Zašto Italija šuti dok notorni ekstremisti u Nettunu prisvajaju Istru, Rijeku i Dalmaciju?

U Nettunu, općinskom središtu na obali Tirenskog mora, na teritoriju Metropolitanskoga glavnoga grada Rima, ovih je dana svečano inauguriran spomen žrtvenik posvećen »mučenicima fojbi«, dakle Talijanima koje su Jugoslaveni likvidirali 1943-1945 i bacili u kraške jame, »fojbe«, ili strijeljane, ili žive, neke prethodno silovane.

Dvije činjenice moraju biti jasne. Prvo, nijedan zločinac ne smije biti kažnjen bez suda, bez odvjetničke pomoći, bez prava na priziv. Ako se ti uvjeti prekrše, i zločinac postaje žrtva. Drugo, nakon što je ubijen u borbi ili na drugi način, i neprijatelj postaje pokojnik, kojemu njegovi mogu iskazati pijetet. Primitivno je divljaštvo rušiti biljege njima u spomen (kao što ustrajno čine hrvatski fašisti sa spomenicima palima u antifašističkoj oslobodilačkoj borbi 1941-1945).

Problem nastaje kada biljeg nije samo spomen na pale, nego i reivindikacija njihovih ciljeva koji krše zakone pravne države ili čak međunarodne obaveze i ugovore, pa makar to odobrila nadležna vlast.

Upravo to je učinjeno u Nettunu: na spomeniku su istaknuti grbovi Istre, Rijeke i Dalmacije, koje su označene kao Italija.

Svatko je vlastan misliti kako hoće, možemo biti nostalgičari, na primjer, Ilirije, ili NDH koja je Split i dio Dalmacije darovala svojim talijanskim fašističkim pokroviteljima, ali državne granice između Italije i Jugoslavije (kojoj je Hrvatska pravna slijednica u svojim međunarodno priznatim granicama) utvrđene su pariškim Mirovnim sporazumom 1947, Londonskim memorandumom 1954, Osimskim sporazumima 1975, te blagoslovljene Helsinškom poveljom 1976 (podatak da je Rusija gazi ne daje drugima pravo oponašati Putinov režim, nego ga prezreti).

Sablazan u Nettunu su organizirale notorne ekstremističke organizacije: iredentistički Circolo Barbarigo i neofašistička CasaPound.

Problem je što je to odobrila općinska uprava koju predvode stranke desnog centra, od kojih su Liga i Forza Italia u sastavu sadašnje Draghijeve vladine većine. Još je veći problem da na to nije reagirao nadležni rimski prefekt Matteo Piantedosi, kao predstavnik državne vlasti na teritoriju svog kotara.

Može se razumjeti da talijanski desni ekstremisti pokušavaju provocirati i slabiti nacionalnu vladu koja im nije po volji. Teže je razumjeti da je to dopustio prefekt. Do zaključenja izdanja smo uzalud čekali njegov odgovor s objašnjenjem.

Iz Zagreba smo pak obaviješteni da je hrvatsko »Ministarstvo vanjskih i europskih poslova uputilo […] 28. srpnja 2021. godine prosvjednu notu talijanskom Ministarstvu vanjskih poslova [...]. U noti se osuđuje veličanje autoritarnih režima iz prošlosti kao i teritorijalne pretenzije, što je u suprotnosti s vrijednostima na kojima počiva Europska unija, a koje dijele obje zemlje.

Jednako tako, ističe se da je postavljanje navedene ploče za Republiku Hrvatsku neprihvatljivo, u suprotnosti s načelima međunarodnog prava te ne pridonosi daljnjem jačanju izvrsnih bilateralnih odnosa s Talijanskom Republikom. U noti Hrvatska poziva nadležna tijela Italije da, bez odgode, poduzmu odgovarajuće korake kako bi se ploča uklonila ili neprihvatljivi natpis izmijenio.«

Žešće su bile reakcije talijanskih ljevičarskih stranaka, a talijanska partizanska udruga ANPI smatra da je »postavljanje obilježja koji zahtijeva Istru, Rijeku i Dalmaciju kao talijanske zemlje (a sada u sastavu Slovenije i Hrvatske) evocira zlosretnu prošlost fašističke diktature temeljene na politici nacionalizma, agresije i prisilne talijanizacije koja je izazvala okrutne i tragične posljedice kako po Talijane tako i po slavenska pučanstva koja su pretrpjela deportacije, pokolje, razaranje gradova i ratne zločine koji su ostali nekažnjeni poslije rata«.

Više puta smo pisali i naglašavali da nijedna talijansko-jugoslavenska granica nije bila pravična, ni 1919, ni 1947. U oba slučaja je pobjednik »jamio« koliko je mogao, ne mareći nego, zapravo, uživajući što krade i gazi tuđe.

Rezultat su bila »čišćenja« etničkih Slovenaca i Hrvata iz međuratne Italije (oko 60.000 se iselilo, oko 21.000 su »postali« etnički Talijani), te poslijeratni odlazak oko 130.000 etničkih Talijana koji su ondje živjeli prije prvoga svjetskog rata i njihovih potomaka, te još blizu 50.000 useljenih za fašizma i njihovih potomaka.

Broj Talijana ubijenih - u borbama, strijeljanih po osudama, ili smaknutih ilegalno - nije utvrđen, ali je po mjerodavnom mišljenju Diega De Castra manji od 6000, a Luigi Papo del Montada je u svoj Albo d'Oro uspio do 1989 upisati poimenično njih 3158.

Zbirovi ubijenih i prognanih su sami za sebe dovoljno strašni, osim onima koji bi još gore. A svaka pojedina jedinica je neka ljudska sudbina, iza svake se pomaljaju prekršena i zgažena ljudska prava.

Eto zašto treba reagirati. Ne na svaku otužnu fašističku provokaciju, kojoj reagiranje daje priželjkivani odjek, nego na mûk nadležne pravne države, bila ona Italija, Hrvatska, ili bilo koja treća.

Originalni članak objavljen je u Jutarnjem listu.