate se stvari događaju sa samim vremenom, baš kao u mojemu romanu Anđeo nestajanja. Nestali još nismo, ali da smo dobro, isto tako nismo. Jesmo li opet u godini 1933.? Koje je stvarno vrijeme na europskim satovima? Je li nešto pošlo po zlu u Greenwichu, zna li se što? Može li netko provjeriti pa javiti? Koje se vrijeme da očitati na hrvatskim satovima? Ljudi su danas u stanju izmjeriti vrijeme do milijuntog djelića sekunde. Ali znaju promašiti kad se radi o desetljećima. Jer Vrijeme i Povijest nisu iste kategorije.

Još mogu razumjeti šok iz godine 1914.: rat je izbio u jednom relativno konsolidiranom, prosperitetnom svijetu. Egzaktne znanosti svugdje su najavljivale svoje trijumfe; činilo se, sve se može izmjeriti, predvidjeti, dakle poboljšati. U filozofiji za pobunu protiv metafizike stajao je Ernst Mach sa svojom analizom, dakle, raščlambom svega što kao stvarna, dakle empirijska iskustva, dospije u osjetila. Freud nemilosrdno je secirao Ja, u prvom redu svoje vlastito. Nietzsche sve ostalo.

Krivnja socijaldemokrata

Ali najvažniji su Zweigovi doživljaji europske mladosti pune povjerenja u svijet koji nasljeđuje. Oni su dakako i autobiografski. Samo luđaci mogli su željeti propast takvom svijetu. No oni se uvijek nađu. Tad se Zweigu prvi put srušio svijet; jučerašnji svijet. Ljeto uoči kolovoza 1914. bilo je prekrasno, pamti Zweig. Javljali su se doduše tmasti oblaci na nebosklonu, ali te znake nitko nije znao pročitati. A i da jest, bi li to štogod pomoglo?

Onda se sve srušilo. Socijaldemokracija pojela je samu sebe. Nacije krenule su jedne na druge u klanju razmjeri su kojega dotad bili nezamislivi. Dramatično se promijenio omjer vojnih i civilnih žrtava. Rat prožeo je sve djeliće života. Na horizontu pojavilo se i njegovo veličanstvo Tenk! Pa onda plin. Rovovski rat, epidemije, sifilis, tifus… Vojničke cokule od prešanog papira. I smrt velikih brojeva bez ikakva dostojanstva.

Nemoguće je zamisliti veći kontrast između onoga što Zweig opisuje uoči prvoga rata i toga što je prvi put spepelilo Europu. Također je upravo skaredno čitati popise imena intelektualca, od kojih su neki spadali u sam vrh europske kulture, a koji su odjednom bili postali dobri nacionalisti, koji su dakle stali hvaliti svoje narode i države te njihova pregnuća na stvari uništenja neprijateljskih naroda i država. Teško mi je vidjeti na tom popisu imena jednog Thomasa Manna naprimjer.

Sve nijanse crne

No to je tek prvi rat koji je do drugoga bio nazivan Velikim ratom, a Prvi je postao tek naknadno. Potom su nove generacije stale vjerovati da je sam užas milijuna mrtvaca kod Verduna dovoljan da spriječi sve buduće ratove.

U ponudi svjetopopravljača, napose u Njemačkoj, bilo ih je na stotine svih mogućih nijansi crne boje (koja nekih nijansi baš i nema), a sve su htjele osvetiti poraz kojim je okončan prvi svjetski rat. Ali samo jednom osmjehnula se sreća. Nije bio najpametniji, daleko od toga, njegovu karizmu jako je teško razumjeti. Naprimjer, on Nijemcima nije pjevao. Mussolini također nije pjevao Talijanima, narodu muzikalnom koji rado sluša dobru pjesmu. On je recimo osvajao leteći u avionu kojim je sam upravljao. Itd. Mussolini nije čak bio neki naročiti antisemit.

Ali Hitler je otkrio »svoje« Židove. I Njemačka je odahnula. Pronađen je neprijatelj, sve je riješeno. Sve bit će riješeno »konačnim rješenjem« tog neprijatelja njemačke kulture, krvi, tla. Eto, zvuči jednostavno. On akribično opisuje kako su mnogo nasjeli, pa čak i Židovi, njemački heroji iz prvoga rata, dekorirani svim mogućim odličjima kakve razdaje »domovinska zahvalnost«. Jer da će ta ludost austrijskog kaplara proći i nestati kao što je i došla. Mnogi, nikako ne oni najgluplji, bili su toga uvjerenja. To se na kraju i dogodilo. Ali uz kakvu cijenu?

Prekjučerašnji svijet

Čitam Zweiga danas drugačije no što sam ga čitao onomad u Berlinu. Trebam li knjigu zvati – Prekjučerašnji svijet? Nije li od devedesetih do danas srušen još jedan »jučerašnji svijet«? Kako izgleda Hrvatska danas, uzme li se u pamet njezino postojanje od trenutka kad je, po mišljenju nekih, izborena njezina samostojnost? A neki opet misle da se ta povijest ima računati od trenutka jedne manje-više dogovorene akcije, vele redarstvene (čime ne kanim reći da ona nije imala svojih žrtava koje, kao i sve, valja poštovati).

Dakle, što je tada sve bilo u talonu koji je otvoren sredinom devedesetih? Koje su se mogućnosti ostvarile, koja obećanja, a koja ne samo da uopće nisu, već su ozbiljene samo one najgore mogućnosti? Nismo li mi danas neoprostivo naivni? Nama se jedan Thompson etički, još više estetički, gadi. Je li to dovoljno?

U vrlo važnoj knjizi Klausa Manna, nesretnog, a tako nadarenog sina mnogo slavnijega oca, Prekretnica (Der Wendepunkt) može se naći opis jedne zgode kad su se Klaus i Hitler našli u istom lokalu, dakako sjedeći za raznim stolovima. Hitleru su svaki čas dolazili njegovi, nabildani, oznojeni, zadihani, dakle premoreni od svoje revolucije. Izvještavali su ga o toku ulične borbe; koga su prebili, koliko ih je odvezeno, što je radila policija, to jest da nije činila ništa. Hitler slušao je sve to vrlo mirno. Jeo je jednu za drugom tortu od borovnica. Pojeo je veliku količinu tih torti. I Klaus Mann pomisli: Pa ne može Njemačkom vladati netko tko tamani torte od borovnica. To je ponajprije jedno čisto estetičko pitanje!

Hrvatska avangarda fašizma

Kako su se svi prevarili. Nasreću, Hrvatska je mala i beznačajna zemlja. Činjenica da se usred Zagreba na masovnom skupu koji je naoko tek glazbena priredbica pozdravlja pozdravom hrvatskog fašizma jednako se tako može učiniti beznačajnom u razmjerima europskim i svjetskim. Može djelovati umirujuće što je tako nešto u jednoj Njemačkoj nemoguće. No treba li dodati, imajući u pameti Zweigovu knjigu, jedno zasad?

Otprilike onako kao što je Pavelić radikalizirao neka »dostignuća« Hitlera i njegovih, što je dakle ushtio biti papskiji od pape, tako isto i taj pijevac, u stvari jedan poduzetnik hrvatskog nacionalizma, radikalizira ono što se u Europi doduše najavljuje, ali u vlast se još nije uzveralo.

Oni čije orgazmičke potrebe rješava taj poduzetnik vole reći: Politici u kulturi nije mjesto! Pa se onda glazbena priredbica stvori predizbornim skupom. Itekako to pažljivo osluškuju vladajući. Oni, kako se ispostavlja, imaju za Thompsona neko osobito fino ugođeno uho.

Čitajmo Zweiga

Uho imaju, ali ne i Zagreb. Bolna je to rana. Na nju se hoće gorka trava. Otrov na otrov. Jer oni imaju sve, osim Zagreba-grada. Beli Zagreb-grad nikad nije bio ustaški. Kao što ni Berlin nije bio nacistički. Austrijski kaplar ostao je u Berlinu austrijski kaplar.

Ali, ali… upravo su u Berlinu bile glavne mučionice Gestapa. Nemojte nas, dakle, ostavljati same s ustašama.

Čitajmo Zweiga. Ne smijemo više biti naivni. Upravo su zabijeni čavli u glavu hrvatske demokracije.

Piše: Slobodan Šnajder (Telegram)