Spoticanje na stazi slavnih

Otrcana je fraza da u Splitu ništa ne može proći bez problema pa ni komunalni zahvat malih dimenzija kao što je popločavanje kratke Tončićeve ulice (spaja Marmonotovu i Matošićevu). Ta ulica, u kojoj se nalazi Hrvatski dom s koncertnom dvoranom i lutkarskim kazalištem, upravo je pokrivena bijelim bračkim kamenom i trebala bi uskoro dobiti još jedno, neslužbeno ime – Ulica kulture. Naime, igrala bi ulogu splitske holivudske Staze slavnih. Split već ima nešto slično, Zapadnu obalu (gdje su u kamen upisani slavni splitski olimpijci) ali ovdje stvari nisu tako jednostavne kao sa sportašima koji imaju jasne kriterije – brže, više, jače, zajedno. Počelo je s idejom bivšeg gradonačelnika Andre Krstulovića Opare da se u kamen Tončićeve upišu imena znamenitih Splićana s područja kulture, zapravo zaslužnih umjetnika. Međutim, nova administracija gradonačelnika Puljka nije prihvatila Oparinu zamisao s tim da se za sada ne zna zbog čega: zbog same ideje ili već utvrđenih imena važnih splitskih umjetnika. Naivno računajući da će se Splićani bez po muke složiti tko su naši uomini illustri artisti, popis znamenitih složen je u nekom anonimnom, užem neformalnom Oparinom krugu nakon čega ga nitko nije javno verificirao. Na prvoj sjednici nove Komisije za imena ulica i trgova i za spomenike, čiji je Opara sada obični član, bivši se gradonačelnik požalio na odbacivanje njegove zamisli, nazvao ga samovoljom novog gradonačelnika, ali pritom nije obrazložio zbog čega on kao gradonačelnik nije ovjerio imena na tom istom tijelu dok je bio na vlasti jer tada problema ne bi bilo. Ili možda ipak bi, ne zna se.

Pogledali smo Oparin popis umjetnika koji je objavila Slobodna Dalmacija. Velikani su podijeljeni u kućice: likovni, arhitekti, pisci, kompozitori-glazbenici i – neodređeno – samo umjetnici. I doista, »tu su samo ljudi koji su proslavili kulturu našeg grada«, kako kaže Opara. I dodaje: »Među tim imenima nema ni jedno ideološki sporno ime«.

Otkrivajući da im je bilo bitno samo odsustvo ideološkog, Opara i njegov krug otkrili su ustvari ključ po kojem su upisivali u kamen zaslužne kulturnjake: nije im bilo važno koliko je netko stvarno bio visoko na kulturnoj i umjetničkoj ljestvici već izaziva li njegov/njezin lik i djelo neki, bilo kakav ideološki prijepor ili zazor u našoj uskoj i otužnoj društveno-političkoj sadašnjici. Dakle, nikako pripustiti na stazu slave nekog tko je bio ljevičar ili antifašist ili ustavni patriot socijalističkog ustava, pa bio on i dva puta znamenitiji od predloženih.

Pođimo od arhitekata. Opara bi od svih graditelja uklesao samo srednjevjekovnog Andriju Alešija i pola tisućljeća mlađeg Kamila Tončića. U međuvremenu je izgrađen čitav današnji Split, a gradili su ga mnogi arhitekti, između dva rata Kaliterna, Senjanović i drugi, a poslije Gotovac, Perković, Fabris, Šegvić i mnogi drugi, ali njih nema na popisu. Očito se željelo izbjeći primjedbu da je netko bio starojugoslavenski »jugović«, ili pak simpatizer NOP-a ili, nedajbože, partizan ili novojugoslavenski graditelj za socijalističkog investitora. Drugog objašnjenja doista nema.

Kad je riječ o književnicima utvrđeni su kao nesporni velikani Marulić, Ujević, Petrasov Marović i Uvodić. Odmah je uočljivo da nema Smoje. A zašto nema Smoje doista nije pitanje za milijun dolara. Isto se odnosi i na Enza Bettizu, uz sve ostalo pisca ponajboljeg romana o Splitu. Bettiza je Splićanin, smatrao se samorodnim Dalmatincem talijanske kulture i pripadnikom hrvatske književnosti na talijanskom jeziku i u tome je očito problem. Ideološki problem. Što su skrivili, na primjer, jedan Popadić i akademik Fiamengo da ih nema na popisu možemo samo pogađati.

Kriterij izbjegavanja »ideoloških problema« s popisom najvidljiviji je kod kompozitora-glazbenika. Uz Tijardovića, Gotovca, Stipišića Delmatu (Runjić je svrstan u rubriku »umjetnici«) nije bilo mjesta za jednog Josipa Hatzea, skladatelja sjajnih opera »Adel i Mara« i »Povratak«, kojemu je Split davno digao spomenik i po kojem se zove splitsko glazbena škola i jedan gradski park. Ali, kao da se nije zaboravilo da je stari maestro Hatze bio u Narodnooslobodilačkom pokretu, učesnik Konferencije kulturnih radnika Dalmacije 1943. na Hvaru i voditelj kulturnog života dalmatinskog zbjega na dalekom Sinaju u 2. svjetskom ratu gdje je nosio partizansku kapu. Ništa drugo otegotno ne može pasti na pamet kada vidimo da su makli iz gradske memorije velikog maestra. Na popisu nema ni skladatelja i dirigenta maestra Silvija Bombardellija koji je napisao više sjajnih glazbenih djela, obnovio splitsku operu i utisnuo vlastiti pečat utemeljujući najvažniju splitsku kulturnu manifestaciju Splitsko ljeto koja od 1954. godine traje i danas. Usput, Bombardelli je bio i komunist. U Splitu se rodio i Franz von Suppe, važno ime evropske glazbe, koji je utemeljio bečku operetu. I tu bi se moglo naći neke razloge za primjedbe pa je izostavljen. No, kako je i zašto izostavljen nedavno preminuli Nikša Bareza? To je već pitanje kompetencije, insuficijencije znanja i upućenosti predlagatelja.

U rubrici »umjetnici« (uz Julija Bajamontija, Olivera Dragojevića, Zdenka Runjića, Bepa Karamana i Anu Roje) vidimo da su iz splitske kazališne povijesti ušli Zdravka Krstulović i Boris Dvornik. Zašto nema njihovog sjajnog kolege iz iste generacije, našeg Škabrnjanina Josipa Gende ili prvakinje drame Zoje Odak, treba pitati Andru Krstulovića Oparu. Svakome upućenom jasno je da je nešto izvankazališno u pitanju.

I među likovnjacima (uz Meštrovića, Vidovića i Lipovca) neki ipak nedostaju. Po kvaliteti su uz predložene, ali su bili – partizani, ili su - poput Gorkog Žuvele - očito nepogodni iz nekog drugog bizarnog razloga.

Stoga Odred za antifašističku baštinu VeDRA-e podržava gradonačelnika Puljka u namjeri da zaustavi realizaciju ove »oparinske« zamisli jer splitska Staza slavnih, kako je predložena, ima sve elemente politikantstva i sektaštva. Jednim dijelom je i šovinistička prema Splićanima. Listu predloženih, ako će Staze biti, treba dopuniti svima onima koji to zaslužuju a čija će imena obavezno izazvati ideološke sporove.