Hajduk je velik zbog pripadnosti zajednici

Ovih dana naša udruga VeDRA ušla je u svijet izdavaštva, a prvi objavljeni naslov je reizdanje »Hajdučke legende«, prve knjige Miljenka Smoje, izvorno tiskane 1971., o šezdesetoj godišnjici Hajduka. Na predstavljanju u splitskom HNK-u uz predsjednika VeDRA-e Ranka Britvića govorili su urednik knjige Marin Kuzmić, legendarni veteran Hajduka Ante Ivković Zonzi, te književnici i kolumnisti Jurica Pavičić i Boris Dežulović.

Prvu knjigu biblioteke pokrenute u našoj udruzi krasi i odličan predgovor Jurice Pavičića, koji zaslužuje biti cjelovito objavljen i u našem web magazinu.

Razdjelnica dviju epoha

Knjiga koju imate u rukama – »Hajdučka legenda« – prva je ukoričena knjiga koju je u životu objavio slavni splitski novinar, humorist, scenarist i prozaik Miljenko Smoje. Objavio je godine 1971., po narudžbi, povodom šezdesete godišnjice osnutka splitskog nogometnog kluba.

Ta 1971. – kad ova knjiga izlazi – bila je i za samog pisca, a i za nogometni klub Hajduk, razdjelnica između dvije ere.

Do početka sedamdesetih, Miljenko Smoje je bio daroviti, ali tek lokalno poznati novinski reporter, čovjek čije su čakavske humoreske i putopise po Dalmaciji lokalni čitatelji voljeli, no slava mu nije sezala dalje od rubova užeg zavičaja, a ugled šire od čitateljstva lokalne »Slobodne Dalmacije«. A onda se pod sam kraj 1970. pred jugoslavenskim TV gledateljima pojavila TV serija »Naše malo misto« po Smojinom scenariju. U samo desetak tjedana, lokalni je splitski novinar postao svejugoslavenska zvijezda, supkulturna činjenica prvog reda. Otada nadalje, Smoji počinju redom izlaziti knjige, naručuju mu se scenariji i teatarski tekstovi, matični list oko njegovih tekstova gradi komercijalni brend, a kulturna se javnost dijeli na one koji ga vole i one kojima je njegova pučka slava nepodnošljiva.

Ta 1971. i za Hajduk je godina između dvije epohe. Za Hajdukom se u tom trenutku nalazila dekada koja je pomalo bila nalik onoj današnjoj. Šezdesete su za Hajduka teške i ponižavajuće godine, godine kad ni jednom nije ni blizu osvajanja naslova prvaka, kad barem dvaput za dlaku izbjegava ispadanje iz lige, a za klubom se vuku najmanje dvije skandalozne afere: ona »šišmiš«, te ona druga – »Planinić« – kad je klub hajdučkog kodeksa bio upleten u potplaćivanje protivničkog igrača. Te 1971. Hajduk će slaviti 60. godina osnivanja, ali i osvojiti prvi naslov prvaka nakon 16 godina. Ono što, međutim, ni Smoje ni hajdukovci nisu mogli znati je da će već uskoro za klub doći slavni dani. Oko murve kod Starog placa u tom se trenutku već muva skupina mlađih igrača koje je u inkubatoru kreirao Biće Mladinić, a u ruke početkom 70-ih uzeo trenerski genij Tomislav Ivić. Ta će generacija – danas je zovemo »zlatna« – od 1973. do 1979. osvojiti tri prvenstva i pet kupova, igrati europsko polufinale i dva četvrtfinala kupa prvaka.

Sedamdesete će – ukratko – i za Miljenka Smoju i za Hajduk biti najbolje godine njihovih života. Epoha izgradnje Splita 3 i epoha MIS-a bit će razdoblje kad će pisac ove knjige doseći vrhunac slave, a Hajduk vrhunac svojih sportskih uspjeha.

Veći od života

U trenutku kad ova knjiga izlazi – međutim – ni Smoje, a ni hajdukovci to nisu mogli znati. U trenutku kad ovaj sveščić izlazi, Hajduk je tek provincijski, kronično neuspješni klub kojem nedostaju rezultati, kontinuitet sportske politike i upravljački identitet, te koji živi od nostalgije za davnim uspjesima iz 20-ih i 50-ih. Taj Hajduk je, ukratko, bio jako nalik Hajduku iz 2021.

Ipak, taj i takav Hajduk je i te 1971. i dalje mit, ili – kako će to sročiti Smoje – »legenda«. On i dalje privlači publiku, pobuđuje strasti, navodi ljude na odricanja i žrtvovanja. On je i dalje veći od života, navijači ga prate na svaki kutak svijeta, političari zbog njega žrtvuju karijere, a fanovi živce. Kao da se Smoje pita: pobogu, zašto?

Odgovor na to pitanje Smoje nalazi u onome što on implicitno oslikava kao »hajdučku legendu«. U tome što Hajduk nije samo ili tek nogometni klub, nego ogledalo zajednice. Hajduk je klub koji će osnovati narodnjaci. Koji će – onda kad i Dalmacija – prionuti jugoslavenstvu. Koji će u trenutku talijanske okupacije prekinuti sportsku aktivnost, odbiti ponudu da igra u talijanskoj Serie A. Koji će preći kolektivno u partizane, a potom propagirati Novu Jugoslaviju kao sportska sekcija NOV. To je klub koji će u ratu nositi crvenu zvijezdu, ali će na Visu biti obnovljen na dan gradskog patrona, katoličkog sveca Svetog Duje. To je klub koji će biti partizanski, ali će odbiti ponudu da bude vojni. Koji će odbiti ideju da se preseli u Beograd kao sportsko društvo JNA i umjesto toga ustrajati da ostane u svom provincijskom, malom gradu. A onda će – iz te pozicije odabrane perifernosti – u 50-ima opet postati sportski važan, šampionski, jedini provincijski uljez među »velikom četvorkom« klubova iz Zagreba i Beograda. Premda nikad izrijekom iskazano, kod Smoje je jasno: to je hajdučka legenda. To je razlog zašto taj klub volimo i čupamo oko njega kose i onda kad je mali, jadan, provincijski, neuspješan. Jer postoji ta legenda. Jer je zbog te legende on – kako bi se za Barcelonu reklo – mes que un club.

Odricanje od povijesti

Reizdanje »Hajdučke legende« izlazi u vremenima koja pomalo nalikuju na ta početkom sedamdesetih. Hajduk je opet u trajnoj rezultatskoj krizi. Opet je bez sportske prepoznatljivosti i politike. No – to je i dalje klub s najvećom posjetom u Hrvatskoj. Klub s preko 20.000 članova koji plaćaju članarinu. Klub koji pobuđuje strasti i navodi ljude na volonterstvo, samoprijegor, žar. Oko kojeg se brinu marni navijači, kojima nije teško putovati na gostovanja, prosvjedovati, organizirati izbore, bdjeti nad izbornim procesom, pisati zakonske prijedloge, lobirati za zakone, glasovati na izborima za Nadzorni odbor. Sve to pokazuje da »Hajdučka legenda« živi. Ona nadjačava mršave rezultate.

Po nečem se – međutim – 2021. ipak razlikuje od 1971. Razlikuje se utoliko što je 1971. Hajduk imao jasan politički i javni identitet. Upravo je zato bio ljubimac tadašnjih nesvrstanih promatrača. Upravo je zato bio klub za koji su navijali ljudi svih narodnosti: Kosovari, vojvođanski Mađari, Slovenci. Bio je omiljen jer je bio klub iz manjeg grada koji se opire velegradskih momčadima, iza kojeg ne stoji moć političkog centra. Klub koji ima jasan identitet, a taj je identitet – progresivan.

Danas, nažalost, nije tako. Danas ima puno i previše navijača koji emocionalno perpetuiraju hajdučku legendu, ali bez sadržaja te legende. Koji misle da se može voljeti Hajduk a da se ne voli njegova povijest. Koji misle da se može voljeti Hajduk, a da se pretvaraju da ta povijest ne postoji. Da ga mogu voljeti, a da tu povijest aktivno niječu. Pa znak Hajdukove navijačke skupine crtaju na zidu pod ruku uz ušato U. Ili s tribina partizanskog kluba izvikuju fašističke parole. Ili cenzuriraju stare fotografije, uklanjajući s njih grb sa zvijezdom koju je Hajduk zavrijedio u ratu.

Zato je 2021. idealni trenutak da se opet tiska Smojina »Hajdučka legenda«. Ne samo zato što je od prvog izdanja prošlo jubilarnih pola stoljeća. Ne samo zato što je to prva ukoričena knjiga pisca koji je danas opravdano kanoniziran kao klasik. Nego i zato što je to knjiga koja nas podsjeća na to što je stvarno počelo i srž »hajdučke legende«. Da je Hajduk klub koji nije mitski i voljen zbog osvojenih liga prvaka, trofeja i velikih utakmica na velikim stadionima. Nego zato što je od 1911. nadalje – a pogotovo u 40-ima – disao sa svojom zajednicom, prolazio s njom političke uspone i padove, ufanja i zablude, stavljajući hajdučko čojstvo profešura Barača ispred sportske pragme i rezultata.

Da nije te paralelne ne-sportske povijesti, Hajduk bi stvarno i jedino bio tek osrednje uspješni provincijski klub. Oni koji tu ne-sportsku povijest ignoriraju, ili još gore – preziru, pomažu da se Hajduk i svede na samo i jedino to.