Tuđman (ni)je bio velikan

Ugledni hrvatski povjesničar prof. Ivo Goldstein uskoro objavljuje novu knjigu u izdanju zagrebačkog Profila, opsežno historiografsko djelo pod naslovom »Hrvatska 1990-2020: Godine velikih nada i gorkih razočaranja«, u kojem se bavi političkom i društvenom evolucijom moderne hrvatske države, od njezina nastanka 1990. do najnovijih dana. Tjednik Globus u svom je prošlom broju objavio ulomke iz poglavlja u kojem se Goldstein bavi prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Prenosimo verziju koja je objavljena u Globusu, prilagođeno novinskoj objavi.

---

Agresivna glorifikacija

Franjo Tuđman (1922-1999.) bio je predsjednik Predsjedništva Republike Hrvatske (1990-1992) te prvi hrvatski predsjednik (od 1992. do smrti). Istraživači koji su se u svijetu u proteklih tridesetak godina bavili Hrvatskom u Tuđmanovo doba praktički su se jednoglasno odredili prema autoritarnim i nedemokratskim praksama njegova režima, kao i prema njegovim opsesivnim ambicijama da dijeli BiH.

Nasuprot tome, posljednjih godina u Hrvatskoj je na djelu agresivna glorifikacija Tuđmana i njegova nasljeđa. Svako propitivanje Tuđmana automatski je izvrgnuto osudama i diskvalifikacijama. Takav rigidni stav pridonosi uneređivanju i primitiviziranju hrvatskog društva – svako civilizirano društvo racionalno razgovara o svojoj prošlosti, radi svojevrsnu inventuru kako bi shvatilo gdje je danas i radilo realne projekcije o budućnosti.

Nakon Titove smrti krute su jugoslavenske strukture donijele Zakon o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita. Bila je to vrlo loša usluga Titovu povijesnom liku. Jugoslavija će nestati u krvavom sukobu koju godinu poslije, a sve će se zaraćene strane natjecati u što većem ocrnjivanju Titova »lika i djela«. Nemoguće je zamisliti da bi netko danas pokušao u Britaniji zabraniti raspravu o nekim greškama Winstona Churchilla, u Francuskoj o greškama Charlesa De Gaullea ili u SAD-u Georgea Washingtona. Pred poviješću se nema što tajiti o povijesnim ličnostima, njihovim slabostima i zabludama, protuteža su njihova djela.

Franjo Tuđman ne spada u plejadu velikana kakvi su bili De Gaulle, Churchill ili Tito. Pa ipak, on je zaslužan za sve ovo što danas imamo. Tuđman jest bio ključna osoba u stvaranju hrvatske države, ali je bio ključan i u tome kakva je ta država bila za njegova predsjednikovanja, kao i godinama nakon njegove smrti.

Izostanak propitivanja

Hrvatska javnost i društvo danas, 2021. godine, nema snage propitivati Tuđmana i još dugo neće ni imati snage za to. To je dijelom i zbog toga što je Franjo Tuđman ušao duboko u hrvatski politički život, u kulturu, u svakodnevicu – u Hrvatskoj gotovo da nema grada ili općine u kojoj po njemu nije nazvana ulica ili trg. Ima već mnogo spomenika, postoje inicijative za nove. Odnos prema Tuđmanu kakav dominira u nas zapravo govori više o Hrvatskoj danas nego o njemu samom. Pristajanje uz takvo glorificiranje Tuđmana znači da se javnost slaže i s njegovim političkim i društvenim konceptom, koji se svakim danom sve više pokazuje kao posve promašen. Građanima se danonoćno time ispire mozak, kao da nisu imali priliku doživjeti njegovu vladavinu i kao da ne žive njezine posljedice.

Hrvatska pozivanjem na Tuđmana pokazuje veliki politički, ideološki i intelektualni deficit, kad nije mogla u ovih dvadesetak godina smisliti ništa bolje (sama se po sebi nameće usporedba s Jugoslavijom nakon 1980. koja nije znala smisliti ništa bolje nego slogan »i poslije Tita – Tito«). A bez prave rasprave o Tuđmanu postajemo samozadovoljna i samodovoljna državica na rubu EU, koju Zapad marginalizira i smatra dijelom balkanske krčme.

Franjo Tuđman bio je partizan od 1941. godine, poslijeratni visoki dužnosnik u JNA, general, predsjednik sportskog društva Partizan, direktor novoosnovanog Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu. Tih je godina došao na zao glas kao razotkriveni kompilator i plagijator u pisanju svojih »visokoparnih« knjiga i studija. U historiografskim je tekstovima prije svega ostajao političar koji priču o povijesti želi prilagoditi vlastitim političkim ciljevima. Tijekom 1967. bio je prisiljen na povlačenje s mjesta direktora Instituta, isključen je iz SK. Sudjelovao je u Hrvatskom proljeću, ali nije, iako se svojski trudio, bio jedan od zapaženijih članova. Pa ipak, za »kontrarevolucionarnu djelatnost« i veze s »emigrantskim organizacijama« osuđen je na dvije godine zatvora, no poslije mu je kazna smanjena na devet mjeseci. Ponovno je osuđen 1981., ovaj put je odslužio 13 mjeseci.

Od 1987., kada mu je vraćena putovnica, putovao je po Americi i Europi, gdje je hrvatskom iseljeništvu promovirao nacionalnu pomirbu i povezivanje domovine i dijaspore. Uoči sloma jugoslavenskog socijalizma, u lipnju 1989., osnovao je HDZ s idejom da se na programu državnog osamostaljenja Hrvatske uspostavi masovni nacionalni pokret koji bi okupljao različite političke sastavnice i ideološke tradicije: od starčevićanskog pravaškog nacionalizma, radićevskoga mirotvornog pokreta do hrvatske državotvorne ljevice.

Država iznad svega

Od svibnja 1990. do smrti Franjo Tuđman je bio ključni akter hrvatske unutarnje i vanjske politike. Bio je ključna osoba u pisanju Ustava RH i u uspostavljanju polupredsjedničkog sustava. Pokazao je odlučnost u otporu agresiji, dosljedno je jačao obrambenu moć zemlje i naposljetku je reintegrirao u oslobodilačkim akcijama 1995. te kasnijom diplomatskom akcijom u Podunavlju. Umro je u Zagrebu, nakon duže bolesti, 10. prosinca 1999.

Međutim, pojedine njegove odluke, kao i cjelovite koncepcije, izazivale su kritike kako za njegova života, tako i poslije, sve do danas. Iako je Tuđmanu hrvatska država bila cilj, nekakav vrhunski ideal, nije razmišljao o tome kakva bi ona trebala biti »iznutra« – hoće li omogućavati svakom građaninu da ostvari materijalnu sigurnost i bude u mogućnosti ispunjavati druge interese. Naime, državu koju je osnovao doživljavao je kao puku formu, ispražnjenu od stvarnog ljudskog sadržaja. Smatrao je da će stvaranje samostalne države biti istovremeno i vrhunac i kraj hrvatske povijesti – izjavljivao je da se radi »o ostvarenju najvišeg ideala hrvatskog naroda« (kao da u isto vrijeme nije stvoreno i priznato još 14 država u Europi). Riječ je o apoteozi države, dakle o obogotvorenju državne ideje.

Tuđman je još u predizbornoj kampanji 1990. govorio o potrebi jedinstva svih Hrvata, a potom iznio u javnost ideju o »svehrvatskoj pomirbi«, posebno naglašavajući potrebu pomirenja ustaša i hrvatskih partizana kako bi zajednički radili na dobrobit domovine. Ta je ideja trebala biti okosnica u suočavanju s prošlošću i temelj novoga hrvatskog identiteta. No, na njoj se ne može graditi demokratsko društvo jer je ona u biti totalitarna, zasnovana na nacionalnom zajedništvu kao ultimativnoj vrijednosti koja nadilazi sve druge, uključujući i univerzalne.

Najbolji u svemu

Tuđman je bio »ekstremno narcisoidan čovjek«. Govorio je: »HDZ, na čijem sam čelu, izvojevao je takvu pobjedu stoga što stranka i ja osobno uživamo veliki ugled u narodu.« Nadalje, izjavljivao je da su se sva »hrvatska čuda«, osobito tobožnji procvat gospodarstva (tzv. gospodarsko čudo), dogodila zbog političkog vodstva »koje je znalo što hoće«.

U svemu je morao biti »naj«, od politike do tenisa, gdje ga se moralo smatrati vrhunskim igračem (barem za njegove godine). Deklarirao se kao historičar (»povjesnik«) i znanstvenik, smatrao je da su njegove »povijesne prosudbe« neporecivo točne.

Osjećaj svemoći dopuštao je Tuđmanu da odlučuje o svemu i svačemu, pa tako i o preimenovanju zagrebačkog Trga žrtava fašizma, o imenu NK Dinamo, kao i o politici kluba, uključujući i prodaju i kupnju nekih igrača i pritisak na suce. Petljao se čak i u dizajn dugmadi koju je trebala nositi njegova novoizmišljena počasna garda.

Bio je herostrat, dakle osoba koja nešto čini iz pukog slavohleplja. Želio je biti važan i moćan, jer je tako imao pravo sjesti s nekim za isti stol i odlučivati o sudbinskim pitanjima svoje i susjednih država (pa je tako s Miloševićem dijelio BiH). O njemu se govorilo kao o »ocu nove Hrvatske«, osobi koja se u teškim vremenima brine za sudbinu domovine. Takav je dojam o svojoj misiji isticao i on sam, običavajući isticati kako je »za Hrvatsku spreman ići u pakao« ili »sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što«.

Protokom godina Tuđman je sve češće za sebe govorio da je »državni poglavar«, što kao titulu nije spominjao nijedan dokument. Umjesto »izjava«, »govora«, itd., u određenim se situacijama, poput nekog apostola, javnosti obraćao »poslanicama«.

Počeo se pojavljivati u bijeloj »vrhovničkoj« uniformi (frapantno je podsjećala na Titove maršalske), što je posve neuobičajeno za predsjednike u zemljama razvijene demokratske kulture. Dobar dio javnosti tolerirao je takve Tuđmanove postupke, smatrajući ga izuzetnom ličnošću čije zasluge uvelike nadmašuju bilo kakve prijestupe. Kult Tuđmanove ličnosti bio je jedan od najočiglednijih pokazatelja manjkavosti tadašnjega hrvatskoga političkog sustava.

Nerazumijevanje liberalizma

Tuđman nije bio tipični desničar. Izrastavši na učenjima KP, on nije razumio niti je pokušao razumjeti liberalnu demokraciju, pogotovo ne u njezinoj liberalnoj dimenziji, što uključuje poštovanje drugoga i drugačijega, poštovanje prava manjina, itd. Bio je, doduše, realpolitičar pa je u nekim situacijama znao zauzdavati ekstremiste, znao je s ljutim protivnicima pregovarati, dogovarati, ali ga to nije natjeralo da se oslobodi nekih fiksideja.

Za ovu analizu manje je važno koliko ćemo Tuđmana pozicionirati desno u odnosu na lijevo, ili koliko lijevo u odnosu na desno, hoćemo li procijeniti da je imao više simpatija za partizane ili za ustaše. Mnogo je važnije da su odabiri koje je učinio dubinski odredili hrvatski politički život sve do danas: umjesto da gaji kult slobode stvorio je i razvijao kult države; umjesto da njeguje individualizam izabrao je nacionalizam; umjesto moderniteta izabrao je tradicionalizam; umjesto kulta zdravog razuma razvijao je i poticao domoljubno bunilo. Umjesto da potiče prosvijećenost dopuštao je primitivizam (»kila mozga dvije marke«). Umjesto otvorenosti propagirao je malograđansku uskogrudnost. Umjesto slobode govora pronosio je govor mržnje. Umjesto pristojnosti i zdrave ljubavi prema naciji i nacionalnom izabrao je šovinizam. Umjesto slobodnog tržišta stvorio je ekonomiju u kojoj sve ovisi o njegovoj partijskoj ekipi. Umjesto da stvara temelje za zdrav politički život svoj je HDZ izgradio po konceptu nekadašnjih komunističkih partija u kojima je klijentelizam jedna od osnovnih karakteristika. Uz kli- jentelizam je ruku pod ruku išla i korupcija.

Vlada je tada bila Tuđmanov izvršni, a Sabor zakonodavni servis. Tako se moglo dogoditi da Vlada donese uredbu sa zakonskom snagom koja je vrijedila samo jedan dan. Po njoj je predsjednik Tuđman otkupio čitavu vilu u Nazorovoj ulici u Zagrebu (u kojoj je do 1990. posjedovao stanarsko pravo nad samo jednim od stanova).

Usuprot tradicijama u velikoj većini liberalnodemokratskih društava koje predsjedniku države izričito zabranjuju članstvo u nekoj od političkih stranaka, Franjo Tuđman ostao je predsjednik HDZ-a. Da bi to bilo moguće, prilagođavan je i tekst Ustava!

Izbori kao kulisa

Tuđman je smatrao da on kao predsjednik grandsenjerskom manirom treba velikodušno dopuštati izbore, ali da ih njegova stranka nikad ne smije izgubiti. Temeljem zakona potvrđivao je župane i gradonačelnike. Kad je na izborima u Zagrebu 1995. većinu dobila opozicija (33 od ukupno 50 mandata) te je Gradska skupština za gradonačelnika i župana redom izabirala četiri kandidata, Tuđman ih je redom odbio potvrditi. Bio je to najbjelodaniji dokaz autoritarnosti sustava. Nešto kasnije komentirao je te izbore i pokazao koliko drži do demokracije: »Što znači da oporba u Zagrebu ima 60 posto glasova?... Da li je to praščad ili guščad? Da li su to kokoši ili guske? Da li je to stoka krupnog ili sitnog zuba? Svaki razborit seljak i čovjek znat će da nasuprot takvom jatu jedan, a pogotovo jedan par rasnih konja ili krava više vrijedi negoli čitavo takvo jato.« Golema je Tuđmanova odgovornost, pa i direktna krivnja, što se nijedni izbori nakon 1990. ne mogu smatrati poštenima.

Iako je velika ratna pobjeda u kolovozu 1995. omogućavala da pobjednik velikodušno »podari« građanima više slobode, dogodilo se upravo suprotno – tada su Tuđman i njegovi suradnici i dalje podgrijavali tobožnju ugroženost i manipulirali kvazipatriotskim osjećajima. Umjesto da se u narednim godinama počne oporavljati Hrvatska je i dalje tapkala u mjestu ili nazadovala. To potvrđuje i atmosfera u kojoj se 1997. vodila predsjednička kampanja: tada je predsjednik Tuđman istaknuo kako »hrvatski narod pamti križne putove svoje povijesti i zbog toga više neće dopustiti da o njegovoj sudbini odlučuju strane sile ili domaći smušenjaci i bezglavnici« (a to su bili njegovi protukandidati Zdravko Tomac i Vlado Gotovac).

Ubrzo potom je pripadnik Tuđmanove tjelesne straže Tomislav Brzović za vrijeme predizbornog skupa u Puli udario Gotovca željeznom kopčom opasača po glavi i teško ga ozlijedio. Vikao je pritom: »Živio Ante Pavelić!« i prijetio nazočnima da će ih pobiti. Iako se napad mogao kvalificirati kao pokušaj ubojstva, Brzović je osuđen na 1,5 godinu zatvora uvjetno, uz rok kušnje od tri mjeseca, a u vojsci je ubrzo vraćen na dužnost. Umjesto da osudi atentat Tuđmanov je izborni stožer tvrdio kako je Gotovac »predsjednički kandidat judeomasonskoboljševičke struje u HSLS-u«.

Fiksideja u BiH

Od svih fiksideja koje je Tuđman imao najsnažnija je bila ona da BiH valja podijeliti. O tome postoje brojni dokazi. Evo jednoga: Tuđman je 31. prosinca 1991. dao intervju Slobodnoj Dalmaciji. U njemu je ustvrdio da bi se hrvatsko-srpski odnosi mogli trajno riješiti tako »da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare (dakle da ona dobije dio BiH – op. I. G.) i da ona više nema razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan«. Procjenjivao je da je »u hrvatskom interesu da se taj problem riješi na naravan način«, a taj »naravni način« jest – »način kako je bila riješena Banovina Hrvatska«. Nakon takvih preinaka granica mogao bi ostati »dio ‘zemljice Bosne’, gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije«. »Time bi«, poentirao je Tuđman, »ujedno nestala i kolonijalna tvorevina BiH.« O takvim Tuđmanovim idejama svjedoče u memoarima i njegovi brojni bliski suradnici – Davorin Rudolf, Josip Manolić, Hrvoje Šarinić, Branko Tuđen.

Takva politika prema BiH gurnula je Hrvatsku u katastrofalni rat, poguban ponajviše za bosanskohercegovačke Hrvate, odvela je u međunarodnu izolaciju i do ruba sankcija. Takvu je politiku Haški sud – od kojega je Tuđmana spasila smrt – ocijenio kao udruženi zločinački pothvat.

Franjo Tuđman gajio je šovinistički odnos prema Srbima. Koji dan nakon Oluje izbjeglim je Srbima, inače odreda hrvatskim građanima, poželio »neka idu i neka nose svoje prljave gaće sa sobom«. »Srbi su neslavno nestali s ovih prostora, kao da ih nikada nije ni bilo!« uskliknuo je u Kninu. »I još ih ima! Od 22 suca u Karlovcu sedam su Srbi!« precizno je pobrojio, pokazujući da njegov šovinizam nije usmjeren samo protiv onih koji su sudjelovali u petogodišnjoj pobuni protiv Hrvatske nego protiv svih Srba. Takav odnos prema Srbima nije bio uzrok agresije na Hrvatsku (kao što se često u Srbiji zna naglašavati), ali je mnoge hrvatske Srbe udaljio od hrvatskih vlasti. Doduše, povodom reintegracije Podunavlja 1997. bio je krajnje pomirljiv: ustvrdio je da »pobjednik koji ne zna praštati sije klice novih razdora i budućih zala«, da Hrvatska »želi zaista mir, pomirbu, da želimo stvarati povjerenje«, ali su te riječi bile zakasnjele i dijelom izrečene za međunarodnu javnost.

Bogati i siromašni

Franjo Tuđman dao je osnovne smjernice i pljačkaškoj pretvorbi i privatizaciji. Nestankom socijalizma trebalo je naći vlasnika za golemo društveno bogatstvo. Stanovi u društvenom vlasništvu nad kojima je postojalo stanarsko pravo relativno su brzo i bez većih potresa uglavnom otkupljeni (s iznimkom stanova u vlasništvu bivše JNA). Što se tiče vlasništva nad poduzećima, doneseni su zakoni koji su omogućili da se ona podijele stranački podobnim ljudima. Bio je to put u katastrofu: zbog nestručnosti novih vlasnika i često njihove želje da što brže rasprodaju novostečenu imovinu privatizirana poduzeća velikim su dijelom propala. Posljedica svega toga bila je da se stvorio uzak sloj bogataša, dočim je istovremeno najveći dio građana osiromašio. Tako su stvorene goleme socijalne razlike, pa je društvo, nakon desetljeća relativnog egalitarizma, poprimilo bitno drugačiji karakter – umjesto da se ustrojavanjem nekih elemenata kapitalističke privrede kreće prema društvu pravednosti nalik na skandinavska, za što je bilo potencijala, stvarala se društvena slika koja tendira onoj južnoameričkoj. Tako je Franjo Tuđman ostavio uništenu ekonomiju koja se ni 22 godine nakon njegove smrti ne može oporaviti.

S druge strane, njegova djeca Nevenka i Stjepan razvila su plodnu poduzetničku aktivnost, koja je propala čim je Franjo Tuđman prestao biti predsjednik. Sin Miroslav, inače solidni sveučilišni profesor, ulazi u visoku politiku, postaje general i de facto šef svih obavještajnih službi.

Uloga Tuđmanove ličnosti u Hrvatskoj devedesetih bila je golema – »ako je čovjek stil, onda je Tuđman oličenje hrvatskog provincijalizma… Sve što je on postigao moglo se i moralo učiniti na drugi način, po europskim modelima«, ustvrdio je Ivo Banac, pa je proročanski zaključio kako će »Hrvatskoj trebati mnogo vremena da se povrati svojim europskim tradicijama koje se danas mnogo slave, ali sustavno potkopavaju«. Banac je 1996. s pravom konstatirao kako je »Tuđman sinteza naših nedaća«. I danas, četvrt stoljeća poslije, ta gruba istina stoji – Franjo Tuđman zaslužan je za sve ono što danas imamo.

Sve u svemu, Tuđman je hrvatskoj domovini, ko- ju je, navodno, neizmjerno volio, ostavio u mnogim aspektima negativni saldo. Kad je HDZ 2000. sišao s vlasti, Hrvatska je u ritmu približavanja euroatlantskim integracijama u nekim procedurama bila čak i iza Albanije i Makedonije. Sva sociološka istraživanja pokazivala su da je hrvatsko društvo tijekom devedesetih doživjelo tešku regresiju, ne samo zbog nametnutog rata.

Franjo Tuđman u nasljeđe nam je ostavio devijantni sustav vrijednosti temeljen na parametrima njegova skučenog nacionalističkog uma, povratku na tobožnje tradicionalne vrijednosti koje su suprotstavljene uređenim odnosima u građanskom društvu. Taj sustav zovemo tuđmanizam.